Poslovni broj: 6 UsI-1341/2020-7

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 6 UsI-1341/2020-7

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Blanki Sajter, uz sudjelovanje zapisničarke Anice Žigmundić, u upravnom sporu tužitelja L. C. iz P., protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Glavnog tajništva, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV/1, kojeg zastupa D. K., službena osoba tuženika, radi priznavanja statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, 18. ožujka 2021.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja  Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Glavnog tajništva, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, KLASA: UP/II 561-01/20-01/474, URBROJ: 512-2501-20-3 od 5. studenog 2020.

 

 

Obrazloženje

 

 

Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II 561-01/20-01/474, URBROJ: 512-2501-20-3 od 5. studenog 2020. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja  Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Osijek, KLASA: UP/I 561-01/20-01/1156, URBROJ: 512M2-76-20-2 od 5. listopada 2020.

Navedenim prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev tužitelja za utvrđivanjem statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata na temelju pripadnosti naoružanim odredima Narodne zaštite, za razdoblje od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.

Tužitelj u tužbi navodi kako je u provedenom postupku nepravilno izveden zaključak u pogledu njegove pripadnosti naoružanim odredima Narodne zaštite MZ Arslanovci. Navodi da je njegovo sudjelovanje u navedenom razdoblju potvrdio i zapovjednik tih odreda T. P., čija izjava prileži u spisu, te koji se vodi u sustavu Ministarstva unutarnjih poslova. Smatra da mora postojati uredna evidencija u kojoj je naveden kao pripadnik  odreda

 

 

Narodne zaštite.  Ističe i da postoje drugi svjedoci koje je trebalo pozvati na okolnosti njegove pripadnosti tim odredima. Ukazuje i kako su nesporne njegove dužnosti koje je izvršavao, a što potvrđuju i izjave svjedoka. Smatra da se radi o nezakonitom postupanju na njegovu štetu te da je isto u suprotnosti sa relevantnom sudskom praksom ovoga suda iz presude poslovni broj: 4 UsI-1153/2019-9 od 23. prosinca 2019. Slijedom navedenog predlaže sudu poništavanje osporavane odluke tuženika.

U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako u cijelosti ostaje kod osporavanog rješenja iz razloga navedenih u  rješenju, te predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Ocjenjujući zakonitost osporavanog drugostupanjskog rješenja sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu, te je dana 11. ožujka 2021. održao raspravu u nazočnosti tužitelja i službene osobe tuženika.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja u smislu odredbe iz članka 33. i  članka 55. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17;  u daljnjem tekstu: ZUS) sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Iz spisa predmeta tuženika razvidno je da je tužitelj zahtjev za priznavanjem statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata podnio Područnom odsjeku za poslove obrane Požega, 5. ožujka 2020., na temelju pripadnosti naoružanim odredima Narodne zaštite za razdoblje od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. U navedenom zahtjevu tužitelj tvrdi kako je sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske i to kao pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite MZ Arslanovci u navedenom razdoblju. U zahtjevu tužitelj navodi kako je izvršavao zapovijedi i zadatke kao stražar, a koji su se sastojali od patrole u MZ Arslanovci, sudjelovanje u izgradnji fortifikacijskih objekata i obavljanje kurirske dužnosti, pri čemu je imao svoje osobno oružje i obnašao je dužnost stražara na punktovima. Tužitelj navodi da je sudjelovao u borbenim akcijama zaustavljanja vojne kolone u donjem dijelu MZ Arslanovci i sudjelovanje u blokadi vojarne. Kao svjedoke koji mogu potvrditi njegove navode, isti je naveo T. P. (neposrednog zapovjednika) i Z. J., čije izjave o navedenim okolnostima je priložio spisu.

Odredba članka 3. stavak 1. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (Narodne novine br. 121/17 – dalje: Zakon) propisuje da je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata osoba koja je organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske kao: a) pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, Policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga); b) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.; c) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji nije imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu ili nije regulirao obvezu služenja vojnog roka ako je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 30 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.; d) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom umro u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.; e) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom nestao u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. i f) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom zatočen u neprijateljskom logoru, zatvoru ili drugom neprijateljskom objektu u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.

Odredbom članka 3. stavak 2. Zakona propisano je da se pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme

 

 

neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: obrana suvereniteta Republike Hrvatske), u smislu stavka 1. ovoga članka, podrazumijeva oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.

Iz sadržaja odredbe članka 3. stavak 1. Zakona proizlazi da je u odnosu na podnositelja zahtjeva najprije bilo nužno utvrditi institucionalnu pripadnost nekoj od specificiranih sastavnica oružanih snaga Republike Hrvatske ili naoružanim odredima Narodne zaštite uz istovremeno kumulativno ispunjavanje uvjeta sudjelovanja u obrani prema odredbi članka 3. stavak 2. Zakona.

Odredbom članka 179. toč. a Zakona propisano je da status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata utvrđuje ministarstvo nadležno za obranu odnosno ministarstvo nadležno za unutarnje poslove po zahtjevu stranke nakon provedenog upravnog postupka ili po službenoj dužnosti na temelju činjenica o kojima vodi službenu evidenciju.

Postupajući po zahtjevu tužitelja, prvostupanjsko tijelo je izvršilo uvid u službenu evidenciju te je utvrdilo da tužitelj ima status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, ali ne po traženoj osnovi niti za traženo razdoblje. Ujedno je utvrđeno i da tužitelj nije evidentiran kao pripadnik odreda Narodne zaštite, jer to ne proizlazi iz službene evidencije niti je isti na popisima tih odreda.

Nadalje, povodom navedenog zahtjeva proveden je daljnji upravni postupak te je tužitelj saslušan na predmetne okolnosti, a što je vidljivo iz zapisnika Područnog odsjeka za poslove obrane Požega KLASA: 561-01/20-01/84, URBROJ: 512M2-79-20-3 od 29. lipnja 2020.

U svom iskazu tužitelj je naveo da je bio pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite MZ Arslanovci te je izvršavao zadaće kao vojnik-stražar, tako što je čuvao straže, vršio naoružane ophodnje, kontrole prometa, pri čemu je za potrebe straže zaduživao pušku M-48 koju je nakon dežurstva i vraćao. Tužitelj je naveo da je sudjelovao u izradi fortifikacijskih objekata, kao i u blokadi i osvajanju vojarne u Požegi, a nakon osvajanja vojarne sudjelovao je u izvođenju i raspodjeli naoružanja. Navodi da je sudjelovao i u zaustavljanju vojne kolone u predmetnoj mjesnoj zajednici pri čemu je u čitavom razdoblju bio nezaposlen, a ne nalazi se na službenm popisu pripadnika Narodne zaštite općine Slavonska Požega, te ne posjeduje iskaznicu pripadnika Narodne  zaštite ili druge materijalne dokaze u svezi svog djelovanja.

Iz izjave svjedoka T. P., uzete na zapisniku o saslušanju svjedoka KLASA: 561-01/20-01/84, URBROJ: 512M2-79-19-4 od 29. lipnja 2019. proizlazi da je svjedoku poznato da je tužitelj bio pripadnik odreda NZ Arslanovci u kojoj je zapovjednik bio sada pok. Z. T. Š., a tužitelj je obnašao stražarske dužnosti, učestvovao je u zaustavljanju vojne kolone, vršio je kontrolu vozila i putnika, aktivno je sudjelovao u vrijeme blokade oslobađanja vojarne, a nakon oslobađanja radio je na izvlačenju tehnike i naoružanja koja su se raspoređivala po MZ.

Iz iskaza svjedoka Z. J. uzetog na zapisniku prvostupanjskog tijela KLASA: 561-01/20-01/84, URBROJ: 512M2-79-19-5 od 29. lipnja 2019. proizlazi da je svjedoku poznato da je tužitelj bio pripadnik odreda Narodne zaštite gdje je vršio stražarsku dužnost, odnosno sudjelovao je u blokadi i oslobađanju vojarne.

Dakle, navedeni svjedoci u svojim izjavama, potvrđuju navode tužitelja kako je isti u svojstvu pripadnika naoružanih odreda Narodne zaštite MZ Arslanovci izvršavao zadaće tako što je čuvao straže, vršio naoružane ophodnje, kontrole prometa i sudjelovao je u blokadi i oslobađanju vojarne.

Isto tako, u provedenom postupku je nesporno utvrđeno, izvršenim uvidom u

 

 

očitovanje Područnog odsjeka za poslove obrane Požega, KLASA: 561-01/20-01/84, URBROJ: 512M2-79-20-9 od 2. srpnja 2020. da se tužitelj u službenim evidencijama ne vodi kao pripadnik Narodne zaštite niti se nalazi na objedinjenom popisu pripadnika Narodne zaštite.

Tužitelj osobno, kao i navedeni svjedoci, nemaju saznanja o tome zašto se tužitelj ne vodi u službenim evidencijama, a tužitelj je mišljenja kako je navedena dokumentacija manjkava.   Navedeni svjedoci nalaze se na popisu pripadnika Narodne zaštite.                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                               

Pitanje tužiteljeve institucionalne pripadnosti Naoružanom odredu MZ Arslanovci u predmetnom razdoblju ne proizlazi kao dokazana činjenica s obzirom na priloženu službenu evidenciju tuženika, koja svakako ima veću dokaznu snagu od izjava tužitelja kao stranke i prethodno navedenih svjedoka.

Tuženik je pravilno utvrdio činjenično stanje u vezi činjenice da se tužitelj ne vodi u službenim evidencijama kao pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite MZ Arslanovci te tužitelj tijekom trajanja upravnog postupka, kao i tijekom upravnog spora navedeno ničim nije doveo u dvojbu. Naime, tužitelj ne posjeduje iskaznicu pripadnika Narodne  zaštite ili druge materijalne dokaze u svezi pripadnosti tim odredima.

Uzimajući u obzir prethodno opisano činjenično stanje, a posebno izjave tužitelja i navedenih svjedoka ovaj sud smatra da tužitelj ne ispunjava pretpostavke za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata na temelju pripadnosti naoružanim odredima Narodne zaštite MZ Arslanovci i iz razloga što se prvenstveno dužnosti koje je obnašao (a koje su utvrđene, između ostalog i na temelju njegove vlastite izjave i iskaza u kojima je detaljno opisao svoje zadaće) ne mogu podvesti pod oružani otpor agresoru, odnosno djelovanje u izravnoj vezi s tim otporom u smislu članka 3. stavka 2. Zakona.

Analizom vrste zadaća koje je u spornom razdoblju obavljao tužitelj, iste se, prema ocjeni ovoga suda, ne mogu podvesti pod oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom u smislu članka 3. stavka 2. Zakona, dok se kao što je već navedeno, prema podacima službene evidencije tužitelj niti ne vodi kao pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite MZ Arslanovci pa je tuženik pravilno utvrdio činjenično stanje u vezi zadaća koje je tužitelj obavljao, tako i u vezi činjenice da se isti ne vodi u službenim evidencijama te je tuženik na konkretni slučaj primijenio mjerodavne, gore navedene odredbe Zakona, odbivši zahtjev tužitelja.

Slijedom navedenoga, tužitelj nije doveo u dvojbu činjenična utvrđenja iz provedenog postupka, dok je u pogledu pozivanja tužitelja na drugačiju sudsku praksu ovoga suda potrebno naglasiti kako je presuda ovoga suda poslovni broj: 4 UsI-1153/2019-9 od 23. prosinca 2019. donesena na temelju drugačijeg činjeničnog stanja, odnosno utvrđene činjenice da postoje odgovarajući materijalni dokazi u svezi pripadnosti osobe naoružanim odredima Narodne zaštite, a što ovdje nije slučaj. Dakle, radi se o različitoj činjeničnoj situaciji koja nije primjenjiva na konkretni slučaj, kao što na ovaj upravni spor nemaju utjecaja činjenična utvrđenja iz drugih upravnih postupaka, budući su za predmetnu upravnu stvar relevantne činjenice koje su utvrđene tijekom predmetnog postupka i dokazi koji se odnose na samog tužitelja.

Slijedom navedenoga, iz uvida u priloženu dokumentaciju, odnosno službenu evidenciju tuženika, kao i provedenih dokaza, te čitanjem priloženih izjava prethodno navedenih svjedoka, ne proizlazi da tužitelj ispunjava uvjet iz članka 3. stavak 1. b) Zakona u svezi odredbe članka 3. stavak 2. Zakona, te isti nije u predmetnom razdoblju pružao oružani otpor agresoru i djelovao izravno u vezi s tim otporom.

Također, sud smatra da je obrazloženje osporavanog rješenja sukladno odredbi članka 98. stavak 5. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/09- nastavno: ZUP) u svezi odredbe članka 120. stavak 3. ZUP-a.

 

Sud smatra da je tuženik pravilnom primjenom materijalnog prava i na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja odbio žalbu tužitelja pri čemu nije povrijedio zakon na njegovu štetu. Slijedom navedenoga, primjenom članka 57. stavak 1. ZUS-a tužbeni zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan, kao u izreci ove presude.

 

U Osijeku 18. ožujka 2021.

 

                                                                                                                              Sutkinja

   Blanka Sajter v. r.

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovome sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.