Poslovni broj: 61 Pž-7095/2019-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 61 Pž-7095/2019-2

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Omazića, predsjednika vijeća, Ivane Mlinarić, suca izvjestitelja i Tatjane Kujundžić Novak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKA HRVATSKA, OIB ..., kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u P., protiv tuženika OPĆINA B., B., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik I. O., odvjetnik u U., radi utvrđenja prava vlasništva i isplate iznosa od 906.459,00 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-305/2019-24 od 11. listopada 2019., u sjednici vijeća održanoj 17. ožujka 2021.

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-305/2019-24 od 11. listopada 2019.

 

Obrazloženje

 

Presudom Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-305/2019-24 od 11. listopada 2019. utvrđeno je da je tužitelj vlasnik nekretnina označenih kao k.č. br. 1944/105, šuma, površine 3300 m2, k.č. br. 1944/106, šuma, površine 3570 m2, obje upisane u zk. ul. 1850 k.o. B., u dijelu 1/1, k.č. br. 1944/107, šuma, površine 3350 m2, upisana u zk. ul. 2702 k.o. B., u dijelu 2832/3350 k.o. B., a slijedom čega je tuženik dužan trpjeti brisanje prava vlasništva, odnosno suvlasništva na predmetnim nekretninama uz istovremenu uknjižbu prava vlasništva, odnosno suvlasništva tužitelja, i to na k.č. br. 1944/105, šuma, površine 3300 m2, k.č. br. 1944/106, šuma, površine 3570 m2, obje upisane u zk. ul. 1850 k.o. B., u dijelu 1/1, k.č. br. 1944/107, šuma, površine 3350 m2, upisana u zk. ul. 2702 k.o. B., u dijelu 2832/3350 k.o. B. (točka I. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 906.459,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke) i tuženik je obvezan na naknadu troškova postupka tužitelju u iznosu od 6.000,00 kn (točka III. izreke).

 

Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog svih zakonom predviđenih razloga s prijedlogom da se ona preinači i odbije tužbeni zahtjev.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

 

Pobijana presuda ispitana je na temelju odredaba članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje: ZPP), u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

Nakon što je rješenjem ovoga suda poslovni broj Pž-5786/2016-3od 15. svibnja 2019. ukinuta presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-1360/15 od 24. lipnja 2015. i predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje, tužitelj je u podnesku od 4. srpnja 2019. ispravio tužbu na način da je u deklaratornom dijelu tužbenog zahtjeva kojim zahtijeva utvrđenje prava vlasništva označio i površinu predmetnih katastarskih čestica u skladu s podacima iz zemljišne knjige. U odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 906.459,00 kn tužitelj je u navedenom podnesku činjenično obrazložio tužbeni zahtjev u bitnome navodeći kako isplatu toga iznosa zahtijeva samo u odnosu na dio nekretnine k.č.br. 1944/107 k.o. B. kojim je tuženik nezakonito raspolagao u korist trećih osoba (u ukupnom udjelu od 518/3350) u odnosu na koji dio ne zahtijeva utvrđenje prava vlasništva i u odnosu na nekretninu kč.br. 1944/133, k.o. B. koja također nije predmet deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva.

 

Tuženikovi žalbeni navodi koji se odnose na utvrđenje prava vlasništva nisu osnovani. Naime, u konkretnom slučaju nije sporna činjenica da su u zemljišnim knjigama Općinskog suda u B. nekretnine kč. br. 1944/105 i kč. br. 1944/106 upisane kao tuženikovo vlasništvo, a nekretnina kč. br. 1944/107 kao suvlasništvo tuženika u odnosu na 5. udio: 2832/3350, sve k.o. B., te da su sve navedene nekretnine u zemljišnim knjigama upisane u naravi kao šume. Nije sporna niti činjenica da su predmetne nekretnine ranije bile upisane kao društveno vlasništvo s pravom korištenja O. B. kao tuženikovog pravnog prednika. Iz potvrde koju su izdale Hrvatske šume d.o.o. Ur.br. ... od 27. rujna 2013. (list 44. spisa; dalje: Potvrda) u bitnome proizlazi kako se predmetne nekretnine vode u šumskogospodarskoj osnovi, odnosno obuhvaćene su programima gospodarenja šumama i šumskim zemljištima u vlasništvu Republike Hrvatske na dan 16. listopada 1990. i u naravi su šume i šumsko zemljište. Prema tome, upravo zbog toga što su predmetne nekretnine na dan 16. listopada 1990. bile obuhvaćene navedenim programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištem i u naravi su predstavljale šume i šumsko zemljište, to je tužitelj stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine“ broj 41/90; dalje: ZIDZŠ) po samom zakonu postao vlasnikom tih nekretnina.

 

S druge strane, iz Potvrde, kao niti iz koje druge isprave u spisu ne proizlazi da bi u odnosu na predmetne nekretnine bio proveden postupak izdvajanja iz šumsko gospodarske osnove u skladu s odredbom članka 17. ZIDZŠ-a. Izmijenjenim člankom 17. u stavku 1. Zakona o šumama je propisano da Sabor Republike Hrvatske, odnosno organ kojeg on ovlasti može pojedine šume i šumska zemljišta u državnom vlasništvu izdvojiti iz šumsko- gospodarskog područja i prenijeti prava u pogledu oblasti šuma i šumskih zemljišta na drugu pravnu osobu, radi njihovog korištenja u druge namjene, ako za to postoji opći interes.

 

Tuženik po prvi put tek u žalbi iznosi tvrdnju kako Potvrda predstavlja nezakoniti dokaz, odnosno kako se radi o nezakonito pribavljenom dokazu. S tim u svezi sam tuženik u žalbi čini nespornom činjenicu kako u ovom postupku nije isticao navedenu tvrdnju. U tijeku prvostupanjskog postupka tuženik pogotovo nije iznio tvrdnju kako je Potvrda krivotvorina, odnosno isprava s neistinitim sadržajem. Radi se, dakle, o novim činjenicama čije iznošenje nije dopušteno u žalbi, osim ako se one odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti, što, međutim, ovdje nije slučaj. Zbog toga navedene žalbene navode koji se odnose na nezakonite dokaze ovaj sud nije ovlašten ispitivati (članak

352. stavak 1. ZPP-a).

 

Tuženik osnovano ističe u žalbi kako je dopušteno dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena (članak 230. stavak 3. ZPP-a). U tom slučaju je teret dokaza na onoj strani koja tvrdi da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena. U skladu s time, tuženik je u konkretnom slučaju trebao predložiti ili priložiti dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno onome što je utvrđeno u Potvrdi. Navedeno je, međutim, tuženik u konkretnom slučaju propustio učiniti. Naime, tuženik je u podnesku od 11. travnja 2014. samo paušalno predložio uviđaj na licu mjesta uz prisustvovanje vještaka gospodarske struke. Međutim, tuženik nije određeno naveo radi utvrđivanja kojih odlučnih činjenica predlaže izvođenje tog dokaza što je bio dužan učiniti. Tek u ponovnom postupku pred prvostupanjskim sudom tuženik je, protivno odredbama članka 299. ZPP-a, na ročištu održanom 12. rujna 2019. određeno naveo kako predlaže poduzimanje uviđaja s vještacima na okolnost je li predmetno zemljište na dan16. listopada 1990. predstavljalo šumu ili šumsko zemljište. Međutim, uviđaj se poduzima kad je za utvrđivanje kakve činjenice ili za razjašnjenje kakve okolnosti potrebno neposredno opažanje suda. Uviđaj se može obavljati i uz sudjelovanje vještaka (članak 227. ZPP-a). Dakle, uviđajem na licu mjesta bi se mogla utvrditi samo činjenica sadašnjeg stvarnog stanja predmetnih nekretnina, odnosno predstavljaju li predmetne nekretnine i danas u naravi šume (kao što je to upisano u zemljišnim knjigama). Međutim, te činjenice su pravno irelevantne za osnovanost tužbenog zahtjeva jer je za tužiteljevo stjecanje prava vlasništva na temelju zakona mjerodavno stanje predmetnih nekretnina kakvo je bilo 16. listopada 1990. kada je stupio na snagu ZIDZŠ, a ne stanje nekretnine kakvo bi bilo u trenutku izvođenja uviđaja pa je upravo iz tog razloga prvostupanjski sud pravilno odbio navedeni dokaz. Iz navedenih razloga prvostupanjski sud je pravilno odbio i tuženikov dokaz za saslušanje svjedoka predloženih „na okolnost gospodarenja predmetnim nekretninama“. Pravilno je odbijen i tuženikov dokaz za saslušanje svjedoka mr. sc. I. P., dipl.ing. šuma jer tuženik nije određeno naveo radi utvrđivanja kojih odlučnih činjenica predlaže izvođenje tog dokaza što je bio dužan učiniti.

 

Osim toga, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno odbio i tuženikove dokaze koje je tuženik prvi put stavio tek u ponovnom postupku pred prvostupanjskim sudom na ročištu održanom 12. rujna 2019., i to za uvid u spis poslovni broj P-359/2017 u kojem je u odnosu na susjedno zemljište provedeno vještačenje po vještacima mjernične i šumarske struke te da vještak šumarske struke obavi uvid u šumarsko- gospodarsku osnovu i pribavi potvrdu Hrvatskih šuma d.o.o. To prvenstveno iz razloga što su prema odredbama članka 299. ZPP-a, stranke dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke (stavak 1.). Stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka (stavak 2.). Nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. ovoga članka sud neće uzeti u obzir (stavak 3.). Navedene dokaze tuženik je predložio tek u ponovnom postupku pred prvostupanjskim sudom na ročištu održanom 12. rujna 2019., ali nije iznio tvrdnju niti je dokazao kako navedene dokaze nije mogao predložiti pravovremeno u skladu s odredbom članka 299. stavka 2. ZPP-a zbog čega sud nije dužan uzeti u obzir navedene dokaze u skladu s odredbom članka 299. stavka 3. ZPP-a. Osim toga, susjedno zemljište u odnosu na koje je provedeno vještačenje u predmetu poslovni broj P-359/2017 nije predmet ovoga spora, odnosno nije obuhvaćeno predmetnim tužbenim zahtjevom, dok tuženik nije dokazao tvrdnju kako je parcela iz ovog postupka nastala iz matične parcele obuhvaćene vještačenjem u tom predmetu. Prvostupanjski sud je pravilno odbio i tuženikov prijedlog da mu se odredi dodatni rok za dostavu izvoda iz prostorno planske dokumentacije i potvrde o statusu zemljišta. To prvenstveno iz razloga što je tuženik takav prijedlog stavio tek u ponovnom postupku pred prvostupanjskim sudom na ročištu održanom 12. rujna 2019., dakle, protivno odredbama članka 299. ZPP-a. Osim toga, tuženik nije određeno naveo radi utvrđivanja kojih odlučnih činjenica predlaže pribavljanje navedenih isprava što je bio dužan učiniti.

 

Tuženik je po prvi put tek uz žalbu dostavio nalaz i mišljenje ovlaštenog stalnog sudskog vještaka gospodarske struke mr.biteh.sci T. M. B., dipl.ing.poljop. od 21. svibnja 2019. Radi se, dakle, o novom dokazu čije predlaganje nije dopušteno u žalbi, osim ako se odnosi na bitne povrede odredaba postupka zbog kojih se žalba može izjaviti, što ovdje nije slučaj. Zbog toga navedenu ispravu ovaj sud nije ovlašten ispitivati (članak 352. stavak 1. ZPP-a).

 

U odnosu na tuženikove tvrdnje kako su predmetne nekretnine uvrštene u građevinsko zemljište ističe se kako je za tužiteljevo stjecanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama na temelju samog zakona nebitno jesu li se te nekretnine u trenutku stjecanja (dakle, 16. listopada 1990.) nalazile unutar ili izvan zone građevinskog zemljišta, kao što je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud. Naime, kao što i prvostupanjski sud pravilno navodi pozivajući se pri tome na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-450/11 od 11. siječnja 2012. činjenica je li se nekretnina nalazila u zoni građevinskog zemljišta ili izvan te zone na dan stupanja na snagu ZIDZŠ-a nema utjecaja na tužiteljevo stjecanje prava vlasništva (takvo shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo i u odlukama poslovni broj Rev-461/11 od 4. studenoga 2014., Rev-2247/10 od 23. listopada 2012. i Rev-2052/10 od 3. rujna 2013.).

 

U odnosu na tuženikove tvrdnje vezane uz sječu šuma ukazuje se na to da je u podnesku od 11. travnja 2016. sam tuženik u bitnome naveo kako dostavlja dopis Hrvatskih šuma od 29. kolovoza 2012. iz kojeg se vidi da je šuma posječena 1980/1981 godine „na nekretnini koja se nalazi u neposrednoj blizini spornih nekretnine“ (…), a ne na predmetnim (spornim) nekretninama. Iz potvrde na koju se poziva tuženik (list 66. spisa) u bitnome proizlazi kako se ona uopće ne odnosi na predmetne nekretnine, već na nekretninu kč. br. 1944/126, k.o. Općina B. koja nije predmet ovoga spora, ali i da je i ta nekretnina na dan 16. listopada 1990. bila u naravi šuma.

 

Uzevši u obzir navedeno, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredaba članka 6. ZIDZŠ-a prihvatio deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva.

 

Osim toga, prvostupanjski sud je pravilno prihvatio i kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 906.459,00 kn. Naime, u konkretnom slučaju nije sporna činjenica da je tuženik raspolagao s ukupno 518/3350 dijela nekretnine k.č.br. 1944/107, k.o. B. i cijelom nekretninom kč.br. 1944/133, k.o. B. u korist trećih (fizičkih) osoba, koja činjenica proizlazi i iz Ugovora o kupoprodaji i Aneksa (list 26.-41. spisa). Nije sporna niti činjenica da je po osnovi kupoprodajne cijene tuženiku isplaćen iznos od 119.271,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti. Osim toga, na temelju izvedenih dokaza prvostupanjski sud je pravilno utvrdio kako su navedene nekretnine na dan 16. listopada 1990., bile šume, odnosno šumsko zemljište zbog čega je tužitelj stupanjem na snagu ZIDZŠ-a po samom zakonu postao vlasnikom tih nekretnina. Međutim, upravo iz razloga što je tuženik stekao navedeni iznos na temelju valjanih ugovora o kupoprodaji, dok tužitelj, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, ne tvrdi niti dokazuje kako su ti ugovori raskinuti i/ili da su ništetni i/ili da su na drugi način prestali, to je odlučujući o navedenom dijelu tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO). Unatoč navedenoj pogrešnoj primjeni materijalnog prava, valjalo je i pravilnom primjenom materijalnog prava jednako odlučiti o navedenom dijelu tužbenog zahtjeva. Naime, tuženik koji je raspolagao navedenim nekretninama koje su po samom zakonu tužiteljevo vlasništvo je takvim neovlaštenim korištenjem stekao korist u visini kupoprodajne cijene prodanih nekretnina. Stoga tužitelj kao vlasnik tih nekretnina ima pravo na naknadu koristi koju je tuženik ostvario takvim neovlaštenim korištenjem u skladu s odredbama članka 1120. ZOO-a u iznosu od 906.459,00 kn.

 

Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu zbog čega ima pravo na naknadu troškova postupka (članak 154. stavak 1. ZPP-a), čija visina je u konkretnom slučaju pravilno određena (članak 155. ZPP-a), što tuženik u žalbi niti ne dovodi u pitanje.

 

Uzevši u obzir navedeno, tuženik svojim žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, dok u postupanju prvostupanjskog suda nisu uočene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Zbog toga je, na temelju odredaba članka 368. ZPP-a, valjalo odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

 

Zagreb, 17. ožujka 2021.

 

Predsjednik vijeća

Ivica Omazić, v.r.