Pristupanje sadržaju
REPUBLIKA HRVATSKA OPĆINSKI SUD U SPLITU
Ex. vojarna „Sv. Križ“ Dračevac Poslovni broj: P-5267/18-26
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
O. sud u S., po sucu ovog suda M. L. u pravnoj stvari tužitelja S.R., P. K. 33, K. S., OIB.: ……. zastupan po odvjetnicima u O. društvu L. – V. & P., protiv tuženika R. A. d.d., OIB:, M. cesta 69, Z., zastupani po O. društvu K. & partneri, radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave od 8. veljače 2021. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja M. L., odvjetnički vježbenik u O. društvu L. – V. & P. i zamjenika punomoćnika tuženika D. O., odvjetnika u S. i objavljene 19. ožujka 2021.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se glavni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o kreditu broj: …….. sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva sklopljen između tužitelja i tuženika 22.siječnja 2007.godine, solemniziran kod javnog bilježnika J. D. – S. pod br.OU-47/07-1 23.siječnja 2007.godine, pa stoga taj ugovor ne proizvodi nikakve pravni učinke za ugovorne stranke a slijedom prednjeg utvrđenja dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 146.570,72 kn uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku na pojedinačne iznose kako
slijedi:
- 1.078,8 kn od 28.02.2007.g
- 1.079,65 kn od 31.3.2007.g
- 1.065,26 kn od 30.04.2007.g
- 1.054,90 kn od 31.05.2007.g
- 1.047,31 kn od 30.06.2007.g
- 1.053,97 kn od 31.07.2007.g
- 1.059,54 kn od 31.08.2007.g
- 1.042,89 kn od 30.09.2007.g
- 1.040,84 kn od 31.10.2007.g
- 1.100,80 kn od 30.11.2007.g
- 1.095,09 kn od 31.12.2007.g
- 1.115,00 kn od 31.01.2008.g
- 1.125,94 kn od 29.02.2008.g
- 1.144,70 kn od 31.03.2008.g
- 1.116,51 kn od 30.04.2008.g
- 1.130,26 kn od 31.05.2008.g
- 1.144,30 kn od 30.06.2008.g
- 1.123,68 kn od 31.07.2008.g
- 1.124,71 kn od 31.08.2008.g
- 1.136,92 kn od 30.09.2008.g
- 1.229,48 kn od 31.10.2008.g
- 1.167,47 kn od 30.11.2008.g
- 1.246,29 kn od 31.12.2008.g
- 1.258,40 kn od 31.01.2009.g
- 1.263,88 kn od 28.02.2009.g
- 1.295,05 kn od 31.03.2009.g
- 1.298,04 kn od 30.04.2009.g
- 1.274,11 kn od 31.05.2009.g
- 1.256,49 kn od 30.06.2009.g
- 1.261,18 kn od 31.07.2009.g
- 1.270,47 kn od 31.08.2009.g
- 1.269,66 kn od 30.09.2009.g
- 1.260,27 kn od 31.10.2009.g
- 1.277,89 kn od 30.11.2009.g
- 1.292,01 kn od 31.12.2009.g
- 1.312,10 kn od 31.01.2010.g
- 1.307,49 kn od 28.02.2010.g
- 1.334,76 kn od 31.03.2010.g
- 1.329,59 kn od 30.04.2010.g
- 1.339,67 kn od 31.05.2010.g
- 1.426,93 kn od 30.06.2010.g
- 1.408,96 kn od 31.07.2010.g
- 1.463,84 kn od 31.08.2010.g
- 1.444,88 kn od 30.09.2010.g
- 1.414,38 kn od 31.10.2010.g
- 1.478,73 kn od 30.11.2010.g
- 1.560,59 kn od 31.12.2010.g
- 1.502,62 kn od 31.01.2011.g
- 1.522,95 kn od 28.02.2011.g
- 1.497,10 kn od 31.03.2011.g
- 1.501,74 kn od 30.04.2011.g
- 1.611,48 kn od 31.05.2011.g
- 1.622,17 kn od 30.06.2011.g
- 1.702,39 kn od 31.07.2011.g
- 1.655,61 kn od 31.08.2011.g
- 1.604,40 kn od 30.09.2011.g
- 1.568,08 kn od 31.10.2011.g
- 1.564,21 kn od 30.11.2011.g
- 1.588,17 kn od 31.12.2011.g
- 1.609,05 kn od 31.01.2012.g
- 1.611,85 kn od 28.02.2012.g
- 1.597,40 kn od 31.03.2012.g
- 1.607,15 kn od 30.04.2012.g
- 1.613,83 kn od 31.05.2012.g
- 1.602,60 kn od 30.06.2012.g
- 1.605,55 kn od 31.07.2012.g
- 1.597,14 kn od 31.08.2012.g
- 1.578,94 kn od 30.09.2012.g
- 1.598,34 kn od 31.10.2012.g
- 1.607,64 kn od 30.11.2012.g
- 1.601,12 kn od 31.12.2012.g
- 1.564,54 kn od 31.01.2013.g
- 1.595,62 kn od 28.02.2013.g
- 1.598,33 kn od 31.03.2013.g
- 1.568,15 kn od 30.04.2013.g
- 1.548,27 kn od 31.05.2013.g
- 1.547,30 kn od 30.06.2013.g
- 1.556,61 kn od 31.07.2013.g
- 1.571,53 kn od 31.08.2013.g
- 1.592,19 kn od 30.09.2013.g
- 1.581,53 kn od 31.10.2013.g
- 1.589,08 kn od 30.11.2013.g
- 1.597,64 kn od 31.12.2013.g
- 1.602,95 od 31.01.2014.g
- 30.243,09 kn od 31.1.2014.g, pa do isplate."
II. Prihvaća se podredni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"1. Utvrđuje se da su nepoštene odnosno ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj:……….. sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva sklopljen između tužitelja i tuženika 22.siječnja 2007.godine, solemniziran kod javnog bilježnika J. D. – S. pod br. O.-47/07-1 23.siječnja 2007.godine kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak odnosno kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima te promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke, te iste odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne
učinke za ugovorne strane kao ni za sudužnike i založne dužnike a slijedom prednjeg utvrđenja dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 33.279,45 kn uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku na pojedinačne iznose kako slijedi:
- 15,20 kn od 30.11.2007.g
- 9,48 kn od 31.12.2007.g
- 29,40 kn od 31.01.2008.g
- 40,34 kn od 29.02.2008.g
- 59,10 kn od 31.03.2008.g
- 30,91 kn od 30.04.2008.g
- 44,65 kn od 31.05.2008.g
- 58,69 kn od 30.06.2008.g
- 38,08 kn od 31.07.2008.g
- 39,10 kn od 31.08.2008.g
- 51,32 kn od 30.09.2008.g
- 143,88 kn od 31.10.2008.g
- 81,87 kn od 30.11.2008.g
- 160,69 kn od 31.12.2008.g
- 172,80 kn od 31.01.2009.g
- 178,28 kn od 28.02.2009.g
- 209,45 kn od 31.03.2009.g
- 212,44 kn od 30.04.2009.g
- 188,51 kn od 31.05.2009.g
- 170,89 kn od 30.06.2009.g
- 175,58 kn od 31.07.2009.g
- 184,86 kn od 31.08.2009.g
- 184,06 kn od 30.09.2009.g
- 174,67 kn od 31.10.2009.g
- 192,28 kn od 30.11.2009.g
- 206,41 kn od 31.12.2009.g
- 226,50 kn od 31.01.2010.g
- 221,89 kn od 28.02.2010.g
- 249,16 kn od 31.03.2010.g
- 243,99 kn od 30.04.2010.g
- 264,06 kn od 31.05.2010.g
- 341,32 kn od 30.06.2010.g
- 323,36 kn od 31.07.2010.g
- 378,24 kn od 31.08.2010.g
- 359,28 kn od 30.09.2010.g
- 328,78 kn od 31.10.2010.g
- 393,12 kn od 30.11.2010.g
- 474,99 kn od 31.12.2010.g
- 417,02 kn od 31.01.2011.g
- 437,35 kn od 28.02.2011.g
- 411,50 kn od 31.03.2011.g
- 416,14 kn od 30.04.2011.g
- 525,88 kn od 31.05.2011.g
- 536,57 kn od 30.06.2011.g
- 616,79 kn od 31.07.2011.g
- 570,01 kn od 31.08.2011.g
- 518,80 kn od 30.09.2011.g
- 482,48 kn od 31.10.2011.g
- 478,61 kn od 30.11.2011.g
- 502,56 kn od 31.12.2011.g
- 523,45 kn od 31.01.2012.g
- 526,25 kn od 28.02.2012.g
- 511,80 kn od 31.03.2012.g
- 521,55 kn od 30.04.2012.g
- 528,23 kn od 31.05.2012.g
- 517,00 kn od 30.06.2012.g
- 519,95 kn od 31.07.2012.g
- 511,53 kn od 31.08.2012.g
- 493,34 kn od 30.09.2012.g
- 512,73 kn od 31.10.2012.g
- 522,04 kn od 30.11.2012.g
- 515,52 kn od 31.12.2012.g
- 478,94 kn od 31.01.2013.g
- 510,01 kn od 28.02.2013.g
- 512,73 kn od 31.03.2013.g
- 500,55 kn od 30.04.2013.g
- 462,66 kn od 31.05.2013.g
- 461,70 kn od 30.06.2013.g
- 471,00 kn od 31.07.2013.g
- 485,94 kn od 31.08.2013.g
- 506,58 kn od 30.09.2013.g
- 495,93 kn od 31.10.2013.g
- 503,47 kn od 30.11.2013.g
- 512,03 kn od 31.12.2013.g
- 517,35 kn od 31.01.2014.g
- 8.142,40 kn od 31.1.2014.g, pa do isplate.
2. Dužan je tuženik u roku od 15 dana nadoknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 9.050,00 kn uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od 19. ožujka 2021. do isplate.
r i j e š i o j e
Dopušta se objektivna preinaka tužbe kako je to zatraženo u podnesku tužitelja koji je zaprimljen 13. lipnja 2019.
Obrazloženje
U tužbi koja je zaprimljena kod ovog suda 7. studenog 2018. tužitelj navodi da je satuženikom zaključio Ugovor o kreditu broj:….. 22.siječnja 2007.godine, koji ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika J. D. – S. pod br. O.-47/07-1 23.siječnja 2007.godine. Predmetnim ugovorom, točnije člankom 1. istog ,kreditiranje I povrat kredita da se vezivalo uz valutu švicarski franak a koja odredba da je nepoštena I ništetna. Takav stav da je zauzeo i V. trgovački sud R. H. u odluci poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.u navodeći da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer da su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 i članka 96. stavka 1. ZZP/07 da je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti I poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/03 i odredbom članka 96.
stavka 2. ZZP/07 da je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Citirane odredbe, prema Sporazumu o stabilizaciji I pridruživanju , da se moraju tumačiti u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, koje pitanje pojedinačnog pregovaranja da se određuje u članku 3. stavku 2. koji glasi: „Uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora, kao što je upravo slučaj kod predmetnog ugovora o kreditu. Tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj odredbe predmetnog kredita kojom se kreditiranje i povrat kredita vezivao uz valutu švicarski franak. “Tuženik da je tužitelju
ponudio sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu da je anuitet ovisio (osim o glavnici) o ugovornoj kamati, koja da je bila najniža za švicarske franke, dok da tužitelj nije utjecao niti je mogao utjecati na sadržaj ove ugovorne odredbe. Tužitelj da je pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora, a ne o spornim ugovornim odredbama, da nije mogao promijeniti samo ugovorne odredbe koje su predmet ovog spora, nego, ukoliko ne
prihvati te odredbe odustati od sklapanja predloženog ugovora. Dakle, o ugovornim
odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak stranke da nisu pojedinačno
pregovarale. Nadalje tužitelj navodi u tužbi da ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita
veže za valutu švicarski franak su nejasne, nisu lako razumljive i nisu dovoljno uočljive.
Odredbom članka 84. ZZP/03 da je propisano kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li
ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako
razumljive i lako uočljive. Odredbom članka 99. ZZP/07 određeno je da nije dopušteno
ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe
jasne, lako razumljive i uočljive. U primjeni odredbe članka 84. ZZP/03 odnosno 96. i 99.
ZZP/07 i tumačenja tih odredaba u duhu prakse Suda Europske unije, da ocjena je li neka
ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo nalaže da do trenutka sklapanja ugovora o
kreditu potrošačima moraju biti transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući
učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje
točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja,
kao potencijalni korisnik kredita, može procijeniti rizik koji je sklapanjem ugovora s
određenim ugovornim odredbama preuzeo i znati ukupne ekonomske posljedice koje će iz
toga za njega kao individualnog potrošača moguće proizaći, vezano za obim njegovih obveza,
a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Tuženik da
je prije i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora propustio informirati tužitelja kao
potrošača o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik
intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u
odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro jer Hrvatska narodna banka ne
štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, o tome da
je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno
izvjestan, što je utvrdio MMF u studiji iz ožujka 1997. te o povećanom riziku koji donosi
istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve ugovorne
odredbe o promjenjivoj valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojima se nije
pojedinačno pregovaralo čini nepoštenim pa samim tim i ništetnim. Propuštanjem davanja
odgovarajućih informacija tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi da čini pisane
ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa da one
podliježu testu poštenosti jer tuženik u predugovornoj fazi tužitelju kao potrošaču nije
predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije, u duhu
prava EU, na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim
znanjima i kojemu je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i
predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u
švicarskim francima. U predmetnom ugovoru ,čiji je sastavni dio ugovorna odredba odnosno
dijelovi ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, da nisu
sadržane odgovarajuće informacije o ugovorenoj valutnoj klauzuli u švicarskim francima pa
tuženik te informacije tužitelju kao potrošaču da nije pružio ni prije sklapanja ugovora, čime
da su povrijeđeni njegovi interesi i prava kao potrošača. Dakle, u samom ugovoru koji sadrže
odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF da nisu objašnjeni razlozi niti su
vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao predvidjeti
ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule. Tužitelj da nije dobio
sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora
koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa da nije niti mogao donijeti informiranu odluku
hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće. U citiranoj presudi Visokog Trgovačkog
suda Republike Hrvatske sud da je zauzeo stav da treba ocijeniti je li sporna odredba
razumljiva prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj, a ne da li bi prosječni potrošač samo
na temelju reklame sklopio ugovor. Prema točki 18. Preambule Direktive 2005/29/EZ i praksi
suda Europske Unije, prosječan potrošač, koji je postavljen kao mjerilo zamišljenog tipičnog
potrošača, ne raspolaže stručnim znanjima ali je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i
oprezan, uzimajući u obzir socijalne, jezične i kulturne čimbenike. Potrošač je u članku 2.
točka a) Direktive 2005/29/EZ definiran kao svaka fizička osoba koja, u poslovnoj praksi na
koju se odnosi ta Direktiva, djeluje u svrhe koje sežu izvan njezine trgovačke odnosno
poslovne djelatnosti, obrta ili slobodnog zanimanja. U smislu zahtjeva za jasno i razumljivo
sastavljen tekst ugovornih odredaba, ova definicija da znači da potrošač, koji je slabija i
ranjiva strana, na temelju točnih i razumljivih kriterija mora moći predvidjeti ekonomske
posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, pri čemu da treba uzeti u obzir razinu
pažnje koja se zahtijeva od prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s
dužnom pažnjom i razboritošću (mišljenje Nezavisnog odvjetnika u predmetu C-186/16, t.
63.). Tužitelj u konkretnom slučaju da nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz
tih spornih odredaba za njega proizlaze, kao prosječni potrošač da, ako nije u razumnoj mjeri
obaviješten, budući da sam ne raspolaže stručnim znanjem, ne samo da ne razumije, nego da
ne može ni biti svjestan da ne razumije određenu ugovornu odredbu. Tužitelj da je mogao
uzeti u obzir samo informacije koje mu je banka dala i primijeniti ih na svoju ekonomsku
situaciju kako bi donio odluku hoće li prihvatiti sporne ugovorne odredbe, koje nisu
zajednički sastavili on i banka pojedinačno pregovarajući o njima, nego ih je banka sastavila
unaprijed, pravo tužitelja kao potrošača je da prije nego dobije ponudu unaprijed sastavljenog
standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o
kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobije dostatne informacije da bi kao dobro
obaviještena osoba uz razumnu pažnju i oprez mogao donijeti informiranu pojedinačnu
odluku, koje pravo je postupanjem tuženika povrijeđeno. Tužitelj ističe da je na pitanje o
kojim su to činjenicama, koje je tuženik znao, a nije ih znao tužitelj kao potrošač, a o kojima
je tuženik bio dužan dužne obavijestiti tužitelja kao potrošača da bi on mogao razumjeti
sporne odredbe na način da može predvidjeti njihove eventualne ekonomske posljedice na
svoju pravnu i financijsku situaciju, odgovorio sam tuženik u predmetu koji se vodio radi
zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača a na postojanje specifičnog rizika vezanog uz
valutu švicarski franak da ukazuje upravo u navedenom predmetnu dana izjava
Raiffaisenbank koja ističe da je u svojim uputama djelatnicima banke naglasila da kredite u
valutama različitim od eura nude samo na upit jer da zahtijevaju bolju educiranost potrošača.
Dakle, tužena da je bila i jest svjesna da postoji rizik valutne klauzule u švicarskim francima s
kojim bi svi potrošači pa tako i tužitelj trebali biti upoznati a kako bi tužitelj kao i svaki
prosječni potrošač, imajući u vidu i to saznanje , mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske
posljedice koje za njega proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba kojima se glavnica veže
uz valutu švicarski franak i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s
ugovornom odredbom kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak. Tužena da je
tužitelja tijekom pregovaranja o sklapanju ugovora, u namjeri da ga uvjeri da je za njega
povoljno sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, uvjeravala
da je švicarski franak sigurna valuta a da je tužena tužitelja kao potrošaču objasnila pravo
značenje tog pridjeva i značaj te valute kao sigurnog utočišta, što tužena niti njezini djelatnici
nisu učinili, da bi ga istinito informirala da je ta valuta sigurno ulaganje za banke kao
davatelje kredita, a ne i za njega kao potrošača.. Ako tužitelj kao prosječni potrošač nije u
razumnoj mjeri dobro obaviješten, isti da ni uz razumnu pažnju i oprez nije mogao razumjeti
sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji
sadrži te odredbe ili neće. Tužitelj kao prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad
je sklopljen predmetni ugovor da nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima
vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako da nije
znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži
sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten.. Sustav zaštite potrošača uspostavljen
Direktivom 93/13 da se temelji na ideji da se potrošač, zbog činjenice da nije utjecao na
sadržaj budućeg ugovora, nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca, kako u pogledu
pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti i položaju koji vodi do pristanka
na uvjete koje je prethodno sastavio trgovac kao poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja
potrošača na njihov sadržaj (osobito u Presudi Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid,
C-484/08, EU:C:2010:309, t. 27). Odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03 i članka 96. stavka 1.
ZZP/07 kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo
smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno
znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,da treba
tumačiti sukladno cilju Direktive 93/13, koja na određeni način predstavlja pravni i moralni
temelj društvenog ponašanja koje se prema citiranim odredbama zahtijeva od sudionika u
obveznim odnosima. Ugovorne odredbe u predmetnom ugovoru o kreditu koje su predmet
ovog spora, kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, suprotno načelu
savjesnosti i poštenja, da dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih
strana na štetu tužitelja već zbog činjenice da tužitelj nije mogao pregovarati o sadržaju
ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg ga je tužena navela svojim
reklamama.U citiranoj odluci za zaštitu kolektivnih prava i interesa Visoki Trgovački sud
Republike Hrvatske da je zauzeo stav da „u vrijeme oglašavanja i sklapanja ugovora koji
sadrže ugovorne odredbe koje su predmet ovog spora, a kojima se glavnica veže za valutu
švicarski franak, premda ni jedan zakon ni drugi propis nije izričito propisivao dužnost
davatelja kredita da u fazi oglašavanja potrošače informira o nekim konkretnim činjenicama
na temelju kojih bi prosječni potrošači kao potencijalni korisnici kredita s valutnom
klauzulom u švicarskim francima mogli procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje će za
njih proizaći sklapanjem tog ugovora vezano za obim njihovih obveza i za iznos zaduženja za
čitavo vrijeme trajanja ugovora, izostanak regulative u tom dijelu ne znači da u smislu morala
ne postoji opća dužnost svih sudionika u obveznom odnosu učiniti sve da se u punom smislu
postigne informirana suglasnost o svim bitnim elementima namjeravanog pravnog posla
uključujući i to da se potrošači upozore na sve postojeće tečajne rizike koje potrošači
prihvaćanjem spornih ugovornih odredbi preuzimaju, za čije postojanje kao osobe bez
stručnih znanja ne znaju, a banke znaju. Budući da je inače nemoguće unaprijed predvidjeti
rješenja za sve životne situacije koje se mogu u praksi dogoditi, postoje pravna načela kojima
se popunjavaju uočene pravne praznine, pa čak i ispravljaju nepravedna rješenja. U tom
smislu u članku 12. ZOO/01 odnosno u članku 4. ZOO/05 izričito da je propisano da su se u
zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni
pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Činjenica da banke nisu imale zakonsku obvezu dati
potrošačima neke propisane informacije prije sklapanja potrošačkih ugovora o kreditu, na što
10 Poslovni broj: P-5267/18-26
se tuženici pozivaju tvrdeći da propuštanjem davanja odgovarajućih informacija na koje se
poziva tužitelj nisu mogli prekršiti i da nisu prekršili propis kojega u tom obliku nije niti bilo,
ide u prilog stavu da su upravo zbog toga kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe,
trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja, voditi računa i o interesima druge
strane, potrošača. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u predugovornoj fazi daju
određene informacije da ne znači da ne trebaju potrošače obavijestiti o rizicima koji idu uz
koju valutu i razlikama između valuta. Kolektivni interesi potrošača da i štite na način da je
ZZP-om izričito propisano da je ništetna svaka odredba o kojoj se nije pojedinačno
pregovaralo, ako protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu među strankama
na štetu potrošača. Tek Zakonom o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09;
dalje: ZPK) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010., a protekom prijelaznog roka potrebnog
za prilagodbu poslovanja vjerovnika i kreditnih posrednika njegovim odredbama, 1. siječnja
2011. da su prestale važiti odredbe glave IX ZZP/ 09 (članak 71.-86.) o potrošačkom zajmu
koje su uređivale istu materiju, da je uređen niz pitanja kojima se štite posebna prava
potrošača te da je sveobuhvatno uređena obveza informiranja potrošača prije i nakon
zaključenja ugovora u cilju zaštite od nepoštenih ugovornih odredaba. Stoga,da bez obzira što
u vrijeme kad su bili sklopljeni ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora
zakonom da nije bilo propisano da se u reklamama moraju navesti svi parametri pojedinog
kredita, banke da su sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrošače trebale informirati o
svim rizicima koje potrošači sklapanjem predloženog ugovora prihvaćaju, ili te iste
informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi potrošači mogli razumjeti što im donosi
sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Temeljna načela kao što je
načelo savjesnosti i poštenja da postoje upravo zato da bi se njima nadopunile pravne
praznine, što je upravo ovdje slučaj. Već sama činjenica da u trenutku sklapanja predmetnog
ugovora postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne
kamate, o kojima ovisi visina obveze tužitelja, da je uzrok određene neravnoteže u pravima i
obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u
švicarskim francima da je tim veći jer tužitelj nije znao za rizik tečaja švicarskog franka, nego
je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik. Stoga da je
i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak
ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja
i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik za taj rizik znao, ali ga je prešutio te
istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudio
najnižu ugovornu kamatu, čime je stvorio opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom
klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još da je pojedinačno prilikom
pregovaranja o sklapanju predmetnog ugovora uvjeravao tužitelja da je švicarski franak
sigurna valuta. Tako da je tužitelja izravno naveo na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za
njega, posebno rizičnom valutnom klauzulom, neizvjestan da je i iznos glavnice kredita kojeg
tužitelj kao dužnik ima obvezu vratiti banci kao i cijena, jer da se i kamata plaća u istoj
valuti, u švicarskim francima. Dakle da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora, s
tim da je banka, koja je u predmetnom ugovoru vjerovnik, znala da je uz tu valutu vezan
poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, ponudom najniže ugovorne
kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak tuženik da je na
nepošten način potakao tužitelja na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u
11 Poslovni broj: P-5267/18-26
švicarskim francima pri čemu da je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu
dovodi do znatne neravnoteže na štetu tužitelja protivna načelu savjesnosti i poštenja. Načelo
savjesnosti i poštenja općenito da znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se
već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne
međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog
odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza,
vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što da znači da su se u određenim životnim
situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da
primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo da znači da svatko treba postupati
prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.
Ovo načelo da se ne temelji na strogo formalnoj primjeni prava nego na međusobnim
moralnim obvezama suugovaratelja čiji se sadržaj prilagođava konkretnim okolnostima i
povjerenju,a navedene okolnosti da se ne ocjenjuju prema subjektivnim kriterijima nego
prema pravnim standardima. Konkretno, u određenoj situaciji kao mjerilo ponašanja da je
ponašanje prosječnog čovjeka, prosječnog potrošača odnosno urednog i savjesnog
gospodarstvenika ili dobrog domaćina, ako je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Iz citiranih
zakonskih opisa trgovca i potrošača da proizlazi kako nema nikakve sumnje da je tuženik kao
banka bila svjesna svog položaja vezano za svoje stručno znanje i da je morala biti svjesna da
tužitelj kao prosječni potrošač nema stručna znanja o onome što ona sama zna, i to ne samo na
temelju definicija iz zakona, nego i iz svog iskustva. Tužitelj da je kao prosječni potrošač,
budući je znao da nema stručnih znanja, a banka da ih ima i tužitelj je toga bio svjestan, svoje
neznanje nadomještao je povjerenjem prema banci, načelno da je bio upoznat s pojmom
valutne klauzule, ali da nije bio upoznat da između pojedinih stranih valuta postoje razlike
zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak
pa da mu je svejedno za koju stranu valutu će vezati glavnicu ,dakle da nije znao da odredbu
kojom je iznos glavnice vezao za valutu švicarski franak koja mu je bila jasna, zapravo ne
razumije i nije znao kakve će ekonomske posljedice za njega proizaći iz sklopljenog ugovora.
Prema oglasima tuženika, jedini razlikovni kriterij između ugovora s valutnom klauzulom u
švicarskim francima i ugovora s valutnim klauzulama u drugim valutama bila je početna stopa
ugovorne kamate, koja nije bila ista za svaku valutnu klauzulu, dok da je tužitelj, polazeći od
načela povjerenja prema tuženoj kao banci, na temelju niže stope ugovorne kamate u slučaju
ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima ,procijenio da će njegova obveza vraćanja
biti najlakše ostvariva i njemu najisplativija sklapanjem ugovora s valutnom klauzulom uz
koju je vezana najniža ugovorna kamata.. Švicarski franak je siguran za ulagače, ovdje
tuženika kao banku, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a postoji
mogućnost povećanja vrijednosti. No, za drugu ugovornu stranu , odnosno tužitelja, postoji
rizik da će mu vrijednost narasti. Banka da prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok
tužitelj da prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za
švicarski franak kao valutu utočišta, sve to dugoročno, dok traje ugovor, što znači i do 7
godina,.Predmetni ugovor koji sadrži ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu
švicarski franak da ne sadrži odredbe kojima bi tužitelju bila dana prava kojima bi bio
kompenziran rizik švicarskog franka kao valute utočišta a činjenicom da je uz valutu švicarski
franak vezana početna niža stopa ugovorne kamata da ne znači da postoji ravnoteža između
stranaka, ugovorna kamata da je vezana za valutu švicarski franak, pa da isti rizik koji postoji
12 Poslovni broj: P-5267/18-26
u odnosu na glavnicu postoji i u odnosu na ugovorne kamate, uz to stopa ugovorne kamate da
je niža samo u početnoj fazi tako da je iznos ugovorne kamate tužitelju nerazumljiv iz
razloga jer je vezan za tečaj švicarskog franka i jer je vezan za odluku banke. Kako je tužena
banka znala za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije na
adekvatan način, usprkos svijesti o tome da tužitelj to ne zna i da mu je zbog toga odredba
kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestila tužitelja, na
način on dobije i razumljivo upozorenje a kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti
informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu
švicarski franak ili neće, u opisanim okolnostima tužena da nije u odnosu na tužitelja
postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih
odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u
pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Ta neravnoteža između prava i
obaveza stranaka da je nastala već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne
ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima da je tužitelj taj rizik
preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer da ga o tome banka nije informirala. Sporne ugovorne
odredbe i dalje da se koriste dok traje otplata pojedinog kredita pa da je korištenjem
predmetnih odredaba tuženik povrijedio interese i prava tužitelja. Člankom 2. predmetnog
ugovora da je ugovorena kamatna stopa od 5.20%godišnje, ugovorena je dakle promjenjiva
kamatna stopa, sukladno odluci Banke te da je tuženik, od dana sklapanja ugovora,
samoinicijativno u nekoliko navrata mijenjao kamatne stope. Također i odredba čl.2. Ugovora
o kreditu da je ništava i suprotna odredbi čl.46 st.2. ZOO-a (odnosno 269 ZOO/05 i čl.4
.ZOO-a) (čl.270 ZOO/05). Kamata kao cijena za novac, kao bitan element ugovora da nije
određena niti odrediva, već da se mijenja temeljem jednostrane odluke jedne od stranaka, na
koju druga strana nije mogla utjecati, ugovorom da nije utvrđen niti čvrsti kriterij za promjenu
kamatne stope te da se stoga radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stranaka na
štetu tužitelja kao potrošača jer da je tuženik iskoristio izostanak zakonskih odredbi koje bi
regulirale obvezu da se, ukoliko ugovor sadrži odredbu o promjeni kamatne stope, mora
sadržavati elemente za koji sve veže promjena kamatne stope, koje kriterije je banka trebala
odrediti kao savjesni gospodarstvenik. Također da nije odrediv niti jasan mjesečni anuitet jer
ovisi o glavnici, o kojoj opet da ovisi kamatna stopa (cijena) pa da je nejasno koliko tužitelj u
konačnici mora vratiti tijekom dugoročne otplate kredita. Tuženik da je bio dužan prije
jednostrane promjene kamatne stope pozvati tužitelja i obavijestiti ga o promjenama iste, te
zaključiti s njim aneks ugovora ili drugi ugovor s izmijenjenim uvjetima, jer je kamatna stopa
bitan sastojak ugovora zbog čega da se određuje i mijenja isključivo i jedino suglasnošću
volja stranaka, a ne izjavom ili odlukom jedne od stranka ugovora, a sve u smislu čl.26 ZOO-
a koji utvrđuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne stranke suglasile sa bitnim
elementima ugovora,tužitelj da je uslijed neosnovano povećavane kamatne stope koja je u
čl.2 ugovorena u visini 5.20 % a temeljem istog članka odnosno ništetnim odredbama,
preplatio znatne iznose. U konkretnom slučaju da je riječ o znatnoj neravnoteži u pravima i
obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja kao potrošača jer da su predmet i cijena bitni
sastojci ugovora a putem ove ugovorne odredbe tuženik da je u potpunosti izbjegao utjecaj
druge ugovorne strane na cijenu. Kada su stranke, iako suglasne o predmetnu ugovora, činile
ovisnim sklapanje ugovora po kreditu postizanjem dogovora o načinu isplate cijene, tada da
način isplate cijene čini bitni sastojak ugovora o kreditu a kako se o tom sastojku ugovora nije
13 Poslovni broj: P-5267/18-26
postigla suglasnost stranaka to da u smislu odredbe čl.26 ZOO-a ugovor nije ni sklopljen.
Tuženik da je ostavio sebi na volju određivanje kamatne stope bez određenih parametara
čime je učinio potpuno neizvjesnu cijenu kredita pa da je riječ o ništetnom pravnom poslu
budući stranke nisu odredile bitni element ugovora odnosno ukupnu cijenu tog ugovora koju
bi tužitelj bio dužan vratiti. Takve činjenica da povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora o
kreditu jer predmetni ugovor da ne bi mogao opstati bez ugovornih odredbi kamata a što da
ima za posljedicu ništavost cijelog ugovora. Tužitelj ističe kako je Visoki trgovački sud
Republike Hrvatske dana 13. lipnja 2014 godine u parnici tužitelja Udruge potrošač protiv
ovdje tuženika i drugih, a radi zaštite kolektivnih interesa potvrdio presudu Trgovačkog suda
u Zagrebu po Poslbr. P-1401/12 u dijelu kojim se utvrđuje da je, među ostalim i tuženik u
razdoblju od 10. rujna 2003 godine do 31. prosinca 2008 godine a koje povrede traju i nadalje,
povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim
ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna
kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s
jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U
navedenoj presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da su pojašnjene sve
činjenice sporne u ovom postupku a u obrazloženju iste navodi da se kako se pojedini
potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kada sud utvrdi postojanje određene
povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete,
izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih
prava i interesa. Navedeno da je u skladu s odredbom čl.138 A Zakona o zaštiti potrošača te
da je pravomoćnim okončanjem spora pred V. trgovačkim sudom R. H.
donošenjem presude Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 godine zastrani rok za ovu tužbu počeo
teći ispočetka.
Podneskom od 16. listopada 2020. tužitelj je, sukladno izrađenom financijskom
vještvu, uredio tužbeni zahtjev na način da je isti postavio kao glavni i podredni, a kako je to
navedeno u izreci ove presude.
U odgovoru na tužbu tužena je navela da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom
zahtjevu, te da pozivanje tužitelja na presudu V. T. suda R. br. P.-6632/17 je
u cijelosti promašeno te se ne može tumačiti na način da bi već samo radi te činjenice tužbeni
zahtjev tužitelja bio osnovan. Navedenom presudom da je priznato pravo potrošačima,
međutim da je na svakom pojedinom potrošaču da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da
mu je prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže
da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Nadalje da je neosnovan navod tužitelja da bi
odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila nepoštena, odnosno nejasna i nerazumljiva, kao i da
tužitelj ne navodi na koji način i kojom prilikom je tuženik uvjeravao tužitelja da bi mu
određeni ugovor bio povoljniji od drugih, odnosno da bi CHF u to vrijeme bio stabilna valuta
a teret svih tih činjenica da leži na tužitelju. Vrhovni sud RH da je u odluci Revt- 249/14
zauzeo jasan stav da su odredbe kojima je glavnica vezana valutnom klauzulom za švicarski
franak u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale sa potrošačima u utuženom razdoblju
bile uočljive, da je tekst tih ugovornih odredbi bio jasan i nedvosmislen, dakle razumljiv, a s
tim u vezi tuženik da ukazuje sudu na čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača kojim da je propisano
kako nije dopušteno utvrđivati jesu li pojedine odredbe poštene ukoliko su bile jasne,
razumljive i uočljive. Tuženik ističe da je sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi
14 Poslovni broj: P-5267/18-26
tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije pa
tako i rizici valutne klauzule vezane uz CHF, sve u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom
trenutku bilo poznato, a na te okolnosti tuženik je predložio saslušati Roberta Svilovića, inače
zaposlenika tuženika (voditelja regije) koji da je upoznat sa načinom rada i procedurama
prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila. U vrijeme sklapanja spornog
ugovora recesija koja je utjecala na porast vrijednosti CHF da nije bila prisutna te da banke,
uključujući i tuženu, nisu mogle predvidjeti krizu niti s njom računati pa prema tome da nisu
na temelju nepoznatih okolnosti kreirali ciljano kreditnu politiku koja je negativno usmjerena
prema potrošačima. U vrijeme sklapanja ugovora tečaj CHF da je bio relativno stabilan i da je
imao slične trendove kretanja kao što je to bilo i sa tečajem eura i US dolara. Tuženik je
istaknuo da nije životno uvjerljivo da tužitelj kao punoljetna, odrasla, prosječno oprezna
osoba sa određenim životnim iskustvom, nije bio svjestan da postoje razlike između pojedinih
valuta te da se tužitelj odlučio vezati za onu valutu za koju je procijenio da mu je
najpovoljnija. Predmetni ugovor da je zaključen na sedam godina te da tkđ. nije životno
uvjerljivo da tužitelj nije bio svjestan da u tom periodu može doći do promjene tečaja a
ujedno ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF da nije bio stavljen u nepovoljniji
položaj od onoga potrošača koji je svoju glavnicu vezao uz drugu valutu. Tužitelj da je imao
apsolutnu slobodu izbora valute uz koju će vezati ugovor o kreditu pa da se stoga odredba o
valutnoj klauzuli ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Nadalje, odredba o visini
kamate propisana čl. 9. predmetnog ugovora da nije protivna odredbama Zakona o obveznim
odnosima kao ni Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, tužitelj da je slobodno i
svjesno odabrao sklopiti ugovor sa promjenjivom kamatnom stopom i to na način i pod
uvjetima kako je ugovoreno ugovorom o kreditu, svjesno da je pristao na rizik s obzirom da je
procijenio da mu je takav ugovor prihvatljiviji i povoljniji. U odnosu na tužbeni zahtjev kojim
tužitelj traži utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu tuženik navodi kako je isti zahtjev
u cijelosti neosnovan i to iz razloga jer ništetnost pojedinih odredaba ugovora ne povlači za
sobom i ništetnost cijelog ugovora. Slijedom navedenog tuženik da prigovara i visini
tužbenog zahtjeva, a ujedno da se protivi i preinaci kako je to učinjeno podneskom od 12.
lipnja 2019. i to iz razloga što je istim podneskom povisio postojeće tužbene zahtjeve. Ujedno
tuženik je istaknuo i prigovor zastare potraživanja i to u odnosu na oba postavljena tužbena
zahtjeva, te predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i obvezati ga na naknadu parničnog
troška tuženiku, istaknuo je i prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.
Tijekom postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu broj 418-50-
3886690 od 22.siječnja 2007., otplatnog plana od 22. siječnja 2007., dopisa tuženika upućenih
tužitelju od 22. veljače 2014. i 29. kolovoza 2018., te vještačenjem po sudskom vještaku
Z. C..
Stranke su po punomoćnicima popisale parnični trošak.
Glavni tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.
Podredni tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.
Među strankama nije sporno da su 22. siječnja 2007. tužitelj i tuženik sklopili Ugovor
o kreditu broj 418-50-3886690 i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao banka, i to na
iznos od 20.064,91 CHF, dok je kao sporno valjalo utvrditi je li, prema postavljenom glavnom
tužbenom zahtjevu, u cijelosti ništetan navedeni Ugovor, odnosno jesu li, po postavljenom
podrednom tužbenom zahtjevu, ništetne odredbe članaka kojima se glavnica veže za valutu
švicarski franak odnosno kojima je ugovorena valutna klauzula, odredbe o promjenjivoj
15 Poslovni broj: P-5267/18-26
kamatnoj stopi sukladno Odluci banke, kao i je li osnovan zahtjev za isplatu iznosa od
146.570,72 kn po glavnom tužbenom zahtjevu, odnosno iznosa od 33.279,45 kn po
podrednom tužbenom zahtjevu, zajedno sa pripadajućim kamatama od dospijeća svakog
pojedinog iznosa pa do isplate.
Pregledom Ugovora o kreditu broj 418-50-3886690 od 22. siječnja 2007. razvidno je
da je predmet Ugovora namjenski kredit za kupnju automobila u kunskoj protuvrijednosti u
iznosu od 20.064,91 CHF, ugovoreni su mjesečni anuiteti kao i rok otplate kredita te je
nadalje u čl.2. navedeno da redovna kamatna stopa iznosi 5,20% godišnje, da je promjenjiva i
da je u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kamata po dospijeću u visini
zakonske zatezne kamate koja u trenutku sklapanja ovog Ugovora iznosi 15% godišnje, da je
promjenjiva i da se obračunava na sve dospjele i neplaćene iznose koje korisnik kredita
duguje temeljem ovog Ugovora. Člankom 7. utvrđen je način otplate u jednakim mjesečnim
anuitetima u kunskoj vrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan
dospijeća a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.
Pregledom dopisa tuženika upućenog tužitelju 22. veljače 2014. proizlazi da se tužitelj
istim obavještava da je prema evidenciji banke 18. veljače 2014. u cijelosti otplatio kredit po
Ugovoru koji je predmet ovog spora, dok iz dopisa od 29. kolovoza 2018. proizlazi da je
tužitelj dostavio pregled promjena kamatne stope po predmetnom kreditu.
U postupku je izveden dokaz vještačenjem po sudskom vještaku Z. C.,
stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo, koje vještvo sud smatra da je
sačinjeno po pravilima struke i na koje u konačnici stranke nisu imale primjedbi. U nalazu i
mišljenju sudski vještak je naveo da je isto izradio na temelju dokumentacije u sudskom spisu,
da je tužitelj 22. siječnja 2007. zaključio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 418-50-3886690,
te da bi obračun preplaćenih iznosa po navedenom ugovoru, nastalih u promatranom
razdoblju radi promjene visine kamatne stope i primjene valutne klauzule (promjenjivog
deviznog tečaja valute CHF) i to u mjesečnim iznosima iznosilo ukupno 22.222,72 po osnovi
glavnice nastalih usporedbom stvarnih uplata tužitelja s otplatnim planom uz početno
ugovorene uvjete predmetnog kredita. Nadalje po osnovi kamate obračun razlike nastale
usporedbom stvarnih uplata tužitelja s otplatnim planom uz početno ugovorene uvjete
predmetnog kredita da iznosi 11. 056,73 kn te da bi slijedom navedenog obračun ukupnih
razlika (po osnovi anuiteta) iznosio sveukupno 33.279,45 kn. Vještak je uz vještvo priložio
izrađene tablice – otplatni plan uz početnu i uz promjenjivu kamatnu stopu s obračunom
razlika kao i obračun razlike između početnog i stvarnog otplatnog plana u kunama.
Slijedom svega naprijed navedenog za utvrditi je da među strankama nije sporno da su
tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili predmetni ugovor o kreditu 22.
siječnja 2007. na iznos od 20.064,91 CHF, u kojem ugovoru je ugovorena redovna kamata od
5,20% godišnje, a koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika.
Dakle da je odredbom članka 2. navedenog Ugovora određeno da je Banka ovlaštena izvršiti
promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, da je iznos kredita
određen u kunskoj protuvrijednosti od 20.064,91 CHF prema članku 1. Ugovora i da se prema
članku 7. Ugovora kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj
protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća a prema
otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita.
Dakle, kao sporno valjalo je utvrditi, a po postavljenom glavnom tužbenom zahtjevu je li predmetni Ugovor u cijelosti ništav, odnosno je li eventualna ništetnost pojedinih odredbi
16 Poslovni broj: P-5267/18-26
Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula kao i promjenjiva kamatna stopa,
povlači ništetnost cijelog Ugovora. Imajući u vidu odredbu čl. 87. ZZP/03 i čl. 102. ZZP/07, a
kojima je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog
ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a kako odredba o glavnom predmetu i
cijeni može opstati i bez valutne klauzule kao i bez određivanja na koji se način mijenja
kamatna stopa, to je za zaključiti da zahtjev tužitelja koji je usmjeren na ništetnost cijelog
ugovora te zahtjev za isplatu cjelokupnog isplaćenog iznosa valja odbiti kao neosnovan i
odlučiti kao u točci I. izreke ove presude.
Nadalje, ostalo je za odlučiti o osnovanosti podrednog tužbenog zahtjeva tužitelja na
utvrđenje ništavim pojedinih odredbi predmetnog Ugovora i to onih koji se odnose na valutnu
klauzulu te promjenjivu kamatnu stopu, a slijedom toga i osnovanost potraživanja na
zatraženu isplatu.
Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu jest naknada koju se korisnik kredita obvezuje
platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko
razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u
vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe članka 269.
stavak 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08,
125/11, 78/15 dalje ZOO) ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.
Za navesti je da su u presude T. suda, V. trgovačkog suda (dalje: V.)
poslovni broj P.-7129/13 od 13. lipnja 2014. i V. suda R. H., poslovni
broj R.-249/14 od 9. travnja 2015. donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa
potrošača te da se sukladno čl. 136. ZZP utvrđuje čin povrede propisa o zaštiti potrošača iz čl.
131. st. 1. tog zakona i naređuje se tuženicima da prekinu s postupanjem koje je protivno
propisima o zaštiti potrošača iz čl. 131. st. 1. tog zakona te im se zabranjuje takvo ili slično
ponašanje ubuduće.
Tim odlukama je utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10.
rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika
kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne
odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu, na način da je
ugovorena redovna kamata koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu
promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije
zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženici kao trgovci s korisnicima kreditnih
usluga kao potrošačima nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne
parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope
ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih
strana utemeljenim na jednostranom povećavanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa
su time tuženici, u razdoblju od 10. rujna 2003. postupali suprotno odredbama tada važećeg
ZZP/03 i to čl. 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada
važećeg ZZP/07 i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je
naložio svim tuženicima da prekinu s gore opisanim ponašanjem te da u roku od 60 dana
ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice
kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da
glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu
kamatnu stopu, a u postupku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom
ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom
17 Poslovni broj: P-5267/18-26
njihovu ponudu zamijeniti presuda, te je zabranio tuženima takvo ili slično postupanje ubuduće.
Nadalje, u odluci VTS-a je posebno istaknuto "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti
valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi
o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja
ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom
dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos
glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed
znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je
neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva
sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi
promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano,
uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to
protivno načelu savjesnosti i poštenja".
Stoga, odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatu su bile sastavni
dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljen od banke, o tim odredbama nije se s
potrošačem pojedinačno pregovaralo, potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj, tim
odredbama, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču je nametnuta obveza koju
objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, te je takva ugovorna
odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača,
kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane, a što je
suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u
obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje kao i načelu zabrane zloupotrebe
prava, pa da stoga odredbe o promjenjivoj ugovornoj kamati, osim u dijelu u kojem je visina
kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, su bile nepoštene, a onda
sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03 i ništetne.
Odredba čl. 138.a ZZP propisuje da odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih
interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite
potrošača iz čl. 131. st. 1. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno
pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za
promjenu kamatne stope, koji bi pritom bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno
određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa
ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva.
Ujedno i prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne
novine“ broj 96/03), kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora,
ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako,
suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana na štetu potrošača a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana
treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja.
Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike
Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako su nerazumljive odredbe vezane
za promjenjivu kamatnu stopu u članku 2. predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između
tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, čime je dio odredbe nepošten, a
sukladno tome u tom je dijelu ugovor ništetan primjenom odredbe članka 81. Zakona o zaštiti
18 Poslovni broj: P-5267/18-26
potrošača. Ujedno nepoštena je i ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi budući da
se ni o ovoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja
uzrokovala značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,
slijedom čega je također ništetna.
Nadalje kako nije sporno da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest
osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu
stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope to je tuženik, koristeći ugovornu
odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci
banke, mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno.
Dakle za zaključiti je da je predmetna odredba o promjeni kamatne stope ključna
ugovorna odredba a ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su
istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena,
pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu tužiteljice, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji
promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti s obzirom da
nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i
obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, predmet i cijena su bitni sastojci ugovora, a
putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na
cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor
sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Ujedno
nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete
promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da
kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja
a upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja.
S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu
o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme
zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive
kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je
kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog
suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto
toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji
joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga
stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
Dakle na temelju svih utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe Ugovora
kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom samo o odluci banke tj. odredba članka 2.
kao i odredbe članaka 1. i 7. nepoštene, i prema tome ništetne, slijedom čega se ukazuje
osnovanim podredni tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje da su iste odredbe
Ugovora ništetne kao i na isplatu razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta po zaključenom
Ugovoru o kreditu, a zbog povećanja redovne kamate kao i zbog unesene valutne klauzule i to
u ukupnom iznosu od 33.279,45 kn (22.222,72 kn na ime razlike po osnovi glavnice i
11.056,73 kn na ime razlike po osnovi preplaćene kamate).
Stoga je za zaključiti, a što je proizašlo iz vještva sudskog vještaka Zlatka Cvitanovića
da tužitelju pripada iznos od 33.279,45 kn, te da se za taj iznos tuženik neosnovano obogatio,
a tužitelj je tužbeni zahtjev uredio upravo sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka. Dakle
19 Poslovni broj: P-5267/18-26
valjalo je prihvatiti zahtjev za vraćanje primljenog iznosa od 33.279,45 kuna kao stečenog
bez osnove, temeljem čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08,
63/08, 125/11 i 78/15- dalje ZOO), zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate
svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi
s čl. 183. st. 1. i to po stopi određenoj člankom 29. st. 2. ZOO-a.
U odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja, za navesti je kako je isti
neosnovan s obzirom da zastara potraživanja prema pojedinačnim tužbama za pretplaćenu
razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom 5 godina od
pravomoćnosti odluke Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., dakle zastara nastupa 13. lipnja
2019.g., a tužba je podnesena 7. studenog 2018. godine.
Nadalje, neosnovan je i istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda s obzirom
da prorogacijska klauzula u predmetnom Ugovoru kojom je ugovorena nadležnost suda u
mjestu sjedišta tuženika valja smatrati nepoštenim u smislu članka 3. Direktive Vijeća 93/13
EEZ od 5. travnja 1993. iz razloga što je ista suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje
znatnu neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača s
obzirom da tužiteljica ima svoje prebivalište u Splitu te putovanje iziskuje značajne troškove a
ujedno nije ni bilo posebnog pregovaranja vezano za navedenu odredbu.
Tužitelj je izvršio objektivnu preinaku tužbe postavljenim tužbenim zahtjevom u
podnesku koji je zaprimljen 13. lipnja 2019., kojoj preinaci se tuženik usprotivio, međutim
ovaj sud je mišljenja da je navedena preinaka odnosno povećanje tužbenog zahtjeva bila
svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama pa je u smislu odredbe čl. 190. st. 2.
i 3. ZPP-a valjalo dopustiti preinaku i odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
U ocjenjivanje ostalih izvedenih dokaza sud se nije upuštao s obzirom da nisu bitne za meritum ovog spora.
Odluka o parničnom trošku donesena je u smislu članka 154. stavak 2. i čl. 155. st. 1.
Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,
88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje
ZPP) i u skladu sa Odvjetničkom tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika,
sukladno kojim zakonskim odredbama se omjer uspjeha stranaka u parnici ocjenjuje prema
konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.
Ocjenjujući uspjeh koji su stranke postigle s obzirom da je odbijen glavni tužbeni
zahtjev a prihvaćen podredni tužbeni zahtjev, ovaj sud ocjenjuje da je tužitelj u postupku
uspio u omjeru od 62% a tuženik u omjeru od 38%, te kada se postotak uspjeha tužitelja od
62% umanji za postotak uspjeha tuženika od 38% dobije se 24%, što znači da tužitelju
pripada pravo na naknadu dijela pripadajućeg troška upravo u iznosu koji odgovara 24%
ukupnog troška, vodeći računa da tužitelju pripada naknada troškova za one parnične radnje
koje su bile potrebne za vođenje parnice.
Tužitelju bi za slučaj potpunog uspjeha u parnici pripadala naknada za sastav tužbe
100 bodova, zastupanje po punomoćniku na ročišta od 2. ožujka 2020. i 8. prosinca 2020. po
125 bodova, na ročišta od 3. rujna 2020. i 8. veljače 2021. po 250 bodova, za sastav
podnesaka od 12. lipnja 2019. i 16. listopada 2020. po 250 bodova, te za sastav podnesaka od
29. veljače 2020. i 17. travnja 2020. po 50 bodova što sveukupno iznosi 1450 bodova, što pri
vrijednosti boda sa zatraženim paušalom od 10,00 kn iznosi 14.500,00 kn, 24% od navedenog
20 Poslovni broj: P-5267/18-26
iznosa da je iznos od 3.480,00 kn te kada se isti iznos uveća za pripadajući PDV dobije se
iznos od 4.350,00 kn. Navedeni iznos potrebno je uvećati za trošak vještačenja u iznosu od
3.000,00 kn, te trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 850,00 kn, pa je
tuženik u obvezi tužitelju na ime naknade parničnih troškova isplatiti iznos od 9.050,00 kn sa
pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od donošenja odluke o troškovima
postupka do isplate,radi čega je odlučeno kao u točci II izreke ove presude.
Split, 19. ožujka 2021.
SUDAC
M. L.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana
prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri
primjerka.
DNA:
- punomoćniku tužitelja
- punomoćniku tuženika
- u spis
Kontrolni broj: 0c363-7fd22-ea108
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=MARICA LOVIĆ, L=SPLIT, O=OPĆINSKI SUD U SPLITU, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati
izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Splitu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.