- 1 -              Kzz 2/2021-3

 

 

 

 

 

Broj: Kzz 2/2021-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog A. B., zbog kaznenog djela iz članka 256. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. – dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske (dalje: državni odvjetnik) za zaštitu zakonitosti podnesenom protiv pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Splitu od 20. siječnja 2016. broj K-922/2015. i Županijskog suda u Splitu od 28. travnja 2016. broj Kž-207/2016., u sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se zahtjev za zaštitu zakonitosti kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu od 20. siječnja 2016. broj K-922/2015. A. B. proglašen je krivim zbog počinjenog kaznenog djela iz članka 256. stavka 1. KZ/11. i na temelju te zakonske odredbe osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, a na temelju članka 56. KZ/11. izrečena mu je uvjetna osuda na način da se navedena kazna zatvora neće izvršiti ako u roku od jedne godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Presudom Županijskog suda u Splitu od 28. travnja 2016. broj Kž-207/2016. preinačena je prvostupanjska presuda i na temelju članka 453. točke 1. ZKP/08. u vezi s člankom 33. KZ/11. optuženik je oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11.

 

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo je zahtjev za zaštitu zakonitosti (dalje: zahtjev) protiv „pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu od 20. siječnja 2016. broj K-922/2015.“ i to zbog povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP/08. u vezi članka 33. KZ/11., s prijedlogom da se zahtjev prihvati i utvrdi da je pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Splitu od 20. siječnja 2016. broj K-922/2015. i presuda Županijskog suda u Splitu od 28. travnja 2016. broj Kž-207/2016. počinjena povreda zakona iz članka 453. točke 1. ZKP/08. u vezi s člankom 33. KZ/11.

 

Zahtjev nije osnovan.

 

Državni odvjetnik u zahtjevu navodi da je pravomoćnom presudom povrijeđen zakon u korist okrivljenika, jer djelo zbog kojeg je A. B. optužen nema obilježja beznačajnog djela iz članka 33. KZ/11.

 

Tako ističe da je sud pogrešno ocijenio da se kod optuženika radi o niskom stupnju krivnje jer je terećeni porezni dug nastao već u prvim mjesecima poslovanja društva, a višestruko je premašio iznos smanjenja porezne obveze kao bitnog obilježja kaznenog djela iz članka 256. stavka 1. KZ/11., dok ubrojivost optuženika tijekom postupka nije bila dovedena u pitanje. Osim toga, društvo je 2012. brisano iz sudskog registra zbog neobjavljivanja financijskih izvješća. Ističe da je pogrešna ocjena suda da kazneno djelo nema posljedica samo zato što je dug podmiren, budući da je posljedica nastupila 31. prosinca 2003. u vidu smanjenja porezne obveze u iznosu od 255.829,02 kune, a šteta je sanirana tek 17. veljače 2005. prebijanjem tog poreznog duga sa iznosom preplaćenog poreza, nakon provedenog poreznog nadzora. Zbog svega toga, postoji potreba da optuženik zbog počinjenog kaznenog djela bude kažnjen.

 

Iz podataka u spisu te obrazloženja pravomoćne presude proizlazi da je optuženik u inkriminiranom razdoblju bio odgovorna osoba u trgovačkom društvu B. d.o.o., koje je započelo sa svojom djelatnošću 21. srpnja 2003., ali da nije podnosio mjesečne prijave poreza na dodanu vrijednost, niti istinito prikazivao u poslovnim knjigama poslovne događaje o kojima ovisi utvrđivanje porezne obveze, zbog čega nije u razdoblju od 1. listopada do 31. prosinca 2003. obračunao i uplatio porez na dodanu vrijednost u iznosu od 255.829,02 kune. U svojoj obrani optuženik je tvrdio da je postupao po uputi Ministarstva financija od 27. prosinca 1999. prema kojoj poduzetnik stječe status poreznog obveznika ako vrši predradnje obveznika, zbog čega da mu je porezno tijelo trebalo utvrditi ima li pravo na pretporez ili obvezu poreza na dodanu vrijednost. Osim toga, naveo je da mu nije priznato pravo na pretporez, ali da je utvrđeno da je preplatio iznos poreza na dodanu vrijednost. Iz nalaza i mišljenja vještakinje za financije i računovodstvo proizlazi da optuženik doista nije predao prijavu poreza na dodanu vrijednost u zakonskom roku, zbog čega nije stekao status poreznog obveznika kao i da u poslovnim knjigama nije istinito prikazivao sve poslovne događaje odlučne za utvrđivanje porezne obveze. Stoga je vještakinja zaključila da optuženik nije mogao koristiti benefite iz osnove prava na pretporez, slijedom čega mu je i Porezna uprava utvrdila porezni dug, ali da je optuženik ipak pretplatio porez na dodanu vrijednost s danom 1. siječnja 2004. u iznosu od 324.715,16 kuna. Zbog toga je, a kako to proizlazi iz personalnih i materijalnih dokaza u spisu, optuženik podnio zahtjev za vraćanje preplaćenog iznosa poreza na dodanu vrijednost te je nakon obavljenog poreznog nadzora utvrđeno da je optuženik uplatio veći iznos od onog koju mu je utvrđen kao porezni dug pa mu je s danom 17. veljače 2005. vraćen iznos od 99.000,00 kuna, čime je obveza poreza na dodanu vrijednost u cijelosti podmirena.

 

Po ocjeni drugostupanjskog suda opisano postupanje optuženika ukazuje na njegov nizak stupanj krivnje, imajući na umu da se ovaj kazneni postupak vodio nakon provedenog postupka poreznog nadzora u kojem je optuženik iznosio prethodno navedenu argumentaciju i dokaze za svoje tvrdnje očekujući pozitivan ishod, u čemu je u konačnici i uspio. Dakle, poreznim nadzorom je utvrđeno da je već s danom 1. siječnja 2004. evidentirana pretplata iznosa od 324.715,16 kuna i da je 17. veljače 2005. porez na dodanu vrijednost u iznosu od 255.829,02 kune u cijelosti podmiren, i to prije nego je ovaj kazneni postupak započeo (pravomoćno rješenje o provođenju istrage od 25. veljače 2009.) S obzirom da je utvrđeno da je optuženik i prije pokretanja kaznenog postupka u cijelosti platio dužno potraživanje, čime su sanirane posljedice ovog protupravnog ponašanja, očito je da optuženikovo cjelokupno postupanje ne upućuje na takvu količinu kriminalne aktivnosti koja bi trebala rezultirati njegovim kažnjavanjem. Stoga je sud drugog stupnja pravilno utvrdio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za primjenu instituta beznačajnog djela iz članka 33. KZ/08. i oslobodio optuženika optužbe.

 

Ovakvo rasuđivanje osnovanim nalazi i Vrhovni sud Republike Hrvatske pa pobijanom presudom nije povrijeđen zakon u korist optuženika zbog primjene odredbe o beznačajnom djelu.

 

Kraj takvog stanja stvari, tvrdnja državnog odvjetnika da je društvo brisano iz sudskog registra devet godina nakon inkriminiranog postupanja zbog kojeg je optuženik sada oslobođen nema nikakvog značaja jer se optuženiku u ovom postupku nije teretila obveza objavljivanja financijskih izvješća.

 

Slijedom navedenog, budući da zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan, trebalo je na temelju članka 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14, 70/17. i 126/19.) odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 18. ožujka 2021.

 

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.