1

Poslovni broj: Gž-278/2021-2

 

Poslovni broj: Gž-278/2021-2

 

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sucu Damiru Roniću kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja G. p. Z. - O. d.o.o., OIB: …, iz Z., zastupanog po punomoćnici K. D. mag. iur., protiv tuženika Z. G., OIB: …, iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 21. prosinca 2020. poslovni broj Povrv-6183/2018-11, 19. ožujka 2021.,

 

presudio je

 

Žalba tužitelja u cijelosti se uvažava te se prvostupanjska presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 21. prosinca 2020. poslovni broj Povrv-6183/2018-11 u dijelu u kojem je ukinut platni nalog za iznos od 837,41 kn kao i u odluci o parničnom trošku preinačuje te se sudi:

Platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. J. od 29. kolovoza 2018. broj Ovrv-34612/18 u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 837,41 kn (slovima: osamsto trideset sedam kuna i četrdeset jednu lipu) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 31. ožujka 2018. pa do isplate održava se na snazi.

              Tuženik je dužan tužitelju naknaditi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 100,00 kn (slovima: sto kuna), u roku od 8 dana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom djelomično je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. J. od 29. kolovoza 2018. broj Ovrv-34612/18 u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da plati tužitelju iznos od 157,50 kn sa zateznim kamatama kako je navedeno u izreci presude. Istom presudom djelomično je ukinut platni nalog sadržan u tom rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave i to u dijelu kojim se nalaže tuženiku platiti tužitelju iznos od 837,41 kn sa pripadajućom zateznom kamatom od dospijeća računa pa do isplate. Prvostupanjskim rješenjem naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 68,00 kn u roku od 8 dana.

Protiv ove presude i rješenja u zakonskom roku žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud njegov žalbu uvaži, pobijanu presudu preinači i u cijelosti održi na snazi platni nalog.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba tužitelja je u cijelosti osnovana.

Tužitelj u svojoj žalbi iznosi žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka i to iz čl. 354. st. 2 t.11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP) smatrajući da prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i to zbog toga što presuda uopće nema razloga o odlučnim činjenicama ili su oni nejasni i proturječni. Ispitujući prvostupanjsku presudu u odnosu da izneseni žalbeni razlog ovaj sud je utvrdio da doista prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i to iz razloga što u presudi prvostupanjski sud nije dao razloge o odlučnim činjenicama, a pogotovo ne razloge o tome koje materijalno pravo treba primijeniti u ovom postupku. Međutim, kako u spisu postoje isprave odnosno dokazi na temelju kojih se mogu utvrditi odlučne činjenice, zbog počinjene bitne povrede nije bilo potrebno ukidati prvostupanjsku presudu, već je ista preinačena je temeljem odredbe čl. 373.a st. 3. ZPP-a.

Prvostupanjski sud je utvrdio da je predmet ovog spora zahtjev tužitelja za isplatu naknade za isporučeni i utrošeni plin te fiksne naknade za distribuciju plina za stambeni prostor na adresi … u Z., temeljem računa s dospijećem 15. veljače 2018., 30. ožujka 2018. te 29. lipnja 2018. Također utvrđuje da među strankama nije sporno da je tuženik u utuženom razdoblju imao sklopljen ugovor o opskrbi plinom s tužiteljem, odnosno da je evidentiran kao krajnji kupac u evidencijama tužitelja. Sporan je obračun plina (stanje brojila) u utuženom razdoblju, odnosno visina potraživanja.

Nakon toga prvostupanjski sud primjenjuje odredbu čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojoj je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i ponuditi dokaze na kojima temelji svoj zahtjev, kao i dokaze za utvrđivanje osnovanosti svojih navoda, a ako na temelju izvedenih dokaza sud ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Ona obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava. U situaciji kada tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, na tužitelju je teret dokaza istog slijedom čega je tužitelj dokumentacijom ili drugim dokazom bio dužan na jasan i precizan način dokazati visinu tužbenog zahtjeva jer je tuženik u cijelosti osporavao zahtjev tužitelja. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje da nema stručnog znanja da bi utvrdio odgovara li novčani ekvivalent potrošnje plina iskazan na svakom pojedinom računu, odnosno na osporenom obračunu plina procijenjenom, odnosno očitanom stanju potrošnje, zbog čega visinu tužbenog zahtjeva nije mogao nedvojbeno utvrditi na temelju dostavljene dokumentacije tužitelja, zbog čega je uzimajući u obzir odredbu čl. 221.a ZPP-a, za istu utvrdio da nije dokazana. Međutim, kako se predmetno potraživanje odnosi i na fiksnu mjesečnu naknadu za distribuciju plina, odnosno za održavanje plinomjera, a tuženik nije osporio postojanje plinomjera na obračunskom mjernom mjestu, već samo obračun potrošnje, to je nedvojbeno utvrđeno da je u utuženom razdoblju on bio obveznik plaćanja fiksne mjesečne naknade za distribuciju plina i održavanje plinomjera, a za koju je uvidom u račune utvrdio da iznose 52,50 kn po svakom računu, a što sveukupno, temeljem tri utužena računa, iznosi 157,50 kn zbog čega je prvostupanjski sud tuženiku na temelju odredbe čl. 9. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08 i 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) naložio da plati iznos od 157,50 kn, dok je tužbeni zahtjev u preostalom dijelu odbijen, a platni nalog ukinut sukladno čl. 451. st. 3. ZPP-a. Ovakva je prvostupanjska presuda, međutim, opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju osnovano ukazuje tužitelj u svojoj žalbi i kako je to već naprijed navedeno u obrazloženju ove odluke. Naime, prvostupanjski sud uopće ne navodi koje materijalno pravo je trebalo primijeniti u ovom postupku, a također su nejasni i razlozi koje prvostupanjski sud navodi o tome da nema dovoljno stručnog znanja da utvrdi odgovara li ekvivalent potrošnje plina novčanom iznosu iskazanom u svakom pojedinom računu iz razloga što se ti podaci vrlo jasno mogu očitati iz priloženih računa. Međutim, kako se odlučne činjenice mogu utvrditi iz dokumentacije i dokaza koji se nalazi u spisu, nije bilo potrebe ukidati prvostupanjsku presudu zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka već je ista preinačena temeljem odredbe čl. 373.a st. 3. ZPP-a.

Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja prema tuženiku za isplatu tražbine po osnovi isporučenog plina za razdoblje od 1. rujna 2017. do 31. svibnja 2018. Kao relevantno materijalno pravo za rješavanje ovog spora primjenjuju se Zakon o tržištu plina ("Narodne novine" broj 18/2018), Opći uvjeti isporuke plina ("Narodne novine" broj 50/2018) i Mrežna pravila plinskog distribucijskog sustava ("Narodne novine" broj 50/18), a koje propise prvostupanjski sud nije ni spomenuo u obrazloženju svoje odluke. U skladu sa citiranim zakonskim i podzakonskim propisima prvo je potrebno razlučiti kakav je status tužitelja u sustavu opskrbe plinom, a u kojem sustavu je tuženik kupac. Iz Ugovora o opskrbi plinom (kategorija Kućanstvo) od 6. ožujka 2013. kojeg su zaključili tužitelj i tuženik vidljivo je da je tužitelj prema tom ugovoru Opskrbljivač, a tuženik Krajnji kupac. Prema odredbi čl. 3. st. 2. toč. 38. Zakona o tržištu plinom Opskrbljivač plinom znači energetski subjekt koji obavlja energetsku djelatnost opskrbe plinom, a prema odredbi čl. 3 st. 2 toč. 15. istog zakonskog propisa Krajnji kupac znači kupac koji kupuje plin za vlastitu uporabu. U sustavu opskrbe plinom u smislu odredbe čl. 3. st. 2. toč. 30. citiranog Zakona o tržištu plinom postoji i Operator distribucijskog sustava, odnosno energetski subjekt koji obavlja energetsku djelatnost distribucije plina i odgovoran je za rad, održavanje i razvoj distribucijskog sustava na svom distribucijskom području i, gdje je izvodivo, njegovo povezivanje s drugim sustavima te za osiguranje dugoročne sposobnosti sustava da zadovoljava razumne potrebe za distribucijom plina. Prema odredbi čl. 61. st. 1. toč. 4. Zakona o tržištu plinom opskrbljivač plinom dužan je opskrbljivati kupce plinom na temelju zaključenih ugovora, a temeljem odredbe čl. 69. st. 1. toč. 6. istog zakona krajnji kupac je dužan imati važeći ugovor o opskrbi plinom. Prema odredbi čl. 68. Mrežnih pravila plinskog distribucijskog sustava obveznik očitanja plinomjera je operater distribucijskog sustava, a ne tužitelj kao opskrbljivač plinom. Prema odredbi čl. 69. istog podzakonskog propisa u slučaju da ne raspolaže podacima o količini plina isporučenoj na obračunskom mjernom mjestu temeljem očitanja ili prihvaćenih podataka o očitanju zaprimljenih od strane krajnjeg kupca, operator distribucijskog sustava ima pravo procijeniti količinu plina isporučenu u obračunskom razdoblju, na način da za procjenu koristi potrošnju plina razmjerno broju dana od zadnjeg očitanja, uzimajući u obzir prosječnu potrošnju plina na obračunskom mjernom mjestu iz odgovarajućeg obračunskog razdoblja od najviše tri godine i odnos ulaznih količina plina u distribucijski sustav u razdoblju za koje se procjenjuje potrošnja i odabranom obračunskom razdoblju prema kojem se procjenjuje potrošnja. Način plaćanja mjesečne novčane obveze za isporučeni plin propisan je odredbom čl. 18. Općih uvjeta isporuke plinom prema kojoj Opskrbljivač plinom utvrđuje mjesečne novčane obveze za isporučeni plin za naredno obračunsko razdoblje, a za obračunsko mjerno mjesto iz čl. 17. st. 2. ovih Općih uvjeta, na temelju procijenjene potrošnje plina, cijene plina, naknada i ostalih davanja propisanih posebnim propisima, te krajnjem kupcu ispostavlja mjesečne novčane obveze za isporučeni plin, a temeljem st. 5. istog članka krajnji kupac ima pravo s opskrbljivačem plinom ugovoriti utvrđivanje mjesečne novčane obveze za isporučeni plin na temelju mjesečnih očitanja stanja plinomjera od strane krajnjeg kupca, što se u slučaju opskrbe plinom u obvezi javne usluge smatra nestandardnom uslugom. Dakle, na temelju svih navedenih zakonskih i podzakonskih propisa proizlazi da tužitelj kao opskrbljivač plinom ne vrši očitanje brojila, odnosno plinomjera niti utvrđuje količinu utrošenog plina, već je to u djelokrugu rada operatora distribucijskog sustava, a opskrbljivač plinom na temelju podataka koje mu dostavi operator distribucijskog sustava izdaje račun koji dostavlja krajnjem kupcu koji ga je dužan platiti. Pri tome se potrošnja plina može utvrdi na temelju procjene od strane operatera distribucijskog sustava, a tuženik kao krajnji kupac je mogao, kako je naprijed navedeno, zatražiti i ugovoriti utvrđivanje mjesečne novčane obveze za isporučeni plin na temelju mjesečnih očitovanja stanja plinomjera, a koju mogućnost tuženik kao krajnji kupac nije iskoristio jer te činjenice niti ne ističe tijekom ovog postupka. U smislu odredbe čl. 23. st. 6. Općih uvjeta isporuke plinom tuženik kao kupac ima pravo podnijeti prigovor opskrbljivaču plinom na ispostavljen račun u slučaju razlike obračunatog i stvarnog stanja plinomjera od pet ili više posto za to obračunsko razdoblje zbog čega po ocjeni ovoga suda tuženik u ovom postupku više ne može prigovarati količini utrošenog plina koji su navedeni u ispostavljenim računima.

Kako iz računa koje je tuženik priložio u spis proizlazi količina utrošenog plina, njegova jedinična cijena i ukupan iznos obveze tuženika za utuženo vremensko razdoblje po ugovoru o opskrbi plinom koje su stranke zaključile proizlazi da je tužitelj u cijelosti i potpunosti dokazao visinu svoje tražbine, ali zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka jer o odlučnim činjenicama prvostupanjski sud nije dao valjane razloge, prvostupanjski sud je pogrešno odbio tužbeni zahtjev tužitelja smatrajući da primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a tužitelj nije dokazao visinu svoje tražbine. Kako je te odlučne činjenice moguće utvrditi na temelju dokumentacije i dokaza koji se nalazi u spisu, valjalo je uvažiti žalbu tužitelja temeljem odredbe čl. 373.a st. 3. ZPP-a i preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu te održati platni nalog za iznos od 837,41 kn, a također je trebalo preinačiti i rješenje o troškovima postupka na način da je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 100,00 kn, a koji se odnosi na pristojbu na presudu, a kojeg je tužitelj zatražio.

Radi naprijed navedenog presuđeno je kao u izreci.

 

Koprivnica, 19. ožujka 2021.