- 1 -              Revr 1652/2016-4

 

 

 

 

 

Broj: Revr 1652/2016-4

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice M. Č. (OIB: ... ) iz Z., koju zastupa punomoćnica I. R., odvjetnica u Z., protiv tuženice H. (OIB: ... ) iz Z., radi zaštite dostojanstva i naknade štete, odlučujući o revizijama tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž R-692/15-5 od 19. srpnja 2016., kojom je potvrđena i preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-12968/13-82 od 22. siječnja 2015., ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj Pr-12968/13-92 od 16. lipnja 2015. u sjednici održanoj 17. ožujka 2021.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tužiteljice podnesena po punomoćnici kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Odbacuje se revizija tužiteljice podnesena osobno po tužiteljici kao nedopuštena.

 

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava revizije.

 

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev i utvrđeno je da je tužiteljici za vrijeme rada kod tuženika povrijeđena čast i ugled i to diskriminiranjem i uznemiravanjem od nadređenih (stavak I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 50.000,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama (stavak II. izreke). Odlučeno je o troškovima parničnog postupka (stavak III. izreke). Djelomično je odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 750.000,00 kuna (stavak IV. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod stavkom IV. izreke (odbijajući dio zahtjeva), dok je preinačena u stavcima I., II. i III. izreke (prihvaćajući dio zahtjeva) i tužbeni je zahtjev odbijen u cijelosti, a odbijen je i zahtjev za naknadu parničnih troškova. Odlučeno je o troškovima žalbenog postupka.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica podnosi dvije revizije. Jednu podnosi osobno, a drugu podnosi putem punomoćnice-odvjetnice.

 

U odgovoru na revizije tuženica predlaže odbaciti reviziju podnesenu osobno po tužiteljici, a odbiti kao neosnovanu reviziju podnesenu po punomoćnici. Traži trošak za sastav odgovora na reviziju.

 

Revizija podnesena osobno po tužiteljici nije dopuštena, dok je revizija tužiteljice podnesena po punomoćnici neosnovana.

 

U odnosu na reviziju podnesenu osobno po tužiteljici:

 

Odredbom čl. 91.a ZPP-a propisano je da stranka može podnijeti reviziju preko opunomoćenika koji je odvjetnik.

 

Iznimno od st. 1. ovog čl., stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položeni pravosudni ispit, odnosno za nju može reviziju podnijeti kao opunomoćenik osoba koja ju je prema odredbama ovog ili kojeg drugog zakona ovlaštena zastupati u tom svojstvu iako nije odvjetnik - ako ima položen pravosudni ispit.

 

Stranka, odnosno njezin opunomoćenik iz st. 2. ovoga čl. dužni su uz reviziju ili najkasnije do isteka roka za njihovo podnošenje priložiti izvornik ili presliku potvrde o položenom pravosudnom ispitu ili drugu javnu ispravu u izvorniku ili preslici iz koje proizlazi da stranka ili njezin punomoćnik ima položen pravosudni ispit, ako takva potvrda ili druga javna isprava u izvorniku ili preslici prethodno nije podnesena sudu u istom postupku.

 

U konkretnom slučaju reviziju je podnijela tužiteljica osobno, ali nije u smislu odredbe čl. 91. st. 3. ZPP-a u vezi odredbom st. 2. toga čl. priložila izvornik ili presliku potvrde o položenom pravosudnom ispitu.

 

Stoga revizija tužiteljice nije dopuštena i valjalo ju je odbaciti na temelju odredbe čl. 392. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) te odlučiti kao u točki I. izreke rješenja.

 

U odnosu reviziju tužiteljice podnesenu po punomoćnici:

 

Tužiteljica podnosi reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a. Istu podnosi zbog svih razloga iz čl. 385. ZPP-a preciziravši da je podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže reviziju prihvatiti.

 

Prije svega revidentici valja ukazati da se revizija ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (arg. iz čl. 385. ZPP-a). Upravo je takav razlog i najviše zastupljen u sadržaju revizije. Naime, revidentica vrlo opširno obrazlaže činjenična utvrđenja iz pobijane odluke, daje svoje ocjene utvrđenog činjeničnog stanja smatrajući utvrđene činjenice pogrešnim te daje svoju ocjenu iskaza svjedoka i time opet upućuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Stoga joj valja odgovoriti da takvi navodi revizije nisu mogli biti uzeti u obzir pri donošenju odluke.

 

Nadalje, revidentici valja ukazati da u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi jer razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP-a). Revidentica se prije svega uopćeno poziva na sve revizijske razloge iz čl. 385. ZPP-a, dok u reviziji obrazlaže zapravo samo postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Stoga ostali revizijski razlozi iz čl. 385. ZPP-a nisu mogli biti uzeti u obzir.

 

U postupku pred sudom drugoga stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Naime, pobijana je presuda posve jasna i razumljiva, sadrži jasne, valjane i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama i ne sadrži ali baš nikakve proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Točno jest da je u pobijanoj odluci uporabljen termin „stupanj sigurnosti“, ali to ne čini presudu nerazumljivom. Naime, takav je termin jezično i stilski posve istovjetan terminu „stupanj izvjesnosti“ koji se uobičajeno rabi u pravnoj teoriji i praksi pri gradaciji stupnja dokazivanja (vjerojatnost i izvjesnost). Stoga su takvi navodi revidentice posve pogrešni u smislu upućivanja na navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

 

Posve je netočno da bi sud zanemario pravilo o teretu dokazivanja. Upravo suprotno, sud je u pobijanoj odluci i pošao od zakonskog imperativa da je teret dokazivanja na tuženiku. Stoga niti time, a jer se revidentica i time poziva na navedenu bitnu povredu, ista nije počinjena.

 

U odnosu pak na ostale bitne povrede koje se navode u čl. 385. ZPP-a tužiteljica nije dala ali baš nikakvo obrazloženje, premda se na taj članak poziva, pa ih ovaj sud nije niti uzeo u razmatranje (čl. 386. ZPP-a).

 

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari jest zahtjev tužiteljice kojim traži pružanje pravne zaštite zbog diskriminacije i uznemiravanja za razdoblje od 2000. do 2005., pa kako navodi, i dalje smatrajući da joj je time povrijeđeno dostojanstvo, čast i ugled radi čega traži i naknadu nematerijalne štete.

 

Iz same tužbe i navoda tužiteljice tijekom postupka može se zaključiti da se razlozi za koje ona smatra da predstavljaju diskriminaciju i uznemiravanje u bitnome odnose na slijedeće. Na njezin status kao povjerenice sindikata koja se zalagala da se ne ukine kasa uzajamne pomoći u vezi koje se vodio i sudski spor radi iseljenja i koja se zalagala u tom svojstvu za šeficu računovodstva koja je dobila otkaz. Na provođenje izolacije od strane tuženika i nedavanje radnih zadataka počam od 2000. iako da je uporno tražila od nadređenih osoba dodjelu takvih zadataka radi čega da joj je onemogućeno napredovanje i povećanje plaće. Na neravnopravan položaj u svezi stručnog usavršavanja i upućivanja na takvo usavršavanje. Na stavljanje u neravnopravan položaj u odnosu na druge zaposlenike pri planiranju poslova. Konačno, na nenapredovanje u službi i osporavanje njezine stručnosti.

 

Pri razrješenju ove pravne stvari drugostupanjski sud je pravilno polazio od odredaba čl. 2-4. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03 i 142/03 - dalje: ZR) u svezi s odredbom čl. 30. ZR-a. Naime, s obzirom na vrijeme navodne diskriminacije i uznemiravanja upravo su ove odredbe regulirale pravnu zaštitu od takvih čina.

Odredbom čl. 2.d ZR-a određeno je specifično pravilo o teretu dokazivanja kod kojega je zaposlenik dužan samo iznijeti činjenice koje opravdavaju diskriminaciju, a tuženik je dužan dokazati da iste nije bilo. Kako je tužiteljica iznijela činjenice, tako je teret dokaza na tuženiku koji nepostojanje diskriminacije mora dokazati. Upravo je sud u pobijanoj odluci pravilno pošao od imperativnog zahtjeva iz ove odredbe. Stoga su posve neosnovani revizijski navodi o tome da bi to pravilo bilo zanemareno.

 

Pri donošenju preinačujuće odluke sud drugoga stupnja je pravilno polazio od odredbe čl. 373.a st. 2. ZPP-a koja mu daje ovlaštenje na tzv. preocjenu utvrđenih činjenica i izvedenih dokaza.

 

U odnosu na činjenicu da je tužiteljica bila predsjednica sindikata sud drugoga stupnja je posve pravilno zaključio da je tuženik dokazao da u svezi s time nije bila diskriminirana jer da i sama tijekom postupka tvrdi da je kao povjerenica sindikata dobro surađivala s Upravama banke i pokrenula niz projekata. Prije svega valja naznačiti da je povjerenica sindikata bila do 2000. što bi se odnosilo na razdoblje koje nije obuhvaćeno tužbom. Uz to je očito dobro surađivala, kako i sama tvrdi, s Upravama banke i pokretala u tom svojstvu projekte pa je posve pravilan zaključak suda drugoga stupnja o tome da diskriminacije i uznemiravanja po toj osnovi nije bilo. Isto je tako pravilan zaključak suda o tome da u tom svojstvu nije bila diskriminirana niti time što se zalagala za jednu djelatnicu koja je dobila otkaz jer ta djelatnica, a što je nedvojbeno utvrđeno, nije dobila otkaz već je sama zatražila sporazumni raskid ugovora o radu pri čemu nije bilo potrebe za mišljenjem tužiteljice kao sindikalnog povjerenika. Pri tome joj valja odgovoriti da nije jasno kako bi uopće u takvoj situaciji došla u mogućnost zalaganja da se djelatnici ne da otkaz. U odnosu na kasu uzajamne pomoći valja naznačiti da je niži sud pravilno zaključio da istu nije osnovao tuženik, pa da je nije niti mogao ukinuti. U takvoj pak situaciji tužiteljica se istom nije niti mogla protiviti kod tuženika.

 

Nadalje, a u odnosu na provođenje izolacije i nedavanje radnih zadataka, pa time posljedično i onemogućavanje napredovanja i povišenje plaće sud zaključuje da je tuženik dokazao da u dijelu uvjeta rada i prava na plaću nije bila diskriminirana niti izravno, niti neizravno, a niti je u odnosu na druge zaposlenike u usporedivoj situaciji dovedena u neravnopravan položaj. Doista, tužiteljica je kod tuženika ostvarivala sva prava iz sklopljenog ugovora o radu i njegovog anexa, pa je čak i napredovala, a radne zadatke je dobivala sukladno planovima rada koji su u nadležnosti odgovarajućih tijela tuženika.

 

Tuženik je i dokazao, kako to pravilno navodi sud drugoga stupnja, da tužiteljica nije bila diskriminirana po osnovi stručnog usavršavanja. Naime, tužiteljica je sudjelovala na dva seminara, a pri tome je utvrđeno i da nakon toga nije iskazivala interes za stručno usavršavanje. U takvoj situaciji niti po ovoj osnovi tužiteljica nije diskriminirana.

 

Drugostupanjski sud je zaključio da je tužiteljica bila uvrštena u Planove rada Direkcije za istraživanja za 2002., 2003., 2004., 2005. i 2006. pri čemu je tuženik dokazao da nije bila stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na druge zaposlenike prilikom planiranja tih poslova. Pri tome još valja dodati da je pravo poslodavca da raspoređuje poslove na onaj način koji smatra najpovoljnijim u određenom trenutku i za određeno razdoblje ovisno o naravi samoga posla, pa je tako tužiteljica i uvrštena kao nositelj jedne od aktivnosti.

 

Što se pak tiče (ne)mogućnosti napredovanja drugostupanjski sud je zaključio da je tuženik dostavljanjem Analize napredovanja zaposlenika Direkcije za istraživanja za sporno razdoblje dokazao da osim tužiteljice nije napredovala niti većina zaposlenika Direkcije jer da je napredovalo 11 zaposlenika, dok njih 15 nije. Dakle, očito je da veći dio zaposlenika nije napredovao i da tužiteljica u tom dijelu nije diskriminirana samim time što nije u dijelu onih koji su napredovali. Naime, poslodavac ima pravo procjenjujući sve okolnosti slučaja odlučiti o napredovanju u službi i to samo po sebi ne može predstavljati diskriminaciju.

 

Nije dvojbeno da je tužiteljica objavljivala brojne stručne radove kao istaknuti stručnjak sa područja svoga rada. Međutim, nigdje tijekom postupka nije utvrđeno da bi ista bila smatrana nestručnom. Štoviše, davani su joj radni zadaci u vezi prihoda i rashoda, a nakon povratka s bolovanja zbog teške bolesti nisu joj davani veći zadaci. Pri tome je utvrđeno i da se sama tužiteljica nije odazivala na razgovor kada joj se htio dati radni zadatak već da se odazvala tek četiri mjeseca nakon pisanog poziva. Iz svega ovoga doista se ne može zaključiti da bi tužiteljica po osnovi svoje navodne nestručnosti bila izložena diskriminaciji i omalovažavanju.

 

Konačno, ali ne i najmanje bitno, tužiteljica je, unatoč tvrdnjama o postojanju diskriminacije i uznemiravanja, sama zatražila produljenje radnog odnosa koji joj je prestao nakon navršenih 65 godina života i godina radnog staža čemu joj je udovoljeno. Stoga ostaje nejasno i pomalo nerazumljivo da bi netko u negativnom okruženju za kakvo tvrdi da je postojalo sam tražio produljenje radnog odnosa pa onda i takvog okruženja.

 

Zbog svega se navodi revizije ukazuju neosnovani pa je istu valjalo odbiti kao takvu na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a. Pri tome opet valja naznačiti da razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije mogao biti uzet u obzir jer uopće nije ničim obrazložen. Stoga je valjalo odlučiti kao u izreci presude.

 

Kako tužiteljica revizijom nije uspjela, a tuženikov odgovor na reviziju nije bio potreban za odlučivanje, tako je valjalo odbiti zahtjeve stranaka za naknadom troškova revizije (čl. 155. ZPP-a) i odlučiti kao u točkama II. i III. rješenja.

 

Zagreb, 17. ožujka 2021.