- 1 -              I Kž-Us 137/2019-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 137/2019-6

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda dr. sc. Zdenka Konjića kao predsjednika vijeća te Damira Kosa i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Z. G. i dr., zbog kaznenog djela iz članka 328. stavka 1. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog Z. G., podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 23. srpnja 2019., broj K-Us-17/18, u sjednici održanoj 23. ožujka 2021., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog Z. G., odvjetnika A. I. i J. R.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

 

Prihvaća se žalba optuženog Z. G., ukida se pobijana presuda u odnosu na optuženog Z. G. te se predmet u tom dijelu upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

 

Obrazloženje

 

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom donesenom u ponovljenom postupku optuženici Z. G. i S. J. proglašeni su krivima, i to obojica zbog kaznenog djela protiv zdravlja ljudi - neovlaštenom proizvodnjom i prometom drogama u sastavu zločinačkog udruženja iz članka 190. stavka 2. u svezi s člankom 329. stavkom 1. točkom 4. KZ/11., a optuženi Z. G. i zbog kaznenog djela protiv javnog reda - zločinačkim udruženjem iz članka 328. stavka 1. KZ/11. Nakon što je optuženom Z. G. za kazneno djelo iz članka 328. stavka 1. KZ/11., na temelju te zakonske odredbe, utvrđena kazna zatvora 8 mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 190. stavka 2. u svezi s člankom 329. stavkom 1. točkom 4. KZ/11., na temelju tih zakonskih odredaba, kazna zatvora 3 godine i 6 mjeseci, optuženi Z. G. je, na temelju članka 51. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora 4 godine u koju mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i istražnom zatvoru od 12. travnja 2013. do 29. rujna 2014. Optuženi S. J. je za kazneno djelo iz članka 190. stavka 2. u svezi s člankom 329. stavkom 1. točkom 4. KZ/11., na temelju tih zakonskih odredaba te uz primjenu članka 49. stavka 1. točke 3. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora 11 mjeseci koja mu je, na temelju članka 55. stavaka 1. i 2. KZ/11., zamijenjena radom za opće dobro na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada za opće dobro. Na temelju članka 55. stavaka 5. i 6.  KZ/11. određeno je da se rad za opće dobro ima izvršiti uz pristanak optuženog S. J. u roku koji odredi nadležno tijelo za probaciju, a koji rok ne može biti kraći od jednog mjeseca niti dulji od dvije godine računajući od početka izvršavanja rada za opće dobro. Na temelju članka 55. stavka 7. KZ/11. određeno je da će, ako se optuženi S. J. u roku od 8 dana od dana za koji bude pozvan ne javi nadležnom tijelu za probaciju ili mu se poziv ne bude mogao dostaviti na adresu koju je dao sudu ili ne dade pristanak za izvršenje rada, nadležno tijelo za probaciju o tome obavijestiti nadležnog suca izvršenja. Na temelju članka 55. stavka 7. KZ/11. određeno je da će, ako optuženi S. J. svojom krivnjom ne bude izvršavao rad za opće dobro, sud odmah donijeti odluku kojom će se odrediti izvršenje izrečene kazne u neizvršenom dijelu ili u cijelosti, a ako ne izvrši rad za opće dobro bez svoje krivnje, nadležno tijelo za probaciju će produljiti rok iz članka 55. stavka 5. KZ/11. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženom S. J. je u kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i istražnom zatvoru od 26. srpnja 2013. do 28. srpnja 2013. Na temelju članka 77. KZ/11. u svezi s člankom 557. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) utvrđeno je da novčani iznos od 2.000,00 eura, što u kunskoj protuvrijednosti iznosi 15.342,07 kuna, predstavlja imovinsku korist koju je optuženi S. J. ostvario kaznenim djelom iz članka 190. stavka 2. u svezi s člankom 329. stavkom 1. točkom 4. KZ/11.; da je taj novčani iznos imovina Republike Hrvatske te je naloženo optuženom S. J. da Republici Hrvatskoj uplati taj novčani iznos u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe. Na temelju članka 148. stavka 1. u svezi s člankom 145. stavkom 2. točkom 6. ZKP/08. optuženom Z. G. naloženo je plaćanje paušalnog troška kaznenog postupka u iznosu od 3.000,00 kuna, a optuženom S. J. u iznosu od 1.000,00 kuna.

 

Protiv ove presude žali se optuženi Z. G., i to osobno te po braniteljima, odvjetnicima A. I. i J. R. U osobno podnesenoj žalbi tog optuženika su kao žalbene osnove naznačene bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povreda kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i odluka o kazni, a predloženo je pobijanu presudu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjeno vijeće, podredno osloboditi ga optužbe. U žalbi optuženog Z. G. podnesenoj po branitelju, odvjetniku A. I. nisu izrijekom naznačene žalbene osnove, a predloženo je pobijanu presudu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, odnosno osloboditi ga optužbe. U žalbi koju je ovaj optuženik podnio po branitelju, odvjetniku J. R. su kao žalbene osnove naznačene bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. U sve tri ove žalbe zamoljeno je da se optuženika i njegove branitelje obavijesti o održavanju sjednice vijeća drugostupanjskog suda. Budući da se ove žalbe međusobno sadržajno podudaraju i nadopunjavaju, bit će razmotrene kao jedinstvena žalba optuženog Z. G.

 

Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK) podnio je odgovor na žalbu optuženog Z. G. u kojemu je predložio da se ta žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

Spis predmeta je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

O sjednici drugostupanjskog vijeća obaviješteni su na njihovo traženje optuženi Z. G. i njegovi branitelji, odvjetnici A. I. i J. R. te državni odvjetnik. Na sjednicu su pristupili branitelji optuženog Z. G., odvjetnici A. I. i J. R., dok na sjednicu nisu pristupili uredno izviješteni državni odvjetnik i optuženi Z. G., pa je sjednica vijeća održana u njihovoj odsutnosti na temelju članka 475. stavka 4. ZKP/08. Na sjednici drugostupanjskog vijeća prisutni branitelji optuženog Z. G., odvjetnici A. I. i J. R. izjavili su da ostaju kod podnesenih žalbi te su iznijeli njihov sadržaj, ostavši kod prijedloga iz žalbi.

 

Žalba je osnovana.

 

Optuženi Z. G. nije u pravu kada, upirući na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., tvrdi da se pobijana presuda temelji na nezakonitim dokazima, a to da su nalog suca istrage Županijskog suda u Splitu broj Kir-Us-129/12 od 28. prosinca 2012. kojim je u odnosu na njega određeno provođenje posebnih dokaznih radnji i svi dokazi koji su iz istoga proizašli. Prema mišljenju žalitelja, taj nalog nema nikakvog obrazloženja, već je umjesto toga prepisan zahtjev USKOK-a broj POV-82/12 od 28. prosinca 2012. te je zatim konstatirano da istragu nije moguće provesti na drugi način, ali i zato što nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke za njegovo izdavanje, i to osobito s obzirom na uvjet koji se tiče postojanja osnova sumnje.

 

Naime, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da spomenuti nalog sadrži sve zakonom propisane pretpostavke, koje su ujedno bile i uvjet njegova izdavanja, a te razloge kao valjane prihvaća i ovaj drugostupanjski sud (stranica 21., pasus 4. pobijane presude). Pri tome još valja dodati da, što se tiče postojanja osnova sumnje, taj nalog prema ocjeni ovoga suda u svome obrazloženju sadržava dostatnu količinu utvrđenja suda o postojanju osnova sumnje o počinjenju kaznenih djela iz kataloga za koja se nalog može izdati, kao i utvrđenje suca istrage da bi prikupljanje dokaza na drugi način bilo povezano s nerazmjernim poteškoćama.

 

Žalitelj nije u pravu ni kada ističe da su nalazi i mišljenja stalnog sudskog vještaka za informatiku, telekomunikacije i biometriju, dipl. krim. M. B., koji se nalaze na listovima 3403 do 3461 te 3996 do 4009 spisa predmeta, a na kojima je utemeljena pobijana presuda, nezakoniti dokazi. Ovo stoga što su, kako to obrazlaže žalitelj, prema obrazloženju iz pobijane presude isti provedeni „analizom podataka koji su obrađivani na temelju naloga suca istrage za provođenje tajnih mjera“, a da u spisu ne postoji nalog suca istrage za provjeru uspostavljanja telekomunikacijskog kontakta u smislu članka 339.a ZKP/08. niti odobrenje načelnika uprave kriminalističke policije, načelnika PNUSKOK-a ili načelnika policijske uprave za provjeru uspostavljanja elektroničke komunikacije u smislu članka 68. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima ("Narodne novine", broj 76/09.).

 

Prije svega, žalitelj očito pogrešno tumači izričaj koji je upotrijebio prvostupanjski sud odbijajući njegov prijedlog za izdvajanje navedenih dokaza kao nezakonitih. Naime, pod pojmom „nalog suca istrage za provođenje tajnih mjera“ iz obrazloženja pobijane presude razumijeva se nalog suca istrage za provođenje posebnih dokaznih radnji iz članka 332. ZKP/08., a ne, kako to pogrešno tumači žalitelj, nalog iz članka 339.a ZKP/08. Osim toga, odredba članka 339.a ZKP/08. ni nije bila na snazi u vrijeme pribavljanja izlista telekomunikacijskih operatera o ostvarenom telekomunikacijskom prometu (od 12. prosinca 2012. do 12. travnja 2013.) budući da je ista stupila na snagu 15. prosinca 2013., odnosno stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13. i 145/13.). Naposljetku valja reći da su oba nalaza i mišljenja informatičkog vještaka čiju zakonitost žalitelj osporava izrađena na temelju naloga USKOK-a, i to nalaz i mišljenje na listovima 3402 do 3461 od 17. rujna 2013. na temelju naloga USKOK-a broj K-US-84/13 (IS-US-26/13) od 24. srpnja 2013., a nalaz i mišljenje na listovima 3995 do 4009 od 30. rujna 2013. na temelju naloga USKOK-a broj K-US-161/13 (IS-US-46/13) od 6. kolovoza 2013. te uz poštivanje svih zakonom propisanih pretpostavki.

 

Protivno daljnjoj žalbenoj tvrdnji optuženog Z. G., bitna postupovna povreda iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. nije ostvarena ni time što iz spisa predmeta nisu izdvojeni odlazno-dolazni pozivi ostvareni na mobilnim uređajima D. Š. od 1. rujna 2012. do 9. listopada 2012. koji se nalaze na listovima 3596 do 3602 spisa. Naime, a kao što je već prethodno navedeno, odredba članka 339.a ZKP/08., na koju očito upire žalitelj, tada još ni nije bila na snazi.

 

Nije osnovana ni tvrdnja žalitelja da je iz spisa predmeta trebalo izdvojiti i zapisnik o prepoznavanju s elaboratom koji se nalazi na listovima 3972B do 3972E, 3972H do 3972I jer je, kako to ističe žalitelj, osoba koja je vršila prepoznavanje tada bila osumnjičenik i mogla je bez prijetnje od kaznene sankcije slobodno ne govoriti istinu, a kasnije joj se promijenilo procesno svojstvo iz osumnjičenika u svjedoka.

 

Riječ je, naime, o dokaznoj radnji prepoznavanja tada osumnjičenog Z. G. od strane V. Đ., koji je tada bio osumnjičenik u istom predmetu, a koji je u ovom kaznenom predmetu ispitan u svojstvu svjedoka. Uvidom u sam zapisnik o prepoznavanju utvrđeno je da je ta dokazna radnja obavljena uz poštivanje svih zakonom propisanih pretpostavki, tako da zapisnik o toj radnji i fotoelaborat ne mogu biti niti su nezakoniti dokazi samo zbog činjenice da je, kako to ističe žalitelj, osoba koja je vršila prepoznavanje tada bila osumnjičenik, dok joj se kasnije promijenilo procesno svojstvo u svjedoka. Vjerodostojnost toga dokaza je, međutim, sasvim nešto drugo.

 

Žalitelj nije u pravu ni kada, upirući na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., tvrdi da mu je prvostupanjski sud odbijanjem njegovog dokaznog prijedloga za ponovnim saslušanjem u svojstvu svjedoka V. Đ. povrijedio pravo na pravični postupak, odnosno pravo na jednakost oružja.

 

Prije svega, o povredi ovoga prava moglo bi se govoriti u slučaju odbijanja baš svih dokaznih prijedloga obrane, što ovdje nikako nije slučaj budući da iz stanja spisa predmeta jasno proizlazi da je prvostupanjski sud uvažio većinu dokaznih prijedloga obrane optuženog Z. G., i to kako onih koji se odnose na izvođenje personalnih dokaza, tako i onih koji se odnose na preslušavanje audio i video zapisa koji čine dokaznu građu u ovom predmetu. Samo odbijanje ovog dokaznog prijedloga prvostupanjski sud obrazložio je jasnim, dostatnim i valjanim razlozima s kojima se u cijelosti slaže i ovaj sud, tako da se i žalitelja u pogledu istih upućuje na taj dio obrazloženja pobijane presude (stranica 21., pasus 5. do stranica 22., pasus 1.).

 

U žalbi optuženog Z. G. se, međutim, s pravom upire na to da je u pobijanoj presudi ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., koja se sastoji u tome što o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava u postupku i samih tih isprava.

 

Naime, prvostupanjski sud zaključuje da sastanak optuženog Z. G. u Z. s R. M. i A. I. na koji D. Š. nije mogao doći, okolnost da je došlo do problema oko plaćanja ranije isporuke opojne droge, kao i okolnost da optuženi Z. G. traži da se 2.000,00 eura preda R. M. (i A. I. s kojim je R. M. prethodno bio u Z.) nakon što sleti u D., kao i to da D. Š. traži od optuženog Z. G. da dođe "dole" pa da se navedeno riješi, govoreći o dugu iz "ranijeg rent-a-cara" potvrđuje telefonska komunikacija između optuženog Z. G. i D. Š. od 18. prosinca 2012. u 13:48:16 sati (stranica 38., pasus 1. pobijane presude).

 

Optuženi Z. G. u svojoj žalbi ističe da je netočno da je on taj koji je sudjelovao u toj komunikaciji, da tijekom postupka nitko (ni tužitelj ni prvostupanjski sud u ranijoj prvostupanjskoj presudi) nikada nije tvrdio da je to komunikacija koju je s D. Š. vodio on, tako da je sasvim nejasno otkuda prvostupanjskom sudu zaključak da bi se ovdje radilo o njemu. Ističe da on nikada nije izjavio da je to njegova komunikacija niti je o tome ikada išta upitan, bilo od strane suda, bilo od strane tužitelja niti je izvršeno fonetsko vještačenje njegovog i glasa osobe koja je u tom razgovoru komunicirala s D. Š.

 

Premda transkripti razgovora mogu poslužiti samo kao pomoćno sredstvo, no ne i kao dokaz u kaznenom postupku jer nisu izvor saznanja, za istaknuti je da osnovanost prethodno istaknutih žalbenih tvrdnji optuženog Z. G. proizlazi već iz uvida u transkript tog razgovora koji se nalazi na listu 292 spisa predmeta. Naime, iz istoga proizlazi da je riječ o telefonskom razgovoru između D. Š. i R. M.

 

Kako je, dakle, prvostupanjski sud svoj zaključak o sudjelovanju i ulozi optuženog Z. G. u počinjenju kaznenih djela za koja ga je proglasio krivim utemeljio i na prethodno spomenutoj telefonskoj komunikaciji, to je u pobijanoj presudi ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., koja je dovela i do pogrešnih zaključaka prvostupanjskog suda u pogledu uloge optuženog Z. G. u inkriminacijama za koje je on pobijanom presudom proglašen krivim.

 

U žalbi optuženog Z. G. s pravom se upire na to da je isti vid bitne postupovne povrede ostvaren i u odnosu na još dva telefonska razgovora pribavljena provođenjem posebnih dokaznih radnji. Naime, prvostupanjski sud zaključuje da razlog kontakta optuženog Z. G. i R. M. nakon sastanka u Crnoj Gori 28. prosinca 2012. potvrđuje i komunikacija između njih dvojice od 30. prosinca 2012. u 00:20:35 iz koje da je razvidno da upravo optuženi Z. G. dogovara predaju novca u D. ("cipele su spremne za put … ali on neće moći doći pa će doći onaj njegov koji traži auto …"), kojom prilikom optuženi Z. G. daje R. M. i broj od Ž. M., koji je 31. prosinca 2012. odnio 20.000,00 kuna na ime plaćanja prodane marihuane u hotel R. u D. Potom se obrazlaže da je značajan i razgovor između optuženog Z. G. i R. M. od 31. prosinca 2012. u 11:15 u kojemu optuženi Z. G. pita R. M. da li je pokupio cipele te mu govori koliko mu je novaca u kutiji s cipelama ostavio, zaključujući da iz navedenoga proizlazi i da je dio droge marihuana isporučen i preuzet kao što je i dogovoreno, ali i da je plaćen (stranica 39., pasus 4. pobijane presude).

 

Optuženi Z. G. u svojoj žalbi, međutim, ističe da je netočno da je on taj koji je vodio ta dva telefonska razgovora s R. M. Ističe da tužitelj u dosadašnjem tijeku postupka nikada nije tvrdio da bi se radilo o razgovorima u kojima je on bio jedan od sudionika niti se on sam o istima ikada očitovao budući da oni nisu bili dokaz protiv njega niti je izvršeno fonetsko vještačenje radi provjere radi li se o njegovom glasu.

 

Kao što je već navedeno prilikom obrazlaganja prethodne žalbene tvrdnje ovog žalitelja, premda transkripti razgovora nisu dokaz u kaznenom postupku, već mogu poslužiti samo kao pomoćno sredstvo, za istaknuti je da na osnovanost i ovih žalbenih tvrdnji optuženog Z. G. upućuju i transkripti obaju ovih telefonskih razgovora koji se nalaze na listovima 3589 i 3595 spisa predmeta, a iz kojih proizlazi da su oba vođena između Ž. M. i R. M.

 

Prema tome, u pobijanoj je presudi i u tom dijelu ostvaren već prethodno istaknuti vid bitne postupovne povrede iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., što je posljedično dovelo i do pogrešnih zaključaka prvostupanjskog suda u pogledu uloge optuženog Z. G. u počinjenju kaznenih djela za koja ga je proglasio krivim.

 

Stoga je prihvaćanjem žalbe optuženog Z. G. pobijanu presudu trebalo ukinuti u odnosu na tog optuženika i predmet u tom dijelu uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

S obzirom na to da je optuženi Z. G. žalbu podnio i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u nastavku ove odluke bit će iznesena ocjena ovoga suda o žalbenim navodima tog optuženika kojima se osporavaju pravilnost i potpunost činjeničnih utvrđenja u pobijanoj presudi (članak 487. stavak 4. ZKP/08.).

 

Prije svega, optuženi Z. G. je u pravu kada u svojoj žalbi upire na to da su zaključci prvostupanjskog suda u pogledu toga što proizlazi iz iskaza svjedoka M. S. o tome koga je taj svjedok vozio u Crnu Goru u inkriminirano vrijeme (što je, iako ne jedini, ali jedan od dokaza za zaključak da je optuženi Z. G. organizator zločinačkog udruženja u sastavu kojega i postupa) pogrešni. Premda je prvostupanjskom sudu na to, i prema ocjeni ovoga suda, pogrešno utvrđenje već skrenuta pozornost u odluci ovoga suda kojom je ukinuta ranija prvostupanjska presuda (rješenje VSRH broj I Kž-Us 35/15 od 26. rujna 2017.) s uputom da u ponovljenom postupku vodi računa o točnim utvrđenjima kako bi ona proizlazila iz iskaza svjedoka M. S., prvostupanjski sud ni u ponovljenom postupku nije postupio sukladno toj uputi, već je nekritički ponovio svoje zaključke iz ranije prvostupanjske presude. Stoga se prvostupanjski sud upućuje na to da u novom ponovljenom postupku u odnosu na tu pravno odlučnu činjenicu postupi kako je već i upućen u ranijoj ukidnoj odluci ovoga suda.

 

Žalitelj je u pravu i kada upire na to da prvostupanjski sud nije s dovoljno pažnje cijenio i analizirao te doveo u međusobnu vezu sve dokaze u pogledu odlučne činjenice koja proizlazi iz iskaza svjedoka V. Đ. (u odnosu na kojega je, kao što je već prethodno navedeno u ovoj odluci, prvostupanjski sud s pravom odbio dokazni prijedlog žalitelja za njegovim ponovnim ispitivanjem u svojstvu svjedoka), zbog čega je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Naime, taj je svjedok u svome iskazu naveo da mu je to da je vlasnik droge koju je on (svjedok) prevozio (alineje b) i c) pobijane presude) rekao R. M., što da može potvrditi svjedok D. O. Međutim, svjedok D. O. je, nakon što mu je predočen taj dio iskaza svjedoka V. Đ., rekao da nije točno to što je rekao V. Đ. Prvostupanjski sud se u obrazloženju pobijane presude, međutim, uopće nije osvrnuo na takav navod svjedoka O. niti je dao bilo kakvo pojašnjenje u pogledu razlika u iskazima svjedoka Đ. i O. već je, kako to proizlazi iz obrazloženja pobijane presude, nekritički prihvatio kao istinit takav navod svjedoka V. Đ. bez dovođenja u međusobnu vezu i potom ocjene u tom dijelu njegovog iskaza s onim svjedoka O. Osim toga, odbio je i dokazni prijedlog obrane optuženog G. za saslušanje u svojstvu svjedoka R. M. kojega je, kako se to ističe u žalbi optuženog G., osim zbog činjenice da je isti u činjeničnom opisu optuženom G. inkriminiranih kaznenih djela naznačen kao supočinitelj, trebalo ispitati i radi provjere istinitosti prethodno spomenutog navoda svjedoka V. Đ. Naposljetku, prvostupanjski sud je potpuno zanemario sa svime navedenim dovesti u vezu i ocijeniti i navod svjedoka Ž. M. da mu je R. M. osobno rekao da je droga njegova.

 

Imajući u vidu sve prethodno iznesene primjedbe i opaske ovog drugostupanjskog suda, u ponovljenom postupku je nužno, između ostalih, izvesti i dokaz ispitivanjem u svojstvu svjedoka R. M., bilo putem međunarodne pravne pomoći posredstvom nadležnog pravosudnog tijela zamoljene strane države u kojoj se isti nalazi bilo neposredno uz pomoć audio-video uređaja. Potom je, a radi utvrđivanja svih činjenica odlučnih za kaznenu odgovornost optuženog Z. G., potrebno savjesno analizirati svaki izvedeni dokaz pojedinačno te u međusobnoj povezanosti s drugim izvedenim dokazima, kao i valjano obrazložiti ocjenu vjerodostojnosti svakog pojedinog dokaza, a osobito dati valjanu ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza.

 

U ponovljenom postupku potrebno je s više pažnje analizirati i navode obrane optuženog Z. G. koji se odnose na činjenicu sastanka sa S. J. na kojemu je, prema tvrdnji optužbe, došlo do primopredaje novčanog iznosa od 2.000,00 eura za prethodno izvršeni prijevoz 40 kg droge marihuane (alineja a) činjeničnog opisa djela iz izreke pobijane presude). Radi potpunog i pravilnog utvrđivanja te činjenice, koja je odlučna, ne samo za odluku o kaznenoj odgovornosti optuženog Z. G. za kazneno djelo iz članka 190. stavka 2. u svezi s člankom 329. stavkom 1. točkom 4. KZ/11., već i onoj za kazneno djelo iz članka 328. stavka 1. KZ/11., u ponovljenom je postupku potrebno u svojstvu svjedoka ispitati S. J. Ovo osobito s obzirom na to da su u ovom postupku optuženici G. i J. o toj odlučnoj činjenici različito iskazivali, a te razlike, ne samo da nisu dostatno i jasno razjašnjene od strane prvostupanjskog suda, time da optuženi Z. G. nije imao mogućnost ni postavljanjem pitanja optuženom S. J. razjasniti različite navode njihovih obrana (budući da je optuženi J. na raspravi pred prvostupanjskim sudom 24. svibnja 2019. naveo da ne želi odgovarati na pitanja obrane optuženog G.), već obrane tih optuženika u tom dijelu nisu dovedene ni u vezu s drugim izvedenim dokazima koji se odnose na tu odlučnu činjenicu (primjerice s iskazom svjedoka D. Š.).

 

Prvostupanjskom sudu skreće se pozornost i na to da u ponovljenom postupku više pažnje obrati na vrijeme kada je, prema tvrdnji, optužbe, bio taj sastanak između njih dvojice na kojemu je došlo do te primopredaje novca. Naime, iz činjeničnog opisa inkriminacije u alineji a) izreke pobijane presude proizlazi da je to bilo „u drugoj polovici listopada 2013.“ Navedeno nije samo izvan okvira inkriminiranog razdoblja kako je ono opisano u preambuli činjeničnog opisa inkriminacija u pobijanoj presudi (i u optužnici USKOK-a) - „od rujna 2012. do kraja siječnja 2013.“, već proizlazi da se taj sastanak dogodio nakon što je već podnesena optužnica USKOK-a u ovom predmetu (11. listopada 2013.), što je potpuno nelogično.

 

Nadalje, u ponovljenom postupku potrebno je više pažnje posvetiti i utvrđivanju te valjanom obrazlaganju činjenice koja se odnosi na to da su V. Đ. i „M.“ prevezenu marihuanu iz D. u Z. u Domu za stare i nemoćne osobe B. kraj Z. isporučili i optuženom Z. G. (alineja b) izreke pobijane presude), a što se također s pravom problematizira u žalbi optuženog Z. G.. Naime, u toj se žalbi, barem za sada, s pravom ističe da ta činjenica ne proizlazi ni iz jednog izvedenog dokaza.

 

Naposljetku, činjenicu telefonske komunikacije između optuženog Z. G. i osoba koje se navode u činjeničnom opisu inkriminacija iz pobijane presude, a koja je rezultat provođenja posebnih dokaznih radnji, ne osporava ni sam žalitelj. Međutim, ta činjenica, barem za sada, onako kako to proizlazi iz cjeline izvedenih dokaza i obrazloženja pobijane presude, još uvijek nije dostatna za zaključak o takvom djelovanju kojim bi bila ostvarena bitna obilježja kaznenih djela za koja je optuženi Z. G. pobijanom presudom proglašen krivim.

 

Dakle, prvostupanjski sud će u ponovljenom postupku, prije svega, otkloniti bitne postupovne povrede na koje mu je ukazano od strane ovoga suda. Nakon što ponovno provede sve do sada izvedene dokaze, kao i one na potrebu čijeg provođenja mu je skrenuta pozornost od strane ovoga suda, a po potrebi i druge, bilo po prijedlogu stranaka, bilo da sam ocijeni da su isti potrebni za potpuno i pravilno utvrđivanje svih odlučnih činjenica, pomno će i s puno više pažnje analizirati svaki pojedini dokaz zasebno i sve dokaze u međusobnoj povezanosti te u povezanosti s obranom optuženog Z. G., nakon čega će donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu, koju će valjano obrazložiti u svim njezinim dijelovima.

 

Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 23. ožujka 2021.