Republika Hrvatska
Županijski sud u Bjelovaru
Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-279/2021-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, po sucu toga suda Antunu
Dominko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja T. K. iz Z., …
, OIB …, protiv tuženika H. o. d.d. Z., …, OIB:
…, zastupanog po punomoćnici I. P., odvjetnici u Odvjetničkom društvu
O., P. & p. u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv
presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 122 Pn-1716/20-11 od 28.
siječnja 2021., 17. ožujka 2021.,

p r e s u d i o j e

Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 122 Pn-1716/20-11 od 28. siječnja 2021.

Tuženiku se ne dosuđuje trošak podnošenja odgovora na žalbu.

Obrazloženje

Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 122 Pn-1716/20-11 od

28. siječnja 2021. godine u cijelosti je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja
T. K. iz Z., …, kojim je traženo da se naloži tuženiku H.-
O. d.d. Z., …, da navedenom tužitelju isplati iznos od

62.681,43 kune zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od podnošenja tužbe pa do
isplate (točka I izreke).

O troškovima parničnog postupka je odlučeno na način da je tužitelju T. K.
iz Z., …, naloženo da tuženiku H.-O. d.d. Z., …
, isplati iznos od 3.750,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 28. siječnja 2021. do
isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine
dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena (točka II izreke).

2 Poslovni broj: Gž-279/2021-2

Protiv navedene presude žalbu izjavljuje tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe
čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05,
2/07, 84/88, 57/11, 25/13, 89/14 i 79/19 – u daljnjem tekstu: ZPP) pa predlaže da ju nadležni
drugostupanjski sud uvaži i to tako da ju preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti
uz dosudu mu parničnog troška, ili da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni
postupak i odlučivanje.

U odgovoru na žalbu tužitelja tuženik osporava sve žalbene navode i predlaže da ju
nadležni drugostupanjski sud odbije kao neosnovanu i potvrdi pobijanu prvostupanjsku
presudu.

Žalba nije osnovana.

Predmet spora je tražbina naknade štete koju je tužitelj pretrpio zbog nesavjesnog i
nepravilnog zastupanja punomoćnika – odvjetnika V. V., tuženikova osiguranika,
u parničnom predmetu Općinskog suda u Samoboru poslovni broj P-1110/2006, s tim da
nesavjestan i nepravilan rad punomoćnika (osiguranika tuženika) tužitelj nalazi u tome što je
protiv pravomoćne presude u navedenom predmetu, umjesto izvanredne revizije izjavio
redovnu reviziju koju je Vrhovni sud RH odbacio kao nedopuštenu, i u tome što, istovremeno
sa izjavljivanjem revizije, nije protiv pravomoćne drugostupanjske presude izjavio i ustavnu
tužbu Ustavnom sudu RH.

Navedeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 62.681,43 kune sud prvog stupnja
ocjenjuje neosnovanim, i to nakon što u provedenom postupku utvrđuje:

-da je tužitelj u spisu Općinskog suda u Samoboru broj P-1110/06, također u svojstvu
tužitelja, vodio parnicu protiv B., M. i Z. M., kao tuženih, u kojoj je
postavio tužbeni zahtjev za predaju posjeda dijela nekretnina te radi rušenja postavljene ograde
te uklanjanja kanalizacijskih cijevi,

-da je u navedenoj parnici tužitelja, kao punomoćnik, zastupao odvjetnik V. V., tuženikov osiguranik,

-da je u navedenoj parnici, prvostupanjskom presudom djelomično prihvaćen a
djelomično odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, a povodom žalbe tuženih, presudom Županijskog
suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-2113/12 od 04. prosinca 2013. godine, navedena
prvostupanjska presuda je preinačena tako da je tužitelj u cijelosti odbijen sa tužbenim
zahtjevom,

-da je V. V., kao punomoćnik tužitelja, navedenu drugostupanjsku presudu
primio dana 18. prosinca 2013. godine, protiv koje je pravovremeno, dana 17. siječnja 2014.
godine, izjavio redovnu reviziju pozivom na odredbu čl.385.st.3. ZPP-a,

-da je Vrhovni sud RH rješenjem od 11. srpnja 2017. godine navedenu reviziju tužitelja
odbacio kao nedopuštenu, koje rješenje je tužitelj primio dana 05. rujna 2017. godine,
-da je tužitelj dana 29. rujna 2017. godine protiv rješenja Vrhovnog suda RH podnio
ustavnu tužbu koju je Ustavni sud RH rješenjem U-III-4079/2017 od 10. siječnja 2018. godine
odbacio kao nedopuštenu, i

-da je tužba u ovom predmetu podnesena dana 10. srpnja 2020. godine.

Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja u cijelosti odbija
postavljeni tužbeni zahtjev jer nalazi da je za utuženu tražbinu nastupila zastara. Pri tome je sud
prvog stupnja imao u vidu odredbu čl.16. Uvjeta za osiguranje od odgovornosti odvjetnika,
kojom je propisano da se smatra da su propust ili pogreška u zastupanju od strane odvjetnika
učinjeni onog dana kada se neki od oblika pravne pomoći trebao najkasnije poduzeti, odnosno

3 Poslovni broj: Gž-279/2021-2

pogreška ispraviti, da se spriječi nastajanje štete, i odredbu čl.230.st.3. Zakona o obveznim
odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18 – dalje: ZOO/05), kojom je propisano
da tražbina naknade štete nastale povredom ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno
za zastaru te obveze, a to znači u općem roku zastare od pet godina. Imajući u vidu navedeno
te da je odredbom čl.64. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (NN broj
99/99, 29/02 i 49/02 – dalje: UZUSRH) propisano da se ustavna tužba može podnijeti u roku
od 30 dana od dana primitka osporavane odluke, propuštenu ustavnu tužbu protiv
drugostupanjske presude je bilo moguće podnijet najkasnije do 18. veljače 2014. godine (u
presudi pogrešno navedeno 18. veljače 2013. godine), što znači da navedenog dana nastala i
štete kao posljedica propuštanja poduzimanja navedene štetne radnje, slijedom čega je rok
zastare od pet godina započeo teći prvog idućeg dana, i isti je istekao prije podnošenja (10.
srpanj 2020.) tužbe u ovom predmetu. Zbog toga sud prvog stupanja u cijelosti odbija
postavljeni tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Pobijajući navedenu presudu tužitelj u žalbi u bitnome ističe da je materijalno pravo
pogrešno primijenjeno zbog toga što je sud prvog stupnja pogrešno primijenio i odredbu
čl.16.st.2. i čl.18. Uvjeta o osiguranju odvjetnika od odgovornosti, a onda i odredbu čl.230.
ZOO/05, a to stoga jer nije napravio distinkciju između štetnog osiguranog slučaja i nastupa
štete, što je onda imalo za posljedicu to da je sud rok zastare od 5 godina pogrešno računao od

18. veljače 2014. godine kao posljednjeg dana kada je tužitelj mogao podnijeti ustavnu tužbu,
umjesto da je taj rok računao od 05. rujna 2017. godine, jer je tek sa tim danom (dan primitka
rješenja VSRH o odbacivanju revizije kao nedopuštene) za tužitelja nastala šteta zbog propusta
njegova punomoćnika (odvjetnik V. V.) da istovremeno, uz redovnu reviziju,
podnese i izvanrednu reviziju i ustavnu tužbu protiv drugostupanjske presude iz predmeta P-
1110/06; ističe da šteta za njega nikako nije mogla nastati prije navedene odluke VSRH niti je
on za nju mogao znati, pa slijedom toga ni rokovi zastare nisu nikako mogli teći prije donošenja
i primitka navedene revizijske odluke, i da je tijekom postupka glede načina računanja rokova
(objektivnog i subjektivnog) zastare naknade štete ukazao i na odluku VSRH Rev-812/2001 -2
od 08 svibnja 2001. godine koju sud prvog stupnja uopće nije uzeo u obzir niti se je glede
navedenog pravnog stava VSRH izraženog u njoj uopće očitovao; da je činjenično stanje po
prvostupanjskom sudu pogrešno i nepotpuno utvrđeno jer je sud neutemeljeno odbio izvesti po
tužitelju predložene dokaze kojima je on želio dokazati osnovanost tužbenog zahtjeva
postavljenog u predmetu P-1110/06 a time i nesavjestan i neprofesionalan rad odvjetnika koji
ga je u tom predmetu zastupao te postojanje uzročno posljedične veze između takvog rada
njegova punomoćnika a osiguranika tuženik i štete koju je pretrpio, a koja šteta se ogleda u
troškovima koje je imao vođenjem navedene parnice a bez ikakvog pozitivnog rezultata; da je
sud prvog stupnja opisanim načinom vođenja postupka učinio i niz bitnih povreda postupka jer
presuda ne sadrži razloga o odlučnim činjenicama, jer nije proveo pravilnu ocjenu svih
izvedenih dokaza a napose ne onih koje je predlagao tužitelj, a i onemogućeno mu je i
raspravljanje u postupku jer ga je sud odbio saslušati u svojstvu stranke.

Zbog svega naprijed navedenog tužitelj smatra da je pobijana presuda nezakonita i
donesena na njegovu štetu – no naprijed navedene žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatiti kao
pravno utemeljene.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda tužitelja, a pazeći pri tome -
dodatno po službenoj dužnosti, na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu
primjenu materijalnog prava (čl. 365.st.2. ZPP-a), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je
prvostupanjska presuda pravilna i zakonita.

4 Poslovni broj: Gž-279/2021-2

Prije svega, u odnosu na žalbene navode tužitelja u kojima ukazuje na bitnu povredu
odredba parničnog postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.6. ZPP-a valja istaknuti da prvostupanjski
su nije počinio ovu bitnu povredu odredba parničnog postupka time što su odbijeni njegovi
dokazni prijedlozi, a između ostalog i prijedlog za njegovim saslušanjem u svojstvu stranke.
Naime, takvim postupanjem suda prvog stupnja tužitelju nije onemogućeno raspravljanje pred
sudom, već je isto moglo imati za posljedicu samo pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično
stanje, o čemu se također u ovom slučaju ne može govoriti, jer izvođenje dokaza koje je sud
prvog stupnja odbio, za što je naveo valjane razloge, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog
suda nije bilo potrebno za pravilno utvrđivanje odlučnih činjenica temeljem kojih je sud prvog
stupanja odbio postavljeni tužbeni zahtjev.

Isto tako, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu postupka iz odredbe
čl.354.st.2.t.11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tužitelj, jer pobijana presuda nema nedostataka
zbog kojih se ne može ispitati, budući ista u svemu sadrži jasne i neproturječne razloge za sve
važne činjenice, utemeljene na pravilno ocijenjenim dokazima (čl. 8. ZPP-a), pravno
relevantnim za odluku u ovoj pravnoj stvari, pa stoga nije učinjena ni bitna povreda postupka
iz odredbe čl.354.st.1. ZPP-a.

Konačno, prvostupanjski sud nije počinio niti neku drugu bitnu povredu postupka iz
odredbe čl. 354.st.2.t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti
na temelju odredbe čl.365.st.2. ZPP-a.

Nisu ostvareni ni žalbeni razlozi iz odredbi čl.355. i čl.356. ZPP-a jer je sud prvog
stupnja pravilno utvrdio sve važne činjenice i na njih je pravilno primijenio materijalno pravo
kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, pa su slijedom toga pravno neutemeljen žalbene
tvrdnje tužitelje, pa i one u kojima osporava da je sud prvog stupnja pravilno ocijenio istaknuti
prigovor zastare utužene tražbine.

Naime, tužitelj potražuje naknadu štete koja mu je, prema navodima tužbe, nastala
nepravilnim zastupanjem odvjetnika V. V., njegova punomoćnika temeljem
izdane punomoći u parničnom postupku vođenom u predmetu P-1110/06, s tim da je tužitelj
tvrdio da se to nepravilno zastupanje sastoji u propustu punomoćnika da, uz izjavljivanje
redovne revizije izjavi i izvanrednu reviziju te u propustu da protiv drugostupanjske presude,
uz reviziju, istovremeno podnese Ustavnom sudu RH i ustavnu tužbu. Dakle, u konkretnoj
parnici radi se o potraživanju naknade štete iz ugovornog odnosa tužitelja i odvjetnika V.
V. utemeljenom na punomoći za zastupanje – što znači o potraživanju naknade štete
iz ugovora o nalogu u smislu odredbe članka 763. ZOO/05.

Odredbom čl.763.st.1. i st.2. ZOO/05 je propisano da se ugovorom o nalogu obvezuje i
ovlašćuje nalogoprimac poduzimati za račun nalogodavca određene poslove, za što ima pravo
na naknadu za svoj trud, osim ako je drukčije ugovoreno ili proizlazi iz naravi međusobnog
odnosa. U skladu sa odredbom čl.765.st.1. ZOO/05 nalogoprimac je dužan izvršiti nalog prema
primljenim uputama, s pažnjom dobrog gospodarstvenika, odnosno dobrog domaćina, ostajući
u njegovim granicama i u svemu skrbiti o interesima nalogodavca i njima se rukovoditi.
Specijalnim zakonom – Zakonom o odvjetništvu (NN broj 91/94, 117/08, 50/09, 75/09 i 18/11
– dalje: ZO), propisano je da su odvjetnici dužni pružati pravnu pomoć savjesno, sukladno
Ustavu Republike Hrvatske, zakonima, statutu i drugim općim aktima Komore, te Kodeksu
odvjetničke etike (st.1.); i da odvjetnici imaju pravo i dužnost u granicama zakona i dobivenih
ovlasti poduzimati sve što po njihovoj ocjeni može koristiti stranci kojoj pružaju pravnu pomoć
(st.2.). Stoga, a imajući pri tome u vidu navedene zakonske odredbe, svako eventualno

5 Poslovni broj: Gž-279/2021-2

nesavjesno postupanje tužiteljeva punomoćnika predstavlja povredu njegove ugovorne obveze, što je pretpostavka i za njegovu zakonsku odgovornost za štetu koja je time prouzročena.

Kako se u konkretnom slučaju radi o tražbini štete zbog povrede ugovornog odnosa,
protivno stavu tužitelja izraženom u podnesenoj žalbi, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da
je navedena tražbina zastarjela, pri čemu moment (05. rujan 2017.) kada je tužitelj primio
rješenje VSRH o odbacivanju podnesene revizije u predmetu P-1110/06 kao nedopuštene nema
nikakvog pravno relevantnog značaja za početak tijeka roka zastare, pa onda ni za ocjenu je li
predmetna tražbina zastarjela.

Isto tako, pri osporavanju pravilnosti ocjene prigovora zastare od strane
prvostupanjskog suda, tužitelj se neutemeljeno poziva na pravno shvaćanje izraženo u odluci
Vrhovnog suda RH Rev-812/2001. Naime, naveden odluka i u njoj izraženo pravno shvaćanje
nije primjenjivo na predmet iz ovog postupka, jer se u predmetu u kojem je donesena navedena
odluka VSRH radilo o ocjeni prigovora zastare naknade izvan ugovorne štete primjenom
odredbi čl.376.st.1. i st.2. Zakon o obveznim odnosima (NN broj 53/91 i dr. – dalje: ZOO/91).
Dakle, u skladu sa već naprijed izloženim u konkretnom slučaju nisu mjerodavne
odredbe čl.230.st.1. i st.2. ZOO/05 (zastare izvan ugovorne štete), već je mjerodavna odredba
st.3. navedenog članka, kojom je propisano da tražbina naknade štete nastale povredom
ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze. Nadalje, mjerodavna je
i odredba čl.215. st.1. ZOO/05, prema kojoj zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je
vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije
što drugo propisano. Kako odredbama koje uređuju ugovor o nalogu ne sadrže poseban rok
zastare potraživanja koje slijede iz tog ugovora, za te obveze primjenjuje se opći rok zastare od
pet godina propisan odredbom članka 225. ZOO/05, pa taj rok važi i za tražbinu naknade štete
o kojem govori odredbe čl.230.st.3. ZOO/05.

Tužitelj utuženu štetu potražuje od tuženika sa kojim je punomoćnik V. V.,
u skladu sa odredbom čl.44.st.1. ZO, imao ugovorenu policu obveznog osiguranja. U smislu
odredbi čl. 922.st.1. i 2. ZOO/05 osigurani slučaj je događaj koji je prouzročen osiguranim
rizikom, a rizik koji je obuhvaćen tim osiguranjem mora biti budući neizvjestan i nezavisan od
isključive volje ugovaratelja osiguranja ili osiguranika. S tim u vezi, odredbom čl.18. Uvjeta za
osiguranje od odgovornosti odvjetnika osigurani slučaj je svaki pojedinačno određeni
propušteni oblik pravne zaštite ili učinjena pogreška kojim se trećim osobama prouzrokuje
šteta, u koji spada i zastupanje stranke, a u skladu sa odredbom čl.16.st.2. Uvjeta, u slučaju
sumnje se smatra da je propust ili pogreška učinjena onog dana, kad su neki od oblika pravne
pomoći trebao najkasnije poduzeti, odnosno pogreška ispraviti, da se spriječi nastajanje štete,
osim u slučaju uskrate pravne pomoći zbog razloga koje propisuje zakon, statut komore i
kodeks odvjetničke etike.

Imajući u vidu naprijed izloženo, a polazeći pri tome od toga da tužitelj utuženu štetu
veže uz štetnu radnju – propuštanje podnošenja izvanredne revizije i propuštanje podnošenja
ustavne tužbe protiv drugostupanjske presude donesene u parničnom predmetu P-1110/06, rok
zastare od pet godina započeo je teći tužitelju istekom dana sa kojim je navedene radnje u
zastupanju bilo moguće poduzeti, jer je sa tim danom i nastala povreda ugovorne obveze sa
štetnom posljedicom (tako i VSRH u Rev-90572014-3 od 09. lipnja 2019. godine). Budući da
je u provedenom postupku utvrđeno da je punomoćnik tužitelja drugostupanjsku presudu u
navedenom parničnom predmetu primio 18. prosinca 2013. godine tada zadnji dan, kojeg je
punomoćnik tužitelja bio u mogućnosti izjaviti reviziju (bilo redovnu ili izvanrednu), odnosno
zadnji dan kojeg je protiv iste presude bio u mogućnosti podnijeti ustavnu tužbu Ustavnom

6 Poslovni broj: Gž-279/2021-2

sudu RH, istekao je 18. siječnja 2014. godine, i nakon tog dana tužitelju je započeo teći rok
zastare od pet godina za eventualnu štetu koja mu je nastupila zbog navedenih propusta njegova
punomoćnika. Da bi spriječio nastup zastare za tu štetu tužitelj je morao podnijeti tužbu
najkasnije 19. siječnja 2019. godine – što nije učinio, jer je predmetna tužba podnesena 10.
srpnja 2020. godine, tj. nakon što je već nastupila zastara te tražbine.

Prema tome, suprotno žalbenim navodima tužitelja pravilna je odluka suda prvog
stupnja o zastari tražbine i odbijanju tužbenog zahtjeva zbog nastupa zastare iako, prema ocjeni
ovog drugostupanjskog suda, tužitelj nije dokazao ni postojanje ostalih zakonom propisanih
pretpostavki za postojanje odštetne odgovornosti. To se prije svega odnosi na postojanje štete i
na njenu visinu – jer tužitelj, kao štetu koja je posljedica propusta podnošenja izvanredne
revizije i podnošenja ustavne tužbe protiv drugostupanjske odluke, utužuje iznos od 62.681,43
kune, koji se u pretežitom dijelu odnosi na trošak koji je on platio svojem punomoćniku
odvjetniku za zastupanje u predmetu P-1110/06, što u konkretnom slučaju ni ne može
predstavljati štetu s obzirom na zakonsku obvezu stranke (nalogodavca iz ugovor o nalogu), i
prema općim odredbama obveznog prava (ZOO) i prema odredbama specijalnog propisa (ZO),
da plati odvjetniku nagradu za pruženo zastupanje neovisno o uspjehu u sporu u kojem je bio
zastupan. Osim toga, zahtjev za isplatu navedene naknade štete tužitelj veže uz štetnu radnju –
to što je umjesto redovne revizije koja je odbačena kao nedopuštena, trebalo podnijeti
izvanrednu reviziju. Međutim, da bi postojala odštetna odgovornost nije dovoljno postojanje
propusta u zastupanju odvjetnika već i postojanje uzročne veze – da utužena šteta ne bi nastala
da propusta nije bilo, a tužitelj navedenu pretpostavku odštetne odgovornosti, ne da nije
dokazao, već ju nije učinio ni vjerojatnom. To stoga što je odredbama procesnog prava (ZPP),
i za dopustivost podnošenja izvanredne revizije potrebno postojanje nekog procesno pravnog
ili materijalno pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjenu prava i ravnopravnost
svih u njegovoj primjeni, a tužitelj niti u tužbi niti tijekom postupka nije niti naveo koje je to
pitanje u izvanrednoj reviziji bilo potrebno postaviti revizijskom sudu da bi ista bila dopuštena
u navedenom predmetu.

Slijedom svega naprijed izloženog valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.1. ZPP-a, odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

Tuženiku nije dosuđen trošak podnošenja odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban za način odlučivanja o žalbi.

Bjelovar, 17. ožujka 2021.

Sudac

Antun Dominko, v.r.