- 1 -              Revd 114/2021-2

Broj: Revd 114/2021-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović – Ivanišević predsjednice vijeća, Goranke Barać – Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. T. iz B., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u Odvjetničkom društvu R. & P., O., protiv tuženika H. c. d.o.o. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik G. O., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-1592/2020-2 od 27. srpnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru, poslovni broj P-3196/19-4 od 14. veljače 2020., na sjednici održanoj 17. ožujka 2021.

r i j e š i o   j e:

I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbacuje.

II. Zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

Tužitelj je prijedlogom za dopuštenje revizije predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-1592/2020-2 od 27. srpnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru, poslovni broj P-3196/19-4 od 14. veljače 2020., zbog dva pitanja koja smatra važnima za odluku u sporu i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

Tuženik u odgovoru na prijedlog tužitelja predlaže prijedlog odbaciti kao nedopušten. Traži troškova odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

Prijedlog nije dopušten.

Postupajući po odredbi čl. 387. st. 1. i 5. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske je ocijenilo da pitanja u prijedlogu nisu važna pitanja u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.

Tužitelj je u prijedlogu naveo slijedeća pitanja:

„Može li se smatrati da je proveden postupak izvlaštenja u slučaju kada je nekretnina oduzeta tužitelju za vrijeme okupacije i to od strane tzv. SFRJ Republike Srpske, Krajine Srpske, Oblast Slavonija, Baranja i Zapadni Srem, u postupku pred Sekretarijatom za urbanizam, stambeno-komunalne delatnosti i imovinsko-pravne odnose, koja tijela više ne postoje, a u kojem postupku je tužitelju oduzeta nekretnina bez donošenja formalne odluke o naknadi?

Kada počinje teći zastara potraživanja naknade za izvlaštenu nekretninu, da li nakon faktičnog oduzimanja nekretnine ili nakon upisa korisnika izvlaštenja u zemljišnoj knjizi kao vlasnika nekretnine, odnosno nakon donošenja rješenja o utvrđivanju i isplati naknade za izvlaštenu nekretninu?“

Kao razlog važnosti navedenog drugog pitanja predlagatelj ukazuje na odluku revizijskog suda poslovni broj Rev-1014/1995 od 17. veljače 1998. za koju smatra da je donesena u primjenjivom slučaju, kao i na odluku Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-4/2018-2 od 16. svibnja 2019., ističući da je donesena presuda suprotna shvaćanjima zauzetima u navedenim odlukama.

U odnosu na prvo postavljeno pitanje valja reći da se u njemu polazi od specifičnih okolnosti ovog konkretnog slučaja te za tako postavljeno pitanje tužitelj nije u prijedlogu određeno obrazložio niti jedan valjani razlog u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP zbog kojeg bi koje naznačeno pitanje bilo važno i to ne samo za odluku u ovoj pravnoj stvari, što predlagatelj opširno obrazlaže, već i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni odnosno za razvoj prava kroz sudsku praksu. Naime, propušteno je primjerice ukazati na eventualno postojanje odluka revizijskog suda u kojoj bi o postavljenom pitanju bilo zauzeto pravno shvaćanje suprotno onom zauzetom u pobijanoj presudi; ili ukazati na različite sudske odluke drugostupanjskih sudova o tim pitanjima (prema kojoj je o tome u točno određenim sudskim odlukama zauzeto pravno shvaćanje suprotno onom iz pobijane odluke), a zbog čega da bi postojala potreba usuglašavanja različite sudske prakse od strane ovog suda putem izjavljene revizije; odnosno određeno ukazati na razloge zbog kojih je očekivati da će o tim pitanjima drugi sudovi zauzeti pravno shvaćanje suprotno onom iz pobijane odluke ili na koje druge važne razloge izvan okvira konkretnog slučaja koji bi opravdali intervenciju revizijskog suda.

Razmatrajući drugo postavljeno pitanje i iznesene razloge važnosti vijeće je ocijenilo da to pitanje nije važno pitanje u smislu navedene odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP. To stoga što nije riječ o pravnom pitanju o kojem odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda. Naime, u već ustaljenoj praksi ovog suda (primjerice odluke broj Rev-1973/14-3 od 12. travnja 2016, Rev-1924/2014 od 12. rujna 2018. i dr.) izraženo je shvaćanje o početku tijeka roka zastarijevanja potraživanja tužitelja koje glasi:

“ … pravo vlasnika glede naknade za oduzetu stvar ne može zastarjeti sve dok vlasnik može zahtijevati njezin povrat. Tek kad on više ne može zahtijevati povrat zemljišta, dospijeva njegov zahtjev za naknadu, u konkretnom slučaju kada je cesta izgrađena i taj zahtjev za isplatu naknade za zemljište koje je oduzeto bez zakonom predviđenog postupka zastarijeva u općem zastarnom roku.“

Zbog sveg navedenog, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 5. ZPP, valjalo je odbaciti prijedlog za dopuštenje revizije.

Budući da odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije bila radnja potrebna za vođenje ovog spora, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju kao neosnovan (čl. 155. st. 1. ZPP).

Zagreb, 17. ožujka 2021.

                            Predsjednica vijeća:

              Davorka Lukanović – Ivanišević, v. r.