Baza je ažurirana 02.06.2025.
zaključno sa NN 76/25
EU 2024/2679
- 1 - Rev 2870/2019-3
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Marine Paulić, članice vijeća i Dragana Katića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. T., OIB ..., iz S., S. P., ..., koju zastupa punomoćnik M. Z., odvjetnik u O. društvu Ž. & partneri d.o.o. Pisarnica Z., protiv 1. tuženika J. P., OIB ..., iz Đ., ..., te 2. tuženice N. P. iz Đ., ..., oboje zastupani po punomoćniku V. P., odvjetnici u Z., radi utvrđenja ništetnosti ugovora, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-871/2016-3 od 17. travnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2645/12 od 21. lipnja 2016., u sjednici održanoj 23. ožujka 2021.,
p r e s u d i o j e :
1. Odbija se revizija tužiteljice, kao neosnovana.
2. Odbija se zahtjev tuženika za nadoknadu troškova sastava odgovora na reviziju tužiteljice, kao neosnovan.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja u točki 1. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila de utvrdi da je kupoprodajni ugovor od 15.7.1982., sklopljen između sada pok. K. J., kao prodavatelja i I. i II. tuženika, kao kupaca, ništetan, da se naloži brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog na osnovi navedenog kupoprodajnog ugovora i uspostava zemljišnoknjižnog stanja u z.k. ul. broj ... u pogledu kat. čest. 2364/15, pašnjak, površine 288 m2 u k.o. S., kakvo je bilo prije provedbe kupoprodajnog ugovora od 15.7.1982., tako da se briše pravo vlasništva na toj nekretnini s imena I. i II. tuženika uz istovremeni upis te nekretnine u vlasništvo K. J., te je odbijena i sa zahtjevom da se naloži I. i II. tuženicima da tužiteljici solidarno naknade parnični trošak uz zateznu kamatu od presuđenja pa do isplate, sve to u roku od 15 dana.
U točki 2. izreke tužiteljica je obvezana naknaditi tuženicima parnični trošak u iznosu od 23.672,50 kuna u roku od 15 dana.
Presudom suda drugog stupnja u točki I. izreke potvrđena je presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2645/12 od 21. lipnja 2016., a u točki II. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška u iznosu 3.437,50 kn.
Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti drugostupanjsku presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, a tuženike obvezati da joj nadoknade parnične troškove, uključujući trošak revizijskog postupka, a podredno predlaže ukinuti obje pobijane presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
U odgovoru na reviziju tuženici osporavaju navode tužiteljice i predlažu reviziju odbiti, a njoj dosuditi troškove sastava revizije.
Revizija je neosnovana.
Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti kupoprodajnog ugovora od 15. srpnja 1982. koji je zaključen između K. J. kao prodavatelja, te 1. i 2. tuženika, kao kupaca, te da se naloži brisanja zemljišnoknjižnog stanja nastalog na osnovi tog Kupoprodajnog ugovora i uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja u zk.ul. br. 1013 k.o. S. u pogledu kat. čest. 2364/15 tako da se briše pravo vlasništva na toj nekretnini sa imena 1. i 2. tuženika uz istovremeni upis te nekretnine u vlasništvo K. J.
U postupku pred nižestupanjskom sudovima utvrđeno je:
- da je između stranaka u predmetu Općinskog suda u Zadru pod brojem P-2201/03 proveden parnični postupak u kojem je grafološkim vještačenjem po Centru za kriminalistička vještačenja MUP-a RH "Ivan Vučetić" utvrđeno da na predmetnom kupoprodajnom ugovoru od 15. srpnja 1982. u rubrici "prodavalac" potpis nije napisan rukom sad pok. K. J., ali da se njegov potpis nalazi u knjizi ovjere potpisa od strane Općinskog sekretarijata za opću upravu Općine Zadar od 16. srpnja 1982.,
- da je u tom predmetu, presudom poslovni broj P-2201/03 od 4. svibnja 2010., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zadru broj Gž-2733/10 od 13. prosinca 2011., naloženo tuženici-protutužiteljici, a u ovom predmetu tužiteljici, da preda u posjed tužiteljima-protutuženicima, a u ovom predmetu tuženicima, dio čest.zem. 2364/15 k.o. S. koji je u skici mjernika vještaka T. Ć. od 21. travnja 2005. označen slovima A-B-C-D-A površine 3 m2 i obojen žutom bojom, te da ukloni sa tog dijela nekretnine septičku jamu,
- da je istom presudom odbijen protutužbeni zahtjev tuženice-protutužiteljice, a u ovom predmetu tužiteljice, za utvrđenje da je ona vlasnica zem.čest.2364/15 od 288 m k.o. S. i suvlasnica zem.čest. 2364/2 površine 555 m2 k.o. S. za ¼ dijela, što da su tužitelji-protutuženi njoj dužni priznati i trpjeti uknjižbu njezinog prava vlasništva na toj nekretnini,
- da je K. J. 16. srpnja 1982., zajedno sa sinom A. J. i kupcem J. P. (u ovom predmetu 1. tuženikom), pristupio u tadašnji Općinski sekretarijat za opću upravu Općine Zadar gdje je ovjerio svoj potpis u knjizi ovjera za sporni kupoprodajni ugovor od 15. srpnja 1982.
Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su primjenom odredbe čl. 26. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/92, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO/91) zaključili da je K. J. nesumnjivo ovjeravajući svoj potpis u knjizi ovjere potpisa Općinskog sekretarijata za opću upravu Općine Zadar 16. srpnja 1982. predmetni kupoprodajni ugovor odobrio i time izrazio svoju jasnu volju za zaključenje istog u smislu odredbe čl. 28. ZOO/91., a da činjenica što se na predmetnom ugovoru o kupoprodaji od 15. srpnja 1982. u rubrici "prodavalac" ne nalazi vlastoručni potpis prodavatelja K. J., ne čini taj pravni posao ništetnim u smislu odredbe čl. 103. ZOO-a.
Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
U reviziji prema odredbi čl. 386. ZPP-a stranka treba određeno obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.
Pozivajući se na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a tužiteljica u podnesenoj reviziji navodi da postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o iskazima i ispravama i samih tih dokaza i isprava, a tu proturječnost obrazlaže tvrdnjama da, suprotno zaključku nižestupanjskih sudova, između sada pokojnog K. J. i tuženika nije došlo do suglasnosti o bitnim sastojcima ugovora, odnosno do suglasne volje u sklapanju ugovora, jer je to suprotno samom ugovoru o kupoprodaji u kojem takva volja i spremnost nije izražena, te tvrdnjama da iskaz svjedoka A. J. i iskaz tuženika J. P. nisu suglasni kako su to utvrdili nižestupanjski sudovi kada su ocjenjivali provedene dokaze.
Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a niti onaj iz čl. 354. st. 1., u svezi čl. 8. ZPP-a, na koji se tuženica sadržajno poziva jer suprotno tvrdnji revidentice pobijana presuda sadrži neproturiječne razloge o svim činjenicama odlučnim za rješenje spora, pa je presudu moguće ispitati, a navodi kojima se dovodi u pitanje utvrđenja na temelju kojih su nižestupanjski sudovi zaključili da između K. J. i tuženika nije došlo do suglasnosti o bitnim sastojcima ugovora, odnosno do suglasne volje u sklapanju ugovora, s obzirom da je, kako tvrdi, trebalo zaključiti suprotno, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima tužiteljica iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, koja je različita od ocjene na kojoj je pobijana odluka zasnovana, te sugerira prihvatiti činjenično stanje koje ona nalazi pravilnim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (čl. 385. ZPP-a) te navode ne može razmatrati ni ovaj sud. Osim toga pri ocjeni provedenih dokaza postupljeno je upravo onako kako to i nalaže odredba čl. 8. ZPP-a, a za takvu ocjenu dani su razlozi koji su prihvatljivi i ovome sudu. Iskaz svjedoka A. J. i iskaz 1. tuženika su i po ovome sudu u bitnom međusobno suglasni i u skladu su s predmetnim kupoprodajnim ugovorom od 15. srpnja 1982. i ovjerom potpisa K. J. 16. srpnja 1982. pred Općinskim sekretarijatom za opću upravu Općine Zadar pod brojem 6813 od 15. srpnja 1982., jer obojica su potvrdili bitnu činjenicu da je K. J. išao na ovjeru potpisa.
Slijedom iznesenoga nisu počinjene bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11., ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u svezi čl. 8. ZPP-a.
U odnosu navode tužiteljice da je utvrđenje drugostupanjskog suda prema kojem tužiteljica do zaključenja glavne rasprave nije predložila uvid u spisu broj Rs-49/87 uz obrazloženje da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi, u suprotnosti sa navodima same tužbe u kojoj je tužiteljica predložila uvid u navedeni spis, ističe se da je tužiteljica zaista u tužbi predložila uvid u spis Općinskog suda u Zadru broj Rs-49/87, u odnosu na tvrdnju da su se tuženici temeljem predmetnog kupoprodajnog ugovora upisali kao vlasnici k. č. 2364/15 k.o. S., i da su u tom ugovoru kao predmet kupoprodaje naznačene čestice 2364/1 i 2364/2., te na okolnost da je u postupku odlučivanja o uknjižbi u predmetu Rs-49/87 vještak mjernik izjavio da 1/29 dijela čest. zem. 2364/1 u površini od 288 m² odgovara novoformiranoj parceli 2364/15 iste površine kao S., dok je u žalbi pozivom na navedeni predmet tužiteljica isticala tvrdnju da bi se uvidom u taj spis utvrdilo da je zemljišnoknjižni postupak vođen prema Zakonu o zemljišnim knjigama iz 1930 i da je upis tuženika ostvaren bez znanja K. J. i tužiteljice i da im rješenje Komisije za ispravak zemljišnih knjiga od 3. ožujka 1987. nije dostavljeno, a što je trebalo temeljem § 59. st. 1. Zakona o unutrašnjem uređenju osnivanju i ispravljanju zemljišnih knjiga ("Službene novine Kraljevine Jugoslavije" broj 146/1930, "Službeni list" FNRJ broj 86/1946) u svezi s § 133 i 134 Zakona o zemljišnim knjigama iz 1930., zbog čega se i po ovome sudu radi o isticanju novih činjenica, a prema odredbi čl. 387. ZPP-a stranke mogu u reviziji iz čl. 382. st. 1. ZPP-a iznijeti nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može podnijeti, s tim da se prema odredbi čl. 385. st. 3. ZPP-a na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, može pozivati u reviziji samo ako je zbog tih bitnih povreda pobijana prvostupanjska presuda.
S obzirom da se radi o novoj činjenici koju je tužiteljica prvi put, suprotno čl. 352. st. 1. ZPP-a, istaknula tek u žalbi, i na sadržaj odredbe čl. 385. st. 2. ZPP-a to ni u revizijskoj fazi postupka ne može iznositi jer se ne radi o navodima vezanim za bitnu povredu odredbi parničnog postupka.
U odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava tužiteljica ponavlja žalbene razloge prema kojima K. J. nije potpisao kupoprodajni ugovor, nije izrazio svoju volju za sklapanjem predmetnog kupoprodajnog ugovora, te tvrdi da je isti sukladno čl. 107. ZOO-a ništav jer je kao takav suprotan prisilnom propisu odnosno čl. 26. i čl. 28. ZOO-a, ali i čl. 9. st. 1. Zakona o ovjeravanju potpisa, rukopisa i prijepisa ("Narodne novine" broj 6/74), s obzirom da nije sukladno toj odredbi utvrđen identitet prodavatelja. Pogrešnim smatra shvaćanje nižestupanjskih sudova prema kojem je volja za sklapanje ugovora izražena ovjerom potpisa K. J., jer volja za sklapanje ugovora treba biti izražena prilikom potpisivanja kupoprodajnog ugovora kao trenutka sklapanja ugovora i prilikom ovjere potpisa, što je u ovom slučaju izostalo.
Iznesenim navodima tužiteljica ustvari osporava po nižestupanjskim sudovima utvrđeno činjenično stanje, što u revizijskoj fazi postupka nije dopušteno (čl. 385. ZPP-a) te iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, koja ocjena dokaza ni po ovom sudu nije prihvatljiva s obzirom da neovisno što K. J. nije potpisao sporni ugovor o kupoprodaji od 15. srpnja 1982. u rubrici "prodavalac", ostali provedeni dokazi potvrđuju da je između K. J. kao prodavatelja, i tuženika kao kupaca, došlo do suglasne volje o sklapanju ugovora o kupoprodaji nekretnina, da su postigli suglasnost o bitnim sastojcima ugovora u smislu odredbe čl. 26. ZOO/91, odnosno o predmetu kupoprodaje i cijeni, pa je nedvojbeno između njih postojala volja u smislu odredbe čl. 28. ZOO/91 za sklapanje tog ugovora o kupoprodaji, to tim više što su tuženici 1987. ishodili uknjižbu svog prava vlasništva na kupljenim nekretninama, dakle još za života prodavatelja K. J., a osim toga tužiteljici je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2201/03 od 4. svibnja 2010. naloženo da tuženicima preda u posjed dio čest.zem. 2364/15 k.o. S. u površini 3 m2 označeno slovima A-B-C-D-A i da ukloni sa tog dijela nekretnine septičku jamu, što potvrđuje da je navedeni ugovor i realiziran, jer da nije tako K. J. zasigurno bi za svog života reagirao na posjed tuženika ili bi eventualno tražio isplatu kupoprodajne cijene, ukoliko ista ne bi bila plaćena, ili bi na drugi način tražio zaštitu prava vlasništva, kroz sve proteklo vrijeme, a kako sve proteklo vrijeme on to nije činio samim time je manifestirao svoju volju.
U odnosu na navode tužiteljice glede pogrešne primjene čl. 9. st. 1. Zakona o ovjeravanje potpisa, rukopisa i prijepisa ("Narodne novine" broj 6/74), ističe se da je identitet K. J. utvrđen osobnim poznanstvom, pa pozivanje tužiteljice na citiranu odredbu, prema kojoj državni službenik identitet utvrđuje pomoću osobne iskaznice ili putovnice, ni po ovome sudu ne utječe na dokazanost izvršene ovjere potpisa K. J., niti na ništavost navedenog ugovora, s obzirom na sve naprijed navedeno, ali i s obzirom što su svjedok A. J. i 1. tuženik potvrdili da je K. J. toga dana pristupio u navedeni ured radi ovjere svog potpisa.
Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.
Tuženicima nisu dosuđeni troškovi sastava odgovora na reviziju tužiteljice jer je ta radnja ocijenjena nepotrebnom u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.