Poslovni broj Gž-78/2021-2

 

Poslovni broj Gž-78/2021-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Puli - Pola, po sucu Biljani Bojanić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. B. (OIB:…) iz Z., zastupanog po punomoćniku R. B., odvjetniku u Z., protiv tuženika 24… d.o.o. (OIB:…) iz Z., zastupani po punomoćniku H. L., odvjetniku u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj: Pn-796/2019-24 od 28. listopada 2020., 17. ožujka 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj: Pn-796/2019-24 od 28. listopada 2020.

 

              Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadom troška žalbenog dijela postupka.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je zahtjev tužitelja koji glasi:

"Tuženik 24… d.o.o. za nakladničku djelatnost iz Z., dužan je platiti tužitelju M. B. iz Z., iznos od 40.000,00 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. 10. 2018. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te se nalaže tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana."

 

Točkom II. iste presude tužitelju je naloženo nadoknaditi parnične troškove tuženiku u iznosu od 7.500,00 kuna u roku od 15 dana.

 

Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne odluke o trošku postupka. Žalbom se navodi da uprkos činjenici što je saslušano više svjedoka, nije saslušan autor spornog teksta, iako je to od strane tužitelja zatraženo, obzirom da su ostali svjedoci nepotrebni. Suprotno navodima prvostupanjskog suda tužitelj je jasno iskazao da ga je upravo navedeni članak uznemirio, obzirom je objava toga članka dovela do propitivanja ne samo od strane kolega i obitelji, već i djece na fakultetu i u školi, kao i majke tužitelja, te je i primoran piti tablete za smirenje, dok se u tekstu tuženika aludira na veze tužitelja putem kojih je dobivao dojave, što predstavlja osjetljivo područje, dok to u slučaju tužitelja nije dokazano, niti je to tuženik dokazao tijekom postupka. Ističe, kako prvostupanjski sud iz konteksta izvlači određene riječi i izjave navodom, da odvjetnik tužitelja, ne sam tužitelj, prati što se o tužitelju objavljuje u medijima, što je suprotno iskazu tužitelja koji je naveo da je u dogovoru sa odvjetnikom podigao predmetnu tužbu, uz iskaz o pozivima vezano za predmetni članak, pa spominjući odvjetnika kod odlučivanja životno je i logično da sa istim konzultira na temelju izričite upute i zadobivene punomoći. Vezano za iskaz saslušanog svjedoka I. P., koji je suradnik teksta objavljenog u tjedniku E., proizlazi da on nije vidio originalni dokument od 25. srpnja 2011., već objavu tog dokumenta u tjedniku N., potpisanog od načelnika PNUSKOK-a Rijeka, koji mu je izgledao kao autentičan, a iz iskaza proizlazi da nije prije objave same informacije provjerio istinitost koja je objavljena u predmetnom tekstu kod tuženika, kao što tuženik u provedenom postupku nije dokazao da se radi o službenom dokumentu objavljenom u medijima ili tiskovnoj konferenciji za medije. Iz provedenih iskaza nedvojbeno proizlazi da su sporne informacije o tužitelju dobivene posredno, prenoseći informacije objavljene u tjedniku N. a potom i u E., koje nisu dobivene od tijela državne vlasti, pa iako je ovdje samo preneseno ono što je objavljeno u drugim novinama, nije se poduzeo dodatni angažman radi provjere točnosti navoda, čime tuženik nije postupao u dobroj vjeri koja mora postojati za zakonito postupanje nakladnika i ponašanje novinara pri izradi članka. Nadalje, pozivom na odluke ESLJP, Ustavnog suda RH i revizijske odluke Vrhovnog suda, smatra da su objavljeni navodi u predmetnom članku štetni za tužitelja i podobni da kod čitatelja stvore sliku o tužitelju kao osobi izuzetno negativnih svojstava, svrstavajući u krug onih koje treba prezirati i moralno osuditi a sve uz negativan naslov i podnaslov članka u kojem je navedeno ime tužitelja i prikazana njegova slika. I odluka o trošku nije pravilna obzirom da dosudom troška prvostupanjski sud nije imao u vidu kriterije iz Konvencije i protokola kojim bi se postigla poštena ravnoteža suprotstavljenih imovinskih interesa stranaka vezano za uspjeh u parnici, vodeći računa pretrpljene štete uslijed protupravnog ponašanja tuženika, kao i da je neosnovano priznat troška podneska od 08. travnja 2019. za koji se ne može sa sigurnošću reći da li se radi o obrazloženom podnesku.

Žalbeni je prijedlog preinačenje pobijane presude a podredno ukidanje i vraćanje na ponovni postupak u skladu sa žalbenim navodima, uz trošak sastava žalbe.

 

Sa tom je žalbom postupljeno prema odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje ZPP).

 

U svom odgovoru na žalbu tuženik osporava žalbene navode tužitelja pozivom i na dostavljene prvostupanjske odluke u postupcima pokrenutim od strane tužitelja protiv nakladnika radi isplate štete, uz prijedlog da se odbije žalba tužitelja kao neosnovana i prizna trošak sastava odgovora na žalbu.

 

Žalba tužitelja nije osnovana.

 

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za naknadom neimovinske štete od tuženika koja mu je nastala objavom članka 04. listopada 2018. pod naslovom "…" i podnaslovom "… "…" …" uz istaknutu fotografiju tuženika tiskovine E. broj … od 05. listopada 2018. s naslovom  "…" te podnaslovom "…", u okviru kojega teksta je autor oklevetao tužitelja navodom "…", čime je zbog neistinitih navoda u odnosu na tužitelja proizveo teške duševne boli jer je oklevetan radi navodnog dojavljivanja svojim pretpostavljenima. Tužitelj je 23. listopada 2018., zatražio ispravak informacije objavljene u članku od 4. listopada 2018., od glavnog urednika tuženika i tuženika, čime su ispunjene procesne pretpostavke za pokretanje postupka.

 

Sud prvog stupnja je odbio postavljeni tužbeni zahtjev za isplatom utvrdivši, da je u vrijeme objave spornog članka tužitelj bio potpredsjednik Hrvatskog sabora i saborski zastupnik, te zamjenik predsjednika Hrvatske demokratske zajednice i time poznat široj javnosti, kao javna osoba prisutan u javnom prostoru a tema spornog članka, odnosno najave u dnevnim novinama 24… za tjednik E. je povezanost politike i elitne prostitucije, pa se radi o temi koja je u interesu javnosti o kojoj su pisali i drugi mediji (tjednik N.), što su naveli i svjedoci P., M. i A. i tjednik E., za koji je i napisana sporna najava u dnevnim novinama tuženika, a veći dio najave odnosi se na sliku naslovnice tjednika E., uz naslov i podnaslov, smatrajući točnom tvrdnju tuženika da se u naslovu na prenesenoj naslovnici E. spominje u kontekstu V. dama i time sugerira čitatelju da bi tužitelj bio visoko rangirani makro, odnosno svodnik, te da je to za njega uvredljivo imajući u vidu da su uz fotografiju tužitelja objavljene i fotografije dvije nepoznate ženske osobe ali tuženik u spornoj najavi za tjednik E. ne piše o osobnom ili obiteljskom životu tužitelja već o njegovim javnim funkcijama.

 

Cijeneći zatraženu naknadu neimovinske štete za povredu ugleda i časti, ista se priznaje kada je povreda izuzetno teška i kada su realne manifestacije kod oštećenog tako očite da se jasno iskazuju kao povreda časti i ugleda, posljedično izazvana objavljenom informacijom a sve prema odredbi čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje ZOO). Prilikom odlučivanja o visini pravične novčane naknade, prema navodu tužitelja da mu je objava nanijela štetu ugledu i časti uznemirila njegove članove obitelji i prijatelje, da je pio tablete za smirenje i da su postojali pritisci unutar stranke da se makne sa funkcije u Saboru i u stranci, iako na kraju do toga nije došlo jer je naveo da je još uvijek potpredsjednik Sabora, iskaz tužitelja smatra kontradiktornim, navodima da njegov odvjetnik odlučuje o tome koga će tužiti jer se o njemu objavljuje puno članaka u raznim medijima iz čega proizlazi da odvjetnik tužitelja a ne sam tužitelj, prati ono što se o tužitelju objavljuje i kada smatra da je nešto uvredljivo i neistinito objavljeno o tužitelju, onda tuže pojedini medij. Temeljem iskaza zaključuje da uznemirenost tužitelja objavom članka nije bila takvog intenziteta i trajanja da bi bili ispunjeni uvjeti iz čl. 1100. ZOO-a koji bi opravdavali dosudu pravične novčane naknade kraj činjenice da je o tužitelju u razdoblju prije i poslije objave toga članka objavljen niz članaka u kojima su se prenosile informacije o temama o kojima je u predmetnom članku pisano, pa se ukazuje nelogičnim da su opisane tegobe tužitelja uznemirenost, upiti obitelji i prijatelja uzrokovani baš objavom toga članka a osobito da su zbog te objave postojali unutar stranački pritisci, kao što i nije dokazao da je eventualna povreda prava osobnosti povezana tim člankom i da bi poteškoće bile u uzročno-posljedičnoj vezi sa tim člankom, odnosno da tegobe tužitelja u vidu uznemirenosti i upita obitelji i prijatelja ne upućuju na izrazito intenzivne duševne boli kod tužitelja, već određene negativne čuvstvene doživljaje zbog informacijom uzrokovanih upita. Navodi tužitelja da bi se takve neistinite informacije i osjetile u poslovnim krugovima što je imalo negativan učinak u njegovim poslovnim odnosima, nisu dokazani osim tvrdnje tužitelja da se tražila njegova smjena a do čega nije došlo. Stoga je odbijen tužbeni zahtjev jer nije dokazana uzročno posljedična veza za nastanak štete, kao ni težinu i intenzitet povrede koji bi opravdao dosudu naknade.

 

Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda tužitelja, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka (čl. 365. ZPP-a) ocjena je ovog suda da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Prije svega, osporena presuda u smislu ocjene osnovanosti žalbenih razloga ostvarenja bitne povrede odredaba parničnog postupka koji se posebno ne povezuje niti obrazlaže, nije osnovana, obzirom su navedeni valjani razlozi za stav suda prvog stupnja o neosnovanosti postavljenog zahtjeva.

 

Sukladno odredbi čl. 21. Zakona o medijima ("Narodne novine" broj: 59/04, 84/11, 81/13 – dalje ZM) nakladnik koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugome štetu dužan ju je naknaditi izuzev u slučajevima propisanim Zakonom. Neimovinska šteta se naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika, te isplatom naknade sukladno Općim propisima obveznog prava (čl. 22. st. 1. ZM-a), s time da je odredbom čl. 19. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje ZOO), propisano koji se to vidovi nematerijalne štete u slučaju povrede prava osobnosti priznaju fizičkoj i pravnoj osobi. Nakladnik se može osloboditi odgovornosti za štetu ukoliko dokaže eskulpacijske razloge propisane čl. 21. st. 4. ZM-a.

 

Odredbom čl. 21. st. 4. toč. 3. ZM-a određuje eskulpacijske razloge na strani nakladnika i to u slučaju da je šteta učinjena i točnim činjenicama ili činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti a postoji li opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije iako je postupano u dobroj vjeri.

 

Predmetni sporni članak predstavlja najavu članka tjednika E. koji je i objavljen u tjedniku E. 05. listopada 2018., odnosno slijedeći dan od dana objave najave u listu tuženika, te se taj dio najave, kao što i sud prvog stupnja navodi, odnosi na sliku naslovnice tjednika E. uz naslov i podnaslov u navedenom tjedniku i pravilno zaključuje da tuženik u spornoj najavi ne piše o osobnom ili obiteljskom životu tužitelja, već o njegovim javnim funkcijama, na način kako se to i tužbom ukazuje i samo u odnosu na činjenicu koja se povezuje da bi tužitelj štitio pretpostavljene, nakon što je policijska istraga dva puta provaljena. U okviru tih navoda, isti nisu prvi puta objavljeni, već su i prethodno objavljeni u tjedniku N., te je iz dopisa ODO u Zagrebu 09. kolovoza 2019., po zahtjevu prvostupanjskog suda, vezano za postupak KN-DO-7562/11 koji se vodi zbog počinjenja kaznenog djela odavanje službene tajne od nepoznatog počinitelja, naveden dan nalog policiji daljnjeg kriminalističkog istraživanja, poduzimanje mjera i radnji u svrhu otkrivanja počinitelja, kao i činjenici da počinitelj nije otkriven i sadržaj izvida tajan. U vrijeme najave članka u tjedniku E. i nije postojala odluka državnog odvjetništva kojom se nije utvrdila osnovana sumnja počinjena kaznenog djela tužitelja za odavanjem službene tajne. Sve to ukazuje da se navedena informacija nije objavila prvi puta, već su i ranije postojale objave od srpnja 2011., vezane za aferu "…" i u vezi sa time povezivala sa tužiteljem, pa se stoga i ne može raditi o samoj jedinoj činjenici koja bi utjecala na povredu.

 

Navodi da se iz stila pisanja radilo samo na tome da se tužitelj povrijedi i ponizi, isto tako se mogu vezivati ne sa njegovim obiteljskim već javnim funkcijama.

 

Vezano za žalbene navode kojima se ukazuje da se ne može vezivati navod tužitelja da njegov odvjetnik odlučuje koga će tužiti, ne mogu se prihvatiti, obzirom je prilikom saslušanja tužitelj iskazao da je u dogovoru sa odvjetnikom podigao tužbu, ali  isto tako je svojim iskazom prethodno i naveo, ono što prvostupanjski sud navodi, da njegov odvjetnik odlučuje o tome koga ćemo tužiti s obzirom da je bilo i drugih natpisa a koji nisu vezani za konkretnu temu koja se tiče utuženog članka, pa se stoga i ne može tako iznesen iskaz tužitelja cijeniti na način kako se to žalbom ukazuje.

 

Žalbeni navodi da nije saslušan autor spornog teksta su osnovani ali ne utječu na odluku, obzirom je saslušanjem svjedoka i to I. P. utvrđeno, da je isti sudjelovao kao suradnik u tekstu koji je objavljen u tjedniku E. ali ne i u kreiranju objave te sporne naslovnice tjednik E., kao što je i saslušani svjedok H. M., također naveo da u predmetnom spornom tekstu nije radio a koji tekst je predstavljao najavu tjednika E. od 05. listopada 2018., a da takve najave obično radi uredništvo ili bilo tko obzirom se radi o najavi teksta koji slijedi ali da je sudjelovao u izradi glavnog teksta. Stoga, kako se u spornom članku faktički radi o najavi teksta koji će biti objavljen u tjedniku E. idućeg dana, prema provedenim dokazima i nije bilo utvrđenog posebnog autora za takav tekst odnosno objavu.

 

Zaključak prvostupanjskog suda vezano za osnovanost postavljene isplate je pravilan obzirom da je odredbom čl. 1100. st. 1. ZOO-a propisano, da će u slučaju povrede prava osobnosti sud, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Pri tome, odredba čl. 1100. st. 1. ZOO-a upućuje na zaključak da povreda prava osobnosti ne daje uvijek oštećeniku pravo na pravičnu naknadu obzirom je isto uvjetovano težinom povrede i okolnostima slučaja. U konkretnom slučaju nije dokazano da bi težina povrede i okolnosti slučaja opravdavala i dosudu pravične novčane naknade a posebno nije dokazana visina zatražene naknade štete. Iz iskaza tužitelja ne može se zaključiti o kakvoj se težini povrede osobnosti radilo a što je i bilo osnovno utvrditi za dosudu odštete, obzirom ne proizlazi zaključak o duševnim bolovima posebno o trajanju bolova i njihovom intenzitetu, kada i navodi da je bilo i drugih natpisa, koji nisu vezani za ovaj isti natpis iz utuženog članka. Naknada neimovinske štete za povredu prava osobnosti cijeni se u okviru okolnosti slučaja i težine duševnih boli i nije naknada u punom smislu već mogući način umanjenja nastalih posljedica koje prema svojoj jačini, trajanju i prilikama sredine jasno manifestiraju povredu, čiji nastanak od strane tužitelja nije dokazan. Time cijeneći i cilj kojim služi naknada ali i da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom, pravilno je i od strane suda prvog stupnja u konkretnom slučaju odlučeno da sporni članak nije stvorio mišljenje o tužitelju koji bi mu prouzročilo duševne boli i povrijedio ugled časti i dostojanstvo.

 

Odluka o parničnom trošku je također pravilna i zakonita, kako po osnovi sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a tako i visini (čl. 155. st. 1. ZPP-a). Neosnovan je žalbeni navod tuženika da je prvostupanjski sud trebao cijeniti ravnotežu o odluci o troškovima postupka, kao i uspjeh stranaka u parnici, obzirom na uspjeh tužitelja u parnici. Pravilno je i tuženiku priznat podnesak od 08. travnja 2019. obzirom je taj podnesak tuženiku od strane prvostupanjskog suda i dan na uvid na održanom ročištu, pa tako sukladno Tbr. 8/1 Tarife po svom sadržaju i obuhvaća taj podnesak.

 

Slijedom navedenog, kako je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno odlučno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, žalba tužitelja je odbijena i odlučeno sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

Zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadom troška žalbenog postupka odbijeni su budući sa žalbom tužitelj nije uspio, pa je odlučeno sukladno čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 154. st. 1. ZPP-a, dok tuženiku nije priznat sastav odgovora na žalbu jer navedena radnja nije bila potrebna (čl. 166. st. 1. u vezi sa čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

 

U Puli – Pola 17. ožujka 2021.

 

 

Sudac

 

Biljana Bojanić