- 1 -              Revd 3133/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 3133/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja V. M. (OIB: …), II. tužiteljice P. M. (OIB: …) i III. tužiteljice M. M. B. (OIB: …), svih iz K. S., i zastupanih po punomoćniku K. Š., odvjetniku iz Z., protiv tuženika E. o. d.d. iz Z., zastupanog po punomoćniku D. S., odvjetniku u Odvjetničkom društvu G. i. P. iz Z., poslovnica S., radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-1329/2017-2 od 23. siječnja 2020. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. Pnš-97/2014 od 6. ožujka 2017., u sjednici vijeća održanoj 23. ožujka 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom djelomično je odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda „u dijelu pod točkom I. izreke i to baš u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da s osnove naknade neimovinske štete radi povrede prava osobnosti na duševno zdravlje isplati tužiteljici pod 3) M. M. B. iznos od 30.000,00 kuna sa zateznom kamatom koja na ovaj iznos teče od 24. veljače 2010. do isplate“,

 

dok je drugostupanjskim rješenjem prvostupanjska presuda ukinuta:

 

- „pod točkom I. izreke i to baš u dijelu koji se odnosi na isplatu tužiteljima pod 1) V. M. i pod 2) P. M., odnosno u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da s osnove naknade neimovinske štete radi povrede prava osobnosti isplati tužitelju pod 1) V. M. iznos od 90.995,60 kuna sa zateznom kamatom koja na ovaj iznos teče od 24. veljače 2010. do isplate, te tužiteljici pod 2) P. M. iznos od 90.995,60 kuna sa zateznom kamatom koja na ovaj iznos teče od 24. veljače 2010. do isplate, pa se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje,“

 

- „u dijelu pod točkom II. izreke“, u odluci kojom je odbijen „kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja pod 1) V. M. i to baš u dijelu u kojem je tužitelj pod 1) V. M. zahtijevao od tuženika da mu s osnove naknade imovinske štete radi kupnje grobnice te izrade i postavljanja nadgrobnog spomenka isplati iznos od 30.000,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom koja na ovaj iznos teče od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate“ - te u odluci o parničnom trošku, tako da je i u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik je podnio prijedlog da mu se dopusti revizija protiv drugostupanjske presude zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu - a riječ je o pravnim pitanjima o kojima postoje drugačija (različita) pravna shvaćanja.

 

Tužitelji nisu odgovorili na prijedlog.

 

Prijedlog tuženika da mu se revizija dopusti nije dopušten.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 23. siječnja 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenja revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a st. 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

Predmetom spora zahtjevi su tužitelja na obvezivanje tuženika naknaditi im štetu koju trpe u svezi štetnog događaja (prometne nesreće od ….) u kojemu je A. M., kćerka I. tužitelja i II. tužiteljice i sestra III. tužiteljice, zadobila teške tjelesne ozljede - zbog posljedica kojih je ... umrla.

 

Obzirom na utvrđenje da je u vrijeme nezgode A. M. imala … godina i nalazila se kao suvozač na prednjem sjedištu automobila kojim je pod utjecajem alkohola (sa 1,31 g/kg alkohola u krvi) upravljao I. Š. - isključivo odgovoran za nastanak nezgode („prometna nesreća dogodila se u S. …. oko 1 sat i 55 minuta ujutro na način da je sada pokojni I. Š. koji je upravljao osobnim automobilom marke M. reg. oznaka …, zbog neprilagođene brzine izgubio kontrolu nad vozilom, izletio van kolnika ceste i udario u stup javne rasvjete i semafora, prilikom kojeg se udarca automobil prepolovio“), u revizijskom stupnju sporno je da li je A. M. pridonijela nastaloj šteti time što je pristala voziti se sa I. Š., konkretno - je li znala ili morala znati za navedenu alkoholiziranost I. Š., u to vrijeme njezinog dečka („bili su u emotivnoj vezi kao mladić i djevojka“).

 

Osporena presuda temeljena je na shvaćanju i utvrđenju da je “tuženik bio taj koji je u konkretnom slučaju trebao dokazati da je putnica, sada pok. A. M. znala odnosno mogla znati za alkoholiziranost vozača I. Š., što bi pod pretpostavkom da je njegova alkoholiziranost u uzročno posljedičnoj vezi sa nastankom predmetne prometne nesreće zaista dovelo do zaključka kako je neposredno oštećena M. doprinijela nastanku štete odnosno vlastitoj smrti“ - ali da to nije dokazao.

 

Tuženik je predložio da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija, pa je, uz navod da shvaćanje na kojemu se ta presuda temelji nije pravilno - i da odluka o predmetu spora ovisi od pitanja važnih i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu, konkretno - od pravnih pitanja o kojima sudska praksa nije jedinstvena, u prijedlogu postavio pitanja:

 

1. „je li se pri odlučivanju o građanskopravnoj suodgovornosti suvozača radi pristanka na rizike vožnje s alkoholiziranim vozačem radi ocjene mogućnosti uočavanja alkoholiziranosti vozača od strane tog suvozača uzima u obzir stanje prosječne osobe kod odgovarajuće koncentracije alkohola u krvi?“

 

              2. „je li parnični sud dužan postupak provoditi u skladu s načelom poštenog suđenja i procesne ravnopravnosti koje između ostalog zahtijeva ocjenu dokaza na način i pod uvjetima koji niti jednu od parničnih strana ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika, dosljedno čemu se ni ocjena dokaza vještačenjem u smislu odlučivanja o građanskopravnoj suodgovornosti zbog pristanka na rizike vožnje s alkoholiziranom osobom ne može svesti na teoretsku mogućnost koja ide u prilog jednoj stranci, bez da se uzme u obzir cjelovit sadržaj izvedenog dokaza?“

 

Međutim, time što je tako odredio razloge svoga prijedloga te konstatirao da ga podnosi prema odredbama čl. 385.a ZPP-a i zbog navedenih pitanja, predlagatelj nije ispunio sve pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

Nastalu situaciju treba sagledati imajući na umu:

 

- da navedene odredbe čl. 385.a i čl. 387. st. 3. ZPP-a predviđaju postojanje:

 

a) u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi, i to važnog za odluku u konkretnom sporu - ali i (ovdje bitno) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, te

 

b) kada se, kao ovdje, predlagatelj poziva na "različitu" sudsku praksu, priložene uz prijedlog odluke suda na koju se predlagatelj poziva ili njezinu određenu naznaku, sve uz postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi i time nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse,

 

- da Vrhovni sud Republike Hrvatske nije ovlašten sam kreirati sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije u navedenom smislu te spomenutog pitanja i spomenutih razloga - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po tome prijedlogu sam doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da pritom eventualno čak i pogoduje jednoj stranki.

 

Tek bi u takvoj situaciji Vrhovni sud Republike Hrvatske mogao ujednačavati primjenu prava i imao obvezu preispitati sudsku praksu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“) - i reviziju dopustiti.

 

U ovome slučaju o takvoj situaciji nije riječ:

 

- predlagatelj je u prijedlogu postavio uopćena pitanja na koja se ne mogu dati jasni te određeni i jednoznačni odgovori koji bi bili (ovdje bitno) relevantni za odluku o predmetu spora: odgovori na ta pitanja, ma koliko načelno jednostavni i pozitivni, da bi bili ovdje relevantni - ovise od činjeničnih okolnosti svakog konkretnog slučaja, i to ne samo onih koje predlagatelj sadržajem postavljenih pitanja sugerira prihvatiti jedino relevantnim,

 

- odluke na koje se predlagatelj poziva u prijedlogu, one koje sugerira prihvatiti kao temeljene na shvaćanju koje je u suprotnosti sa shvaćanjem na kojemu je temeljena osporena presuda - u toj suprotnosti nisu: obzirom da je osporena presuda temeljena na činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja, u cijelom nizu specifičnim - glede razloga nastanka ovdje prijeporne štete i ponašanja sudionika nezgode (konkretno, a ovdje odlučno, na okolnostima: da „svaka osoba na određenu koncentraciju alkohola ne reagira jednako te je životno a i..(...)..moguće da kod osoba kod kojih se utvrdi koncentracija alkohola 1,31g/kg izostanu simptomi ili vanjske manifestacije kao što su razgovorljivost, razdražljivost, osjećaj sigurnosti i sl. a u odnosu na individualizirani prag tolerancije i staža u konzumiranju alkohola“; „da su prednica tužitelja i sada pok. I. Š. bili u vezi, no, nije dokazano koliko je ta veza trajala odnosno koliko dobro su se poznavali te da li je sada pok. I. Š. inače konzumirao alkoholna pića a jednako tako koliko dugo su njih dvoje predmetne večeri bili zajedno odnosno da li je sada pok. I. Š. te večeri ispred prednice tužitelja konzumirao alkohol“, „da je sada pok. I. Š. bio kadet“, a njegova je djevojka „imala … godina te je završila treći razred E. škole“), one se u ničemu odlučnom ne mogu uspoređivati sa osporenom presudom,

 

- odnosno, prijedlog tuženika u svezi postavljenih pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge za zaključiti: da o tim pitanjima zaista i postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima može očekivati takva (neujednačena ili nesigurna) praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (za ujednačavanje sudske prakse).

 

Sukladno izloženom, ovdje je, ostajući samo u granicama u prijedlogu postavljenih pitanja, za prihvatiti i daljnje: da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije - čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

Stoga je prijedlog tuženika za dopuštenje revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredaba čl. 385.a st. 1., 387. st. 4. i 5. i 392. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 23. ožujka 2021.