- 1 -              Rev-x 951/2014-3

 

 

 

 

Broj: Rev-x 951/2014-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. R., iz B., R., kojeg zastupa punomoćnik Đ. M., odvjetnik u Z., protiv tuženice C. d.d., Z., koju zastupa punomoćnik M. G., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1000/2014-2 od 20. svibnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1649/2013-53 od 10. siječnja 2014., u sjednici održanoj 17. ožujka 2021.,

 

p r e s u d i o  j e :

 

Odbija se revizija tužitelja I. R., kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1649/2013-53 od 10. siječnja 2014., odbijen je (toč. I. izreke) zahtjev tužitelja koji glasi:

 

              „Tužena C. d.d. Z., ... (za filijalu G.) dužna je isplatiti tužitelju R. I.:

              -44.076,00 kuna (za vrijeme od 1.1.2001. do 31.12.200l.g.) sa zakonskom zateznom kamatom počam od 1.1.2002. g. do isplate,

              -46.296,00 kuna (za vrijeme od 1.1.2002. do 31.12.2002. g.) sa zakonskom zateznom kamatom počam od 1.1.2002. do isplate,

              -50.028,00 kuna (za vrijeme od 1.1.2003. do 31.12.2003. g.) sa zakonskom zateznom kamatom počam od 1.1.2003. do isplate,

              -35.128,00 kuna (za vrijeme počam od 1.1.2004. te do 31. 8. 2004. g.) sa zakonskom zateznom kamatom počam od 1.9.2004. do isplate,

              -7.620,00 kuna ( za vrijeme od 1.9.2004. do 31.12.2004. g.) sa zakonskom zateznom kamatom počam od 1.1.2005. g. do isplate,

              -25.788,00 kuna (za vrijeme od 1.1.2005. g. do 31.12.2005. g. umanjena mjesečna razlika 4.635,00 kuna- 2.486,00 kuna= 2.149 x 12 mjeseci) sa zakonskom zateznom kamatom počam od 1.1.2006. do isplate,

              -28.992,00 kune ( za vrijeme od 1.1.2006. g. do 31.12.2006. g. umanjena mjesečna razlika 4.902,00 kune- 2.846,00 kune= 2.416 x 12 mjeseci ) sa zakonskom zateznom kamatom počam od 1.1.2007. g. do isplate,

              -2.670,00 kuna isplaćivati mjesečnu rentu za izgubljenu zaradu (5.156,00 kuna- 2.486,00 kuna- 2.670,00 kuna) počam od 1.1.2007. g., pa nadalje sa zakonskom zateznom kamatom počam od dospijeća svakog mjesečnog obroka do konačne isplate, dospjele obroka isplatiti odjednom, a tekuće do svakog 10-tog u mjesecu, kao i naknaditi parnične troškove sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

 

              Rješenjem o troškovima parnice sadržanim u toč. 2. izreke prvostupanjske presude naloženo je tužitelju da naknadi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 57.656,25 kn.

 

              Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1000/2014-2 od 20. svibnja 2014., odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj. U reviziji se poziva na revizijski razlog bitnih povreda odredbi parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže ovome sudu ukidanje obiju nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženica nije odgovorila na reviziju tužitelja.

 

              Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 25/13 - dalje: ZPP) koja se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Uvodno se u reviziji tužitelj poziva na revizijski razlog bitnih povreda odredaba postupka. Međutim, taj prigovor ničim ne obrazlaže, a niti iz ukupnog sadržaja revizije proizlazi da bi se određeno ukazivalo na postojanje koje od bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Stoga, u povodu neobrazloženog revizijskog razloga bitnih povreda postupka ovaj sud nije mogao ispitati njihovo postojanje (čl. 392.a) st. 1. ZPP.

 

              Razlozi revizije predstavljaju prigovore pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev za naknadu materijalna štete s osnove izgubljene zarade koju je tužitelj temelji na činjeničnim tvrdnjama: da je stradao u prometnoj nezgodi ..., kada je ispao zajedno sa okvirom prozora i iz jurećeg autobusa te kojom prilikom je zadobio više tjelesnih ozljeda; da je proveden parnični postupak (pod brojem Pn-90/2001) u kojem je utvrđena odgovornost tuženice (osiguravatelja štetnika); da je u vrijeme štetnog događaja imao šesnaest godina i da je pohađao strojarsko tehničku školu u trajanju od tri godine te da je nakon ozljeđivanja (uz posebne napore) završio započeto školovanje i stekao radnu kvalifikaciju VKV kovinotokara; da je u parnici vođenoj pod brojem Pn-90/2001 (osim odgovornosti tuženice) utvrđeno i nastupanje trajne štetna posljedica - invalidnost i nesposobnost za rad u omjeru od 50% te da se tužitelj nakon završetka školovanja nije mogao zaposliti upravo zbog toga što mu je osjetno smanjena radna sposobnost.

 

Prvostupanjski sud je odbio taj zahtjev prihvaćajući u cijelosti prigovor zastare koji je istaknula tuženica uz obrazloženje da je tužitelj saznao za nemogućnost zaposlenja i nesposobnost za rad u omjeru od 50 % najkasnije završetkom školovanja za zvanje tokara, odnosno 12. rujna 1999., kada je (što proizlazi iz svjedodžbe o završnom ispitu) polagao praktični rad na završnom ispitu „(…) pa da mu je već tada bilo poznato da li može ili ne može, odnosno, može li se eventualno izvoditi u smanjenom opsegu radna operacija za zvanje koje je stekao“. S obzirom na to da je tužba u ovom predmetu podnesena 14. srpnja 2003., podnesena je protekom zastarnog roka od tri godine od saznanja za štetu i štetnika, propisanog čl. 376. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), koji se na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08) primjenjuje na predmetni odnos stranaka.

 

Tužitelj je u žalbi osporavao osnovanost istaknutog prigovora zastare svog potraživanja smatrajući gornji zaključak pogrešnim s obzirom na to „(…) da je praktični ispit za stjecanje zvanja tokara tužitelju trajao samo pola sata“. Sud drugog stupnja je u pobijanoj odluci, prihvaćajući zaključke suda prvog stupnja, kao i pravilnu primjenu materijalnog prav iz odredbi čl. 376. st. 1. i 2. ZOO, dodao „(…) da je tužitelj saznao za štetu u svakom slučaju, danom odnosno mjesecom kada se isti nakon okončanja školovanja mogao zaposliti, odnosno u listopadu 1999., kada je osnovano mogao očekivati zaradu prema redovnom tijeku stvari“.

 

U reviziji tužitelj ističe iste prigovore kakve je isticao i u ranijim fazama postupka u odnosu na osnovanost prigovora zastare tuženice.

 

Prema ocjeni ovog suda, sudovi nižeg stupnja pravilno su primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 376. st. 1. i 2. ZOO, kad su zbog proteka (subjektivnog) roka zastare odbili tužbeni zahtjev.

 

Zastara zahtjeva za naknadu štete ravna se prema odredbi čl. 376. st. 1. ZOO bez obzira na to zahtijeva li se naknada za već nastalu štetu ili za štetu za koju je po redovnom tijeku stvari izvjesno da će sukcesivno nastajati u budućnosti, kao i bez obzira na to zahtijeva li se naknada buduće štete u obliku novčane rente ili u jednokratnom iznosu.

 

Prema odredbi čl. 376. st. 1. ZOO-a potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu učinila, a prema st. 2. istog čl. ovo potraživanje u svakom slučaju zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.

 

U ovom predmetu utužena je šteta s naslova izgubljene zarade, koja je bi po redovnom tijeku stvari bila izvjesna, pa je od odlučnog značenja za ocjenu osnovanosti prigovora zastare trenutak saznanja tužitelja za štetu koju potražuje u ovom postupku.

 

S obzirom na to da vrijeme zastare potraživanja naknade štete počinje teći od trenutka kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, za buduće štete rok zastare počet će teći od dana kad u budućnosti ta šteta bude nastala. To vrijedi za štetu koja je posljedica uzroka ranije štetne radnje i koja vremenski nije s njom povezana, niti je njeno nastupanje izvjesno. Međutim, ako se buduća šteta može sagledati zajedno sa sadašnjom štetom, ako je ona po redovnom tijeku stvari izvjesna, ovdje zbog izgubljene zarade, tada je riječ o šteti za koju je oštećenik već saznao, pa zbog toga, u tom slučaju i rok zastarjelosti za tu štetu počinje teći već saznanjem za nju.

 

Šteta u vidu izgubljene zarade nastaje doduše sukcesivno, sada i ubuduće, i u pravilu, traje sve dok traju štetne posljedice, ali takva šteta ima svoj uzrok u već svršenoj štetnoj radnji, a i sama je već nastala. Istina, radi se o budućoj šteti, ali o takvoj koja je u sadašnjosti već izvjesna, na koju oštećenik odmah ima pravo, za čije su određivanje u odštetnom pravu sadržana sva potrebna pravna pravila. Stoga oštećenik, po završenom školovanju i zasnivanju radnog odnosa, znajući za počinitelja dobiva spoznaje i o šteti koju trpi zbog gubitka prihoda, uključivo i buduću. Naime, zahtjev za naknadu materijalne štete na ime smanjene mogućnosti zapošljavanja - kao direktna posljedica ozljeđivanja - koja se odražava na gubitak zarade dospijeva tek kada oštećenik (po redovnom tijeku stvari nakon završetka školovanja) dođe u priliku privređivati (pravno shvaćanje zauzeto u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2654/90 od 6. lipnja 1991., Rev-1005/2002-2 od 30 listopada 2002. i drugima).

 

Kad se uzme u obzir da je tužitelj po završetku školovanja 1999. definitivno stekao i spoznaje o nemogućnosti, odnosno smanjenoj mogućnosti zaposlenja na poslovima za koje se školovao, tada je - suprotno revizijskim navodima, završetkom školovanja dospjelo i tužiteljevo pravo na potraživanje s ove osnove te je do dana podizanja tužbe (14. srpnja 2003.) nastupila zastara jer je protekao subjektivni zastarni rok od tri godine propisan odredbom čl. 376. st. 1. ZOO. Slijedom navedenog, prestalo je pravo tužitelja zahtijevati isplatu naknade štete i prije podnošenja tužbe(14. srpnja 2003.), a nakon proteka tog roka tužitelj više ne može sudskim putem zahtijevati isplatu naknade nastale štete, kao i štete za koju je po redovitom tijeku stvari izvjesno da će sukcesivno nastajati u budućnosti.

 

Slijedom naprijed iznesenog, nisu ostvareni revizijski navodi, pa je valjalo je odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 17. ožujka 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.