Pristupanje sadržaju
1 Poslovni broj: 18 UsImio-412/20-6
Poslovni broj: 18 Uslmio-412/20-6
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Put Supavla 1.
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
Upravni sud u Splitu, po sucu Marici Goreta, uz sudjelovanje zapisničarke N. B., u upravnom sporu tužitelja T. I., OIB: .., R. … .. P.R., B. i H., zastupan po opunomoćeniku I. D., odvjetniku u I., A. S. …, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, A. Mihanovića 3, Zagreb, zastupanog po službenoj osobi D. G., nakon održane javne rasprave zaključene dana 12. ožujka 2021. u prisutnosti službene osobe tuženika, dana 22. ožujka 2021.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:
„Uvažava se tužba tužitelja i:
1.Poništava se rješenje tuženika KLASA: UP/II 141-02/20-03/03620768388, URBROJ: 341-99-06/2-20-4549 od 07.09.2020. godine.
2.Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Splitu, broj: … od 4.6.2020. godine.“
Obrazloženje
Rješenjem tuženika, Klasa: UP/II 141-02/20-03/03620768388, Ur.broj: 341-99-06/2-20-4549 od 07.rujna 2020. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (dalje HZMO), Područne službe u Splitu, Klasa: UP/I 141-02/19-03/03620768388, Urbroj: 341-18-06/2-19-26400 od 04. lipnja 2020., a kojim rješenjem je tužitelju, rođenom 01. ožujka 1950., pripadniku borbenog sektora Hrvatskog vijeća obrane, odbijen zahtjev za priznanje prava na invalidsku mirovinu.
Tužitelj tužbom pobija citirano rješenje tuženika u bitnome navodeći da je isto nezakonito jer da je ostavljeno na snazi rješenje kojim je odbijen zahtjev tužitelja za priznanje prava na invalidsku mirovinu. Ističe se da upravo po propisu na kojeg se u pobijanom rješenju poziva tuženik – čl. 142. st. 1. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (NN 121/17. – dalje: ZOHBDR), tužitelju da pripada pravo na invalidsku mirovinu. Sve to iz razloga što da je tužitelj: bio pripadnik borbenog sektora HVO-a; državljanin RH; da je rješenjem nadležnog tijela BiH ostvario i da mu je priznat status ratnog vojnog invalida po osnovi ranjavanja; da pravo na invalidsku mirovinu nije ostvario ni po kakvim drugim propisima koji su bili na snazi do stupanja na snagu ovog Zakona (ZOPHBDR) temeljem Ugovora HVO. Dokumentacija koja potvrđuje gornje navode da prileži spisu kao i medicinska dokumentacija. No, unatoč tome tuženik da odbija tužiteljevu žalbu i ostavlja na snazi prvostupanjsko rješenje. Pri tome da se poziva na nalaz i mišljenje Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Područnog ureda u Splitu broj: … od 28. svibnja 2020. i nalaz i mišljenje Vijeća viših vještaka mišljenje Zavoda za vještačenja, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Središnje ureda u Zagrebu, broj:… od 1. rujna 2020. godine, i zaključuje kako tužitelju nije priznato pravo na invalidsku mirovinu zato što kod tužitelja nema invalidnosti prema hrvatskim propisima. Tužitelj navedeno utvrđenje smatra nepravilnim ističući da su specijalisti liječnici u BiH svi odreda prim.dr.sc. (kao što primjerice utvrdili Nalazom i mišljenjem broj: … od 27. listopada 2015.) kao članovi Ljekarske komisije za medicinsko vještačenje u postupku po zakonu o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite, utvrdili da kod tužitelja postoje rane koje se uzimaju kao osnov za priznavanje vojnog invaliditeta po osnovi ranjavanja od 30% i da mu utvrde ukupan invaliditet od 90% (po osnovi bolesti 60%), a da liječnici u Hrvatskoj konstatiraju kako prema hrvatskim propisima invaliditeta nema. Nadalje se ističe da je po mišljenju tužitelja jedini razlog za ovakav zaključak prvostupanjskih i drugostupanjskih tijela vještačenja je taj što je riječ o tijelima tuženika te da ne mogu dokaz vještačenjem u postupku provoditi vještaci koji su djelatnici tuženika navodeći da nema objektivnog pristupa. Ponovno se u tužbi ističe da je tužitelj rješenjem nadležnog tijela BiH ostvario i da mu je priznat status ratnog vojnog invalida po osnovi ranjavanja te se na te okolnosti predlaže medicinsko vještačenje po vještacima specijalistima sa popisa stalnih sudskih vještaka pri Županijskom sudu u Splitu. Slijedom svega navedenog tužbenim zahtjevom tužitelj traži da se njegova tužba uvaži te da se poništi citirano rješenje tuženika kao i citirano rješenje prvostupanjskog tijela.
Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana, da je osporavano rješenje doneseno u skladu sa činjeničnim stanjem utvrđenim u provedenom upravnom postupku i u skladu sa zakonskim propisima, u bitnome se navodi kronologija predmetnog upravnog postupka te predlaže da se tužbeni zahtjev odbije.
U tijeku ovog upravnog spora je dostavom podnesaka i održavanjem ročišta za raspravu svakoj stranci u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 – dalje: ZUS) dana mogućnost izjašnjavanja o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.
Tužitelj odnosno opunomoćenik istoga nije pristupio na ročište održano dana 05. ožujka 2021. niti se pisanim putem očitovao na odgovor na tužbu (dostavljen opunomoćeniku tužitelja).
Tuženik je po službenoj osobi u bitnome ostao pri navodima iz obrazloženja osporavanog rješenja te kod navoda sadržanih u odgovoru na tužbu. Usprotivio se prijedlogu tužitelja za izvođenjem dokaza medicinskim vještačenjem.
U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u predmetni spis te isprave koje prileže istom te spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu i isprave koje su priložene u taj spis dok je odbijen prijedlog tužitelja iz tužbe za izvođenjem dokaza medicinskim vještačenjem po vještacima specijalistima sa popisa stalnih sudskih vještaka pri Županijskom sudu u Splitu kao suvišan za donošenje odluke u ovom sporu a pored prethodno izvedenih dokaza. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.
Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a ovaj sud utvrđuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.
Iz podataka spisa tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu razvidno je da je predmetni upravni postupak za ostvarivanje prava na invalidsku mirovinu pokrenut po zahtjevu tužitelja, pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (dalje HVO), dana 25. ožujka 2019., prema članku 142. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“ broj 121/17 dalje ZHBDR).
Odredbom članka 142. stavkom 1. ZHBDR-a propisano je da pripadnici borbenog sektora HVO-a, državljani Republike Hrvatske, kojima je pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela Bosne i Hercegovine priznat status ratnog vojnog invalida po osnovi ranjavanja ili zatočeništva, imaju pravo na invalidsku mirovinu po ovom Zakonu i Zakonu o mirovinskom osiguranju umanjenu za iznos osobne invalidnine koja im je priznata po pravomoćnom rješenju nadležnog tijela Bosne i Hercegovine, ako to pravo nisu ostvarili do stupanja na snagu ovoga Zakona temeljem Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji. Stavkom 2. istog članka je propisano da pripadnici borbenog sektora HVO-a, državljani Republike Hrvatske, kojima je pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela Bosne i Hercegovine priznat status ratnog vojnog invalida od I. do IV. skupine po osnovi bolesti ili ozljede, imaju pravo na invalidsku mirovinu po ovom Zakonu i Zakonu o mirovinskom osiguranju umanjenu za iznos osobne invalidnine koja im je priznata po pravomoćnom rješenju nadležnog tijela Bosne i Hercegovine. Stavkom 3., istog članka, propisano je da se pravo iz stavaka 1. i 2. ovoga članka ostvaruje pod uvjetima određenim ovim Zakonom i Zakonom o mirovinskom osiguranju te na način i postupkom određenim Ugovorom između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji.
Odredbom članka 39. stavak 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018, 115/2018, 102/2019 - dalje ZOMO) propisano je da smanjenje radne sposobnosti prema ovome Zakonu postoji kada se kod osiguranika, zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, radna sposobnost smanji za više od polovice u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja. Poslovi prema kojima se ocjenjuje sposobnost za rad obuhvaćaju sve poslove koji odgovaraju njegovim tjelesnim i psihičkim sposobnostima, a smatraju se odgovarajućim njegovim dosadašnjim poslovima. Stavkom 2. istog članka je propisano da preostala radna sposobnost postoji kada je kod osiguranika nastalo smanjenje radne sposobnosti iz stavka 1. ovoga članka, ali se s obzirom na zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost može profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugim poslovima. Stavkom 3. istog članka je propisano da djelomični gubitak radne sposobnosti postoji kada kod osiguranika postoji smanjenje radne sposobnosti iz stavka 1. ovoga članka, a s obzirom na zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost ne može se profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugim poslovima, ali može raditi najmanje 70% radnog vremena na prilagođenim poslovima iste ili slične razine obrazovanja koji odgovaraju njegovim dosadašnjim poslovima. Stavkom 4. istog članka je propisano da potpuni gubitak radne sposobnosti postoji kada kod osiguranika u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja, zbog promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, nastane trajni gubitak radne sposobnosti bez preostale radne sposobnosti.
Iz sadržaja spisa tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu je razvidno, a što među strankama nije sporno, da je tužitelj rođen … da je hrvatski državljanin te da je bio pripadnik oružanih snaga HVO u razdoblju od 27. ožujka 1992. do 01. svibnja 1994.
Spisu tuženog tijela prileži rješenje SR Bosne i Hercegovine, Skupštine općine P., Općinskog sekretarijata za društvene djelatnosti i privredu, broj.. od 22. svibnja 1980. iz kojeg rješenja je razvidno da je tužitelj priznat mirnodopski vojni invalid V grupe sa 70% invaliditeta po osnovu bolesti zadobivene u vršenju vojne službe u JNA 1968. godine te da mu se to pravo priznaje i nadalje.
Nadalje proizlazi da je tužitelju pravomoćnim rješenjem Federacije Bosne i Hercegovine, Hercegovačko-neretvanske županije, Općine P. R. Službe društvenih djelatnosti i opće uprave, broj: … od 12. prosinca 2006. priznato svojstvo ratnog vojnog invalida III grupe sa 90% vojnog invaliditeta trajno po osnovi bolesti zadobivenih u ratu kao pripadnik OS HVO, počevši od 1. ožujka 2006. te pravo na osobnu invalidninu.
Iz podataka spisa je nadalje razvidno da je nalazom i mišljenjem vještaka Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Područnog ureda u Splitu, evidencijski broj vještačenja: … od 28. svibnja 2020. utvrđeno da kod tužitelja ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost niti djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti jer još nisu nastale promjene u zdravstvenom stanju koje uzrokuju smanjenje radne sposobnosti. Naime, vijeće vještaka je ocijenilo da su prema priloženoj medicinskoj dokumentaciji promjene u zdravstvenom stanju tužitelja dostupne liječenju korištenjem prava iz zdravstvenog osiguranja te da se ne može donijeti konačna ocjena radne sposobnosti odnosno da za sada ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost te da je potrebno nastaviti liječenje po nadležnim specijalistima.
Temeljem navedenog nalaza i mišljenja prvostupanjsko tijelo je rješenjem od 04. lipnja 2020. odbilo zahtjev tužitelja.
Tužitelj je na navedeno rješenje izjavio žalbu te je u drugostupanjskom postupku sukladno odredbi članka 133. stavak 3. ZOMO pribavljen nalaz i mišljenje Vijeća viših vještaka Zavoda za vještačenje profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Središnjeg ureda u Zagrebu, evidencijski broj vještačenja… od 01. rujna 2020..
Iz ovog nalaza i mišljenja proizlazi da je Vijeće viših vještaka pregledalo cjelokupnu medicinsku i drugu dokumentaciju koja prileži spisu. Tako se u istom navodi da je tužitelj rođen …., da je bio je pripadnik postrojbe Hrvatskog vijeća obrane u razdoblju od 27. ožujka 1992. do 01. svibnja 1994., da ima status HVO, da je tužitelj bio pripadnik oružanih snaga HVO VP-1421 od 27. ožujka 1992. do 1. svibnja 1994., da je na vojnoj dužnosti u brigadi „R.“ obolio dana 11. srpnja 1993., da je prema potvrdi o okolnostima stradavanja od 14. ožujka 2000. tužitelj obolio pri radu na terenskoj službi u punktu, vlagi, hladnoći, pješačenjima i noćnom radu. Nadalje, da je iz dokumentacije razvidno da je tužitelju pripadniku HVO-a priznato svojstvo ratnog vojnog invalida III grupe sa 90% vojnog invaliditeta, s tim da 70% obuhvaća mirnodopski vojni invaliditet, trajno (od 22. svibnja 1980.), po osnovi bolesti zadobivene u vršenju vojne dužnosti u JNA, a po naslovu pogoršanja oboljenja pod uvjetima vršenja vojne službe u OS 20% (Rješenje od 12. prosinca 2006., 22. rujna 2016. i NiM od 27. listopada 2015.). Navodi se i to da prema potvrdi Federalnog Zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidsko osiguranje ŽAS/KAS M. od 11. veljače 2019. tužitelj nije u bazi podataka matične evidenciji aktivnih osiguranika. Prema priloženoj medicinskoj i ostaloj dokumentaciji tužitelj da je prvi put liječen zbog ustanovljene specifične bolesti bubrega – TBC tijekom služenja vojnog roka u JNA – 1968. godine te potom ponovno u dva navrata te da je zadnja hospitalizacija bila tijekom ožujka 1975. godine. Tijekom obnašanja dužnosti u HVO dana 11. srpnja 1993. kod tužitelja se evidentiraju tegobe u vidu bolova u leđima, trnjenje potkoljenica, oštećenje kralježnice posljedično zbog otežanih terenskih uvjeta. Isti da se od 1995. sporadično kontrolira po neuropsihijatru zbog psihičkih tegoba iz kruga PTSP uz anksio-depresivnu sliku (prosječno jednom godišnje), da psihologijska obrada pokazuje da se radi o blažoj neurotskih simptomatologiji iz kruga PTSP. Nadalje da se bilježe tegobe sa strane kralježnice, posljedično uslijed diskopatije u nivou L4L5 i L5S1 te da EMNG nalaz od 1. veljače 2006. pokazuje tešku, kroničnu leziju živčanih korjenova L5 lijevo i S1 obostrano. U nalazu i mišljenju Ljekarske komisije za vještačenje u postupku po zakonu o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko – invalidske zaštite, M., od 27. listopada 2015. da se u statusu navodi da se tužitelj otežano kreće u pomoć doručne štake, da nad plućima ima oslabljen šum disanja, da je kardiorespiratorno kompenziran da je aplanirane lumbalne lordoze, da antefleksiju izvodi ispod koljena te da hod na prstima i petama otežano izvodi. Navodi se i to da novija medicinska dokumentacija nije priložena.
Vijeće viših vještaka u svom nalazu i mišljenju zaključno navodi da, postupajući po žalbi, nakon uvida u priloženu medicinsku dokumentaciju te navode žalbe, ocjenu vijeća vještaka od 28. svibnja 2020., da kod tužitelja ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost niti djelomičan ili potpun gubitak radne sposobnosti jer još nisu nastale trajne promjene u zdravstvenom stanju koje uzrokuju smanjenje radne sposobnosti, smatra pravilnom pri tome ističući da navedena bolesna stanja nisu obuhvaćena člankom 142. ZOPHBDR-a pa da se smanjenje radne sposobnosti pripadnika HVO ne može utvrditi.
Tuženik je, obzirom na sva prednja utvrđenja te citirane odredbe ZHBDR-a i ZOMO-a osporavanim rješenjem od 07. rujna 2020. odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu.
Tužitelj osporava zakonitost navedenog rješenja tvrdeći da mu temeljem upravo odredbe članka 142. stavak 1. ZHBDR-a, na koju se poziva i tuženik u obrazloženju osporavanog rješenja, pripada pravo na invalidsku mirovinu navodeći, između ostalog, da mu je rješenjem nadležnog tijela u Bosni i Hercegovini priznat status ratnog vojnog invalida (dalje RVI) po osnovi ranjavanja. Ove tvrdnje tužitelja nisu osnovane. Ovo stoga što iz sadržaja spisa (a posebno rješenja Federacije Bosne i Hercegovine, Hercegovačko-neretvanske županije, Općine P.R., Službe društvenih djelatnosti i opće uprave, broj: … od 12. prosinca 2006., nalaza i mišljenja Ljekarske komisije za medicinsko vještačenje u postupku po zakonu o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite broj … od 27. listopada 2015., pismena Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata, Federalno Ministarstvo za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata broj: … od 22. rujna 2016.) ne proizlazi da je tužitelju rješenjem nadležnih tijela priznat status RVI po osnovi ranjavanja već proizlazi da je tužitelju status RVI priznat po osnovi bolesti te da se do ukupnog postotka RVI od 90 % došlo objedinjavanjem statusa mirnodopskog vojnog invaliditeta od 70% (po osnovi bolesti zadobivene u vršenju vojne dužnosti u JNA) te od 20 % s osnova pogoršanja oboljenja pod uvjetima vršenja vojne službe u Oružanim snagama.
Iz navedenih razloga nisu osnovani ni tužbeni navodi da su Nalazom i mišljenjem broj: …. od 27. listopada 2015. članovi Ljekarske komisije za medicinsko vještačenje u postupku po zakonu o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite, utvrdili da kod tužitelja postoje rane koje se uzimaju kao osnov za priznavanje vojnog invaliditeta po osnovi ranjavanja od 30% i da mu utvrde ukupan invaliditet od 90% (po osnovi bolesti 60%). Naime, u navedenom nalazu i mišljenju (prileži spisu tuženog tijela te dostavljen uz tužbu) nigdje se ne govori o ranama i ranjavanju ili pak o ozljeđivanju već isključivo o bolesti i o oboljenju.
Vezano za tužbene navode tužitelja da su vještaci koji su vještačili u prvom i drugom stupnju u upravnom postupku zaposlenici tuženika te stoga iste ne smatra objektivnim i nepristranim je za reći je da se radi o vještacima koji nisu zaposlenici tuženika. Naime, radi se o vještacima Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom u prvom (Područni ured Split) i drugom (Središnji ured) stupnju. Sukladno odredbi članka 3. stavak 1. Uredbe o metodologijama vještačenja („Narodne novine 67/2017, 56/2018-dalje Uredba) vještake i više vještake Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, imenuje Upravno vijeće tof Zavoda na temelju javnog natječaja, koji se obvezno objavljuje u Narodnim novinama a iznimno više vještake može imenovati Upravno vijeće Zavoda iz redova vještaka koji su u radnom odnosu u Zavodu. Stoga su bez osnove prigovori tužitelja u navedenom smislu.
Vijeće viših vještaka je, kako je to razvidno iz obrazloženja njihova nalaza i mišljenja (evidencijski broj vještačenja … od 01. rujna 2020.), analiziralo cjelokupnu medicinsku i drugu dokumentaciju tužitelja te je imalo u vidu da je tužitelj 70% mirnodopski vojni invalid zbog bolesti nastale u vršenju vojne dužnosti u JNA te 20% po osnovu pogoršanja oboljenja u vršenju vojne službe u OS pri tome se pozivajući na gore navedeno rješenje od 12. prosinca 2006. te gore navedeni na nalaz i mišljenje od 27. listopada 2015. te su detaljno opisane zdravstvene tegobe tužitelja (od 1995. se sporadično kontrolira po neuropsihijatru zbog psihičkih tegoba iz kruga PTSP-a uz anksiozno depresivnu sliku, psihologijska obrada pokazuje da se radi o blažoj neurotsko simptomatologiji iz kruga PTSP a tegobe u svezi kralježnice (kronična lezija živčanih korjenova L5 lijevo i S1 obostrano) opisane su po nalazu od 01. veljače 2006.). Tužitelj ne spori da nije priložio noviju medicinsku dokumentaciju a za istaći je da Vijeće viših vještaka smatra pravilnom ocjenu Vijeća vještaka iz nalaza i mišljenja od 28. svibnja 2020. da kod tužitelja ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost niti djelomičan ili potpun gubitak radne sposobnosti jer još nisu nastale trajne promjene u zdravstvenom stanju koje uzrokuju smanjenje radne sposobnosti te da bolesna stanja tužitelja nisu obuhvaćena člankom 142. ZHBDR-a.
Uzevši u obzir sve izloženo ovaj sud smatra su vještačenja u prvom i drugom stupnju provedena sukladno mjerodavnim odredbama ZOMO-a te Uredbe, da su nalazi i mišljenja utemeljeni na medicinskoj i drugoj dokumentaciji u spisu te su u dostatnoj mjeri obrazloženi sukladno pravilima medicinske struke te ovaj sud nema razloga ne pokloniti vjeru istima. Ovo posebno stoga što tužitelj svojim tužbenim navodima nije doveo u sumnju objektivnost i nepristranost vještaka u prvom i drugom stupnju te isti tijekom upravnog postupka kao ni tijekom ovoga spora nije dostavio medicinsku i drugu dokumentaciju koja bi ukazivala da ocjena vještaka u prvom i drugom stupnju nije pravilna. Nadalje, tuitelj je u tužbi, tvrdeći da je rješenjem nadležnog tijela u B. H. ostvario status RVI po osnovi ranjavanja, predložio izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem pri tome ne precizirajući specijalizaciju vještaka. Obzirom da iz podataka spisa nedvojbeno proizlazi da tužitelj nije ostvario status RVI po osnovi ranjavanja već isključivo po osnovi bolesti, kako je to sve gore pojašnjeno, ovaj sud nije smatrao potrebnim izvoditi dokaz medicinskim vještačenjem na te okolnosti te je navedeni prijedlog tužitelja odbijen.
Polazeći od prednjih utvrđenja te citiranih članka 142. ZHBDR te članka 39. ZOMO, tuženik je, po ocjeni ovoga suda, osporavanim rješenjem od 07. rujna 2020. pravilno odbio žalbu tužitelja izjavljenu na prvostupanjsko rješenje 04. lipnja 2020. kojim je odbijen zahtjev tužitelja za priznavanje prava na invalidsku mirovinu po predmetnom osnovu dok tužbeni prigovori nisu osnovani niti su od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari.
Slijedom svega navedenog, ovaj sud osporavano rješenje cijeni zakonitim, te, obzirom da nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP-a, na koje sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev tužitelja valjalo kao neosnovan odbiti te odlučiti kao u izreci ove presude.
U Splitu, 22. ožujka 2021.
S U T K I NJ A
Marica Goreta, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (u tri primjerka), putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske.
Za točnost otpravka – ovlašteni službenik
N. B.