1              Poslovni broj: Gž R-186/2021-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-186/2021-2

 

 

U I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Marije Šimičić, kao predsjednice vijeća, te Vedrane Perkušić, kao sutkinje izvjestiteljice i Verice Franić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. M., OIB: ..., iz V., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva H. i P. iz Z., protiv tuženika S. V., V., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku Z. K., odvjetniku iz O., radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj Pr-128/2020-4 od 22. siječnja 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 18. ožujka 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj Pr-128/2020-4 od 22. siječnja 2021. i sudi:

 

Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„Utvrđuje se da je nedopuštena Odluka tuženika S. V., V., OIB: ... od dana 29. listopada 2019. o otkazu ugovora o radu tužitelju V. M. iz V., OIB: ...

 

Raskida se Ugovor o radu od 19. studenog 2018. sklopljen između tužitelja V. M. iz V., OIB: ... i tuženika S. V., V., OIB: ... s danom 29. listopada 2019.

 

Nalaže se tuženiku S. V., V., OIB: ... da tužitelju V. M. iz V., OIB: ...isplati naknadu štete u iznosu od 12.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 22. siječnja 2021. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna, u roku 15 dana.

 

Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 4.062,50 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 22. siječnja 2021. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku 15 dana.“

 

II. Ukida se rješenje suda prvog stupnja poslovni broj Pr-128/2020-4 od 22. siječnja 2021.

 

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja sadržaja kako je to navedeno u izreci presude, dok je rješenjem suda prvog stupnja zabranjena objektivna preinaka tužbe od 14. prosinca 2020. u odnosu na točku 1. petita tužbenog zahtjeva te je tužba u tom dijelu odbačena.

Odlukom o trošku obvezan je tužitelj naknaditi tuženiku iznos od 4.355,00 kuna.

Protiv prvostupanjske presude i rješenja žali se tužitelj pobijajući iste u cijelosti i to zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP) uz prijedlog da se isti preinače shodno žalbenim navodima. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

Tuženik se žali protiv odluke o troškovima postupka i to zbog žalbenog razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. točka 3. ZPP-a s prijedlogom da se odluka o trošku preinači. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

Na žalbe nije odgovoreno.

Žalba tužitelja je osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

Objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva ispituje se u odnosu na predmet spora određen tužbom, a sukladno odredbi članka 190. ZPP-a.

Prema odredbi članka 191. stavak 1. ZPP-a preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći dok sukladno odredbi stavka 3. istog članka tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen.

Pogrešno je shvaćanje prvostupanjskog suda da je tužitelj na ročištu od 14. prosinca 2020. objektivno preinačio tužbu u smislu članka 191. ZPP-a. Naime, tužitelj je samo ispravio pogrešni navod o vrsti otkaza, ali time nije zadirao u pravnu i činjeničnu osnovu zahtjeva istaknutog u tužbi, pa se činjenično i pravno nije izmijenio identitet spora u odnosu na prvotnu tužbu.

Naime, ispravak tužbe je promjena tužbe koja se sastoji u ispravcima i promjenama tužbenih navoda radi otklanjanja grešaka u navodima, a o čemu je ovdje upravo i riječ.

Tužbeni zahtjev je u svojoj biti ostao jednak prvotno postavljenom jer je i dalje riječ o nedopuštenosti Odluke tuženika od dana 29. listopada 2019. o otkazu ugovora o radu tužitelju pa tim ispravkom nije promijenjena istovjetnost tužbenog zahtjeva, a niti je promijenjena činjenična osnova spora.

Stoga se ne može govoriti o preinaci tužbe, u smislu odredbe članka 190. i članka 191. stavak 1. ZPP-a već o ispravku navoda sukladno članku 191. stavak 3. ZPP-a.

Utoliko je opisanim postupanjem suda prvog stupnja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 190. ZPP-a, te člankom 191. ZPP-a.

Slijedom navedenog, a kako je procesno pravo pogrešno primijenjeno valjalo prihvatiti žalbu te ukinuti  pobijano prvostupanjsko rješenje (članak 380. točka 3. ZPP-a).

Predmet spora je zahtjev na utvrđenje nedopuštenosti redovitog otkaza ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika, te određivanje sudskog raskida ugovora o radu s dosudom naknade štete u smislu odredbe članka 125. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17, 98/19, dalje: ZR).

Sukladno članku 115. stavak 1. točka 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17, 98/19, dalje: ZR) poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdan razlog, u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

U smislu odredbe članka 135. stavak 3. ZR-a u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac. Prema stavku 4. istoga članka u slučaju spora u vezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz članka 5. stavak 1. ZR-a na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena je na poslodavcu. Naime, poslodavac je dužan voditi evidenciju o radnom vremenu u skladu s Pravilnikom o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima („Narodne novine“, broj 32/15).

U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika od 20. studenog 2018. na poslovima vozača sanitetskog vozila (ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 19. studenog 2018.),

- da je ugovorom o radu i to  člankom 6. ugovoreno kako radnik radi u punom radnom vremenu u trajanju od 40 sati tjedno, te da se raspored radnog vremena utvrđuje prema odluci poslodavca, kao i početak i završetak radnog vremena,

- da je tužitelj predmetnu Odluku o otkazu ugovora o radu zaprimio 29. listopada 2019., te da je zahtjev za zaštitu prava uručen tuženiku u zakonskom roku od 15 dana, a da tuženik u roku 15 dana nije udovoljio zahtjevu niti se očitovao,

- da je tužba podnesena u roku iz odredbe članka 133. stavak 2. ZR-a,

- da se u odluci o otkazu skrivljenim ponašanjem radnika navodi kako je tužitelj višekratno povrijedio radnu obvezu na način da poslodavcu nije dostavljao podatke o satu početka i završetka rada čime je prekršio odredbu Pravilnika o radu iz članka 38. stavak 4., pa je poslodavac izgubio svako povjerenje u radnika,

- da Pravilnik o radu tuženika u članku 38. propisuje štetne radnje koje predstavljaju težu povredu radne obveze, a u stavku 4. se navodi kako takvu povredu predstavlja ne postupanje po odlukama Uprave ustanove,

- da tužitelju nije omogućeno iznošenje obrane,

- da tužitelj nije opomenut od strane tuženika usmeno ili pismeno zbog ne dostavljanja podataka o početku i završetku rada,

- da je tuženik kao poslodavac po dispečerima sačinjavao raspored rada za razdoblje unaprijed i da je tužitelj radio po tom rasporedu,

- da je tužitelj radio u smjenama kao i drugi vozači i da vozačima nije utjecalo na plaću broj sati koji bi odradili povrh 8 sati,

- da su sanitetska vozila koje je koristio tužitelj opremljena GPS-om koji pokazuje podatke o vremenu provedenom na putu,

- da je svaki vozač dostavljao putne radne naloge nakon povratka s puta pa i tužitelj, a koji su između ostalog sadržavali i podatak o vozaču, o pacijentu, relacijama prijevoza i vremenu odlaska i dolaska,

- da je o odluci tuženika po kojoj su svi djelatnici dužni za sebe voditi evidenciju o radnom vremenu i predati je na kraju mjeseca Upravi tuženika, tužitelj obaviješten 12. rujna 2019.,

- da je tužitelj sukladno ovoj odluci predao listu o radu za rujan kako je to od njega i traženo,

- da je prema odredbi članka 5. ZR-a poslodavac dužan voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni, koja evidencija mora sadržavati i podatke o radnom vremenu, odnosno početku rada i završetku rada,

- da je tuženik sačinjavao po dispečerima raspored rada, a kada bi tužitelj i drugi vozači zbog odlaska na dulji put ostali prekovremeno i radili duže od punog radnog vremena, poslodavac je putem GPS-a mogao pratiti odlazak i povratak s puta odnosno početak i kraj radnog vremena, dok je konkretan podatak o radnom vremenu tužitelja poslodavac imao i na putnom radnom nalogu,

- da navedenim za razdoblje prije rujna 2019. nije postojala posebna obveza tužitelja da dostavi tuženiku podatke o radnom vremenu odnosno evidenciju o radu, a koju obvezu je tužitelj uredno ispunio nakon što je takvu uputu dobio, iako je tuženik i inače s tim podacima raspolagao (putem GPS-a i putnih radnih naloga),

- da utoliko sud prvog stupnja nije našao utvrđenim kako bi u tužiteljevom postupanju ili ponašanju bilo opstrukcijskog djelovanja prema obvezama iz radnog odnosa, čime razlozi koji tužitelja terete u Odluci u otkazu ne opravdavaju donesenu vrstu otkaza tuženika,

- da je tužitelj radio kod tuženika oko 11 mjeseci, te nije oženjen i živi s roditeljima,

- da se u međuvremenu zaposlio kod drugog poslodavca.

Da bi se radilo o skrivljenom kršenju obveza iz radnog odnosa potrebno je kumulativno ispunjenje tri uvjeta: da se radi o obvezama koje proizlaze iz radnog odnosa; da je obveze kršio isključivo radnik; te da je radnik obveze kršio s namjerom.

ZR ne propisuje što se smatra kršenjem obveze iz radnog odnosa, pa se dopuštenost ovog otkaza mora procjenjivati prema okolnostima svakog pojedinog slučaja. Ipak, može se reći da je skrivljeno ponašanje radnika svako ono ponašanje koje predstavlja ustrajnije neizvršavanje obveza poput opetovanog kašnjenja na posao, neizvršavanje radnih zadataka, neizvršavanje naredbi koje su sukladne zaključenom ugovoru o radu, obavljanje konkurentske djelatnosti, nanošenje materijalne štete i sl.

Kako u konkretnom slučaju navedeni uvjeti prema utvrđenom činjeničnom stanju nisu ispunjeni (naime, tuženik nije dokazao opetovano nedopušteno ponašanje tužitelja u smislu namjernog odnosno nehajnog neizvršavanja preuzetih obveza iz radnog odnosa te odbijanje postupanja po odlukama uprave tuženika odnosno kršenje Pravilnika poslodavca), to tuženik nije imao opravdan razlog za redoviti otkaz ugovora o radu uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika, pa je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti otkaza valjalo prihvatiti.

Pored toga, prema činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda tuženik je propustio i prethodno upozoriti tužitelja na kršenje obveza iz radnog odnosa u smislu odredbe članka 119. ZR-a, te mu nije omogućio ni iznošenje obrane iako postojanje okolnosti zbog kojih ne bi bilo opravdano očekivati od poslodavca da to učini nisu utvrđene.

Navedenim, kako je prihvaćen zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti otkaza, to je osnovan i njegov zahtjev za sudski raskid ugovora o radu (članak 125. stavak 1. ZR-a).

Naime, pretpostavka za dopuštenost sudskog raskida ugovora o radu je utvrđenje suda da otkaz poslodavca nije dopušten, te u  slučaju nedopuštenog otkaza, sudski raskid ugovora o radu zakonsko je pravo radnika s tim da u ostvarivanju tog prava radnik nije dužan obrazlagati razloge zbog čega mu nastavak radnog odnosa više nije prihvatljiv.

S tim u vezi je za navesti kako ZR ne propisuje s kojim danom prestaje radni odnos u slučaju sudskog raskida ugovora o radu, pa su stoga moguća različita rješenja u odnosu na dan prestanka ugovora o radu koji određuje sud. Ovisno o zahtjevu stranaka i okolnostima svakog konkretnog slučaja moguće je odrediti sudski raskid s danom kada je donijeta odluka o otkazu ugovora o radu, na dan podnošenja zahtjeva za sudski raskid, na dan zaključenja glavne rasprave, na dan donošenja odnosno objave sudske odluke, na dan pravomoćnosti sudske odluke, na dan kada se tužitelj kao radnik zaposlio kod novog poslodavca itd.

Prema tome, dan prestanka radnog odnosa kod sudskog raskida ugovora o radu ne mora biti na dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđen otkaz ugovora o radu nedopuštenim, već se taj dan određuje prema okolnostima konkretnog slučaja.

Dan prestanka radnog odnosa u konkretnom slučaju je određen shodno navedenom i u skladu je sa zahtjevom tužitelja.

Kod sudskog raskida radnog odnosa radnik ima pravo zahtijevati naknadu štete pod uvjetima iz članka 125. ZR-a, čime mu je dosuđen i zatraženi iznos od 12.000,00 kuna, kao primjeren postavljenim kriterijima iz tog članka.

Slijedom svega iznesenog, pozivom na odredbu članka 373. točka 3. ZPP-a valjalo je prihvatiti žalbu tužitelja i preinačiti prvostupanjsku presudu na način kako je to odlučeno u izreci.

Odluka o troškovima postupka utemeljena je na odredbi članka 166. stavak 2. ZPP-a u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a.

U konkretnom slučaju radilo se prvenstveno o radno statusnom sporu, te su sve provedene radnje u postupku i bile upravo i jedino s tim u vezi.

Stoga tužitelju sukladno Tarifnom broju 7. točka 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15) pripada jednokratna nagrada od 200 bodova za prvostupanjski postupak + PDV. Istom su priznati i zatraženi troškovi sastava žalbe, zajedno sa PDV-om, u iznosu od 1.562,50 kuna tako da ukupni trošak tužitelja iznosi 4.062,50 kuna.

Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan jer isti nije uspio sa svojom žalbom.

Radi svega navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci.

U Splitu 18. ožujka 2021.