1                   Poslovni broj: 18 UsImio-394/20-8

 

Poslovni broj: 18 Uslmio-394/20-8

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Splitu, po sutkinji Marici Goreta, uz sudjelovanje zapisničarke N.R., u upravnom sporu tužiteljice A. R., P. .., S., zastupane po opunomoćeniku N. B., odvjetniku u S., T. H. b. z. .., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, A. Mihanovića 3., Zagreb, zastupanog po službenoj osobi I. P., nakon održane javne rasprave zaključene dana 12. ožujka 2021. u prisutnosti opunomoćenika tužiteljice i službene osobe tuženika, dana 22. ožujka 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice, koji glasi:

              „Tužba se uvažava te se poništava pobijani dio rješenja, točka II., tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, OIB: 84397956623, Klasa: UP/II 141-06/20-01/03349470177, Ur.broj: 341-99-05/3-20-3324 od 18. lipnja 2020. i predmet vraća na ponovni postupak.“

             

 

Obrazloženje

 

              Rješenjem tuženika, Klasa: UP/II 141-06/20-01/03349470177, Ur.broj: 341-99-05/3-20-3324 od 18. lipnja 2020. je uvažena žalba tužiteljice, poništeno rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Splitu, Klasa: UP/I-141-06/19-01/03349470177, Ur.broj: 341-18-05/3-19-45366, broj: 125433 od 19. ožujka 2020. (kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za utvrđivanje tjelesnog oštećenja kao na zakonu neosnovan) te je određeno da se tužiteljici, rođenoj 06. rujna 1964. utvrđuje postojanje tjelesnog oštećenja od 100%, zbog bolesti, nastalo od 11. ožujka 2020. (točka I.), da se od ukupnog postotka tjelesnog oštećenja ne utvrđuje postojanje tjelesnog oštećenja na donje ekstremitete (točka II.) te je odbijen zahtjev za priznanje prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja (točka III.).

              Tužiteljica pravodobno podnesenom tužbom ovome sudu pobija točku II. izreke citiranog rješenja tuženika (od ukupnog postotka tjelesnog oštećenja se ne utvrđuje postojanje tjelesnog oštećenja na donje ekstremitete) navodeći da nije na zakonu osnovana jer da je vještačenjem pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje uslijed čega da je pogrešno primijenjeno i materijalno pravo. U tužbi se nadalje ističe da je tužiteljica u žalbi na prvostupanjsko rješenje navela da je podvrgnuta operacijskom zahvatu ugradnje mehaničke mitralne valvule, te da je postoperativno dobila cerebrovaskularni inzult uslijed kojeg i danas ima otežano izvođenje kretnji desnih udova. U tužbi se poziva na odredbu članka 61. stavak 1. Zakona o mirovinskom osiguranju, koju odredbu i citira, te se ističe da je tužiteljici kao  posljedica cerebrovaskularnog inzulta, smanjena funkcija ekstremiteta, odnosno da joj je smanjena funkcija desne ruke (i to dominantne ruke) kao i desne noge, a što da tužiteljici otežava normalnu aktivnost organizma i zahtijeva veće napore u obavljanju svakodnevnih životnih potreba. Navedenim da tužiteljica udovoljava uvjetima za utvrđenje postojanja tjelesnog oštećenja na desnim ekstremitetima i to minimalno 30% a sukladno Listi oštećenja organizma. Naglašava se da, iako je u žalbenom postupku pribavljen nalaz i mišljenje vijeća viših vještaka Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom, a koje je nastalo na temelju pregleda medicinske dokumentacije, ali ne i pregledom i vještačenjem same tužiteljice temeljem čega da bi se na utvrđeno 100% tjelesno oštećenje organizma (što je nesporno obzirom na svu postojeću i priloženu dokumentaciju kao i samo stanje tužiteljice) moglo utvrditi i stanje desnih ekstremiteta pa time i utvrditi postoji li ili ne tjelesno oštećenje. U svakom slučaju, praksom Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava da je zauzet stav da mora postojati mogućnost osporavanja utvrđenja invalidske komisije putem neovisnog sudskog vještaka (radi izjednačavanja postupovne pozicije stranaka i poštivanja načela jednakosti oružja). Slijedom navedenog tužbenim zahtjevom tužiteljica traži da se njena tužba uvaži te poništi pobijani dio iz točke II. osporavanog rješenja tuženika te predmet vrati na ponovni postupak. Ujedno traži da tuženik bude obvezan naknaditi joj troškove ovog upravnog spora sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

              Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana, da je osporavano rješenje doneseno  u skladu s činjeničnim stanjem utvrđenim u provedenom upravnom postupku i u skladu sa svim važećim zakonskim propisima, da navodi  i razlozi izneseni u tužbi nisu osnovani, odnosno da nisu pravno odlučni iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja te se poziva i na odredbu  61. ZOMO-a uz protivljenje da se izvedu dokazi provođenjem novog vještačenja ističući da je predmetni postupak proveden u cijelosti u skladu s odredbama članka 123. do 133. ZOMO-a i u skladu sa odredbama Uredbe o metodologijama vještačenja. Slijedom navedenog tuženik smatra da je osporavano rješenje na zakonu utemeljeno te predlaže da se tužbeni zahtjev odbije.

U tijeku ovog upravnog spora je dostavom podnesaka i održavanjem ročišta za raspravu svakoj stranci u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 – dalje: ZUS) dana mogućnost izjašnjavanja o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

              Tužiteljica je po svom opunomoćeniku na raspravi održanoj dana 12. ožujka 2021. ostala pri navodima i prijedlozima iz tužbe te se usprotivila navodima odgovora na tužbu kao neosnovanim i paušalnim.  Ističe da ima pravni interes utvrditi tjelesno oštećenje radi priznavanja prava na naknadu za isto te da je u konkretnom slučaju sporno da li se od utvrđenog tjelesnog oštećenja od 100% zbog bolesti 30% odnosi na donje ekstremitete. Istaknuto je i to da tužiteljica nema priznatu ozljedu na radu te da joj nije priznata profesionalna nesposobnost za rad a inače da obavlja djelatnost vezanu za salon vjenčanica te da bi obavljanje navedene djelatnosti bilo povezano sa medicinskim stanjem koje je prikazano u spisu tuženika.

              Tuženik je po službenoj osobi ostao pri navodima iz odgovora na tužbu i obrazloženja osporavanog rješenja protiveći se predloženom vještačenju iz razloga navedenih u odgovoru na tužbu.

Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem isprava priloženih ovome spisu te cjelokupnog spisa tuženog tijela koji je ovom sudu dostavljen uz odgovor na tužbu dok je odbijen prijedlog tužiteljica za izvođenjem dokaza vještačenjem po sudskom vještaku  cijeneći izvođenje navedenog dokaza suvišnim obzirom na ostale izvedene dokaze.

Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a ovaj sud smatra da tužbeni zahtjev nije tužitelja osnovan.

Iz podataka spisa tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu razvidno je da je predmetni upravni postupak za priznanje prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja pokrenut u povodu zahtjeva tužiteljice od 02. prosinca 2019.

Odredbom članka 61. stavak 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj  157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19 - dalje ZOMO) propisano je da tjelesno oštećenje postoji kada kod osiguranika nastane gubitak, značajnije oštećenje ili znatnija onesposobljenost pojedinog organa ili dijelova tijela što otežava normalnu aktivnost organizma i zahtijeva veće napore u obavljanju životnih potreba, bez obzira na to uzrokuje li ono ili ne uzrokuje smanjenje ili gubitak radne sposobnosti osiguranika.

Stavkom 2. istog članka propisano je da pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja stječe osiguranik kod kojega tjelesno oštećenje od najmanje 30% nastane kao posljedica ozljede na radu ili profesionalne bolesti.

Stavkom 3. istog članka je propisano da se vrste tjelesnih oštećenja i postoci tih oštećenja, na osnovi kojih se stječe pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja, utvrđuju  posebnim propisom. 

Prema odredbi članka 20. stavak 2. Uredbe o metodologijama vještačenja („Narodne novine“ broj: 67/2017 i 56/2018 – dalje Uredba), tjelesno oštećenje prema propisima o mirovinskom osiguranju vještači se sukladno Listi oštećenja organizma (u daljnjem tekstu: Lista I) koja je sastavni dio ove Uredbe. Prema stavku 5. istog članka oštećenje organizma postoji kada kod osobe nastane gubitak, bitnije oštećenje ili znatnija onesposobljenost pojedinog organa ili dijelova tijela, mentalno ili intelektualno oštećenje što otežava normalnu aktivnost organizma i zahtijeva veće napore u obavljanju životnih potreba, bez obzira na to uzrokuje li ono ili ne uzrokuje smanjenje radne sposobnosti. 

Iz podataka spisa je razvidno, a što među strankama nije sporno, kako slijedi:

Prvostupanjskim rješenjem od 19. ožujka 2020. zahtjev tužiteljice je odbijen. Ovo rješenje utemeljeno je na  nalazu i mišljenju ovlaštenog vještaka Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom, Područni ured Split, evidencijski broj: … od 12. ožujka 2020. prema kojem kod tužiteljice nije nastao gubitak, bitnije oštećenje ili znatnija onesposobljenost pojedinih organa ili dijelova tijela, što otežava normalnu aktivnost organima i zahtijeva veće napore u obavljanju životnih potreba.

Tužiteljica je na navedeno prvostupanjsko rješenje izjavila žalbu povodom koje je sukladno odredbi članka 133. stavak 3. ZOMO-a pribavljen  nalaz i mišljenje vijeća viših vještaka Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Središnjeg ureda, evidencijski broj vještačenja: …, 13. lipnja 2020.

Iz navedenog nalaza i mišljenja proizlazi da je kod tužiteljice, prema priloženoj medicinskoj dokumentaciji, utvrđena trombofilija molekularnom analizom gena od 17. studenog 2009., da je zbog neoplazme cerviksa te zbog trombofilije liječena kemoradioterapijom 2010. godine, da je zbog stenoze mitralne valvule liječena operativno 2000. uz postoperativni CVI čije su posljedice regredirale uz liječenje. Nadalje, da  postoperativno EF srca iznosi 57% (OP KB D. 20. studenog 2000.) bez kasnijeg nalaza UZV srca, da je 2014. godine liječena konzervativno zbog peritiflitičnog apscesa u K… S.. U nalazu  i mišljenju se zaključno navodi da je vijeće viših vještaka mišljenja da kod tužiteljice postoji 100% oštećenje organizma/tjelesno oštećenje sukladno LOO-Lista 1 Uredbe o metodologijama vještačenja, od toga 0% na donje ekstremitete: 1.prirođene kromosomske i molekularne aberacije, 100%, raz.4, XV 1, 11. ožujka 2020., bolest.

              Tuženik je na temelju navedenog nalaza i mišljenja, osporavanim rješenjem, uvažio žalbu tužiteljice, poništio prvostupanjsko rješenje te riješio da se tužiteljici, rođenoj …. utvrđuje postojanje tjelesnog oštećenja od 100%, zbog bolesti, nastalo od 11. ožujka 2020. (točka I.), da od ukupnog postotka tjelesnog oštećenja se ne utvrđuje postojanje tjelesnog oštećenja na donje ekstremitete (točka II.) te je odbijen zahtjev za priznanje prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja (točka III.).

Među strankama je sporna točka II. izreke osporavanog rješenja tuženika odnosno u bitnome je sporno je da li se u konkretnom slučaju od utvrđenog tjelesnog oštećenja od 100% zbog bolesti 30% odnosi na donje desne ekstremitete (operacijski zahvat ugradnje mehaničke mitralne vulve), kako to tvrdi tužiteljica, koja ujedno ističe da ima pravnog interesa da se to utvrdi radi priznavanja prava na naknadu.

U odnosu na prigovore tužiteljice je za navesti da je iz nalaza i mišljenja vještaka u prvom i drugom stupnju razvidno je da je tužiteljica pregledana, kao i medicinska i druga dokumentacija koja prileži spisu tuženog tijela, te je utvrđeno, između ostalog, da je ista samostalno pokretna, bez pomagala, da su ekstremiteti bez edema, da je uredna i bezbolna pokretljivost zglobova, te je Vijeće viših vještaka u drugom stupnju, za razliku od vještaka u pravom stupnju, imajući u vidu sve zdravstvene tegobe tužiteljice, pa tako i da je tužiteljica  zbog stenoze mitralne valvule liječena operativno 2000. čije posljedice su regredirale uz liječenje,  utvrdilo da kod tužiteljice postoji tjelesno oštećenje od 100%, zbog bolesti (prirođene kromosomske i molekularne aberacije)  a od toga 0% na donje ekstremitete. Ovaj nalaz i mišljenje, po ocjeni ovoga suda, nije u protivnosti sa odredbama ZOMO i Uredbe koje govore o tjelesnom oštećenju, dostatno je obrazložen sukladno pravilima medicinske struke te je mogao služiti kao valjana osnova za donošenje osporavanog rješenja tuženika. Ovo posebno kod činjenice da spisu tuženog tijela ne prileži dokumentacija iz koje bi bilo razvidno da su bolesti tužiteljice posljedica priznate ozljede na radu ili pak profesionalne bolesti. Za istaći je i da je tužiteljica po svom opunomoćeniku na raspravi održanoj dana 12. ožujka 2021.  potvrdila da nema priznatu ozljedu na radu niti profesionalnu bolest.

Imajuću u vidu citirane odredbe ZOMO-a i Uredbe, činjenicu da je tužiteljici utvrđeno postojanje tjelesnog oštećenja od 100% zbog bolesti kao i  činjenicu da bolesti tužiteljice nisu posljedica priznate ozljede na radu ili profesionalne bolesti, to istoj ne pristoji pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja. Vezano za navode da je tužiteljica obavlja odnosno da je obavljala djelatnost u salonu za vjenčanice za navesti je da to nije od utjecaja na rješavanje konkretne upravne stvari jer se  ovdje ne utvrđuje radna sposobnost tužiteljice u smislu odredbe članka 39. ZOMO-a već je zahtjev iste usmjeren na utvrđenje tjelesnog oštećenja u smislu citirane odredbe članka 61. ZOMO-a kojom je u stavku 2. propisano da pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja stječe osiguranik kod kojega tjelesno oštećenje od najmanje 30% nastane kao posljedica ozljede na radu ili profesionalne bolesti, a što ovdje nije slučaj.

Tužiteljica je, pozivajući se, između ostalog, na praksu Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava prema kojoj je zauzet stav da mora postojati mogućnost osporavanje utvrđenja invalidske komisije putem neovisnog sudskog vještaka (radi izjednačavanja postupovne pozicije stranaka i poštivanja načela jednakosti oružja) predložila izvođenje dokaza vještačenjem po sudskom vještaku.  Polazeći od toga da  u konkretnom slučaju postupak nije vođen radi utvrđenja invalidnosti odnosno radne sposobnosti tužiteljice već radi utvrđenja tjelesnog oštećenja,  ovaj sud, a imajući u vidu sva prednja utvrđenja te citirane odredbe ZOMO-a i Uredbe, nije smatrao potrebnim usvojiti predloženi dokazni prijedlog vještačenjem po sudskom vještaku na predložene okolnosti te je taj prijedlog i odbijen.

Nadalje, u pogledu medicinske dokumentacije tužiteljice priložene u spis tijekom ovog spora, za navesti je da je osporeno rješenje tuženika doneseno na temelju medicinske dokumentacije priložene uz zahtjev tužiteljice, a sve sukladno odredbama Uredbe, dok ostala medicinska dokumentacija koja nije bila priložena tijekom upravnog postupka nije od utjecaja na ocjenu zakonitosti osporavanog rješenja tuženika.

U svemu izloženom, osporavano rješenje tuženika je zakonito, u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno, te je pravilno primijenjen materijalni propis, pri čemu nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09), na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

Slijedom svega navedenog je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, tužbeni zahtjev valjalo kao neosnovan odbiti odnosno presuditi kao u izreci ove presude.

Odluka o troškovima ovoga spora je izostala jer isti nije popisan.

 

U Splitu, 22. ožujka 2021.

 S U T K I NJ A

Marica Goreta, v.r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, pisano, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

  

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

N. B.