Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev 114/2018-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. B. iz G. S., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog ureda R. i Š. iz Z., protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstvo financija, koje zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-2459/16 od 25. svibnja 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru broj P-5028/15 od 7. travnja 2016., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru broj P-5028/15 od 27. travnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 23. ožujka 2021.
r i j e š i o j e :
Ukida se presuda Županijskog suda u Splitu broj Gž-2459/16 od 25. svibnja 2017. i ispravljena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru broj P-5028/15 od 7. travnja 2016. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom suđeno je:
„I. Osiguranje određeno rješenjem o osiguranju Općinskog suda u Supetru broj Ovr-215/07 od 27. travnja 2009.g. preinačeno rješenjem istog suda br. Ovr-215/07 od 17. lipnja 2009. godine, proglašava se nedopuštenim u dijelu u kojem je određeno radi osiguranja novčane tražbine tuženika u iznosu od 134.098,94 kune.
II. Dužna je tužena u roku od 15 dana naknaditi tužiteljima ad.1. i ad. 2. parnični trošak u iznosu od 45.487,50 kuna.“
Drugostupanjskom presudom suđeno je:
„I. P r e i n a č a v a s e presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru broj P-5028/15 od 7. travnja 2016. godine i sudi:
„Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
Osiguranje određeno rješenjem o osiguranju Općinskog suda u Supetru broj Ovr-215/07 od 27. travnja 2009.g. preinačeno rješenjem istog suda br. Ovr-215/07 od 17. lipnja 2009. godine, proglašava se nedopuštenim u dijelu u kojem je određeno radi osiguranja novčane tražbine tuženika u iznosu od 134.098,94 kune.
Dužna je tužena u roku od 15 dana naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 40.171,00 kuna.“
II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana nadoknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 25.625,00 kuna.“
Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj navodeći da istu podnosi radi pogrešne primjene materijalnog prava na temelju čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP). Predlaže da revizijski sud pobijanu odluku preinači, podredno ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
Na reviziju nije odgovoreno.
Revizija tužitelja je osnovana.
Sukladno odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:
1. ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna;
2. ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa;
3. ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a. i 373.b. ovog Zakona.
Iako drugostupanjski sud navodi da je preinačio prvostupanjsku presudu na temelju odredbe čl. 373. točka 3. ZPP-a, iz sadržaja obrazloženja pobijane presude proizlazi da je drugostupanjski sud odlučujući o žalbi tužene upravo primjenom odredbe čl. 373. a. ZPP-a preinačio prvostupanjsku presudu. Time su se ostvarile pretpostavke iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a za dopuštenost tzv. redovne revizije protiv pobijane drugostupanjske presude, neovisno o činjenici što protiv iste a primjenom vrijednosnog kriterija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a takva revizija ne bi bila dopuštena.
Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Predmet spora je zahtjev tužitelja da se proglasi nedopuštenim osiguranje određeno rješenjem o osiguranju Općinskog suda u Supetru broj Ovr-215/07 od 27. travnja 2009. preinačeno rješenjem istog suda broj Ovr-215/07 od 17. lipnja 2009., u dijelu kojim je određeno radi osiguranja novčane tražbine tužene u iznosu od 134.098,94 kune.
Nižestupanjski sudovi su utvrdili:
- da je rješenjem prvostupanjskog suda broj Ovr-215/07 od 27. travnja 2009. određeno osiguranje radi naplate novčane tražbine vjerovnika (tuženika) prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretnini dužnika (tužitelja) za iznos 151.307,00 kuna i da je na temelju žalbe tužitelja obustavljeno osiguranje određeno navedenim rješenjem u dijelu u kojem je isto određeno radi osiguranja novčane tražbine tuženika u iznosu 46.507,21 kunu te su u tom dijelu ukinute provedene ovršne radnje,
- da je rješenjem od 23. srpnja 2009. tužitelj upućen u parnicu radi proglašenja osiguranja nedopuštenim jer je tužitelj tvrdio da je proteklo više od deset godina od dana kada je tuženik imao pravo zahtijevati smanjenje obveze plaćanja poreza na promet usluga za 1996. i 1997. pa do podnošenja predmetnog prijedloga osiguranja koji je podnesen 12. prosinca 2007.
- da je tužitelj zatražio od Područnog ureda K., Ured porezne uprave utvrđivanje zastare prava na naplatu poreznog duga o kojem zahtjevu je navedeno tijelo odlučilo rješenjem od 20. ožujka 2013. kojim je utvrđeno da je nastupila zastara prava na naplatu poreznog duga dužnika, da je porezni dug tužitelja na dan 1. siječnja 2013. iznosio 195.129,73 kune te da se odnosi na: porez na promet proizvoda i usluga, šifra vrste prihoda 1007, za razdoblje 1. veljače 2000. do 31. prosinca 2000. i to glavnica 134.098,94 kune i kamate od 34.533,10 kuna te porez i prirez na dohodak po godišnjoj prijavi, šifra vrste prihoda 1619 za razdoblje od 1. siječnja 2000. do 31. prosinca 2001. i to glavnice 12.473,27 kuna te kamata 14.024,42 kuna,
- da je Područni ured K., Ured porezne uprave dopisom od 15. svibnja 2014. izvijestilo sud da se rješenje od 20. ožujka 2013. temelji na rješenju Općinskog suda u Donjoj Stubici broj Ovr-71/00 od 1. lipnja 2000. i broj Z-796/01 od 15. lipnja 2001. te da rješenje od 20. ožujka 2013. nije temeljeno na rješenju prvostupanjskog suda broj Ovr-215/07,
- da Područni ured K., Ured porezne uprave nije dostavio porezna rješenja na kojima je donio navedeno rješenje o zastari,
- da iz nalaza i mišljenja vještakinje M. T. koja je provela financijsko knjigovodstveno vještačenje proizlazi da se pravomoćno rješenje prvostupanjskog suda broj Ovr-215/07 od 17. lipnja 2009. odnosi na rješenja donesena u razdoblju od 14. travnja 1998. do 28. rujna 2001. a koja su ovršna od 9. svibnja 1998. do 9. studenog 2001.
Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud navodi da tuženik nije sa sigurnošću utvrdio visinu iznosa svog potraživanja prema tužitelju, dok je za iznos za koji tužitelj osporava rješenje radi osiguranja novčane tražbine, u visini od 134.098,94 kune sam rješenjem o utvrđivanju zastare prava na naplatu poreznog duga od 20. ožujka 2013. utvrdio nastup zastare potraživanja, te stoga prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja.
Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku odluku i odbio tužbeni zahtjev tužitelja navodeći da sama okolnost da se rješenje o utvrđivanju zastare prava na naplatu poreznog duga od 20. ožujka 2013. u dijelu kojim se navodi iznos od 134.098,94 kune podudara s iznosom duga iz rješenja istog upravnog tijela od 14. travnja 1998. kojim se nalaže poreznom obvezniku da plati porez na promet usluga i porez na promet proizvoda u navedenom iznosu, a na temelju kojeg je doneseno rješenje o osiguranju potraživanja Ovr-215/07 od 17. lipnja 2009. ne mora nužno značiti da se ovi iznosi odnose na iste obveze. Nadalje navodi da niti iz očitovanja poreznog ureda niti iz provedenog vještačenja ne proizlazi da je iznos od 134.098,94 kune, koji je utvrđen kao iznos poreznog duga rješenjem od 14. travnja 1998., ujedno bilo i predmet rješenja izdanog povodom zahtjeva za utvrđenje zastare prava na naplatu poreznog duga. Primjenjujući odredbu čl. 379. st.1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01, dalje ZOO) sud smatra da nije nastupila zastara potraživanja tuženika obzirom je prijedlog za osiguranje podnesen 12. prosinca 2007. a najstarije rješenje na kojem tuženik temelji svoje rješenje o osiguranju je doneseno 1998., to nije protekao rok od 10 godina propisan navedenom odredbom čl. 379. st. 1. ZOO. Drugostupanjski sud obrazlaže da iz rješenja od 20. ožujka 2013. proizlazi da se iznos od 134.098,94 kune odnosi na porez na promet proizvoda i usluga, šifra 1007, za razdoblje od 1. siječnja 2000. do 31. prosinca 2000. a da je tijek zastare za glavnicu duga počeo teći 1. siječnja 2001. dok se iznos od 134.098,94 kune iz rješenja od 14. travnja 1998. na kojemu je utemeljeno rješenje o osiguranju, odnosi na razdoblje svakako prije 1. siječnja 2000. jer se odnosi na plaćanje poreza na promet usluga za 1996. i porez na promet proizvoda i usluga za 1997. koje su obveze plaćanja dospjele 1998.
Tužitelj je u reviziji osnovano istaknuo revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).
U revizijskom dijelu postupka sporno je pitanje da li je nastupila zastara predmetne porezne tražbine, odnosno na temelju kojeg pravnog propisa se ima utvrditi da li je zastara nastupila.
Iz postupka pred nižestupanjskim sudovima proizlazi da se predmetno porezno potraživanje tuženika temelji na poreznim rješenjima kojima je utvrđen porez na promet proizvoda i usluga za 1996. i 1997. godinu, porez na dohodak za 2000. godinu, porez na tvrtku za 1998., 1999., 2000. i 2001. godinu i porez na kuću za odmor za 1999., 2000. i 2001. godinu.
Drugostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev tužitelja zauzevši pravno shvaćanje da se u predmetnoj stvari treba primijeniti odredba čl. 379. st.1. ZOO, te stoga smatra da nije nastupila zastara potraživanja tuženika obzirom je prijedlog za osiguranje podnesen 12. prosinca 2007. a najstarije rješenje na kojem tuženik temelji svoje rješenje o osiguranju je doneseno 1998., te da stoga nije protekao rok od 10 godina propisan navedenom odredbom čl. 379. st. 1. ZOO.
Odredba čl. 379. st. 1. ZOO propisuje da sva potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog organa, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare.
Međutim ovdje valja istaknuti da je do donošenja Općeg poreznog zakona koji je stupio na snagu 28. prosinca 2000., a primjenjivao se od 1. siječnja 2001., institut zastare u području poreznog prava bio reguliran Zakonom o porezu na dohodak („Narodne novine“, br. 109/93, 95/94, 25/95-pročišćeni tekst, 52/95, 106/96, 164/98 i 33/00, u daljnjem tekstu: ZPD) i to odredbama članka 104. i 105. Pritom je relativni rok zastare iznosio pet godina, dok je apsolutna zastara nastupala nakon isteka deset godina, a prema članku 106. ZPD-a, propisi o zastari potraživanja, ako nisu u suprotnosti s ovim Zakonom, primjenjuju se i na zastaru prava utvrđivanja i naplate poreznih obveza.
Člankom 90. st. 1. i 2. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, br. 127/00 i 86/01, u daljnjem tekstu: OPZ) a koji se dakle primjenjivao od 1. siječnja 2001. propisano je da pravo poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pokretanje prekršajnog postupka, naplatu poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni, te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni zastarijeva za tri godine računajući od dana kada je zastara počela teći, dok zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći nakon isteka godine u kojoj je trebalo utvrditi porezne obveze i kamate. Člankom 92. propisano je da apsolutni rok zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pokretanje prekršajnog postupka, naplatu poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni, te prava poreznog obveznika na povrat poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni nastupa za šest godina računajući od dana kada je zastara počela prvi put teći.
Obzirom kako je već navedeno iz nalaza knjigovodstvenog vještaka proizlazi da se predmetna porezna rješenja odnose na porezne obveze tužitelja od 1997. do rujna 2001. (što drugostupanjski sud pogrešno obrazlaže navodeći da se predmetno rješenje o osiguranju odnosi na razdoblje svakako prije 1. siječnja 2000. jer se odnosi na plaćanje poreza na promet usluga za 1996. i porez na promet proizvoda i usluga za 1997. koje su obveze plaćanja dospjele 1998.), to proizlazi da je pogrešno drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je na predmetni odnos primijenio odredbu čl. 379. st.1. ZOO-a umjesto odredbe čl. 104. i 105. ZPD-a i čl. 90. st. 1. i 2. OPZ-a.
Zbog navedenog pogrešnog pravnog pristupa su u postupku ostale neraspravljene odlučne činjenice koje se tiču nastupa porezne zastare i njenih posljedica na konkretnu poreznu tražbinu - primjenom odredbi o zastari iz Zakona o porezu na dohodak kao i Općeg poreznog zakona.
Budući da i iz prvostupanjske presude također proizlazi da niti taj sud nije utvrđivao kakav je sadržaj nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka, kakav je sadržaj rješenja Ureda porezne uprave od 20. ožujka 2013. te je li istim obuhvaćena i predmetna obveza tužitelja (obzirom na djelomičnu podudarnost vremenske obveze tužitelja) te kakve su posljedice tih rješenja kada sudovi pravilno primijene materijalno pravo to je obje nižestupanjske odluke valjalo ukinuti i na temelju odredbe iz članka 395. stavak 2. ZPP-a riješiti kao u izreci.
U ponovljenom postupku sudovi će postupiti u skladu s iznijetim shvaćanjem te ocijeniti sve provedene dokaze i dati jasne razloge o odlučnim činjenicama koje se odnose na tražbinu tuženika, njezin nastanak te posljedično eventualno nastanak zastare njezinog potraživanja pravilnom primjenom materijalnog prava.
Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP-a).
Zagreb, 23. ožujka 2021.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v. r.