1

Poslovni broj Gž-1338/2019-2

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-1338/2019-2

 

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Brankici Malnar, u pravnoj stvari tužitelja N. C. OIB:… iz S., zastupanog po punomoćnici M. M., odvjetnici iz Z., protiv tuženika U. o. d.d. OIB: … iz Z., zastupanog po punomoćniku D. K., odvjetniku iz Z., po generalnoj punomoći Su-1660/17, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 81 63 Pn-6484/14-43 od 05. travnja 2019., 19. ožujka 2021.

 

p r e s u d i o  j e

 

1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 81 63 Pn-6484/14-43 od 05. travnja 2019. u točki I. izreke u dijelu glavne tražbine te troška postupka do iznosa od 14. 750,00 kn sve sa zateznom kamatom, te u točki IV. izreke.

 

2. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se citirana presuda u dijelu troška postupka iz točke I. izreke za iznos od 1.250,00 kn sa zateznom kamatom te se odbija zahtjev tužitelja za isplatom tog iznosa.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 13.464,00 kn sa  zateznom kamatom od 31. kolovoza 2010. do isplate i nadoknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 16.000,00 kn sa zateznom kamatom od 05. travnja 2019. do isplate po stopi kao u tom dijelu izreke. Točkom II. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev za isplatom zatezne kamate na iznos od 13.464,00 kn za razdoblje od 30. kolovoza 2010. do 31. kolovoza 2010., točkom III. izreke, odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan, dok je točkom IV. izreke, odbijen zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa.

 

Protiv točke I. i IV. izreke presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19 - dalje ZPP).

 

U žalbi tvrdi da do podnošenja tužbe nije primio potpisanu Izjavu o namirenju (u daljnjem tekstu Izjava) te da je zbog promijenjenih okolnosti poslao tužitelju 1. rujna 2010. novi dopis kojim ga je obavijestio da nije vezan tom izjavom. Tvrdi da je tužitelj različito iskazivao o vremenu kada je potpisao i vratio tu izjavu. Sudu i protivnoj stranci da je dostavio cjelokupni spis predmeta koji se vodio povodom predmetne prometne nesreće br. …, ali u tom predmetu nema potpisane Izjave. Da ju je dostavio kako tvrdi, ne bi bio u mogućnosti potraživati dodatne iznose ni pokretati sudski postupak radi naknade neimovinske štete. Ponavlja navode iznesene tijekom postupka o promašenoj pasivnoj legitimaciji i tvrdi da bi tužitelj zbog naknade štete uzrokovane vozilom inozemnih tablica mogao pokrenuti postupak pred sudom samo protiv H. U. O. Tuženik da je u smislu odredbe članak 34. i 47. Zakona o obveznom osiguranju u prometu („Narodne novine“ 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14:dalje-ZOOP) ovlašten kao korespodent obraditi i isplatiti tužitelju štetu što znači da taj posao obavlja u svojstvu zastupnika ureda zbog čega se isplata  u sudskom postupku može zahtijevati isključiv protiv ureda.

 

Predlažu uvaženje žalbe.

 

Odgovor na žalbu nije dostavljen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Sud prvog stupnja kod donošenja pobijane presude nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se poziva tuženik. Presuda nije proturječna, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

Prvostupanjski sud je u odnosu na pobijani dio presude utvrdio:

- da je Izjava br. … od 12. kolovoza 2010., kojom ovdje tužitelj izjavljuje da su isplatom iznosa od 13.464,00 kn u cijelosti namireni svi zahtjevi u vezi nezgode od 22. srpnja 2010., a ovdje tuženik se obvezuje izvršiti isplatu te svote u roku od 15 dana,  ugovor o nagodbi (u daljnjem tekstu Ugovor), dvostranoobvezni pravni posao u kojim se svaka strana obvezuje ispuniti svoj dio obveze,

-da je potpisanu Izjavu (Ugovor) tužitelj vratio tuženiku i da se naknadnom izjavom tuženika od 01. rujna 2010. (kojom je izvijestio tužitelja da odluka od 12. kolovoza 2010. više nije na snazi jer se prema izjavi osiguranik korespondenta ne smatra odgovornim za nastalu štetu) dodatno i potvrđuje sklapanje tog ugovora,

-da je tuženik u smislu odredbe članka 34. i 47. ZOOP-a ovlašten kao korespondent i ovlašteni predstavnik stranog osiguravajućeg društva obraditi i isplatiti štetu tužitelju i da je potpisivanjem Izjave sklopljen Ugovor kojim je on preuzeo obvezu koju je dužan ispuniti.

- da je neosnovan prigovor zastare jer od dospijeća tražbine po predmetnom Ugovoru (Izjavi) koji je sklopljen 12. kolovoza 2010. do podnošenja tužbe (30. listopada 2014.), nije protekao opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom članka 225. ZOO-a.

Sukladno tome udovoljio je tužbenom zahtjevu za isplatom iznosu od 13.464,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od prvog slijedećeg dana nakon što je tuženik zaprimio potpisanu Izjavu (31. kolovoza 2010.) .

 

              Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio bitne činjenice i primijenio materijalno pravo kod donošenja presude u pobijanom dijelu i to utvrđenje suda prvog stupnja žalbenim tvrdnjama tuženika, koje je u bitnome isticao i tijekom postupka, nije dovedeno u pitanje.

 

Pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da Izjava ima značaj Ugovora u smislu odredbe članka 150. Zakona o obveznim odnosima  (“Narodne novine”, broj 35/05., 41/08:dalje-ZOO), i da taj Ugovor o nagodbi obvezuje obje ugovorne strane jer nije sporazumom stavljen izvan snage ni poništena zbog mana volje.

 

Na žalbene tvrdnje da Ugovor o nagodbi nije sklopljen jer tužitelj nije vratio tuženiku potpisanu Izjavu o namirenju treba odgovorite kako pravilna analiza svih provedenih dokaza opravdava utvrđenje suda prvog stupnja da je tužitelj po sebi potpisani Ugovor (Izjavu) potpisao i vratio tuženiku. Naime, već same činjenica da je tuženik pokušao jednostrano otkazati taj Ugovor, izjavom od 01. rujna 2010. kojom je izvijestio tužitelja da odluka od 12. kolovoza 2010. više nije na snazi jer se osiguranik korespondenta ne smatra odgovornim za nastalu štetu, opravdava takav zaključak suda jer da Ugovor nije bio sklopljen ne bi postojala ni potreba za njegovim otkazivanjem. Stoga ta činjenica uz sadržaj logičnih i uvjerljivih navoda iz iskaza tuženika opravdava zaključak suda o sklapanju Ugovora o nagodbi. Osim toga nisu istinite žalbene tvrdnje da je tužitelj mijenjao svoj iskaz u dijelu u kojem govori o potpisivanju i dostavi Izjave tuženiku jer su navodi iz svih iskaza suglasni i samo u podnesku zaprimljenom na sudu 21. travnja 2016. je određeno naveden datum dostave Izjave tuženiku,  (30. kolovoza 2010.).

 

Budući da se isplata predmetne tražbine temelji na Ugovoru o nagodbi koji je sklopljen između stranaka ovog postupka i tim ugovorom se ovdje tuženik obvezao isplatiti tužitelju ugovoreni iznos od 13.464,00 kn u svoje ime, a ne u ime H. U . O. on je odgovoran za tu isplatu i pasivno legitimirana osoba.

 

Neosnovano se žalitelj poziva na revizijske odluke jer se u tim odlukama ne radi o istoj činjeničnoj ni pravnoj situaciji.

 

Iza navedenih razloga svi žalbeni navodi tuženika su neosnovani.

 

Pravilno je sud prvog stupnja obvezao tuženika na plaćanje troška postupka tužitelja (članak 154. stavak 1. ZPP-a) i pravilno je utvrdio opravdanim sve ostale troškove tužitelja, osim troška sastava podneska od 18. prosinca 2017. u iznosu od 1.000,00 kn uvećanog za PDV po stopi od 25%, koji trošak tužitelju ne pripada, jer u smislu odredbe tbr. 8 točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15:dalje-Tarifa) tužitelj ostvaruje pravo na naknadu troška za sastav sveukupno četiri podneska (dosuđena mu je naknada za sastava pet podnesaka, a ne 7 kako tvrdi žalitelj). Stoga je ukupno dosuđen iznos naknade troška postupka od 16.000,00 kn valjalo umanjiti za iznos od 1. 250,00 kn te odbiti zahtjev tužitelja za naknadom tog troška, odnosno potvrditi usvajajuću presudu u preostalom dijelu točke I. izreke u pogledu glavne tražbine i troška postupka za iznos od 14. 750,00 kn.

 

Sukladno tome, primjenom odredbe članka 368. stavak 1. i članka 373. stavak 1. točka 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

 

Nepobijani dio presude u točki II. i III. izreke ostaje neizmijenjen.

 

 

U Rijeci, 19. ožujka 2021.

 

     Sutkinja :

Brankica Malnar