1                            Poslovni broj: Gž R-106/2021-2

Poslovni broj: Gž R-106/2021-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Andrei Boras-Ivanišević, na temelju nacrta odluke kojeg je izradila sudska savjetnica Helena Silić, u pravnoj stvari tužiteljice T. B., OIB: ..., iz S., koju zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., protiv tužene Bolnice, S., koju zastupa punomoćnik Ž. S., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pr-43/2019 od 6. studenog 2020., 17. ožujka 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pr-43/2019 od 6. studenog 2020.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 2.539,94 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanog u dosuđenom bruto iznosu), a koje na pojedine mjesečne iznosu teku kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske odluke (točka 1. izreke) te joj naknaditi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 7.187,50 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 6. studenog 2020. do isplate (točka 2. izreke).

Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.; dalje: ZPP-a), a koji se zakon u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe članka 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19.).

Žalba tuženika nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće za razdoblje od kolovoza 2016. do prosinca 2018. na ime naknade za prekovremeni rad u mjesecima u kojima je blagdan ili drugi neradni dan "padao" na standardno radni dan (od ponedjeljka od petka) i to na temelju članka 51. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 143/13.; dalje: KU 143/13), a koji je bio u primjeni od 1. prosinca 2013. do 1. ožujka 2018., odnosno članka 49. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 29/18.; dalje KU 29/18).

Također, predmet spora je i zahtjev tužiteljice za isplatu razlike naknade plaće na temelju odredbe članka 36. KU 143/13  odnosno članka 34. stavka 2. KU 29/18.             

U konkretnom slučaju, s obzirom na vrijednost predmeta spora, radi se o sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 458. stavka 1. ZPP-a, radi čega se presuda može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, sve sukladno odredbi članka 467. stavka 1. ZPP-a. Iz navedenog razloga ovaj drugostupanjski sud nije uzimao u obzir žalbene navode tuženice koji se svode na isticanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Posebno je za istaknuti da, suprotno žalbenim navodima tuženice, u postupku pred prvostupanjskim sudom nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. toč. 11. ZPP-a, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Za postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. toč. 11. ZPP-a potrebno je da je izreka presude nerazumljiva ili da proturječi sama sebi ili razlozima presude, da presuda uopće nema razloga ili su ti razlozi nejasni i nerazumljivi, odnosno da postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Izreka pobijane presude je jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Razlozi pobijane presude su jasni, jer se iz njih bez dvojbe može iščitati kakav zaključak je prvostupanjski sud izvodio o postojanju odlučnih činjenica i iz kojih dokaza, a ne postoji ni proturječje o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

Također, materijalno pravo je pravilno primijenjeno.

Naime, iz utvrđenja prvostupanjskog suda, a koje je utvrđenje ovaj drugostupanjski sud dužan respektirati budući da se radi o sporu male vrijednosti, proizlazi da tuženica tužiteljici kao svojoj zaposlenici nije platila povećanu plaću za rad u vrijeme blagdana i drugih neradnih dana kada su isti "padali" na standardno radni dan te da joj je, posljedično, naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora isplaćivala u pogrešnom (umanjenom) iznosu.

Odredbom članka 51. stavka 1. KU 143/13 i članka 49. stavka 1. KU 29/18 propisano je da će se osnovna plaća radniku uvećati za rad noću 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za prekovremeni rad 50% i za rad u drugoj smjeni 10% ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima.

Odredbom članka 58. stavka 9. KU 143/13 i članka 49. stavaka 9. i 10. KU 29/18 propisano je da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati te da redovni mjesečni fond radnih sati čine sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna. Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati.

Odredbom članka 1. Zakona o blagdanima koji je bio na snazi u utuženom razdoblju određeno je da su blagdani u Republici Hrvatskoj 1. siječnja – Nova godina, 6. siječnja – Bogojavljanje ili Sveta tri kralja, Uskrs i Uskrsni ponedjeljak, Tijelovo, 1. svibnja – Praznik rada, 22. lipnja – Dan antifašističke borbe, 25. lipnja – Dan državnosti, 5. kolovoza – Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, 15. kolovoza – Velika Gospa, 8. listopada – Dan neovisnosti, 1. studenoga – Svi sveti, 25. prosinca – Božić, 26. prosinca, prvi dan po Božiću, Sveti Stjepan te da se na navedene dane u Republici Hrvatskoj ne radi.

Dakle, iz naprijed navedenog proizlazi da mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati, a da su blagdani neradni dani, zbog čega moraju biti isključeni iz navedenog umnoška.

Za naglasiti je da ovdje nema mjesta primjeni Zaključka br. 153 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja kojim je određeno da se sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan evidentiraju kao redovni rad i ubrajaju u mjesečnu satnicu, a to iz razloga što je zakonskom odredbom izričito propisano da se u dane blagdana u Republici Hrvatskoj ne radi.

Kako je u konkretnom slučaju tuženica redovni mjesečni fond sati utvrđivala suprotno naprijed iznesenom, pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je prihvatio tužbeni zahtjev u tom dijelu.

Što se tiče zahtjeva tužiteljice za naknadu razlike plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, za istaknuti je da je odredbom članka 36. stavka 2. KU 143/13 i članka 34. stavka 2. KU 29/18 popisano da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca ako je to za njega povoljnije.

Kako je tuženica tužiteljici u utuženom razdoblju pogrešno obračunavala plaću i istu isplaćivala u umanjenom iznosu, došlo je i do pogrešnog obračuna naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, slijedom čega je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i u tom dijelu.

Pravilna je i odluka prvostupanjskog suda o troškovima postupka iako je ista utemeljena na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a, dok je pravilnom primjenom materijalnog prava istu trebalo utemeljiti na odredbi članka 154. stavka 5. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19.), a koji se propis u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe članka 117. stavka 3. ZIDZPP-a.

Slijedom svega navedenog, a budući da žalbenim navodima tuženice nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, trebalo je odlučiti kao u izreci.

 

Split, 17. ožujka 2021.