1              Poslovni broj: Gž Ob-150/2021-3

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž Ob-150/2021-3

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Senije Ledić predsjednice vijeća, Marka Pribisalića sudca izvjestitelja i člana vijeća i Lucije Lasić, članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužiteljice G. B. rođene Š., iz S. D., OIB: …, koju zastupa punomoćnik G. D., odvjetnik u T., protiv tuženika B. B., iz S. D., OIB: …, koga zastupa punomoćnica A. M., odvjetnica u T., radi utvrđenja bračne stečevine i uknjižbe, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru od 23. siječnja 2018., pod poslovnim brojem P-566/17, u sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2021.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

I. Prihvaća se tuženikova žalba, preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru, poslovni broj P-566/17 od 23. siječnja 2018. te se sudi:

"Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da bračnu stečevinu stranaka predstavlja:

- čest. zgr. 1457 kuća površine 170 m² i čest. zem. 1296/9 dvor upisane u Z.U. 4096 k.o. S., pa je dužan tuženi u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe trpjeti uknjižbu brisanja prava vlasništava sa svog imena za 1/2 dijela uz istodobnu uknjižbu prava vlasništva na čest. zgr. 1457 kuća površine 170 m² i čest. zem. 1296/9 dvor površine 500 m² k.o. S. i to na ime tužiteljice za 1/2 dijela.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka.""

II. Nalaže se tužiteljici, u roku od 15 dana, na ime naknade parničnog troška isplatiti tuženiku iznos od 10.156,00 kuna."

 

 

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

"I. Utvrđuje se da bračnu stečevinu stranaka predstavlja:

- čest. zgr. 1457 kuća površine 170 m² i čest. zem. 1296/9 dvor upisane u Z.U. 4096 k.o. S., pa je dužan tuženi u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe trpjeti uknjižbu brisanja prava vlasništava sa svog imena za ½ dijela uz istodobnu uknjižbu prava vlasništva na čest. zgr. 1457 kuća površine 170 m² i čest. zem. 1296/9 dvor površine 500 m² k.o. S. i to na ime tužiteljice za 1/2 dijela.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 21.450,00 kuna."

Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik pobijajući tu odluku u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 , 123/08, 57/11 25/13, 89/14 i 70/19; dalje u tekstu: ZPP) predlažući presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno navedenu odluku preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti kao neutemeljen.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba je osnovana.

Prije svega treba navesti kako je presudom ovog drugostupanjskog suda poslovni broj Gž Ob-104/2018-2 od 18. travnja 2019. odlučeno o navedenoj tuženikovoj žalbi te je presuđeno sljedeće:

"I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru, od 23. siječnja 2018., pod poslovnim brojem P-566/17 i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Utvrđuje se da bračnu stečevinu stranaka predstavlja:

- čest. zgr. 1457 kuća površine 170 m² i čest. zem. 1296/9 dvor upisane u Z.U. 4096 k.o. S., pa je dužan tuženi u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe trpjeti uknjižbu brisanja prava vlasništava sa svog imena za 1/2 dijela uz istodobnu uknjižbu prava vlasništva na čest. zgr. 1457 kuća površine 170 m² i čest. zem. 1296/9 dvor površine 500 m² k.o. S. i to na ime tužiteljice za 1/2 dijela."

II. Nalaže se tužiteljici da u roku od 15 dana na ime naknade cjelokupnog parničnog troška isplati tuženiku iznos u visini 10.156,00 kuna."

Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3587/2019-2 od 12. siječnja 2021. ukinuta je navedena presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž Ob- 104/2018-2 od 18. travnja 2019. te je predmet vraćen ovom drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U smislu članka 394. a ZPP sud kome je predmet vraćen na ponovno suđenje vezan je u tom predmetu pravnim shvaćanjem na kojemu se temelji rješenje revizijskoga suda kojim je ukinuta pobijana drugostupanjska, odnosno kojim su ukinute drugostupanjska i prvostupanjska presuda.

Ovdje posebno valja dodati i kako je u ranijem stadiju postupka, rješenjem Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-503/15 od 1. prosinca 2016., već jednom ukinuta prvostupanjska presuda poslovni broj P-6084/15 od 3. travnja 2015. i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Stoga je u ovom žalbenom stadiju postupka ovaj drugostupanjski sud vezan zabranom ponovnog ukidanja prvostupanjske presude u smislu članka 366. a ZPP.

Predmet spora u ovom žalbenom stadiju postupka je tužiteljičin zahtjev na utvrđenje kako bračnu stečevinu stranaka predstavlja nekretnina označena kao čest. zgr. 1457 kuća površine 170 m² i čest. zem. 1296/9 dvor upisane u Z.U. 4096 k.o. S. i na nalog tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, trpjeti brisanje prava vlasništava sa svog imena za ½ dijela uz istodobnu uknjižbu tog prava tužiteljice.

U provedenom postupku koji je prethodio donošenju presude, prema stanju u spisu, prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio slijedeće:

- kako su tužiteljica i tuženik sklopili brak 10. veljače 1988. te da je brak stranaka razveden pred nadležnim Kantonalnim sudom u Švicarskoj, gdje su stranke imale zajedničko prebivalište,

- kako nije sporno da je spomenuti postupak radi razvoda braka pokrenut tužbom tužiteljice od 17. siječnja 2012., kako je 17. veljače 2012. tuženik također zatražio razvod braka te da su zahtjevi bračnih drugova tretirani kao sporazumni prijedlog za razvod braka i da je Odlukom spomenutog Kantonalnog suda pod poslovnim brojem A-220124 od 14. svibnja 2012. razveden brak stranaka,

- kako je pod točkom 2. spomenute Odluke obvezan tuženik isplatiti određeni novčani iznos tužiteljici po osnovi dugovanih iznosa uzdržavanja, dok je pod točkom 3. Odluke nadležnoga suda odobren "Sporazum o posljedicama razvoda kojeg su stranke zaključile 27. travnja 2012. i pretvorile u pravo stanje, i utvrđuje se da su stranke nakon njegovog provođenja bračno, mirovinski i imovinskopravno podijeljene",

- kako nije sporno da je između G. B. i B. B. potpisan dokument naslovljen "Bračni ugovor", koji je ovjeren kod javnog bilježnika 3. kolovoza 2008., predmet kojeg ugovora je navedena kuća u S., anagrafske oznake H. Ž., "stambeni poslovni objekt",

- kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da su stranke 1989. godine došle u Švicarsku, kako je tuženik radio u "transportnoj firmi", potom u praonici i imao plaću oko 4000 CHF, a u praonici 4900 CHF, na kojem mjestu je ostao i do danas, dok je tužiteljica radila i to dvije do tri godine na radnom mjestu čistačice i mala primanja od 1000 CHF, a nakon toga radila u školi pola radnog vremena, a u vrijeme kada je kupljena predmetna nekretnina 1997. godine kako su oboje radili i bili podstanari a za što su odvajali 1500 CHF i istovremeno odgajali dva sina rođena 1989. godine i 1990. godine, kuća da je dovršena 2009. ili 2010. godine te da u to vrijeme se moglo "dobro zaraditi odnosno uštedjeti",

- kako je tuženik naveo da su ostvarivali prihode iz radnog odnosa, da je tužiteljica, ako i nije radila jer je on u to vrijeme dovoljno zarađivao, vodila brigu o kući i djeci, bila izvrsna domaćica i kuharica i to sve do 2005. godine kada je "pukla njihova veza" te da joj priznaje sve što je radila, kako su oni sklopili bračni ugovor u kojem ugovoru nije naveden iznos od 100.000 CHF, koje je tužiteljica tražila od njega, ali da je on njoj nudio 20.000 CHF kako bi kupila stan, a tužiteljica tražila jedan stan u kući u S. i 80.000 CHF i da je on njoj to i isplatio, tako što je od jedne sestre "posudio" 30.000 CHF, a od druge 30.000 € i zbog čega je ona i potpisala tu izjavu, kako je tužiteljica taj novac odbila jer je željela kupiti stan u Trogiru, a iz kojeg razloga je i potpisan bračni ugovor ovjeren kod javnog bilježnika 13. kolovoza 2008., a kojeg je on svojom rukom pisao,

- kako je tužiteljica ove tvrdnje tuženika pobijala ističući da ona nikada od tuženika ništa nije dobila i da je bračni ugovor ovjeren pod prisilom.

Temeljem ovakvih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio kako je predmetna nekretnina bila zemljište koje je kupljeno 1997. godine, nakon devet godina od sklapanja braka među strankama, da su na tom zemljištu započeli s gradnjom kuće, kako su stranke radile, podizale i otplaćivale kredite, da ova nekretnina nije podijeljena te kako nekretnina nije bila predmet diobe u postupku razvoda braka kod Kantonalnog suda u Zugu u Švicarskoj, zbog čega je, pozivom na odredbe članka 277. i članka 287. ranije važećega Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine", broj 11/78, 45/89 i 59/90; dalje u tekstu: ZBPO), utvrdio kako se radi o imovini koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe od te imovine koja predstavlja njihovu zajedničku imovinu te da je podjednak doprinos bračnih drugova u stjecanju te imovine.

Međutim, ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 365. stavka 2. ZPP, ovaj sud nalazi da je predmetna presuda opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju ukazuje i tuženikova žalba, a na koju povredu u konkretnom postupku drugostupanjski sud pazi i po službenoj dužnosti, jer nisu navedeni jasni razlozi o svim odlučnim činjenicama.

Pored takvog utvrđenja, prema shvaćanju ovog suda, u konkretnom slučaju ostvareni su zakonski razlozi iz članka 373.a ZPP za donošenje drugostupanjske presude unatoč bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, i to imajući u vidu kako je bitne činjenice moguće utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu.

S obzirom na navedena činjenična utvrđenja koja se odnose na stjecanje predmetne nekretnine i nesporne činjenice u tom pogledu, u konkretnom slučaju sukladno članku 551. Obiteljskog zakona ("Narodne novine", broj 103/15, 98/19; dalje u tekstu: ObZ/15), primjenjuju se zakonske odredbe koje su vrijedile u tom razdoblju.

Prema odredbi članka 277. spomenutoga ranije važećeg ZBPO imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, njihova je zajednička imovina. Člankom 278. stavkom 2. ZBPO propisano je kako je imovina koju jedan bračni drug stekne po drugoj zakonom dozvoljenoj osnovi (nasljeđivanjem, darovanjem i sl.) različitoj od navedene u članku 277. tog Zakona, njegova posebna imovina.

U smislu odredbe članka 287. ZBPO, kod utvrđivanja suvlasničkih dijelova udio bračnog druga u zajedničkoj imovini utvrđuje se prema njegovom doprinosu u stjecanju pri čemu sud vodi računa ne samo o osobnom dohotku i zaradi svakog bračnog druga, nego i o pomoći jednog bračnog druga drugome, radu u domaćinstvu, brizi oko odgoja i podizanja djece kao i o svakom drugom obliku rada i suradnje radi povećanja zajedničke imovine.

Osim toga, člankom 255. ranije važećeg Obiteljskog zakona ("Narodne novine", broj 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11 i 35/13; dalje u tekstu: ObZ/03) propisano je:

(1) Bračnim ugovorom mogu se urediti imovinskopravni odnosi na postojećoj ili budućoj imovini.

(2) Prema trećim osobama uglavci o upravi ili raspolaganju imovinom imaju pravni učinak ako su upisani u zemljišne knjige, odnosno u javne upisnike kod kojih je upis nužan za stjecanje prava ili se stvar ne može rabiti bez takva upisa.

(3) Bračni ugovor sklapa se u pisanom obliku, a potpisi bračnih drugova moraju biti ovjereni.

Prije svega, potrebno je navesti kako među strankama nije sporno da je predmetna nekretnina stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice stranaka, kao i da su obje stranke u braku i za vrijeme bračne zajednice stjecale sredstva radom i sudjelovale u odgoju djece i sudjelovale u pomoći u obitelji, a prvostupanjski sud je iz izvedenih dokaza zaključio i kako u postupku nije utvrđeno da bi jedan bračni drug doprinio stjecanju imovine u većem dijelu.

Prema izričitom stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u spomenutoj odluci poslovni broj Rev-3587/2019-2 od 12. siječnja 2021., kojom je ukinuta ranija presuda Županijskog suda u Splitu, ovaj drugostupanjski sud dužan je u ovom stadiju postupka utvrditi sve pravno relevantne činjenice, ocijeniti koja je bila prava volja ugovornih stranaka kod sklapanja predmetnoga "bračnog ugovora", a vodeći pritom računa o stavu tog suda kako se u konkretnom slučaju ne radi o bračnom ugovoru u smislu članka 255. ObZ/03, a posebno u tom pogledu drugostupanjski sud je dužan i ocijeniti iskaze parničnih stranaka dane u prvostupanjskom postupku.

Dakle, ovaj drugostupanjski sud vezan je u ovom stadiju postupka pravnim shvaćanjem na kojemu se temelji rješenje revizijskoga suda kojim je ukinuta ranija drugostupanjska presuda te ovaj sud stoga utvrđuje kako predmetni pravni posao koji je sklopljen između G. B. i B. B. i naslovljen kao "Bračni ugovor", i koji je ovjeren kod javnog bilježnika 3. kolovoza 2008., predmet kojeg ugovora je navedena kuća u S., H. Ž. "stambeni poslovni objekt", ne predstavlja bračni ugovor u smislu citiranih zakonskih odredaba ObZ. U tom pogledu, cijeneći sadržaj tog pravnog posla, proizlazi i zaključak kako se radi o izjavama stranaka o nekim posljedicama možebitnoga razvoda njihova braka, odnosno radi se o pravnom poslu "sui generis", ugovoru koji ima određene elemente ugovora nasljednoga prava, a koji pravni posao nasljednoga prava ne utječe izravno na odluku o predmetnom tužbenom zahtjevu radi utvrđenja bračne stečevine stranaka, u smislu utvrđenja postojanja bračnog ugovora.

Nadalje, ocjenjujući iskaze stranaka kako ih je naveo na zapisnicima i potom citirao prvostupanjski sud, temeljem podataka u spisu predmeta, ovaj sud utvrđuje i kako spomenuti pravni posao kojeg su stranke sklopile, zacijelo, nije sklopljen suglasnošću volja stranaka u smislu sklapanja bračnog ugovora, s obzirom da tužiteljica izrijekom navodi kako je "bila prisiljena potpisati da nema udjela u kući", kao i da joj nitko nije isplatio novac u svezi s tim ugovorom.

Međutim, utemeljeno tuženik ukazuje kako su stranke u postupku radi razvoda njihov braka, koji postupak je okončan pred nadležnim sudom u Švicarskoj, pored ostaloga, ugovorile i "imovinskopravnu podjelu", tuženik se u tom postupku obvezao tužiteljici isplatiti određeni novčani iznos po osnovi uzdržavanja, dok je ugovoreno i "za ostalo svaka stranka dobiva u vlasništvo ono što se trenutno nalazi u njezinu posjedu, odnosno glasi na njezino ime".

Ovaj sud dužan je ocijeniti sve tuženikove žalbene navode, a tuženik se u žalbi poziva i na predmetnu Odluku Kantonalnog suda u gradu Zugu u Švicarskoj, koju Odluku prvostupanjski sud nije potpuno cijenio i nije ju pravilno doveo u svezu s ostalim rezultatima dokaznog postupka.

Naime, Odluka švicarskog suda, kako to uostalom navodi i prvostupanjski sud, ne sadrži elemente niti uglavke koji bi se izrijekom odnosili na imovinu bračnih drugova u Republici Hrvatskoj, pa u tom smislu nema mjesta primjeni odredaba Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91; dalje u tekstu: ZRSZ), a spomenuta Odluka ne predstavlja niti se može tretirati kao bračni ugovor sukladno citiranim odredbama ObZ/03 jer se u njoj ne spominju predmetne nekretnine. No, tom Odlukom (točka 3. izreke) stranke su, zapravo, prihvatile raniji sporazum o posljedicama razvoda braka od 27. travnja 2012., te je utvrđeno kako su stranke nakon njegova provođenja "bračno, mirovinski i imovinskopravno podijeljene". Prema shvaćanju ovog suda, ovaj sporazum stranaka koji je i prihvatio sud u Švicarskoj, ne može biti bez utjecaja na imovinske odnose bračnih drugova, kako to pogrješno drži prvostupanjski sud.

Dovodeći u svezu sadržaj predmetne Odluke i sporazum za koji se u samoj Odluci navodi da je sklopljen 27. travnja 2012., s predmetnim pravnim poslom koji je naslovljen kao "Bračni ugovor", i koji je ovjerovljen kod javnog bilježnika 3. kolovoza 2008., u kojemu su, kako je već rečeno, stranke dale suglasne izjave o nekim posljedicama razvoda njihova braka, konkretno kako „G. ne želi ništa, ali ni nova žena ili djeca nemaju nikakva prava na kuću“, ovaj sud zaključuje kako su se tužiteljica i tuženik sporazumjeli i dogovorili u pogledu diobe predmetne nekretnine na način što ta nekretnina, nakon razvoda braka, pripada tuženiku i taj dogovor su očito i proveli.

Takav zaključak proizlazi iz sadržaja sve navedene pisane dokumentacije, ali i iz činjenice što tužiteljica nikada nije u odgovarajućem sudskom postupku osporila sadržaj te dokumentacije, niti je u tom pogledu pokrenula kakav postupak. Tužiteljica u svom iskazu izrijekom navodi: "Kod donošenja odluke suda u Švicarskoj, ja nisam smjela prikazati ovu kuću u S. jer onda ne bih dobivala socijalnu pomoć, i to mi je prijetio upravo tuženik…", međutim takav navod upravo upućuje na zaključak kako su u vrijeme vođenja sudskog postupka pred sudom u Švicarskoj stranke imale u vidu svu svoju bračnu stečevinu pa i predmetnu nekretninu. Prvostupanjski sud u tom smislu naglašava dio tuženikova iskaza u kojemu i tuženik navodi da u spomenutom postupku stranke nisu ništa govorile o njihovoj imovini u Hrvatskoj što, zapravo, samo potvrđuje tužiteljičine slične navode i potvrđuje iznijeti zaključak o postignutom sporazumu.

Ovdje valja navesti, iako to nije izravno odlučno u predmetnoj pravnoj stvari, da iz iskaza stranaka proizlazi kako su sadržaj svoga pisanog sporazuma koji je i unijet u Odluku švicarskoga suda, stranke svjesno i namjerno odredile ne unoseći u sporazum i izrijekom ne spominjući vrijednu imovinu u Republici Hrvatskoj, o kojoj su se također sporazumjele u usmenom obliku i o kojoj su dali ovjerovljene izjave u Hrvatskoj, kako bi na taj način tužiteljica ostvarila određena prava pred nadležnim švicarskim tijelom socijalnog osiguranja, koja prava joj, prema imovinskom stanju, očito ne bi pripadala. To i takvo, zapravo protupravno, postupanje pred sudom u Švicarskoj, prema stajalištu ovog suda, ne može za stranku proizvesti povoljnije učinke u postupku pred hrvatskim sudom, u smislu zaključka o sadržaju dotičnoga pravnog posla, kako to očito pogrješno drži tužiteljica.

Dakle, ovaj drugostupanjski sud iz svega navedenog zaključuje kako su se tužiteljica i tuženik sporazumjeli i u pogledu diobe predmetne nekretnine na način što će ta nekretnina, nakon razvoda braka, pripasti tuženiku i taj sporazum je realiziran, jer je nekretnina bila u tuženikovu posjedu kao knjižnog vlasnika, a što je i utvrđeno predmetnom Odlukom suda u Švicarskoj kojom je razveden brak stranaka. Ovakav zaključak nije protivan obvezi drugostupanjskog suda iz članka 394. a ZPP, prema kojoj je sud kome je predmet vraćen na ponovno suđenje vezan u tom predmetu pravnim shvaćanjem na kojemu se temelji rješenje revizijskoga suda kojim je ukinuta pobijana drugostupanjska presuda, jer se radi o činjenično različitim utvrđenjima koja se odnose na različit pravni posao u odnosu na sporni "bračni ugovor" od 3. kolovoza 2008.

Iz iznijetog proizlazi kako su ostvareni zakonski uvjeti za primjenu članka 373.a ZPP te je, uzimajući u obzir navedene činjenice koje je moguće utvrditi na temelju izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu predmeta i ukupnom ocjenom svih izvedenih dokaza, svakog zasebno i svih u njihovoj cjelini te pravilnom primjenom materijalnog prava iz citiranih odredaba, valjalo prihvatiti žalbu, presudom preinačiti prvostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev odbiti kao neutemeljen.

S obzirom da je preinačena odluka o glavnoj stvari to je, postupajući temeljem članka 166. stavak 2. ZPP, a sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 144/14 i 107/15; dalje u tekstu: OT), valjalo odlučiti o parničnom trošku cjelokupnog postupka. Tužiteljica je izgubila parnicu u cijelosti te je temeljem članka 154. stavak 1. ZPP dužna u cijelosti naknaditi tuženiku nastali parnični trošak.

Odluku o parničnom trošku drugostupanjski sud temelji na određenom tuženikovu zahtjevu za naknadu troška, sukladno članku 164. ZPP te je tuženiku priznat sljedeći trošak: Za sastav žalbe, s kojom je tuženik uspio u postupku poslovni broj Gž-503/2015, temeljem Tbr. 10. točka 1. OT, trošak pristupa na ročišta u punom iznosu od po 1.000,00 kuna i to dana 12. svibnja 2017., 7. rujna 2017., 26. listopada 2017. i 24. studenoga 2017., temeljem Tbr. 9. točka 1. OT, a iznosu od 7.000,00 kuna valja pridodati i iznos poreza na dodanu vrijednost u visini od 1.750,00 kuna te trošak žalbenog postupka u visini od 1.406,00 kuna pa je ukupno parnični trošak tuženiku dosuđen u iznosu od 10.156,00 kuna.

Stoga je odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Split, 18. ožujka 2021.