Pristupanje sadržaju
1 Poslovni broj: 22 Gž R-205/2021-2
|
Županijski sud u Splitu Split, Gundulićeva 29a |
Poslovni broj: 22 Gž R-205/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Svjetlani Vidović, u pravnoj stvari tužitelja N. M., iz Z., OIB: .., zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku u Z., protiv tuženika Bolnice, Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku B. J., mag. iur. kod tuženika, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 13 Pr-1362/2019-23 od 22. siječnja 2021., dana 22. ožujka 2021.,
p r e s u d i o j e
I. Djelomično se odbija kao neosnovana a djelomično uvažava žalba tuženika i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 13 Pr-1362/2019-23 od 22. siječnja 2021.:
a) potvrđuje u točki I. izreke u cijelosti te u točki II. izreke u pobijanom dijelu kojim je tuženik obvezan naknaditi tužitelju na ime troškova parničnog postupka iznos od 10.437,50 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 22. siječnja 2021. do isplate;
b) preinačuje u u pobijanom dijelu kojim je tuženik obvezan naknaditi tužitelju na ime troškova parničnog postupka preko iznosa od 10.437,50 kn do iznosa od 11.375,00 kn (za iznos od 937,50 kn) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 22. siječnja 2021. do isplate i zahtjev tužitelja se u tom pobijanom dijelu odbija kao neosnovan.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 6.054,00 kn izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, sa pripadajućom zateznom kamatom kako je to specificirano u točki I. izreke presude. Ujedno je tuženik obvezan naknaditi tužitelju na ime parničnog troška iznos od 11.375,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom (točka II. izreke).
Žalbu protiv presude podnosi tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava; dakle, žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) koji propis se primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19; dalje: ZID ZPP), s prijedlogom da se odluka preinači, podredno ukine.
Na žalbu nije odgovoreno.
Žalba je djelomično osnovana.
Predmet spora je za razdoblje od 1. svibnja 2014. do 30. travnja 2019., zahtjev za isplatu razlike plaće na ime naknade za prekovremeni rad u mjesecima u kojima je blagdan ili drugi neradni dan „padao“ na standardno radni dan (od ponedjeljka od petka) i to na temelju članka 51. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj 143/13; dalje: KU/2013), odnosno članka 49. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja koji je sklopljen 26. ožujka 2018. („Narodne novine“, broj 29/18, dalje KU/2018) a u primjeni je od 1. ožujka 2018.
Dodatkom I. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj 35/19) ugovoreno je da će se KU/2018 nastaviti primjenjivati do 27. ožujka 2019., Izmjenom Dodatka I. KU/2018 („Narodne novine“, broj 78/19) do 31. listopada 2019. a Dodatkom II. KU/2018 („Narodne novine“, broj 92/19) nadalje do 31. prosinca 2022.
KU/2013 i KU/2018 reguliraju plaću radnika na način da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću time da osnovnu plaću radnika čini umnožak vrijednosti koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Osnovna plaća djelatnika se prema odredbi članka 51. KU 143/2013 odnosno članka 49. KU 29/2018 uvećava se za rad noću 40%, za rad subotom 25 %, za rad nedjeljom 35 %, za prekovremeni rad 50 %, za rad u drugoj smjeni 10 % ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima.
Za rad u dane blagdana, neradnih dana utvrđenih zakonom i rad na dan Uskrsa, radnik ima pravo na plaću uvećanu za 150%. Prekovremenim radom smatra se svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rad kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Redovni mjesečni fond radnih sati su sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna. Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati što znači da se mjesečni fond radnih sati dobije umnoškom broja radnih sati s brojem radnih dana na nivou mjeseca pri čemu su očito blagdani i neradni dani isključeni iz tog umnoška.
Odredba članka 1. stavak 1. i 2. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj: 33/96, 96/01, 13/02, 136/02, 112/05, 59/06, 55/08, 74/11 i 130/11; dalje: Zakon o blagdanima) koji je bio na snazi u utuženom razdoblju, propisuje da se u dane blagdana u Republici Hrvatskoj ne radi.
Predmet spora je i zahtjev za isplatu razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora zbog pogrešnog obračuna zbog neisplate prednjih dodataka.
Prema odredbi članka 36. KU/2013, za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radniku se isplaćuje naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu; a radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije. Ista je odredba članka 34. KU/2018.
Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući da se na rad tužitelja ima primijeniti odredba članka 36. i 51. KU/2013, te odredba članka 49. i 34. KU/2018.
Imajući na umu da vrijednost predmeta spora, to se u ovom postupku radi o sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 458. stavak 1. ZPP, radi čega se pobijana presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. osim točke 3. ZPP, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a sve u skladu s odredbom članka 467. stavak. 1. ZPP.
Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:
- da je tužitelj zaposlenik tuženika;
- da je tužitelju tuženik dane rada u mjesecima u kojima je blagdan ili drugi neradni dan „padao“ na standardno radni dan (od ponedjeljka od petka) uračunao u osnovni fond sati;
- da je tužitelju tuženik platio naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora pri čemu kod izračuna prosječne plaće nije uzeo u obzir iznos gore navedenih dodataka;
- da je visina razvidna iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka dipl. oec. P. B.
Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja pravilno zaključuje da tuženik nije tužitelju platio utužene iznose a što je obvezan prema citiranim odredbama KU/2013 i KU/2018.
Po ocjeni ovog suda, na rad tužitelja ima primijeniti odredba članka 60. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13. koji je bio u primjeni do 6. kolovoza 2014.; dalje ZR/09) koja je određivala da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće isplaćene u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). Identičan je članak 81. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 i 127/17, koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2014.; dalje: ZR/14).
I odredba članka 83. stavak 3. ZR/09 koja određuje da plaća obuhvaća osnovnu plaću i sva dodatna davanja bilo koje vrste koja poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radnici ili radniku za obavljeni rad (sadržajno je ista odredba članka 91. stavak 3. ZR/14). Ovdje je sud pravilno primijenio i odredbu članka 86. ZR/09 kojom je propisano da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću. Identična je odredba članka 94. ZR/14.
Imajući u vidu navedene odredbe članka 51. KU/2013 i članka 49. KU/2018, kao i odredbu članka 1. Zakona o blagdanima koji je kogentni propis, konkludira da mjesečni fond radnih sati kod tuženika predstavlja umnožak radnih dana (u koje ne ulaze blagdani koji padaju od ponedjeljka do petka) u tekućem mjesecu, sa osam sati.
Nije u pravu tuženik kada tvrdi da ima mjesta primjeni Zaključka 153. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora iz kojeg proizlazi da mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (u koje ulaze blagdani koji padaju od ponedjeljka do petka) u tekućem mjesecu sa osam sati. Ovo stoga jer je kogentnom odredbom Zakona o blagdanima propisano da su blagdani neradni dani, a neradni dani ne ulaze u mjesečni fond radnih sati pa stoga strane kolektivnog ugovora nisu mogle odrediti (Zaključkom) drugačije. Pritom, za razrješenje prijepora nije od značaja odredba članka 6. Zakona o blagdanima kojom je određeno da Vlada RH može odrediti koja su državna i druga javna tijela te druge fizičke i pravne osobe dužne raditi u dane blagdana u Republici Hrvatskoj, jer tom odredbom nije određeno kako će se honorirati ti radni sati niti je to moguće jer o tome postoji lex specialis (odredbe ZR/09 i ZR/14, te i KU/2013 i KU/2018), sve kako je to naprijed iznijeto.
Kako ispitujući pobijanu presudu u točki I. izreke, u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio povrede postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu tuženika glede merituma stvari valjalo odbiti te potvrditi presudu u točki I. izreke temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.
Međutim, pritom je nepravilno odmjerio nagradu za pojedine radnje koje je tužitelj poduzimao u postupku. Naime, prije svega otkloniti je žalbene navode glede prava tužitelja na naknadu troškova podneska od 3. rujna 2019. jer se doista radilo o obrazloženom podnesku kojim je tužitelj očitovao na od strane tuženika dostavljenu dokumentaciju pa je pravilno primijenjen Tbr. 8. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: OT). No, s tim u vezi nepravilno je sud tužitelju dosudio i nagradu za sastav podneska od 17. rujna 2019. predanog na ročištu od 18. rujna 2019. koje je na traženje tužitelja odgođeno radi očitovanja na istu tu dokumentaciju i koje navode je tužitelj mogao istaći kako u podnesku od 3. rujna 2019. tako i na sljedećem ročištu, pa je u tom dijelu žalba utemeljena.
Prvostupanjski je sud nadalje, pravilno tužitelju priznao trošak sastava podneska od 23. rujna 2019. prema Tbr. 8. točka 3. OT. jer mu je taj trošak nastao zbog dostave dokaza o uplati troškova vještačenja pa se stoga taj trošak ne može smatrati nepotrebnim. Stoga je valjalo trošak umanjiti za iznos sastava podneska od 17. rujna 2019. s paušalom i PDV-om tj. za iznos od 937,50 kn (75 bodova x 10,00 kn = 750,00 kn + 187,50 kn), pa je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske odluke temeljem odredbe članka 380. točka 2. i 3. ZPP.
Kako je tuženik neznatno uspio u žalbi to je temeljem odredbe članka 154. stavak 5 ZPP/19 njegov zahtjev za naknadu troškova sudske pristojbe na žalbu odbijen.
Split, 22. ožujka 2021.
|
Sutkinja: Svjetlana Vidović, v. r. |