- 1 -              Rev-x 839/2016-2

 

 

 

 

Broj: Rev-x 839/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. M. iz Z., kojeg zastupaju punomoćnici K. V. i N. B., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u Z., protiv tuženika T. d.d. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik H. L., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. & L. d.o.o. u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-284/16-2 od 23. ožujka 2016. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-672/14 od 20. studenoga 2015., u sjednici održanoj 17. ožujka 2021.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja I. M. protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-284/16-2 od 23. ožujka 2016. u dijelu pod st. II. izreke kojim je preinačena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-672/14 od 20. studenoga 2015. u dijelu pod st. II. III. i IV. izreke odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o  j e :

 

I. Revizija tužitelja I. M. protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-284/16-2 od 23. ožujka 2016. u dijelu pod st. II. izreke kojim je preinačena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-672/14 od 20. studenoga 2015. u dijelu odluke o troškovima postupka pod st. V. izreke i troškovima žalbenog postupka odbacuje se kao nedopuštena.

 

              II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju, kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja pod st. I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 69.150,00 kuna kao i trošak postupka sa zateznom kamatom tekućom od 20. studenoga 2015. do isplate, po stopi pobliže navedenoj u izreci presude suda prvog stupnja, u roku od 15 dana. Stavkom II izreke presude naloženo je tuženiku da tužitelju na ime rente zbog trajno povećanih potreba-trajne tuđe pomoći i njege plaća iznos od 900,00 kuna mjesečno počevši od 4. kolovoza 2003. pa nadalje, dok za to postoje uvjeti, s time da dospjele obroke podmiri odjednom, a ostale kako budu dospijevali, najkasnije do 10.-tog u mjesecu za tekući mjesec, sve sa zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog obroka do isplate, po stopi pobliže navedenoj u izreci presude, u roku od 15 dana. Stavkom III izreke presude naloženo je tuženiku da tužitelju na ime rente zbog smanjenja mogućnosti napredovanja i izgubljene zarade plati određene iznose (koji ukupno iznose 164.222,85 kuna) sa zateznim kamatama tekućima od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, po stopi u visini pobliže navedenoj u izreci presude, u roku od 15 dana. Stavkom IV izreke presude naloženo je tuženiku da tužitelju na ime rente zbog smanjene mogućnosti napredovanja i izgubljene zarade plaća iznos od 1.096,05 kuna mjesečno počevši od 16. veljače 2013. pa nadalje, dok za to postoje uvjeti, s time da dospjele obroke podmiri odjednom, a ostale kako budu dospijevali, najkasnije do 15.-tog u mjesecu za tekući mjesec, sve sa zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog obroka pa do isplate, po stopi pobliže navedenoj u izreci presude, u roku od 15 dana. Stavkom V. izreke presude naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 94.437,50 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 20. studenoga 2015. pa do isplate, po stopi u visini pobliže navedenoj u izreci presude, u roku od 15 dana.

 

Presudom suda drugog stupnja pod st. I. izreke odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu pod st. I. izreke kojim je tužitelju dosuđen iznos od 69.150,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom, st. II. izreke preinačena je presuda suda prvog stupnja u dijelu pod st. II. izreke na način da je odbijen tužbeni zahtjev kojim je naloženo tuženiku da tužitelju na ime rente zbog trajno povećanih potreba-trajne tuđe pomoći i njege plaća iznos od 900,00 kuna mjesečno počevši od 4. kolovoza 2003. pa nadalje, dok za to postoje uvjeti, s time da dospjele obroke podmiri odjednom, a ostale kako budu dospijevali, najkasnije do 10.-tog u mjesecu za tekući mjesec, sve sa zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog obroka do isplate, st. III. odbijen je zahtjev kojim se nalaže tuženiku da tužitelju na ime rente zbog smanjenja mogućnosti napredovanja i izgubljene zarade plati određene iznose (koji ukupno iznose 164.222,85 kuna) sa zateznim kamatama tekućima od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, st. IV. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je naloženo tuženiku da tužitelju na ime rente zbog smanjene mogućnosti napredovanja i izgubljene zarade plaća iznos od 1.096,05 kuna mjesečno počevši od 16. veljače 2013. pa nadalje, dok za to postoje uvjeti, s time da dospjele obroke podmiri odjednom, a ostale kako budu dospijevali, najkasnije do 15.-tog u mjesecu za tekući mjesec, sve sa zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog obroka pa do isplate. Stavkom III izreke presude određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, dok je st. IV. izreke naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 4.765,62 kuna, u roku od 15 dana.

 

Protiv navedene presude suda drugog stupnja pod st. II. izreke u dijelu kojim je preinačena presuda suda prvog stupnja i odbijen tužbeni zahtjev pod st. II., III. i IV. izreke, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka, tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud  prihvati reviziju, preinači pobijanu drugostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

Tuženik u odgovoru na reviziju predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužitelj u okviru revijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka ukazuje da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da u istoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni razlozi koji su izneseni da nisu u skladu s dokazima i činjenicama utvrđenim u tijeku postupka (posebno u dijelu koji se odnosi na nalaz i mišljenje vještaka i ocjenu vještaka o trajnoj potrebi tužitelja za tuđom pomoći i njegom) zbog čega da je u postupanju drugostupanjskog suda ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u vezi s čl. 250. ZPP.

 

Na navode tužitelja kojima ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka valja navesti da iz dopunskog iskaza tužitelja saslušanog na ročištu 4. veljače 2009. (list 168-169 spisa) proizlazi da tužitelj ima teškoće skopčane s obavljanjem osobne higijene ujutro, npr. brijanja te da ne može zavezati tenisice objema rukama, dakle, nije utvrđena izričita nemogućnost obavljanja svakodnevnih obveza, već samo tegobe skončane sa obavljanjem navedenih različitih aktivnosti, dok je vještak dr. J. F. (saslušan na ročištu 11. ožujka 2009.- list 171 spisa) iskazao, između ostalog, da kod tužitelja postoje tegobe u vidu održavanja svakodnevnih obveza, kao što su oblačenje, higijena i nabava potrebnih stvari u svakodnevnom životu. 

 

Stoga neosnovano tužitelj ukazuje da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer da je svoju odluku utemeljio protivno nalazu i mišljenju vještaka. Naime, drugostupanjski sud je upravo prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka u smislu odredbe čl. 250. ZPP ocijenio da postojanje tegoba kod tužitelja u vidu obavljanja svakodnevnih obveza ne opravdava dosuđenje rente s naslova tuđe pomoći i njege, tim više što tegobe ulaze u pojačane napore te da vještaci kod tužitelja nisu našli nemogućnost, makar djelomičnu, obavljanja uobičajenih životnih potreba (oblačenja, hranjenja, higijene), već su našli da obavljanje tih obveza predstavlja za tužitelja samo tegobu, zbog čega nema mjesta dosuđenju rente s naslova tuđe pomoći i njege. Za svoju ocjenu drugostupanjski sud je dao jasne, nedvosmislene i neproturječne razloge, a koju ocjenu kao pravilnu prihvaća i ovaj sud zbog čega u postupanju drugostupanjskog suda nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koja bi onemogućavala ispitivanje pravilnosti i zakonitosti pobijane presude.

 

U odnosu na navode tužitelja da je drugostupanjski sud pogrešno naveo u obrazloženju presude da je tužitelj stradao u štetnom događaju kao pješak umjesto kao vozač motornog vozila, za navesti je da je riječ o  pogrešci u pisanju obrazloženja oduke koja nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja radi naknade nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove, strah, duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti i naruženje, naknada nenovčane materijalne štete za tuđu pomoć i njegu u razdoblju od četiri tjedna i za uništenu odjeću u ukupnom iznosu od 69.150,00 kuna, naknada štete s naslova rente za tuđu pomoć i njegu u mjesečnom iznosu od 900,00 kuna počevši od 4. kolovoza 2003. nadalje, dok za to postoje uvjeti te naknada štete s naslova smanjenja mogućnosti napredovanja i izgubljene zarade za razdoblje od srpnja 2003. do prosinca 2012. u ukupnom iznosu od 164.222,85 kuna te zahtjev za isplatom rente u mjesečnom iznosu od 1.096,05 kuna od 16. veljače 2013. pa dok za to budu postojali uvjeti, sve proizašle iz štetnog događaja od 25. svibnja 2003. kada je tužitelj stradao kao vozač osobnog vozila u sudaru s vozilom osiguranika tuženika.

 

U revizijskom stupnju postupka i nadalje je sporno ima li tužitelj pravo na naknadu štete s naslova rente za tuđu pomoć i njegu, u iznosu pobliže navedenom u izreci presude te naknadu štete s naslova smanjenje mogućnosti napredovanja i izgubljene zarade, za razdoblje i u iznosu pobliže navedenom u izreci presude te plaćanje rente s navedenog osnova u mjesečnom iznosu dok za to budu postojali uvjeti.

 

U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

 

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj stradao u prometnoj nezgodi ... kao vozač motornog vozila, kada je na njegovo vozilo naletjelo vozilo osiguranika tuženika, kojom prilikom je zadobio teške tjelesne ozljede u vidu otrgnuća kože dorzuma lijeve šake, prijeloma II metakarpalne kosti lijeve šake, natučenja glave i trzajnu ozljedu vrata,

 

- da je tužitelj u štetnom događaju pretrpio fizičku bol jakog intenziteta 5 dana, srednjeg intenziteta 15 dana i manjeg intenziteta još 6 tjedana kao i da je pretrpio tzv. primarni strah koji je bio jačeg intenziteta i kratkotrajan te je u daljnjem tijeku liječenja postojao tzv. sekundarni strah koji nastaje uslijed tjelesnih ozljeda jačeg intenziteta u trajanju od 4 dana, dok je sekundarni strah srednjeg i blažeg stupnja supsumiran pod ocjenom trajnih posljedica, kao i da su predmetne ozljede kod tužitelja ostavile trajne posljedice koje su umanjile njegovu opću životnu kao i radnu sposobnost za 45% i u tom obujmu postoji potreba za ulaganjem pojačanog napora u svakodnevnim aktivnostima,

 

- da je tužitelju tuđa pomoć i njega bila potrebna nakon hospitalizacije i to 3 sata dnevno kroz 4 tjedna, a potom 2 sata tjedno kroz idućih 4 tjedna kao i da opisani ožiljci predstavljaju naruženje srednjeg stupnja,

 

- da iz nalaza vještaka dr. D. V., spec. medicine rada, proizlazi da je tužitelj u štetnom događaju zadobio otrgnuće kože dorzuma, prijelom II metakarpalne kosti lijeve šake, natučenje glave i trzajnu ozljedu glave, koje su ostavile trajne posljedice u vidu zatiljne glavobolje, bolno ograničenih pokreta u vratu, hipotrofije muskulature lijeve podlaktice, ograničene pokrete u ručnom zglobu i prstiju lijeve ruke te oslabljenje grube motorne snage šake, kao i parestezije u podlaktici i šaci te da radno mjesto drvodjelnog tehničara (za koje se tužitelj školovao) spada u skupinu teških fizičkih poslova koji prvenstveno zahtijevaju urednu funkciju cijelog lokomotornog sustava, a posebno urednu funkciju spretnost i brzinu ruku, kao i urednu grubu motornu snagu šaka, a kako tužitelj nakon štetnog događaja to više nema, vještak smatra da nije sposoban za poslove zanimanja za koje se školovao,

 

- da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke mr. sc. Z. R. proizlazi da izgubljena zarada tužitelja iskazana kao razlika između pretpostavljenih neto plaća koje bi ostvarivao kao SSS radnik u djelatnosti prerade drva i proizvoda od drva i pluta osim namještaja, proizvodnje proizvoda od slame i pletarskih materijala i neto plaće koje je tužitelj ostvarivao u razdoblju od srpnja 2003. do prosinca 2012. iznosi ukupno 164.222,85 kuna, dok renta na ime izgubljene zarade od siječnja 2013. na bazi prosjeka izgubljene zarade za posljednjih 6 obrađenih mjeseci iznosi 1.096,05 kuna mjesečno,

 

- da je tužitelj pri učilištu u Z. završio tečaj i dobio zvanje servisera plinskih bojlera (14. svibnja 2004.), ali niti taj posao nije mogao obavljati zbog svog zdravstvenog stanja,

 

- da se tužitelj prvi put zaposlio 28. ožujka 2006. kao pomoćni radnik.

 

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni u dijelu koji se odnosi na zahtjev za isplatom rente s naslova tuđe pomoći i njege i tužitelju dosudio iznos od 900,00 kuna mjesečno na ime rente zbog trajno povećanih potreba trajne tuđe pomoći i njege, počevši od 4. kolovoza 2003., pa nadalje dok za to postoje uvjeti, s time da dospjele obroke tuženik podmiri odjednom, a ostale kako budu dospijevali najkasnije do 10.-tog u mjesecu za tekući mjesec sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

 

Nadalje, sud prvog stupnja ocjenjuje da tužitelju pripada i renta zbog smanjene mogućnosti napredovanja i izgubljene zarade u iznosu od 2.593,00 kuna mjesečno počevši od dana podnošenja tužbe 16. kolovoza 2003. do 16. siječnja 2004., u iznosu od 2.715,00 kuna od 16. veljače 2004. do 16. siječnja 2005., u iznosu od 2.814,00 kuna od 16. veljače 2005. do 16. siječnja 2006., u iznosu od 2.907,00 kuna od 16. veljače 2006. do 16. travnja 2006., u iznosu od 108,83 kuna od 16. svibnja 2006. do 16. siječnja 2007., u iznosu od 675,72 od 16. veljače 2007. do 16. siječnja 2008., u iznosu od 1.160,71 kuna od 16. veljače 2008. do 16. siječnja 2009., u iznosu od 999,50 kuna od 16. veljače 2009. do 16. prosinca 2009., u iznosu od 987, 68 kuna od 16. siječnja 2010., u iznosu od 1.052,68 kuna od 16. veljače 2010. do 16. siječnja 2011., u iznosu od 1.067,69 kuna od 16. ožujka 2011. do 16. siječnja 2012. i u iznosu od 1.096,05 kuna od 16. veljače 2012. do 16. siječnja 2013., pa nadalje dok za to postoje uvjeti, kao i renta zbog smanjene mogućnosti napredovanja i izgubljene zarade u iznosu od 1.095,00 kuna mjesečno počevši od 16. veljače 2013. pa nadalje dok za to postoje zakonski uvjeti. Pri tome sud prvog stupnja nalazi neosnovanim prigovor tuženikov prigovor zastare tužiteljeva potraživanja s naslova rente zbog izgubljene zarade ocjenjujući da zastarni rok teče od trenutka kada je tužitelj mogao ostvariti pravo na izgubljenu zaradu, a ne od štetnog događaja, uzimajući pritom u obzir da je tužitelj stupio u radni odnos 28. ožujka 2006., a tužbu preinačio podneskom od 17. ožujka 2009. (unutar roka od tri godine.).

 

Sud drugog stupnja odlučujući o žalbi tuženika protiv prvostupanjske presude ocijenio je da je prvostupanjski sud donoseći pobijanu presudu počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP zbog čega da su ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe čl. 373.a ZPP jer u jednom dijelu bitne činjenice među strankama nisu sporne, a one koje su sporne moguće je utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, pri čemu je drugostupanjski sud uzeo u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je pravilno utvrdio.

 

U odnosu na zahtjev tužitelja za isplatom rente s naslova tuđe pomoći i njege sud drugog stupnja nalazi da je na temelju mišljenja medicinskih vještaka utvrđeno da je tužitelj dešnjak, da je nakon saniranja ozljede izgubio većinu funkcija lijeve šake te da više nije u mogućnosti vršiti precizne poslove gdje su mu potrebne obje ruke kao i da nije u mogućnosti svladavati fizičke napore rukama te da postoje tegobe u vidu održavanja svakodnevnih obveza kao što su oblačenje, higijena i u nabavci potrebnih stvari u svakodnevnom životu.

 

Međutim, prema ocjeni drugostupanjskog suda, postojanje tegoba u vidu održavanja svakodnevnih obveza, u smislu odredbi čl. 189., čl. 190. i čl. 195. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) ne opravdava dosuđenje rente s osnove tuđe pomoći i njege, tim više što tegobe ulaze u pojačane napore i dosuđuju se kao vid nematerijalne štete za duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti. Budući da kod tužitelja vještaci nisu našli nemogućnost, makar i djelomičnu, obavljanja uobičajenih životnih potreba (oblačenje, hranjenje, higijena), već su našli da obavljanje tih obaveza za tužitelja predstavlja samo tegobu, to drugostupanjski sud ocjenjuje da nema mjesta dosuđenju rente s osnove tuđe pomoći i njege u smislu navedenih zakonskih odredbi zbog čega je na temelju odredbe čl. 373.a ZPP u tom dijelu preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev (st. II. izreke).

 

U odnosu na zahtjev tužitelja za naknadom štete zbog izgubljene zarade uslijed nemogućnosti napredovanja drugostupanjski sud polazeći od utvrđenja da je predmet postupka zahtjev tužitelja za isplatom izgubljene zarade zbog nemogućnosti napredovanja u razdoblju od 16. kolovoza 2003. do 16. svibnja 2006., u kojem razdoblju tužitelj nije radio, u ukupnom mjesečnom iznosu, zatim razlike između pretpostavljene plaće drvodjelskog tehničara i radnog mjesta na kojem je tužitelj radio i to za razdoblje od 16. svibnja 2006. do prosinca 2012., a nakon toga plaćanje rente ubuduće, ocjenjuje da se u konkretnom slučaju ne radi se o povremenom potraživanju, nego o naknadi štete koja će sukcesivno nastajati u budućnosti. Takvu naknadu štete da oštećeni može tražiti u obliku rente, ali i sukcesivnim utuživanjem naknade za proteklo razdoblje, a da je tužitelj u ovom postupku zatražio isplatu dospjelih mjesečnih iznosa, kao i rentu ubuduće.

 

Stoga da se u navedenom slučaju rokovi zastare potraživanja računaju prema odredbi čl. 376. ZOO-a. Kako se u konkretnom slučaju buduća šteta (koja je posljedica ranije štetne radnje) može sagledati zajedno sa sadašnjom štetom, ako je ona prema redovnom tijeku stvari izvjesna (ako je izvjestan gubitak na plaći zbog smanjenja radne sposobnosti), tada da se radi o šteti za koju je oštećenik već saznao (a ne o šteti koju će doznati tek kada nastupi gubitak u zaradi). Stoga da i rok zastare počinje teći već tada, a ne kada u budućnosti nastane gubitak zarade.

 

Prema shvaćanju drugostupanjskog suda, tužitelj je saznao za štetu kada je prekvalifikacijom stekao zanimanje servisera plinskih bojlera, 14. svibnja 2004., jer više nije mogao obavljati poslove svoje stručne spreme drvodjelskog tehničara zbog čega je podneskom od 1. veljače 2007. zatražio naknadu štete zbog izgubljene zarade uslijed nemogućnosti napredovanja u iznosu od 1.000,00 kn počevši od dana podnošenja toga zahtjeva pa nadalje, dok je povišeni iznos od 2.083,00 kn zatražio od podnošenja zahtjeva 14. siječnja 2013. pa nadalje.

 

Kako prema shvaćanju drugostupanjskog suda zastarni rok od tri godine počinje teći od 15. svibnja 2004., to do podnošenja zahtjeva 1. veljače 2007., navedeni rok nije protekao zbog čega je zahtjev podnesen prije isteka roka od tri godine iz čl. 376. st. 1. ZOO-a.

 

U odnosu na zahtjev tužitelja za naknadom izgubljene zarade za razdoblje od 16. kolovoza 2003. do 16. svibnja 2006., sud drugog stupnja nalazi da je tužitelj prvi puta podnio taj zahtjev u podnesku od 29. rujna 2015. te kako se rok zastare računa od 15. svibnja 2004., to je tužitelj zahtjev za naknadom štete za razdoblje od 16. kolovoza 2003. do 16. svibnja 2006. zbog izgubljene zarade uslijed nemogućnosti napredovanja podnio protekom propisanog zastarnog roka zbog čega da je neosnovan.

 

Iz navedenih razloga, sud drugog stupnja preinačio je presudu suda prvog stupnja i u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev.

 

U odnosu na zahtjev tužitelja za naknadom štete s naslova izgubljene zarade sud drugog stupnja ocjenjuje da je izgubljena zarada po svojoj pravnoj prirodi svaka zarada koju je oštećenik ostvarivao, a više ju ne ostvaruje (zbog štetnog događaja koji je rezultirao gubitkom radne sposobnosti) te ona u tom slučaju predstavlja gubitak u njegovoj imovini, a kako je tužitelj u trenutku štetnog događaja bio nezaposlen i prijavljen kod Zavoda za zapošljavanje, s time da je prvo zaposlenje tužitelja bilo 28. ožujka 2006., to tužitelj u vrijeme štetnog događaja (...) nije radio i nije ostvarivao nikakvu zaradu.

 

Naime, napredovanje na radu pretpostavlja da osoba radi i da po redovnom tijeku stvari očekuje napredovanje na radu, a time i veću zaradu pa bi se izgubljena zarada zbog nemogućnosti napredovanja prvenstveno očitovala u razlici plaće koju ostvaruje nakon štetnog događaja i plaće koju bi ostvario da nije zbog ozljede onemogućen u tom napredovanju.

 

Kako tužitelj nije tvrdio da mu je prije ili nakon nezgode ponuđeno sklapanje ugovora o radu za radno mjesto njegove stručne spreme drvodjelskog tehničara i da zbog posljedica štetnog događaja poslodavac nije s njim sklopio taj ugovor, već je bio prijavljen Zavodu za zapošljavanje, a nije ni tvrdio da je u to vrijeme uopće postojala potreba za zapošljavanjem radnika njegove stručne spreme, to prema ocjeni drugostupanjskog suda tužitelj zbog zadobivenih ozljeda nije izgubio zaradu koju bi ostvarivao kao drvodjelski tehničar.

 

Obzirom da tužitelj nije dokazao pretpostavke za primjenu odredbi čl. 189., čl. 190. i čl. 195. ZOO-a jer se dobitak u vidu izgubljene zarade zbog nemogućnosti napredovanja nije mogao osnovano očekivati prema redovnom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije bi ostvarenje bilo spriječeno štetnikovom radnjom, pa da bi bilo mjesta dosuđivanju naknade u svoti koja je potrebna da se tužiteljeva materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja, to da se ne može zaključiti da su tužiteljeve mogućnosti daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, pa da stoga tuženik, kao odgovorna osoba, nije dužan plaćati određenu novčanu rentu, kao naknadu štete.

 

Iz navedenih razloga je i u tom dijelu drugostupanjski sud uvažio žalbu, preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev (st. III. izreke).

 

Tužitelj u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava ukazuje da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da tužitelju ne pripada pravo na dosuđenje rente s naslova tuđe pomoći i njege zbog čega je odbio njegov zahtjev za dosudom rente kao i da je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužiteljev zahtjev s naslova rente zbog smanjene mogućnosti napredovanja i izgubljene zarade zbog zastare jer da je tužitelj zahtjev za isplatom rente zbog smanjene mogućnosti napredovanja postavio podneskom od 29. svibnja 2006., dok je zahtjev za isplatom rente zbog izgubljene zarade postavio podneskom od 17. ožujka 2009., dakle, unutar zastarnog roka od tri godine.

 

Neosnovano tužitelj ukazuje na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

Polazeći od utvrđenja da kod tužitelja nakon ozljeđivanja u prometnoj nezgodi i saniranja zadobivenih ozljeda (obzirom da je tužitelj dešnjak, a izgubio je većinu funkcija lijeve šake) postoje tegobe, dakle, napor, (a ne nemogućnost) obavljanja svakodnevnih obveza (oblačenja, hranjenja, održavanja higijene), to je drugostupanjski sud pravilno ocijenio, a koju ocjenu kao pravilnu prihvaća i ovaj sud, da tužitelju zbog tegoba koje su ostale nakon ozljeđivanja u predmetnom štetnom događaju, ne pripada pravo na plaćanje novčane rente za tuđu pomoć i njegu, kao naknade za tu štetu, već navedene tegobe ulaze u pojačane napore koje tužitelj mora uložiti da bi ispunio svakodnevne obveze, zbog čega iste čine vid nematerijalne štete koja se dosuđuje za duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti. Stoga je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio zahtjev tužitelja za plaćanjem rente s naslova tuđe pomoći i njege u smislu odredbe čl. 195. st. 2. ZOO-a.

 

U odnosu na zahtjev tužitelja za naknadom štete s naslova rente zbog smanjene mogućnosti napredovanja i izgubljene zarade, a obzirom da je u tom dijelu drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev doduše samo djelomično nalazeći osnovanim prigovor zastare potraživanja, ali u bitnom prvostupanjska presuda je preinačena i tužbeni zahtjev odbijen primjenom pravila o teretu dokazivanja jer tužitelj nije dokazao osnovanost svog zahtjeva. Pritom, treba reći da je tužitelj, kako to točno tvrdi, podneskom od 12. lipnja 2006. (list 100 spisa) postavio zahtjev za isplatom rente zbog smanjene mogućnosti napredovanja u iznosu od 1.000,00 kuna mjesečno te ponovio taj zahtjev podneskom od 1. veljače 2007. (list 118 spisa), dok je podneskom od 10. ožujka 2009. (list 173 spisa) povisio taj zahtjev na iznos od 1.901,56 kuna mjesečno, a podneskom od 14. siječnja 2013. (list 327 spisa) povisio zahtjev za isplatom rente zbog smanjene mogućnosti napredovanja na iznos od 2.083,00 kuna mjesečno. Međutim, prema shvaćanju ovoga suda, iako je tužitelj zahtjev za isplatom rente zbog smanjene mogućnosti napredovanja doista podnio unutar zastarnog roka od tri godine od saznanja za štetu (28. ožujka 2006. kada se prvi put zaposlio) podnescima od 12. lipnja 2006., 1. veljače 2007., 10. ožujka 2009. i 14. siječnja 2013., dok je zahtjev za isplatom rente zbog smanjene mogućnosti napredovanja za razdoblje od 16. kolovoza 2003. do 16. svibnja  2006. podnio podneskom od 29. rujna 2015., navedeno nije odlučno u situaciji kada je drugostupanjski sud ocijenio, a koju ocjenu kao pravilnu prihvaća i ovaj sud, da tužitelj primjenom pravila o teretu dokazivanja nije dokazao pretpostavke za primjenu odredbi čl. 189., čl. 190. i čl. 195. ZOO-a, odnosno da su njegove mogućnosti daljnjeg razvijanja i napredovanja uslijed ozljeda zadobivenih u štetnom događaju uništene ili smanjene zbog čega bi mu tuženik kao odgovorna osoba bio dužan plaćati određenu novčanu rentu kao naknadu štete.

 

Stoga je i u tom dijelu drugostupanjski sud imajući na umu naprijed navedene zakonske odredbe pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev.

 

Iz navedenih razloga, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena valjalo je u dijelu odluke o glavnoj stvari odbiti reviziju tužitelja na temelju odredbe čl. 393. ZPP zbog čega je odlučeno kao u izreci presude.

 

U odnosu na reviziju tužitelja protiv odluke o troškovima postupka valja navesti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

 

Na osnovu izloženog, valjalo je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u vezi čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tužitelja podnesenu protiv odluke o troškovima postupka odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci rješenja (toč. I. izreke).

 

Odluka o troškovima postupka u odnosu na zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP jer navedeni troškovi nisu bili potrebni radi vođenja ove parnice (toč. II. izreke rješenja).

 

Zagreb, 17. ožujka 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.