REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 41-P-6794/19-18

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Ivani Požar kao sucu pojedincu u
pravnoj stvari tužitelja Đ. R. iz S. B., OIB …, zastupanog po M. K., odvjetniku iz O. d. K. i p. j.t.d. iz Z., protiv tuženika R. A. d.d. iz Z., OIB…, zastupanog po B. I., odvjetniku iz Z., radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 24. veljače 2021. godine, u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja odvjetničkog vježbenika L. Š. i zamjenice punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice N. V., a po čl. 335. Zakona o parničnom postupku
(NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i
70/19 - dalje u tekstu ZPP-a), dana 18. ožujka 2021. godine

p r e s u d i o j e

I Nalaže se tuženiku R. A. d.d. iz Z., OIB … isplatiti tužitelju Đ. R. iz S. B., OIB
… iznos od 8.309,82 kn, sa zateznim kamatama, prema stopi propisanoj odredbom čl.
29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), koja se do 31.
srpnja 2015. godine određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je
vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih
poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate određuje se za svako polugodište uvećanjem
prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana
nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem
polugodištu, za tri postotna poena, a koje dospijevaju kako slijedi:

- na iznos od 99,30 kn, za razdoblje od 26.1.2008. do isplate, - na iznos od 63,65 kn, za razdoblje od 26.2.2008. do isplate, - na iznos od 84,77 kn, za razdoblje od 26.3.2008. do isplate, - na iznos od 70,00 kn, za razdoblje od 26.4.2008. do isplate, - na iznos od 77,14 kn, za razdoblje od 27.5.2008. do isplate, - na iznos od 58,98 kn, za razdoblje od 27.6.2008. do isplate, - na iznos od 79,44 kn, za razdoblje od 26.7.2008. do isplate,

- na iznos od 174,88 kn, za razdoblje od 26.8.2008. do isplate, - na iznos od 100,97 kn, za razdoblje od 1.10.2008. do isplate,

- na iznos od 153,35 kn, za razdoblje od 28.10.2008. do isplate, - na iznos od 109,77 kn, za razdoblje od 26.11.2008. do isplate,

2 Poslovni broj: 41-P-6794/19-18

- na iznos od 73,19 kn, za razdoblje od 30.12.2008. do isplate,
- na iznos od 116,75 kn, za razdoblje od 27.1.2009. do isplate,
- na iznos od 127,42 kn, za razdoblje od 26.2.2009. do isplate,
- na iznos od 151,72 kn, za razdoblje od 26.3.2009. do isplate,
- na iznos od 154,25 kn, za razdoblje od 28.4.2009. do isplate,
- na iznos od 152,62 kn, za razdoblje od 26.5.2009. do isplate,
- na iznos od 177,69 kn, za razdoblje od 27.6.2009. do isplate,
- na iznos od 159,12 kn, za razdoblje od 28.7.2009. do isplate,
- na iznos od 154,89 kn, za razdoblje od 26.8.2009. do isplate,
- na iznos od 147,74 kn, za razdoblje od 26.9.2009. do isplate,
- na iznos od 152,06 kn, za razdoblje od 27.10.2009. do isplate,
- na iznos od 152,23 kn, za razdoblje od 26.11.2009. do isplate,
- na iznos od 152,57 kn, za razdoblje od 29.12.2009. do isplate,
- na iznos od 152,44 kn, za razdoblje od 26.1.2010. do isplate,
- na iznos od 162,80 kn, za razdoblje od 26.2.2010. do isplate,
- na iznos od 168,01 kn, za razdoblje od 26.3.2010. do isplate,
- na iznos od 165,54 kn, za razdoblje od 27.4.2010. do isplate,
- na iznos od 151,11 kn, za razdoblje od 26.5.2010. do isplate,
- na iznos od 134,96 kn, za razdoblje od 29.6.2010. do isplate,
- na iznos od 177,15 kn, za razdoblje od 27.7.2010. do isplate,
- na iznos od 166,34 kn, za razdoblje od 26.8.2010. do isplate,
- na iznos od 191,37 kn, za razdoblje od 28.9.2010. do isplate,
- na iznos od 188,76 kn, za razdoblje od 26.10.2010. do isplate,
- na iznos od 168,00 kn, za razdoblje od 26.11.2010. do isplate,
- na iznos od 180,29 kn, za razdoblje od 4.1.2011. do isplate,
- na iznos od 177,04 kn, za razdoblje od 26.1.2011. do isplate,
- na iznos od 192,79 kn, za razdoblje od 26.2.2011. do isplate,
- na iznos od 201,12 kn, za razdoblje od 26.3.2011. do isplate,
- na iznos od 184,81 kn, za razdoblje od 27.4.2011. do isplate,
- na iznos od 145,98 kn, za razdoblje od 26.5.2011. do isplate,
- na iznos od 206,76 kn, za razdoblje od 28.6.2011. do isplate,
- na iznos od 142,16 kn, za razdoblje od 26.7.2011. do isplate,
- na iznos od 279,89 kn, za razdoblje od 26.8.2011. do isplate,
- na iznos od 196,02 kn, za razdoblje od 27.9.2011. do isplate,
- na iznos od 188,73 kn, za razdoblje od 26.10.2011. do isplate,
- na iznos od 194,76 kn, za razdoblje od 26.11.2011. do isplate,
- na iznos od 183,86 kn, za razdoblje od 28.12.2011. do isplate,
- na iznos od 202,72 kn, za razdoblje od 26.1.2012. do isplate,
- na iznos od 206,05 kn, za razdoblje od 28.2.2012. do isplate,
- na iznos od 206,93 kn, za razdoblje od 27.3.2012. do isplate,
- na iznos od 448,93 kn, za razdoblje od 19.4.2012. do isplate,
sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od

7.925,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 18. ožujka 2021. godine pa do isplate, prema
stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako
polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje
od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

3 Poslovni broj: 41-P-6794/19-18

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 04.06.2007. sklopio Ugovor o kreditu
prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj
protuvrijednosti od 26.482,06 CHF prema srednjem tečaju HNB s ugovorenim rokom otplate od
84 mjeseca. Navodi da je pored iznosa glavnice tužitelj prema Ugovoru bio dužan tuženiku
platiti i redovnu kamatu, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru bila promjenjiva u skladu
s važećim Odlukama o kamatnim stopama banke, a na dan sklapanja ugovora ona je iznosila
5,55 % godišnje. Ističe da je za trajanja otplate kredita redovna kamatna stopa jednostranom
odlukom tuženika više puta mijenjana na štetu tužitelja. Kako je tužitelj zbog ugovorene
promjenjive redovne kamatne stope plaćao povećane iznose, to isti, smatrajući da su korištene
nepoštene ugovorne odredbe i pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13,
konačno postavljenim zahtjevom predlaže da sud, nakon što kao prethodno pitanje utvrdi
ništetnima dio odredbe iz čl. 2 Ugovora o tome da je kamatna stopa promjenjiva temeljem
Odluke o kamatnim stopama tuženika, naloži tuženiku isplatu ukupnog iznosa od 8.309,82 kn
koji se odnosi na razliku između više naplaćene kamate u odnosu na kamatu utvrđenu
predmetnim ugovorom i otplatnim planom, sve sa zateznom kamatom na pojedine iznose, te sve
uz naknadu parničnog troška.

U odgovoru na tužbu tuženik se istoj protivi, ističe da je odredba ugovora koja se odnosi
na promjenjivu kamatnu stopu obvezujuća za ugovorne strane, a njezini kriteriji za promjenu su
utvrđeni u pravilnicima o obračunu kamata i naknada tuženika koji predstavljaju Opće uvjete
poslovanja. Ističe da presuda Visokog trgovačkog suda u predmetu P. nije primjenjiva, da
u istoj nije utvrđena ništavost cijele odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi već samo o pravu na
promjenu jednostranom odlukom bez ugovaranja kriterija. Smatra da su odluke o promjeni
kamatne stope bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, a tuženik se
vodio kriterijima kretanja tržišnih kamatnih stopa po kojima se zaduživao na financijskom
tržištu, kretanja premije rizika i svojim položajem na tržištu, uzimajući u obzir 6-mjesečni Libor,
desetgodišnju premiju i 6-mjesečni trošak regulacije za obveznu pričuvu banke. Ističe prigovor
zastare i predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troška.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 04.06.2007. (list 7),
otplatni plan (list 10-16), odluke i akte tuženika (list 71-113), knjigovodstvenu karticu (list 126),
nalaz i mišljenje vještaka M. T. (list 177).

Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8 ZPP-a, sud je
našao tužbeni zahtjev osnovanim u cijelosti.

Nesporna je činjenica da je dana 04.06.2007. sklopljen među strankama ugovor o kreditu
u valuti švicarskog franka, te da se radilo o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom
stopom u skladu s Odlukom tuženika o kamatnim stopama kreditora, s time da je početna
kamatna stopa ugovorena u visini 5,55 % godišnje. Isto tako nije sporno da je tijekom otplate
kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata, o kojim povećanjima je
tuženik obavještavao tužitelja. Sporno je da li su ove promjene bile u skladu sa odredbama
zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja, te da li su
kao takve bile u skladu sa općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiče zasnivanja
ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome da li se radi o ništavim odredbama. Nadalje je
sporna i visina zahtjeva, odnosno razlika između više naplaćene kamate u odnosu na kamatu
utvrđenu predmetnim ugovorom i otplatnim planom.

4 Poslovni broj: 41-P-6794/19-18

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja

2014. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi P.-H.S.U.Z.Z.P. protiv više tuženika
(Z. b. d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i tuženik povrijedio
kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju
nepoštene odredbe u kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja
obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, te da su nepoštene odredbe o
kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka, odnosno od trenutka kada su
postale sadržaj standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno
odredbama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 - dalje ZZP) čitavo vrijeme
dok se koriste.

Prema odredbi čl. 502c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u
posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti
prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem,
uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi
i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u
parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom
proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu
kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.

Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u
postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu
postojanja povrede propisa zaštitite potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona obvezuje ostale
sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana
postupanjem tuženika. Kako se u konkretnom slučaju tužitelj dakle poziva upravo na pravno
utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao
potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe
na način da je ugovarao promjenjivost kamatne stope, a da nije tužitelja u cijelosti informirao o
parametrima bitnim za donošenje takve odluke o promjeni kamatne stope, te takve odredbe
ugovora utvrđuje ništetnim, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje tuženika o razlozima
promjene kamatne stope, odnosno o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu,
uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci takve odredbe ugovora, odnosno
takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnim.

Iz navedenog proizlazi da odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za
zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima
radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude
kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. Stoga, s obzirom na citirani
sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, prema shvaćanju ovog
suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak saslušanjem
sudionika ugovornog odnosa jer bi u suprotnom, a s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog
postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i
previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i
ZZP-a.

Slijedom navedenog, spomenutom kolektivnom tužbom, za koju odluku Visokog
trgovačkog suda je ovaj sud vezan, kao što je to ranije obrazloženo, sud nalazi utvrđenim osnov
tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo
propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe

5 Poslovni broj: 41-P-6794/19-18

koje ga stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u
pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je u suprotnosti s načelom
savjesnosti i poštenja, zbog čega je valjalo utvrditi ništetnim način promjene kamatne stope
odnosno obvezu da se ova promjena vrši ovisno o Odluci banke, i to kao prethodno pitanje u
ovoj pravnoj stvari.

Iz toga nadalje proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos koji je
primio povrh promijenjene kamatne stope tijekom otplate kredita, u odnosu na onu prvotno
ugovorenu, jer su promjene koje su u utuženom razdoblju obavljane bile protivne naprijed
zakonskim odredbama te općim načelima obveznog prava u zasnivanju obveza.

U tom smislu, a uzimajući u obzir ranije spomenutu odredbu čl.502c ZPP-a, sud je
sukladno čl. 10 i 220 u vezi sa čl. 311 st.2 ZPP-a odbio prijedloge za provođenjem dokaza
saslušanjem tužitelja i javnog bilježnika, sve imajući u vidu da je sud za utvrđenja iz kolektivnog
spora vezan te daljnje pojedinačno dokazivanje nije ni potrebno ni dopušteno.

Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim
vještačenjem po vještaku M. T. sa zadatkom utvrditi da li je bilo i kolika je bila
preplata u mjesečnim iznosima anuiteta po Ugovoru o kreditu od 04.06.2007. ako bi se smatralo
da je za čitavo vrijeme trajanja ugovornog odnosa bila ugovorena kamata u visini brojčano
izraženoj u tom ugovoru. Iz nalaza proizlazi da razlika u preplaćenim anuitetima iznosi 8.309,82
kn s iznosima i datumima dospijeća upravo kako je to tužitelj i precizirao u tužbi.

Nakon tako obrazloženog nalaza, stranke istom nisu prigovarale, a sud ga je prihvatio kao
stručan, obrazložen i sačinjen u skladu s dokumentacijom u spisu. Naime, tuženik se tijekom
postupka protivio zadatku vještačenja smatrajući da je vještak sačinio nalaz kao da su stranke
ugovorile fiksnu kamatnu stopu, što nije bila njihova namjera. Međutim, sud smatra da je
zadatak vještaku dan u skladu s utvrđenjima iz pravomoćno presuđene kolektivne parnice
P., za koja je sud vezan, kako je to već ranije obrazloženo.

Slijedom navedenog, a kako je tužbeni zahtjev na isplatu bio po visini identičan nalazu
vještaka (list 180 spisa), to je isti valjalo prihvatiti i presuditi kao u točki I izreke. Pritom sud nije
posebno cijenio i raspravljao prigovor radi prebijanja koji je tuženik postavio "uvjetno" odnosno
u slučaju da se vještačenjem utvrdi da su postojala razdoblja u kojima je kamatna stopa bila niža
od one početno ugovorene, sve iz razloga što niti iz nalaza proizlazi da bi takvih razdoblja bilo, a
niti je tuženik taj prigovor odredio i precizirao po visini.

Što se tiče istaknutog prigovora zastare, među strankama je bilo prijeporno je li postupak
koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu u tzv. kolektivnoj parnici potrošača doveo do
prekida zastare tj. do primjene odredbe čl. 241. ZOO-a prema kojem se zastara prekida
podnošenjem tužbe odnosno do primjene odredbe čl. 245. st. 1 ZOO-a, a koji propisuje da nakon
prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je preteklo prije prekida se ne računa u
zakonom određeni rok za zastaru.

Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018.
pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida
zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći
ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13.
lipnja 2014.), zbog čega zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se
imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih

6 Poslovni broj: 41-P-6794/19-18

ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet
godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u
nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja
postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu
ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i
bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili
vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv
trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava,
revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241.
ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi
imalo smisla.

Pri tome valja posebno istaći da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio na snazi
Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je također
sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81.
st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo
smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u
odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao
utjecaj na njezin sadržaj. Nastavno, i odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje
nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je
imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude,
prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete
pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.

1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili
ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U
takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati
(čl. 502.c ZPP).

Konačno, Vrhovni sud RH je presudom Rev-x-999/2012 od 10. listopada 2019.
promijenio dotadašnje pravno shvaćanje o problemu zastare potraživanja koja nastaju kao
posljedica ništavih ugovora navodeći da vrijeme potrebno za zastaru počinje teći tek nakon
pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno sporno potraživanje, čime je postignut cilj
odredbe čl. 110 ZOO-a i u većoj mjeri osigurana ravnopravnost sudionika u obveznim odnosima,
kao i veća pravna sigurnost.

Slijedom navedenog dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih
interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva
počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe,
pa je prigovor tuženika u tom smislu neosnovan, dok je tužitelju valjalo dosuditi pune iznose
preplaćenih anuiteta, kao je to navedeno u toč. I izreke.

Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1114 ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-
a, a iste su dosuđene od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa na ime
redovnih kamata, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene
kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao
biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od
ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

Kamate su dosuđene do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako
polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana

7 Poslovni broj: 41-P-6794/19-18

polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza

2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne
kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za
tri postotna poena.

Temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a, tužitelju zastupanom po odvjetniku, a s obzirom na
konačno postavljeni tužbeni zahtjev i vrijednost predmeta spora dosuđena je naknada koja se
odnosi na: sastav tužbe (Tbr. 7/1) - 100 bodova, sastav podnesaka od 17.06.2019. i 14.02.2020.
(Tbr. 8/3) - po 25 bodova, sastav podnesaka od 07.11.2019. i 27.10.2020. (Tbr. 8/1) - po 75
bodova i zastupanje na ročištima 30.01.2020. i 24.02.2021. (Tbr. 9/1) - po 75 bodova, ukupno
450 bodova odnosno 4.500,00 kn. Tom iznosu pridodan je PDV u iznosu od 1.125,00 kn, trošak
vještačenja od 1.500,00 kn i pristojbe na tužbu od 500,00 kn i presudu od 300,00 kn, pa ukupan
trošak tužitelja iznosi 7.925,00 kn, sve primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad
odvjetnika, Zakona i tarife sudskih pristojbi te čl. 155 ZPP-a. Tužitelju nije priznat trošak nalaza
i mišljenja koji je za njega izvansudski sačinio vještak Z. R. jer po mišljenju suda isti
nije bio nužan za vođenje parnice, odnosno tužitelj je mogao svoj zahtjev konačno precizirati
nakon vještačenja koje je sud proveo u sklopu ovog postupka sukladno čl. 190 st. 2 ZPP-a.

Na tako utvrđeni trošak tužitelju pripada zakonska zatezna kamata od dana donošenja
odluke po stopi čl. 29 ZOO-a jer trošak ima značaj glavnice, pa obveza tuženika na naknadu tog
troška dospijeva s danom donošenja presude kao ovršne isprave, sve u smislu čl. 30 st. 3
Ovršnog zakona.

U Zagrebu 18. ožujka 2021. godine

Sudac:

Ivana Požar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno
obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno
- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o
ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku uz rj. o pristojbi na presudu - 300,00 kn

2. tuženiku po punomoćniku

Broj zapisa: eb2f8-bd991

Kontrolni broj: 0c034-b9d59-321e3

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom: CN=IVANA POŽAR, L=ZAGREB, O=OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati
izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski građanski sud u Zagrebu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.