Pristupanje sadržaju
Republika Hrvatska Općinski sud u Splitu
Ex vojarna Sv.Križ, Dračevac
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sutkinji toga suda Maji Anušić, u pravnoj stvari tužitelja
D. T. O.:…, iz S., zastupan po punomoćniku
S. K., odvjetniku u S., protiv tuženika R. A. d.d., OIB:
… iz Z., zastupana po punomoćniku K. & P. O.
iz Z., radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene javne i glavne rasprave dana
12.veljače 2021. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog
punomoćnika tuženika, dana 19.ožujka 2021.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1.
Ugovora o kreditu broj 069-50-3318300 od 7.3.2006. godine, zaključenog između tužitelja i
tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 1. ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske
protuvrijednosti 193.752,00 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,
članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim
anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika, kao kreditora, za CHF,
važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati
kredita.
II Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2.
Ugovora o kreditu broj 069-50-3318300 od 7.3.2006. godine, zaključenog između tužitelja i
tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s
odlukom o kamatnim stopama tuženika, kao kreditora.
III Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 313.167,12 kuna, sve sa
pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi
koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila
zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih
poena, a od 1.8.2015. g. do isplate, obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja
kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima
izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena
koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:
- na iznos od 21,71 kn od 30.06.2008.
- na iznos od 398,16 kn od 31.10.2008.
- na iznos od 124,14 kn od 30.11.2008.
- na iznos od 472,47 kn od 31.12.2008.
- na iznos od 526,00 kn od 31.01.2009.
- na iznos od 550,20 kn od 28.02.2009.
- na iznos od 483,54 kn od 31.03.2009.
- na iznos od 496,27 kn od 30.04.2009.
- na iznos od 394,29 kn od 31.05.2009.
- na iznos od 319,22 kn od 30.06.2009.
- na iznos od 339,20 kn od 31.07.2009.
- na iznos od 378,76 kn od 31.08.2009.
- na iznos od 375,32 kn od 30.09.2009.
- na iznos od 335,31 kn od 31.10.2009.
- na iznos od 410,38 kn od 30.11.2009.
- na iznos od 470,58 kn od 31.12.2009.
- na iznos od 556,19 kn od 31.01.2010.
- na iznos od 536,56 kn od 28.02.2010.
- na iznos od 652,74 kn od 31.03.2010.
- na iznos od 630,70 kn od 30.04.2010.
- na iznos od 673,65 kn od 31.05.2010.
- na iznos od 1.045,51 kn od 30.06.2010.
- na iznos od 968,95 kn od 31.07.2010.
- na iznos od 1.202,82 kn od 31.08.2010.
- na iznos od 1.122,01 kn od 30.09.2010.
- na iznos od 992,04 kn od 31.10.2010.
- na iznos od 1.266,26 kn od 30.11.2010.
- na iznos od 1.615,12 kn od 31.12.2010.
- na iznos od 1.368,10 kn od 31.01.2011.
- na iznos od 1.454.73 kn od 28.02.2011.
- na iznos od 1.344,55 kn od 31.03.2011.
- na iznos od 1.364,34 kn od 30.04.2011.
- na iznos od 1.831,99 kn od 31.05.2011.
- na iznos od 1.877,55 kn od 30.06.2011.
- na iznos od 2.268,26 kn od 31.07.2011.
- na iznos od 2.067,56 kn od 31.08.2011.
- na iznos od 1.847,85 kn od 30.09.2011.
- na iznos od 1.824,28 kn od 31.10.2011.
- na iznos od 1.807,36 kn od 30.11.2011.
- na iznos od 1.912,15 kn od 31.12.2011.
- na iznos od 2.003,52 kn od 31.01.2012.
- na iznos od 1.902,02 kn od 29.2.2012.
- na iznos od 1.839,84 kn od 31.03.2012.
- na iznos od 1.881,82 kn od 30.04.2012.
- na iznos od 1.910,55 kn od 31.05.2012.
- na iznos od 265.302,56 kn od 29.06.2012.
dok se za više zatražen iznos od 3.920,39 kuna tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.
IV Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana nadoknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od
34.059,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja, pa do isplate po
kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih
na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
Obrazloženje
Tužitelj je dana 22.ožujka 2019. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika radi
utvrđenja ništetnosti dijela ugovora o kreditu te isplate. Nadalje, podneskom od 12.studenog
2020. specificira tužbeni zahtjev nakon izrade nalaza i mišljenja vještaka u spisu.
Naime, u tužbi se navodi da je tužitelj dana 7.ožujka 2006. kao korisnik kredita sa
tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu broj 069-50-3318300 temeljem kojeg
je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao iznos od 193.752,00 CHF, a isplaćen u
kunama prema srednjem tečaju tuženika.
Nadalje, da je u unaprijed formuliranom standardiziranom ugovoru i to u čl. 1.
Ugovora ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu kredita je u čl. 7.
Ugovora vezao uz tu valutu te je u čl. 2. naveo visinu kamatne stope u iznosu od 4,50 %
godišnje ugovorivši pri tome da je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o
jednostranoj odluci same banke bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na
koji načine će se ona mijenjati. Nadalje, da je time u Ugovor ugradila nepoštenu i ništetnu
ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak
što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana odnosno
odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora
nije utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope
ugovorene kamate, to da je Banka suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ( dalje
ZPP) Zakona o obveznim odnosima ( ZOO) načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom
načelu obveznog prava te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP
prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja.
Nadalje, da je predmetno pravno stajalište citirano sukladno stavovima Visokog
Trgovačkog suda u predmetu Pž-7129/13 kojim je potvrđena presuda poslovni broj P-1401/12
TS u Zagrebu u pogledu promjenjive kamatne stope odnosno izraženo u presudi P-6632/2017
od 14.6.2018. kojim je potvrđena presuda TS u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u pogledu
ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak koja je potvrđena presudom
Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18.
Slijedom toga, obzirom su nepoštena ugovorna odredba o valuti švicarski franak te
nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi od početka tj. od
kada su ugovorene tužitelj temeljem odredbe čl. 138 Zakona o zaštiti potrošača, čl. 502 c
ZPP-a te čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima podnosi predmetnu tužbu.
Slijedom navedenog, tužitelj je ustao ovom tužbom s prijedlogom da sud utvrdi
ništetnost odredbe predmetnog ugovora o kreditu, a isto tako da naloži tužitelju isplatu
utuženog iznosa sa zateznim kamatama.
Tuženik u odgovoru na tužbu osporava istu u cijelosti navodeći da je tužitelj
dobrovoljno i svjesno odabrao valutu ugovora te da je među strankama postignuta potpuna
suglasnost, a da je predmetnim presudama postignuta apstraktna zaštita te da se predmetne
presude ne mogu primijeniti na konkretan slučaj te ističe prigovor zastare, mjesne
nenadležnosti, promašene aktivne i pasivne legitimacije.
Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem ugovora o kreditu od 7.ožujka 2006.
otplatnog plana, knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještaku JUT d.o.o., pa je
temeljem tako provedenog dokaznog postupka sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom
postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07,
84/08,123/08, 57/11,148/11,25/13,89/14; dalje ZPP) sud utvrdio da je tužbeni zahtjev
osnovan.
Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta
po Ugovoru o kreditu broj 069-50-3318300 od 7. ožujka 2006. u razdoblju od travnja 2006.
pa do otplate kredita u lipnju 2012., te zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne obveze.
Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor
dana 7.ožujka 2006. sklopili Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od
193.752,00 CHF uz rok otplate od 300 mjeseci s početnom redovnom kamatnom stopom od
4,50 % godišnje. Nije sporno da je u čl.2 predmetnog ugovora ugovoreno da je redovna
kamata promjenjiva, a što se utvrđuje odlukom kreditora odnosno tuženika. Nadalje, nije
spotrno d aje u čl. 7 Ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim
anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan
dospijeća. Međutim, među strankama je sporno je li ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj
stopi i valutnoj klauzuli po kojoj je tužitelj plaćao dužnu tražbinu.
Nadalje, nesporno se vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet
kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije
pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za
švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koje je tijekom
postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.
Spornim je tuženik učinio sljedeće: je li se o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se
odnosi na promjenjivu kamatnu stopu pojedinačno pregovaralo; je li odredba i/ili nejasna, i
/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te na posljetku je li ista suprotno načelu savjesnosti i
poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu
potrošača (ovdje tužitelja). Sporna je i visina tužbenog zahtjeva, a istaknut je i prigovor
zastare.
Prije svega valja navesti da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 13.
lipnja 2014. godine, postupajući po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu
poslovnog broja P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja U. p.
protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa u točki I. izreke preinačio
presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine i
odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i ovdje
tuženik (potonji u periodu od 1.- listopada 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine)
povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim
ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je
vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. U točki II. izreke
navedene presude Visoki trgovački suda Republike Hrvatske djelomično je odbio žalbe, među
ostalim i ovdje tuženika, kao neosnovane i potvrdio navedenu presudu Trgovačkog suda u
Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je, među ostalim i tuženik, u razdoblju od 10. rujna
2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio
kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o
kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa
koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom
banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
Za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci pod brojem Revt-249/14 od 9. travnja
2015. godine odbio revizije tužitelja i 1.-7. tuženika kao neosnovane, a koje su izjavljene
protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od
13. lipnja 2014. godine kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično
ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-240/2012 od 4. srpnja 2013. godine.
U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda (str. 62) navodi se kako se pojedini
potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kada sud utvrdi postojanje određene
povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete,
izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih
prava i interesa. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća
presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koje
pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Naime, navedeno je u skladu sa odredbom čl. 138.
a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 – dalje
ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa
potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite
potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji
potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika
(koji obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja). Navedeni zakon se ima
primijeniti s obzirom na vrijeme kada je sklopljen ugovor, dakle kada je i ugovorena
predmetna odredba.
Razmatrajući presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a kojom je spor
pravomoćno okončan, navodi se kako su u istoj pojašnjene sve osporene činjenice u ovom
postupku, a kako je dolje obrazloženo.
U odnosu na spornu činjenicu da li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo za
navesti je da tuženik smatra da je netočno tvrditi da se o spornoj odredbi Ugovora nije
pojedinačno pregovaralo budući su stranke ugovorile da se na konkretni posao primjenjuju
Opći uvjeti poslovanja, te drugi akti koji uređuju kreditiranje građana. Nadalje, tuženik drži
da je tužitelj svojom slobodnom voljom pristupio sklapanju ugovora.
U smislu odredbe čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj:
35/05, 41/08, 125/11 - dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za
veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja
ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom)
ugovoru, bilo da se na njih u ugovoru poziva.
Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a, propisano kako se smatra da ugovorna odredba o
kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti
i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu
potrošača, st. 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije
pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač
nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog
standardnog ugovora trgovca, a st. 4. navedenog članka Zakona da ako trgovac tvrdi da se o
pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno
pregovaralo, dužan je to i dokazati.
Nadalje, u samoj presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (str. 79) navodi
se kako se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze
promjenjiva u skladu s odlukom banke nesporno nije pregovaralo, a tuženici (banke) nisu ni
tvrdili da su potrošači (korisnici kredita) mogli na nju utjecati. Iz navedenoga slijedi, a ne
smatrajući predmetni slučaj drugačijim od drugih (i u konkretnom slučaju je ugovorena
primjena općih akata tužitelja) da se ima uzeti da se ni u ovom slučaju nije pojedinačno
pregovaralo vezano uz spornu ugovornu odredbu.
Naposljetku, činjenica da li se o predmetnoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo
nije od značaja budući je ugovorna odredba utvrđena ništetnom što ima dalekosežnije
posljedice od činjenice da li se o tom ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo.
Odredbom članka 99. ZZP-a određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne
odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i
uočljive. U odnosu na drugu spornu činjenicu, odnosno da li je odredba i/ili nejasna, i /ili
teško razumljiva i/ili teško uočljiva navodi se kako je u presudi (str. 81) navedeno kako
ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i
uočljiva (što tužitelj u tom postupku nije ni osporio), ali ista nije razumljiva iz razloga jer
brojni i nepovezani kriteriji koji sadrže opći uvjeti ne daju temelj za ocjenu da bi se radilo o
objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze,
a nije u tom postupku ni osporeno da niti ugovor niti opći uvjeti na koje se svaki pojedini
ugovor poziva ne sadrže niti referentnu stopu koje se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a
niti način utvrđivanja takve kamatne stope. Iz navedenoga slijedi da ta odredba nikome nije
razumljiva. Nadalje, da u ugovoru nije ni navedeno da je odluka banke vezana za kriterije iz
općih uvjeta poslovanja banke, već samo za odluku banke.
Budući je predmetna odredba nerazumljiva nastavlja se ispitivati da li predmetna
ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u
pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Po ocjeni Visokog
trgovačkog suda (str. 58.) ugovorna odredba koja promjenu kamatne stope čini ovisnom
isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke bez da istovremeno precizno odredi uvjete
promjenjivosti referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer da vjerovnik jednostrano određuju obvezu
dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a niti može provjeriti pravilnost iste budući nema
egzaktnih kriterija za provjeru. Radi se, naime o znatnoj neravnoteži između stranaka i to na
štetu potrošača budući su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a s tim da kamata predstavlja
cijenu. Na ovaj način da se izbjegao u potpunosti utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što
da je protivno odredbi čl. 247. ZOO-a koje propisuje da je ugovor sklopljen kad su se
ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Nadalje, navodi se kako banke kao
trgovci profesionalci nisu korisnicima kredita pružili dovoljno informacija za donošenje
odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te ih nisu upoznali sa povećanim rizikom
ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope kao i da potrošači nisu bili upoznati
pod kojim uvjetima će banke jednostrano mijenjati ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu.
Odredba čl. 4. ZOO-a propisuje da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i
obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Ovo
načelo valja tumačiti na način da treba postojati moralna obveza ugovaratelja prilikom
zasnivanja obveznog odnosa. U presudi (str. 62) zaključno se navodi da su banke, vodeći
računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da
nema propisa koji im to nalaže, potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače
stavljaju u neravnopravan položaj, koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
Visoki trgovački sud smatra da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena
kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene dakle protivne zakonu, a prema tome i
ništetne, radi čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.
Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da
mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a
na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed
formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i
poštenja.
Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto, a s tim se slaže i ovaj sud, "iako nije zabranjeno
istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza
potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno
rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita
izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju
će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o
odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni
potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne
stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke,
dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o
kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu
savjesnosti i poštenja".
Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno
utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku
ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu
obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i
poštenja.
S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu
o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme
zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive
kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je
kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog
suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.
Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema
propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao korisniku kredita nametnula ugovorne
odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita što je suprotno
načelu savjesnosti i poštenja.
Na temelju utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe Ugovora kojima se
promjena kamatne stope čini ovisnom samo o odluci banke tj. odredba članka 2. i 7.
nepoštena, i prema tome ništetna.
Nadalje, ističe se kako je Visoki trgovački sud (VTSRH od 14.06.2018. Pž-6632/17)
odbio žalbe tuženih banaka kao neosnovane i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu
(P-1401/12 od 4. srpnja 2013.) o ništetnosti valutne klauzule u slučaju kredita u švicarskim
francima koje su banke davale od 2004. do kraja 2008.g. Iz navedene odluke je vidljivo kako
su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita
time što su zaključujući ugovore o kreditima koristile „ništetne i nepoštene ugovorne odredbe
u ugovorima“ tako što su ugovorile švicarski franaka kao valutu uz koju je vezana glavnica, a
da prije zaključenja ugovora „nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim
potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj
obavijesti“ a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Navedeno
je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na takav način
tužene banke (među kojima i tužena iz ovog postupka) su postupali suprotno odredbama tada
važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.
Nadalje, u presudi Pž-6632/2017 se navodi kako je sud utvrdio da su ugovorne
odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču
nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja
ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku
valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj
za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj
uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog
nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod
kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja
švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o
povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive
kamatne stope.
Među strankama nije sporno da u Ugovoru koji sadrži odredbu kojom se glavnica
kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi
tužitelj kao prosječni korisnik kredita mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega
proizlaze iz te zaštitne klauzule.
Tuženik je to sve u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati
(što ne spori), a tužitelj nije znao. Ako prosječni korisnik kredita nije u razumnoj mjeri dobro
obaviješten, ni uz razumnu pažnju i oprez ne može razumjeti sporne ugovorne odredbe i
donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće.
Prosječni korisnik kredita pa tako i tužitelj u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su
sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu
klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne
klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke
o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga
prosječnom korisniku kredita odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako
mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje
ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive.
Tužitelj nadalje smatra da ugovorna odredba u ugovoru o kreditu koji je predmet ovog
spora, kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, suprotno načelu savjesnosti i
poštenja, dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu
korisnika kredita zbog činjenice da tužitelj kao korisnik kredita nije mogao pregovarati o
sadržaju ugovornih odredaba predmetnog ugovora.
U članku 12. ZOO/91 odnosno u članku 4. ZOO/05 izričito je propisano da su se u
zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni
pridržavati načela savjesnosti i poštenja.
Prema ocjeni suda, već sama činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoje dva
promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, o kojima ovisi
visina obveze korisnika kredita, uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih
strana na štetu korisnika kredita.
Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što
prosječni korisnik kredita ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka
strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i
ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i
promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.
Dakle, korištenjem predmetnih odredaba tuženik je povrijedio interese i prava
tužitelja, te sud utvrđuje da je tuženik povrijedio interese tužitelja korištenjem ugovornih
odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije
pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja
predmetnog ugovora nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim
za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu
savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih
strana na štetu tužitelja.
Prema odredbi čl. 322. ZOO/05 Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim
propisima i moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku
drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema čl.
323. navedenog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti
drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se
narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu,
prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za
štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao
znati za postojanje uzroka ništetnosti. Prema čl. 324. istog zakona ništetnost neke odredbe
ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije
bila ni uvjetu ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ali će ugovor
ostati valjan čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju
kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
Predmet tužbenog zahtjeva u ovom postupku ništetnost dijela ugovornih odredaba o
predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i dijela
ugovornih odredaba o ugovornoj kamati.
Kako je sud utvrdio ništetnost dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela
kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i dijela ugovornih odredaba o
ugovornoj kamati valjalo je raspraviti o zahtjevu tužitelja da mu tuženik isplati razliku
preplaćenih mjesečnih anuiteta po Ugovoru o kreditu broj 069-50-3318300, a zbog povećanja
redovne kamate i to za razdoblje od 30. lipnja 2008. do 29. lipnja 2012. kada je kredit
prijevremeno otplaćen.
Naime, na temelju rezultata provedenog postupka te provedenog knjigovodstveno
financijskog vještačenja proizlazi da je tužitelj s tuženikom dana 7.3.2006. sklopio ugovor o
kreditu broj 069-50-3318300 temeljem kojeg je tuženik odobrio kredit od 193.752,00 CHF sa
rokom otplate od 300 mjeseci. Nadalje, da je tuženik na dan raspolaganja kredita uručio i
početni otplatni plan ( LS 28-38) s kamatnom stopom od 4,50 % i iznosom od 1.076,94 CHF.
Nadalje, da je tijekom trajanja otplate kredita tuženik mijenjao kamatne stope a pregled
promjena kamatnih stopa vještak daje u Tablici br. 1. Nadalje, da je najprije uvaljalo utvrditi
visinu preplaćenog iznosa kamata s osnova ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i
valutnoj klauzuli od trenutka sklapanja ugovora o kreditu do dana prijevremene otplate
kredita. Nadalje, da je za utvrđenje razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta temeljem
promjenjivih kamata po Ugovoru o kreditu u Tablici 2 izračunao iznos kamata u CHF te u
Tablici br.3 izračunao preplaćen iznos kamata u kunama. Nadalje, vještak napominje kako su
se svakom promjenom kamatne stope mijenjali anuiteti, a također je ostatak duga za otplatu
bio veći u odnosu na ostatak duga iz početnog otplatnog plana s početno ugovorenom
kamatnom stopom. Nadalje, da je prema izračunu u Tablici 2. utvrđena visina preplaćenog
iznosa kamata s osnova ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli
od trenutka sklapanja ugovora o kreditu do prijevremene otplate kredita u iznosu od 3.105,52
CHF što je prikazano u Tablici br. 2. kolona br. 12 red br.76. Nadalje, da je vještak izračunao
preplaćene iznose kamata u kunama u Tablici br.3. , da je tužitelj anuitete uplaćivao po
dospijeću, a prema tečajnoj listi tuženika i to prema srednjem tečaju za devize. Nadalje, da je
za izračun razlike više uplaćenih kamata u kunama vještak koristio tečaj tuženika na dan
uplate ( čl. 7 Ugovora) te ga množio s iskazanom razlikom u CHF za svaku pojedinu uplatu te
utvrdio razliku od 16.628,11 kuna koje je tužitelj uplatio kroz anuitete na ime kamate zbog
promjenjive kamatne stope. Nadalje, da zbog ništetne odredbe koja veže glavnicu uz valutnu
klauzulu tužitelj preplatio ukupno iznos od 313.167,12 kuna ( Tablica 4. ) što je ujedno
razlika anuiteta zbog valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.
U odnosu na prigovor zastare tuženika sud je stava da odredba čl. 214. st. 1 do 3.
ZOO-a propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa
kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje
obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao. Kako je
tuženik istakao prigovor zastare sud je dužan očitovati se na istaknuti materijalno pravni
prigovor. Odredba čl. 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije
dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine
slučajeve nije što drugo propisano dok odredba čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida
podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred
sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.
Odredba čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a
vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3.
istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili
isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom
postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi
način.
Pozivajući se na gore navedene odredbe ZOO-a o zastari sud smatra da je
podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u gore navedenom sporu za
zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred
Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13.
lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u
tijek zastare.
Naime, navedenom drugostupanjskom presudom pravomoćno je utvrđena ništetnost
ugovorne odredbe kojom je ugovorena redovita kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne
obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.
Utvrđenje ništetnosti ne podliježe zastari niti se samim protekom vremena ugovor
može osnažiti, pa odluka suda ima samo deklaratoran značaj. Utvrđenje ništetnim ugovora
poduzima se, bez obzira na to predlaže li to stranka ili to čini sud po službenoj dužnosti, radi
zaštite općeg interesa i stoga bi ograničavanje njegovih učinaka zastarnim rokovima za
restituciju njegovih učinaka obezvrijedilo taj institut. Osim toga, ništetnost je sredstvo
pomoću kojeg se sprječava pravno djelovanje učinaka ugovora koji je u suprotnosti prinudnim
propisima. Pravna posljedica ništetnosti u ovom slučaju je jednostrana restitucija u
dvostranoobveznom ugovoru vraćanjem u prijašnje stanje i ona se ne može vezati uz institut
zastare. Kako je ugovorna odredba ništetna, ne može se zahtijevati ispunjenje ugovorenih
prestacija jer se smatra da ugovor u tom dijelu nije niti nastao, pa je onda takva posljedica
posve razumljiva. U obzir dolazi samo jednostrana restitucija jer ugovor od samog početka ne
proizvodi nikakav učinak i po njemu ne može doći do nikakvih davanja. Svaka ugovorna
strana mora vratiti svojem suugovorniku ono što je od njega primila. Dakle, vrijedi pravilo o
povratu u prijašnje stanje, koje se obzirom na prirodu restitucije kod ništetnosti razlikuje od
restitucije kod drugih obveznopravnih instituta koji su ograničeni prekluzivnim i zastarnim
rokovima. Ograničenje zastarom obezvrijedilo bi institut ništetnosti koji je bezvremenski (na
što upućuje i retroaktivno djelovanje kao jedno od bitnih obilježja).
Ugovorne strane su znale (ili trebale znati) da su ugovorile nešto nedopušteno i da
(vrijednost) prestacija ne može biti zadržana u njihovoj imovini, niti zbog digniteta druge
ugovorne strane, niti zbog općeg interesa, koji je sastavnica ništavosti. Prihvaćanjem zastare
za restituciju, s početkom tijeka od dana primitka stvari (novca), izostala bi faktična
posljedica tog instituta koji upravo zbog sprječavanja nedopuštenih pojava sklapanja ništavih
ugovora djeluje retroaktivno i bez vremenskog je ograničenja.
Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 22.ožujka 2019., a zakon kod instituta
stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225.
ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki
drugi rok zastare, dok je presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske
donesena 13. lipnja 2014. godine, to je razvidno da je predmetna tužba podnesena u
zastarnom roku uslijed čega se istaknuti prigovor ima smatrati u cijelosti neosnovanim.
Osim toga, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, međutim, revidirao je
naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020.
koji glasi:
"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti
jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva
iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja
ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili
na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Prema iznesenom shvaćanju utužena tražbina
tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove
odluke kojom su utvrđene ništetnim predmetne odredbe Ugovora o kreditu. ( Tako i ŽS Vž Gž-503/20).
Nadalje, neosnovan je prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda pozivom na odredbu
čl. 13 Ugovora. Naime, Odredbom čl. 13. Ugovora o kreditu propisano je da je u slučaju spora
nadležan sud u mjestu sjedišta Kreditora.
Odredbom čl. 1. st. 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim
uvjetima u potrošačkim ugovorima, propisano je da će se nepoštenim uvjetima smatrati one
jednostrane klauzule koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
Opća klauzula nepoštenosti odnosi se na ugovornu odredbu koja mora biti takva da se o
njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i
obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.
Odredbe ove Direktive unijete su, između ostalog i u Zakon o zaštiti potrošača
(Narodne novine broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP) odredbom čl. 3. toč. 1. ZZP.
Prema odredbi čl. 49. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno
pregovaralo se smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a odredba čl. 49. st. 4.
ZZP propisuje kako je trgovac, koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed
formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati.
Budući da tuženik niti tvrdi a niti dokazuje uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti
da se o ugovornoj odredbi sadržanoj u čl. 13. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo,
dolazi do primjene odredba čl. 50. toč. 19. ZZP koja određuje da odredba kojom se isključuje,
ograničava ili otežava pravo potrošača ostvariti prava iz ugovora pred sudom ili drugim
nadležnim tijelom a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred
arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje
dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na teret
potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu, predstavlja
ugovornu odredbu koja se može smatrati nepoštenom.
I konačno, odredbom čl. 55. st. 1. ZZP je određeno kako je nepoštena ugovorna
odredba ništetna zbog čega odredba Ugovora o kreditu gdje je ugovorena mjesna nadležnost
suda u sjedištu trgovca, za tuženika predstavlja odredbu propisanu u čl. 50. toč. 19. ZZP jer su
ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 49. st. 1. ZZP te, sukladno odredbi čl. 51. st. 1. ZZP
takva se odredba ima smatrati nepoštenom.
Ovo zbog toga, što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije
prebivalište potrošača-tužitelja pa je tako tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih
prava iz ugovora pred sudom. ( Tako i ŽS ZG Gž-945/20-2)
Odredbom čl. 48. st.1. ZPP je određeno kako je za suđenje u sporovima protiv pravnih
osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište, a
čl. 59. ZPP da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan
svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne
nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.
Uvidom u spis utvrđeno je kako je ugovor o kreditu potpisan u S., pa se ima
smatrati da je spor nastao povodom djelatnosti jedinice tužitelja koja se nalazi u S..
Dakle, na tužitelju je izbor da li će tužbu podnijeti u Općinskom građanskom sudu u
Zagrebu ili Općinskom sudu u Splitu, sukladno odredbi čl. 46. st.1. ZPP u vezi čl. 59. ZPP.
Kako je tužitelj predao tužbu Općinskom sudu u Splitu, ima se smatrati da se odlučio
za ovaj sud, te je isti sud nadležan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.
Nadalje, neosnovan je prigovor nedostatka aktivne i promašene pasivne legitimacije
kao paušalan obzirom su nesporno tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor ugovorne
strane pobijanog Ugovora te time tužitelj nesporno kao oštećena strana aktivno legitimiran na
podnošenje predmetne tužbe protiv kreditora odnosno baš ovdje tuženika, kao odgovorne
strane, dok solidarni jamac i založni dužnik u predmetnoj pravnoj stvari imaju položaj običnih
suparničara, a ne jedinstvenih ni nužnih jer je vjerovnik namiren, slijedom čega tužba nije
neuredna u smislu odredbe čl. 109 ZPP-a iako nisu obuhvaćeni svi sudionici predmetnog
pravnog posla.
Nadalje, u odnosu na zahtjev tužitelja iz podneska od 12.studenog 2020., u kojem
tumači da iznosu utvrđenom vještačenjem treba pribrojiti razliku naknade za prijevremenu
otplatu kredita to se navodi se da u ovom postupku nije zatraženo da se kao prethodno pitanje
utvrdi ništetnom predmetna odredba temeljem koje je izvršena naplate naknade za
prijevremenu otplatu kredita pa tako niti osnova naplate iste, pa ni visina, a sud odlučuje u
granicama tužbenog zahtjeva slijedom čega ne može utvrđivati činjenice koje nisu predmet
tužbenog zahtjeva tim više što je povećanje tužbenog zahtjeva uslijedilo nakon zaključenja
prethodnog postupka što je protivno odredbi čl. 190 ZPP-a. Okolnost da se tužitelj prije
podnošenja predmetne tužbe obratio privatnom vještaku radi izračuna visine tražbine te
okolnost da se tražbina iz tužbe gotovo podudara sa izračunom vještaka u ovom predmetu sa
bitnom razlikom da u izračun vještaka u ovom predmetu nije uzeta u obzir naknada za
prijevremenu otplatu kredita jer nije ni bila predmet ovog postupka to tvrdnja tužitelja da istu
treba pribrojiti ukupnoj razlici ničim nije dokazana sukladno odredbi čl. 221. a ZPP-a,
slijedom čega je odlučeno kao u izreci.
Nadalje, odredbom članka 220 st 2. ZPP- a propisano je da sud odlučuje koje će od
predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, slijedom čega sud nije smatrao
potrebnim izvoditi predložene dokaze saslušanjem djelatnika tuženika niti tužitelja budući
citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa
i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava
potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen
zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. Stoga, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo
potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s
obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije
postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i
u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.
Slijedom iznijetoga budući su otklonjeni svi prigovori, a tužitelj je podnio tužbu
pozivajući se na predmetnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Vrhovnog
suda Republike Hrvatske koja obvezuje i ovaj sud te budući je i tužitelj u spornom periodu
bio stranka potrošačkog ugovora o kreditima te da je tuženik kao trgovac koristio nepoštenu
ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja
ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije
pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, valjalo je tužbeni zahtjev ocijeniti osnovanim i
naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 313.167,12 kuna na ime glavnice sa
pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče u visini kako je određeno
čl. 29. st. 2. ZOO-a i čl. 3 ZID ZOO-a (Narodne novine 78/15), te je odlučeno kao u izreci
presude.
Odluka o parničnom trošku tužitelja temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a u svezi
sa odredbom čl. 156 ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku
odvjetniku, odmjeren prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika
(„Narodne novine broj 142/12, dalje: Tarifa) koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja
pojedine parnične radnje, prema vrijednosti tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenog, tužitelju
pripada trošak sastava tužbe u iznosu od 500 bodova, te sastava podneska od 15.svibnja 2020.
500 bodova, pristup na ročište od 2.rujna 2020. te 12.veljače 2021. po 500 bodova, odnosno
sveukupno 2000 bodova, pomnoženo sa vrijednosti boda jednako 10,00 kuna ( Tbr. 50) iznosi
20.000,00 kuna, te uvećano za trošak PDV-a od 25% u iznosu od 5.000,00 kuna sveukupno
iznosi 25.000,00 kuna, uvećano za trošak vještačenja od 2.000,00 kuna te trošak sudskih
pristojbi na tužbu od te presudu od 7.059,00 kuna kuna sveukupno iznosi 34.059,00 kuna.
Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Splitu, 19. ožujka 2021.
Sutkinja
Maja Anušić, v.r.
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od primitka. Žalba se podnosi ovom
sudu u 3 primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.
Dna:
-punomoćniku tužitelja
-punomoćniku tuženika