- 1 -

                                                                                                                              Broj: Jž-752/2020

                                        

Broj: Jž-752/2020

 

 

U   I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca: Siniše Senjanovića kao predsjednika vijeća, te Renate Popović i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje Roberta Završkog u svojstvu višeg sudskog savjetnika kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog D.B., zbog prekršaja iz članka 22. stavka 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“ broj 70/17 i 126/19), odlučujući o žalbi okrivljenika podnijetoj po branitelju Odvjetničkom društvu xx, protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 18. veljače 2020., broj: 59. Pp J-450/2020, na sjednici vijeća 18. ožujka 2021.,

 

 

p r e s u d i o j e :

 

 

I.              Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog D.B. i potvrđuje se pobijana presuda

 

II.       Temeljem članka 139. stavka 6. Prekršajnog („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18), okrivljeni D.B. se oslobađa obveze naknade paušalnog iznosa troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom okrivljenik je proglašen krivim i kažnjen je zbog prekršaja iz članka 22. stavka 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u izreci iste, za koje djelo mu je uz primjenu članka 12. i članka 15. istog zakona samostalno izrečena zaštitna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana u trajanju od najmanje 6 mjeseci.

 

Istom presudom okrivljenik je, temeljem članka 139. stavka 3. u svezi s člankom 138. stavak 3. Prekršajnog zakona, obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 300,00 kuna.

 

Protiv te presude okrivljenik je putem branitelja pravodobno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o sankciji i trošku. Žalitelj u žalbi ističe u bitnom, da nije kriv i da je sud propustio utvrditi ili pogrešno i nepotpuno utvrdio odlučne činjenice važne za donošenje odluke. Žalitelj ponavlja svoju obranu koju je iznio i detaljno analizira provedeni postupak i iskaze ispitanih osoba, ukazujći da sud odluku temelji na iskazu S.V., a koji iskaz vrvi nelogičnostima, pa tako ona prvotno izjavljuje da se incident dogodio ispred vrtića „N.“, da bi kasnije navela da se cijeli incident dogodio unutar vrtića, a isto tako prvo naglašava da joj je opetovano izvikivao uvrede pa zatim mijenja iskaz na način da je uputio samo jednu uvredu. Te proturječnosti u iskazu svjedokinje sud je trebao uzeti u obzir, a iste upućuju evidentno da je incident izmišljen i iskonstruiran od njezine strane jer se nalaze u sporu oko roditeljske skrbi, za što predlaže izvršiti priklop spisa Općinskog suda u Novom Zagrebu. Prema njezinim navodima incident se dogodio u 07,30 sati u kojem razdoblju najviše roditelja ostavlja djecu, no ne postoji niti jedan svjedok koji bi potvrdio navode, a isto tako su netočni njezini navodi da dijete bez nje ne želi ući u njegovo vozilo, što je očito usmjereno na omalovažavanje njega. Takvi navodi bi upućivali na to da ona ustraje da dijete ima odnos s ocem iako ga se dijete boji, a ona sama je protiv njega podnijela više prijave, te je potpuno neuvjerljivo i neživotno da majka toliko ustraje na odnosu djeteta s ocem ako ga se dijete toliko boji da ne želi niti u vozilo s njim. U stvarnosti dijete samonicijativno ulazi u automobil, ona se isto često s njim sama poveze do radnog mjesta, te često inicira zajednička druženja, pa je nejasno zašto izjavljuje da joj takva druženja smetaju. Nema nikakve potrebe da ona sudjeluje druženjima njega i sina, on je na to ne prisiljava, a ukoliko joj druženja smetaju on nema problema da se svi dogovori odvijaju telefonom. Žalitelj citira članak 88. Prekršajnog zakona ističući da je razvidno da sud nije poštivao odredbu o dužnosti utvrđivanja svih relevantnih činjenica, te je temeljivši odluku samo na iskazu svjedokinje koja je osobno zainteresirana za ishod postupka počinio i bitnu povredu odredaaba prekršajnog postupka obzirom je izreka proturječna razlozima. Nelogično je sve navode žrtve prihvatiti kao istinite i bez drugih dokaza donijeti osuđujuću odluku, te je prekršeno načelo !in dubio pro reo“, pri čemu žalitelj ukazuje i citira odluku Ustvnog suda RH U-III/3136/2017. Razlozi u pobijanoj pressudi nisu dostatni i relevantni, povrijeđeno mu je pravo na pravično suđenje, a sud je pri odluci cijenio i raniju presudu kojom mu je izrečena mjera udaljenja iz kućanstva a koja presuda je također neosnovana jer i iz iskaza same svjedokinje proizlaz da zajedničko kućanstvo nije niti postojalo, što ovu pobijanu presudu čini neosnovanom i paušalnom, predlažućie da ga se oslobodi krivnje, podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

 

Žalba nije osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitivao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi. Ispitujući po službenoj dužnosti, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava i je li nastupila zastara prekršajnog progona, nisu utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Suprotno žalbenim navodima, ovaj Sud nalazi da nisu počinjene povrede odredaba prekršajnog postupka koje se ističu u žalbi i da nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava na koju ukazuje žalitelj, te da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je zadovoljavajuće obrazložio odluku o krivnji.

 

Što se tiče žalbenih navoda koji se odnose na proturječnosti u presudi, na nerazumljivost iste i na nedostatak razloga za odluku, kao i navoda koji se općenito odnose na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka ovaj Sud nalazi da nije došlo do bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. i stavka 2. Prekršajnog zakona na koje upire žalitelj. Ovaj Sud je utvrdio da pobijana odluka ima, sukladno članku 185. Prekršajnog zakona sav potreban sadržaj, a njeno obrazloženje sadrži obrazloženu ocjenu sadržaja navoda obrane okrivljenika, kao i provedenih dokaza. Ista se temelji na zakonitim dokazima, sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, te u presudi ne postoji bitna proturječnost i nelogičnost između razloga presude i sadržaja optužnog prijedloga a prvostupanjski sud je jasno i nedvosmisleno obrazložio svoj zaključak o krivnji. Iz spisa je vidljivo da je žalitelj upoznat s optužnim prijedlogom i da mu je omogućeno da angažira branitelja i iznese svoju obranu, pa je evidentno da je žalitelju bilo omogućeno da se brani i da sudjeluje u postupku, slijedom čega nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 2. Prekršajnog zakona, konkretno nije povrijeđeno pravo obrane.

 

Činjenica da je sud prvog stupnja svoju odluku temeljio isključivo na iskazu žrtve nasilja ispitane kao svjedokinje, ne dovodi do nezakonitosti presude, jer pravilo koje bi se temeljilo na formalnoj ocjeni dokaza ne postoji, već se činjenice utvrđuju po načelu slobodne ocjene dokaza kojom je iskaz svjedokinje ocijenio uvjerljivim. Stoga je sud prvog stupnja svoju odluku temeljio prvenstveno na svjedokinjinu iskazu u kojem je navedena potvrdila činjenice odlučne za postojanje djela prekršaja, valjano obrazloživši razloge zbog kojih je sud prvog stupnja prihvatio njezino svjedočenje te zbog čega nije prihvatio obranu okrivljenika.

 

U odnosu na utvrđeno činjenično stanje, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je zadovoljavajuće obrazložio odluku o krivnji žalitelja.

 

Činjenično stanje je prvostupanjski sud utvrdio analizom i ocjenom obrane okrivljenika, iskaza svjedoka – bivše izvanbračne supruge Suzane Vanček, provedenog suočenja između okrivljenika i svjedokinje, te čitanja dokumentacije u spisu.

 

Iskaz okrivljenika i provedene dokaze prvostupanjski sud je cijenio slobodnom ocjenom, sukladno članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima. Analizom provedenih dokaza i dovođenjem u međusobnu vezu iskaza ispitanih osoba, prvostupanjski sud je utvrdio da je žalitelj predmetne zgode postupao na način opisan u izreci pobijane presude, za svoju odluku dao je razloge, koji su po mišljenju ovog Suda, opravdani, logični i pravno utemeljeni, te je izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji okrivljenika.

 

Svjedokinja S.V. je po navodima prvostupanjskog suda iskazivala životno i uvjerjivo, te je njezin iskaz ocijenjen uvjerljivim, a istinitost njezina iskaza nije u postupku dovedena u sumnju činjenicama koje bi upućivale da bi se radilo o lažnom iskazu s isključivom svrhom neistinitog terećenja žalitelja.

 

Kako prvostupanjski sud nije imao dvojbi glede činjenica odlučnih za postojanje zakonskog bića djela prekršaja u odnosu na žalitelja, sud prvog stupnja nije došao u situaciju vrednovati činjenice „in favorem“, odnosno primijeniti pravno načelo „in dubio pro reo“, niti je postupio nezakonito, kada je na temelju slobodne ocjene dokaza donio odluku o krivnji žalitelja. Sud može temeljiti osuđujuću odluku samo na iskazu jednog svjedoka (žrtve nasilja koja je u pravilu zainteresirana za ishod postupka) u slučaju kada postoje međusobno protivne obrane okrivljenika i iskaz svjedoka, s obzirom da pravilo koje bi se temeljilo na formalnoj ocjeni dokaza ne postoji, već se činjenice utvrđuju po načelu slobodne ocjene dokaza.

 

Što se tiče žalbenog navoda da je sud prvog stupnja izmijenio činjenični opis iz optužnog prijedloga (jer optužba navodi „...na ulici xx...“, a u činjeničnom opisu se navodi „...u vrtiću N. u xx...“), ističe se da je sud ovlašten u okviru iste radnje i događaja prilagoditi i precizirati činjenični opis. Prvostupanjski sud je nesporno utvrdio mjesto prekršaja, te je u okviru iste radnje i događaja precizirao činjenični opis, a da  time nije izmijenjen objektivni identitet optužbe (dakle da se radi o istom djelu), a žaliteljevo protupravno ponašanje je jasno opisano u izreci presude.

 

Stoga je prema mišljenju ovog Suda, prvostupanjski sud na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno pravno označio djelo okrivljenika kao prekršaj iz članka 22. stavka 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Slijedom navedenog, žalbeni navodi žalitelja da je uslijed pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava, su također neosnovani.

 

Razmotrivši odluku o samostalno izrečenoj zaštitnoj mjeri, ovaj Sud smatra da je zaštitna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana, opravdano izrečena i da je od strane prvostupanjskog zadovoljavajuće obrazložena.

 

Imajući u vidu znatno poremećene odnose između bivših partnera, ovaj Sud nalazi s obzirom na sve okolnosti (da okrivljeni imaju zajedničko dijete i ne mogu u potpunosti isključiti mogućnost bilo kakvih međusobnih kontakata), da je nužno iskoristiti sve raspoložive mogućnosti da bi se svi članovi obitelji zaštitili od izloženosti negativnim učincima poremećenih odnosa a pogotovo zbog interesa njihovog zajedničkog sina Frana Bajcera. Izneseni razlozi, zbog kojih je izrečena predmetna zaštitna mjera u navedenom trajanju, su konkretni i zakonski osnovani, držeći da se upravo strukturiranim tretmanom ovakvog tipa pomaže u stjecanju uvida i prihvaćanju odgovornosti za vlastito ponašanje, te usvajanju samokontrole ponašanja kao i učenju socijalnih vještina, kao i otkloniti uvjeti koji bi mogli poticajno djelovati i dovesti do novih sukoba. Primjena zaštitne mjere psihosocijalnog tretmana nije uvjetovana prethodnim psihijatrijskim ili psihološkim vještačenjem osobe kojoj je izrečena, te je u ovom slučaju takva sankcija primjerena i potrebna. 

 

Ispitujući povodom žalbe odluku o dosuđenim troškovima prekršajnog postupka, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno i zakonito, temeljem članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, obvezao žalitelja na platež troškova u paušalnom iznosu, a koji troškovi su predviđeni odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. Prekršajnog zakona, te se mogu odrediti u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna sukladno Rješenju o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13). Troškovi u paušalnom iznosu od 300,00 kuna su određeni u gotovo minimalnom iznosu sukladno trajanju i složenosti postupka, kao i imovnom stanju žalitelja, te ih u smislu gore citirane odredbe snosi okrivljenik kojeg sud proglasi krivim.

 

Temeljem članka 139. stavka 6. Prekršajnog zakona, žalitelj je oslobođen obveze naknade paušalnog iznosa troškova ovog žalbenog postupka.

 

Imajući sve navedeno u vidu, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

 

U Zagrebu, 18. ožujka 2021.

 

 

      Zapisničar:                                                                                     Predsjednik vijeća:

                                                                                                            

Robert Završki, v. r.                                                                          Siniša Senjanović, v.r.

 

 

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu u 6 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja, oštećenicu i tužitelja.