1

Poslovni broj: Gž-298/2021-2

Poslovni broj: Gž-298/2021-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sucu Damiru Roniću kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja E. B., OIB: … i J. B., OIB: …, oboje iz S., oboje zastupani po punomoćniku O. K., odvjetniku iz O. d. K. & A. j.t.d. iz Z., protiv tuženika H. o. d.d., OIB: …, iz Z., zastupanog po punomoćnici I. P., odvjetnici iz O. d. O., P. & p. d.o.o. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 21. prosinca 2020. poslovni broj Pn-1920/2019-11, 19. ožujka 2021.,

presudio je

Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana, a prvostupanjska presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 21. prosinca 2020. poslovni broj Pn-1920/2019-11 se potvrđuje.

Trošak odgovora na žalbu tuženiku se ne dosuđuje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da im tuženik naknadi neimovinsku štetu u iznosu 90.000,00 kn svakom sa zateznom kamatom od 21. svibnja 2019. do isplate. Istom presudom naloženo je tužiteljima da tuženiku naknade parnični trošak u iznosu od 6.875,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 21. prosinca 2020. pa do isplate u roku od 15 dana.

Protiv prvostupanjske presude žale se tužitelji zbog svih razloga navedenih u odredbi čl. 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP). Predlažu da drugostupanjski sud njihovu žalbu uvaži, pobijanu presudu preinači i u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu parničnog troška.

Odgovor na žalbu podnio je tuženik, u kojem odgovoru poriče navode žalbe i predlaže da drugostupanjski sud žalbu tužitelja odbije kao neosnovanu.

Žalba tužitelja nije osnovana.

Tužitelji u svojoj žalbi iznose žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, ali ne navode u žalbi u čemu bi se ta bitna povreda sastojala. Zbog toga je ovaj sud prvostupanjsku presudu u odnosu na taj žalbeni razlog ispitivao samo u odnosu na postojanje onih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na čije postojanje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a. Ispitujući prvostupanjsku presudu na taj način ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud tijekom postupka nije počinio niti jednu od takvih bitnih povreda tako da prvostupanjska presuda nije opterećena bitnom povredom.

Također, prvostupanjski sud je utvrdio sve bitne i odlučne činjenice o kojima ovisi pravilna primjena materijalnog prava i osnovanost tužbenog zahtjeva te je na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

Prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je 21. rujna 2016. oko 17,25 sati u D., Z. M. upravljao osobnim automobilom reg. oznake …. krećući se sjevernim prometnim trakom ulice … iz smjera Đ. te je dolaskom do raskrižja s ulicom …, iako upozoren prometnim znakom "Obavezno zaustavljanje" ušao u križanje na način da je skretao ulijevo, a da prethodno nije propustio sva vozila koja se kreću prometnicom s prednošću prolaza. Nadalje je utvrđeno da je tada naišla P. B. koja je upravljala osobnim automobilom marke …, reg. oznake … krećući se istočnom prometnom trakom kolnika ulice … iz smjera centra D. u smjeru S. i na raskrižju je zadržavala pravac kretanja ravno, te da je došlo do udara prednjeg dijela osobnog automobila kojim je upravljala P. B. u lijevu stranu osobnog automobila reg. oznake … . Isto tako je utvrđeno da je tom prilikom P. B., koja je bila u visokom stupnju trudnoće (32 tjedna), uslijed udarca trudničkog trbuha u upravljač vozila zadobila pored lake tjelesne ozljede u vidu prijeloma prednje stjenke u sredini trupa prsne kosti još i tešku tjelesnu ozljedu u vidu razdora posteljice s posljedičnim krvarenjem unutar šupljine plodovih ovoja - amnionska šupljina, zbog čega je istog dana indicirano hitno dovršenje trudnoće elektivnim carskim rezom kojim je porođeno mrtvorođeno žensko dijete, a koje je umrlo zbog fetalnog gušenja. Tijekom postupka je također utvrdio je da je tužiteljica E. B. baka, a tužitelj J. B. djed mrtvorođenog djeteta P. i I. B.. Isto tako, utvrdio je i da su roditelji mrtvorođenog ženskog djeteta u vrijeme nastanka štetnog događaja živjeli u zajedničkom kućanstvu s tužiteljima, kako to proizlazi i uvjerenja MUP-a o prebivalištu oboje tužitelja, P. B. i I. B., iz kojih je vidljivo da su svi imali prijavljeno prebivalište na adresi V., S..

Odlučujući o osnovi tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud polazi od odredbe čl. 1101. Zakona o obveznim odnosima, ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. - u daljnjem tekstu: ZOO) u kojoj je u st. 1. i 2. propisano da u slučaju smrti ili osobito teškog invaliditeta neke osobe pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete imaju članovi njezine uže obitelji (bračni drug, djeca i roditelji), te da se takva naknada može dosuditi i braći i sestrama, djedovima i bakama, unučadi te izvanbračnom drugu, ako je između njih i umrlog, odnosno ozlijeđenog postojala trajnija zajednica života. Nadalje, u st. 3. istog članka propisano je da pravo na pravičnu novčanu naknadu imaju roditelji u slučaju gubitka začetog, a nerođenog djeteta. Na temelju takvih utvrđenja prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja zbog stoga što su osobe koje imaju pravo na novčanu naknadu za slučaj smrti nerođenog djeteta zakonom određene (čl. 1101. st. 3. ZOO-a), a to su roditelji nerođenog djeteta. Dakle, pravo bake i djeda na navedenu novčanu naknadu nije zakonom određeno, pa stoga tužitelji neosnovano od tuženika traže isplatu utuženog iznosa od 90.000,00 kn svaki s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Pri tome se prvostupanjski sud pozvao i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske u spisu Rev-3655/1993-2 od 9. studenog 1994. koja je donesena u sličnom činjeničnom i pravnom sporu. Također, prvostupanjski sud navodi da tužitelji ne bi imali pravo na navedenu naknadu neimovinske štete čak i da je na njihov zahtjev primjenjiva odredba čl. 1101. st. 1. i 2. ZOO-a i to iz razloga što je pretpostavka za ostvarivanje prava na navedenu naknadu postojanje trajnije zajednice života tužitelja kao bake i djeda i umrlog djeteta, a što podrazumijeva emocionalnu i ekonomsku, odnosno egzistencijalnu povezanost, a takve trajnije zajednice u slučaju tužitelja nije bilo bez obzira što su s roditeljima djeteta živjeli u zajedničkom kućanstvu jer se radilo o mrtvorođenom djetetu. Tako utvrđeno činjenično stanje i takvu primjenu materijalnog prava prihvaća i ovaj sud.

Po ocjeni ovoga suda pravo na novčanu naknadu za slučaj smrti bliske osobe imaju samo one osobe koje su u zakonu određeno navedene, uz uvjet da postoje i pretpostavke za ostvarenje tog zahtjeva, a kako je to propisano u odredbi čl. 1101. ZOO-a. Ovakav slučaj u navedenoj odredbi zakona u čl. 1101. ZOO-a nije predviđen jer je u slučaju gubitka ploda pravo na pravičnu novčanu naknadu priznato samo u odnosu na roditelje, a ne i u odnosu na druge bliske srodnike pa tako ni u odnosu na baku i djeda, a niti sudska praksa takovu mogućnost ne predviđa proširenim tumačenjem citiranog propisa. Ovakav pravni stav iznio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3655/1993-2 od 9. studenog 1994. Pri tome valja naglasiti da navodi prvostupanjskog suda o postojanju trajnije zajednice života tužitelja i mrtvorođenog unuka, a s kojim navodima polemiziraju i tužitelji u svojoj žalbi, uopće nisu odlučni za pravilno rješavanje zahtjeva tužitelja u ovom predmetu. Naime, prema odredbi čl. 1101. st. 2. ZOO-a trajnija zajednica života bitna je za dosuđenje pravične novčane naknade bakama i djedovima u slučaju smrti unuka, dakle kada je bio živ kada je došlo do njegove smrti krivnjom treće osobe. U konkretnom slučaju unuk tužitelja smatra se mrtvorođenim djetetom, a to je prema metodološkom obrazloženju Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske dijete rođeno, odnosno izvađeno iz tijela majke bez ikakvih znakova života, tj. ako nije disalo niti pokazivalo neki drugi znak života, a nošeno je dulje od 22 tjedna trudnoće i imalo je 500 grama ili više porodne težine. Zbog toga po ocjeni ovoga suda mrtvorođeno dijete u odnosu na pravičnu novčanu naknadu zbog gubitka bliske osobe predstavlja takav zahtjev koji je izjednačen s pravom na pravičnu novčanu naknadu zbog gubitka ploda iz čl. 1101. st. 3. ZOO-a. Kako bake i djedovi citiranom zakonskom odredbom nisu određeno navedeni kao osobe koje imaju pravo na pravičnu novčanu naknadu zbog gubitka ploda, upravo iz tog razloga tužbeni zahtjev tužitelja je neosnovan, a kako je to između ostalog pravilno utvrdio prvostupanjski sud u svojoj presudi. Zbog navedenog i po ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje kada je utvrdio da tužitelji nisu osobe koje imaju pravo na pravičnu novčanu naknadu zbog gubitka ploda i pravilno je primijenio materijalno pravo iz čl. 1101. st. 3. ZOO-a kada je odbio njihov tužbeni zahtjev.

Radi naprijed navedenog proizlazi da žalba tužitelja nije osnovana zbog čega je istu u cijelosti valjalo odbiti kao neosnovnu, a prvostupanjsku presudu potvrditi.

Trošak odgovora na žalbu tuženiku nije priznat jer po ocjeni ovoga suda nije bio potreban za vođenje ovog postupka.

Koprivnica, 19. ožujka 2021.