- 1 -

 

Broj:Ppž-2084/2021

 

 

 

U  IME  REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud  Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca: Siniše Senjanovića predsjednika vijeća, te Renate Popović i Kristine Gašparac Orlić članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Koraljke Polak Medaković kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog T.B. zbog prekršaja iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“ broj: 70/17, 126/19), rješavajući o žalbi okrivljenog T.B. podnijetoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 21. prosinca 2020., broj: Pp-210/2020-6, na sjednici vijeća održanoj dana 18. ožujka 2021.

 

  p r e s u d i o    j  e

             

I              Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog T.B. i prvostupanjska presuda potvrđuje.

 

II              Na temelju članka 139. stavka 3. i članka 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15,70/17,118/18), okrivljeni T.B. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu od 200,00 (dvjesto) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

 

 

o b  r  a  z  l  o  ž  e  n  j  e

 

              Presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 21. prosinca 2020., broj: Pp-210/2020-6, proglašen je krivim okrivljeni T.B. zbog prekršaja iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u izreci, te mu je izrečena uvjetna osuda na kaznu zatvora u trajanju od 30 dana u koju kaznu mu se na temelju članka 40. Prekršajnog zakona uračunava vrijeme  koje je proveo u uhićenju od 20.12.2020. u 15,30 sati do 21.212.2020 u 15,40 kao dva dana zatvora tako da ima za izdržati još 28 dana zatvora s tim da se kazna zatvora neće izvršiti ako okrivljenik u roku od godine dana ne počini jedan ili više prekršaja za koji mu je izrečena ista ili teža kazna zatvora od izrečene.

 

              Na temelju članka 13. i članka 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtvi nasilja i to supruzi A.B. na udaljenosti od 20 metara u trajanju od 1 godine.

 

              Na temelju članka 13. i 17. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera udaljenja iz zajedničkog kućanstva u stanu u S., xx u trajanju od 1 godine.

 

Nadalje, okrivljenik je obvezan na plaćanje troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 400,00 kn.

 

Protiv prvostupanjske presude okrivljeni T.B. je pravodobno podnio žalbu iz svih dopuštenih razloga, pobijajući presudu u cijelosti.

 

Žalitelj predlaže da se njegova žalba prihvati, oslobodi ga optužbe ili podredno blaže kazni.

 

Žalba nije osnovana.

 

Razmotrivši predmet, ispitujući prvostupanjsku presudu u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, uz ocjenu navoda žalbe, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske (dalje: Sud) je utvrdio da presudom nisu povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava na štetu okrivljenika, niti su počinjene one bitne povrede na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Unatoč navodima žalbe da presudu pobija u cijelosti iz svih žalbenih razloga iz sadržaja žalbe okrivljenika proizlazi da  se žali na zatvorsku kaznu i smatra bespredmetnom zaštitnu mjeru udaljenja iz zajedničkog stana u xx dostavljajući darovni ugovor nekretnine od 39,45 m2 te navodi da navedeni stan u xx nije zajednički, već je njegovo isključivo vlasništvo.

 

Osim što smatra da je prestrogo kažnjen žalitelj u žalbi ne poriče prekršaj nego ponašanje opravdava kao iznimku, a zahtjev supruge, žrtve nasilja kao afektom, a ne stvarnom potrebom da se zaštiti.

 

U prvostupanjskom postupku nesporno je utvrđeno da su bračni odnosi trajno narušeni unazad godinu dana, niti okrivljenik niti žrtva nisu sigurni u razloge ali žrtva navodi da okrivljenik zna popiti ili da je uzrok psihičke prirode. Sporni događaj opisuju različito, okrivljenik kao slučaj, a žrtva kao namjerno uništavanje stvari i vrijeđanje. Prvostupanjski sud je osim što je ispitao okrivljenika i žrtvu nasilja proveo dokaz njihovim suočenjem te je po slobodnoj ocjeni dokaza ocjenom svakog dokaza posebno i u njihovoj cjelini, u cijelosti poklonio vjeru iskazu žrtve jer je isti držao detaljnim i uvjerljivim dok je obranu okrivljenika ocijenio nelogičnom i neživotnom te i ovaj sud smatra da je ista usmjerena izbjegavanju prekršajne odgovornosti.

 

Po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud je valjano utvrdio sve odlučne činjenice i donio pravilnu odluku o krivnji okrivljenika za inkriminirani prekršaj.

 

Slijedom navedenog neosnovani su žalbeni navodi žalitelja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede materijalnog prekršajnog prava, te ovaj sud u svemu prihvaća i razloge koje je prvostupanjski sud dao za svoju odluku, a žalitelj svojom žalbom nije doveo u sumnju njezinu pravilnost.

 

Ispitujući potom odluku o kazni, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud cijenio sve okolnosti odlučne za odluku o kazni  iz članka 36. Prekršajnog zakona, pravilno je okrivljeniku izrekao mjeru upozorenja uvjetnu osudu koja nije kazna upravo stoga jer prvostupanjski sud pravilno smatra da do sada neosuđivanog okrivljenika ne treba kazniti i da će i mjerom upozorenja u cijelosti biti ostvarena svrha i tih mjera i kažnjavanja. Vrijeme kušnje je pravilno određeno i nije predugo.

 

Što se tiče izrečenih zaštitnih mjera ovaj sud smatra da su iste pravilno i opravdano izrečene kako bi se otklonili uvjeti koji pogoduju novom činjenju prekršaja, naročito dok okrivljenik i žrtva ne urede međusobne i imovinske odnose.

 

Ugovor o darovanju od 21.1.2021. koji je žalitelj priložio uz žalbu, kojim okrivljenik daruje suvlasnički dio (1/2) 39/137 etažno vlasništvo dijela čest. zgr. xx što predstavlja prostor označen kao cjelina br.1 položen u prizemlju, ukupne netto površine 339,45 m2, a koji se sastoji od poslovne prostorije i sanitarnog čvora smještenog na čest. zgr. xx zgrada površine 104 m2, xx KO Split nije i dokaz da stan u xx  nije njihov zajednički stan u kojem su zajedno živjeli, niti darovni ugovor ½ suvlasničkog dijela opisane nekretnine  na bilo koji način dokazuje da je žrtva nasilja dobrovoljno odselila u tu nekretninu i da više ne živi u stanu za koji je izrečena zaštitna mjera, tim više što iz žalbenih navoda žalitelja proizlazi da se obje nekretnine nalaze na istoj adresi, dok to iz ugovora o darovanju nije jasno. Osim toga, ove činjenice okrivljenik nije, niti kao namjeru realizacije, iznosio na raspravi.

 

Slijedom navedenog po ocjeni ovog suda nema uvjeta za ukidanje izrečenih zaštitnih mjera.

 

    Odluka o paušalnom iznosu troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona. Kako je Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj:18/13), propisan opći okvir paušalne svote u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna to je visina paušalnog iznosa troškova prekršajnog postupka iz članka 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona određena u iznosu od 200,00 kn što je po mišljenju ovog suda primjereno s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika.

 

              Na temelju članka 205. Prekršajnog zakona odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

                                    U Zagrebu, 18. ožujka 2021.

 

 

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 6 otpravaka: za spis, okrivljenika, žrtvu nasilja, nadležni Centar za socijalnu skrb i tužitelja.