- 1 -              Revt 259/2016-3

 

 

 

 

 

Broj: Revt 259/2016-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika I. v. d.o.o., OIB: ..., B., kojeg zastupa punomoćnik mr. sc. R. M., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu S. dˊa. u L., protiv tuženika-protutužitelja O. b. H. d.d., OIB: ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik E. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ž. i P. u Z., radi utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate, odlučujući o reviziji tuženika-protutužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7359/13-3 od 16. prosinca 2015., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-3239/2011-36 od 21. veljače 2013., u sjednici održanoj 17. ožujka 2021.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Revizija tuženika u dijelu kojim pobija presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7359/13-3 od 16. prosinca 2015. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-3239/2011-36 od 21. veljače 2013. u toč. IV. izreke odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e:

 

 

I. Prihvaća se revizija tuženika kojim pobija presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7359/13-3 od 16. prosinca 2015. u dijelu st. I. izreke kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-3239/2011-36 od 21. veljače 2013. u toč. I. i u dijelu toč. V. izreke (za iznos parničnog troška od 492.773,19 kn), te u st. II., III. i IV. izreke i u tom se dijelu drugostupanjska presuda ukida te se predmet vraća sudu drugog stupnja (u tom dijelu) na ponovno odlučivanje.

 

II. O troškovima u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"I. Tuženiku - protutužitelju O. B. d.d., Z. nalaže se da tužitelju protutuženiku I. V. d.o.o., B., isplati iznos od  2.905.893,93 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose glavnog duga kako slijedi:

 

- 143.731,81 kn od 30.V.2000. do isplate

- 141.690,06 kn od 31.VIII.2000. do isplate

- 140.472,31 kn  od 1.XII.2000. do isplate

- 143.086,47 kn od 3.III.2000. do isplate

- 140.311,03 kn  od 30.V.2001. do isplate

- 133.954,62 kn  od 1.IX.2001. do isplate

- 138.767,23 kn od 1.XII.2001. do isplate

- 141.086,15 kn od 1.III.2002. do isplate

- 137.867,51 kn od 1.VI.2002. do isplate

- 137.849,52 kn od 31.VIII.2002. do isplate

- 139.780,20 kn od 30.XI.2002. do isplate

-   65.718,62 kn od 14.IV.2000. do isplate

-   64.306,55 kn od 13.VII.2000. do isplate

-   60.043,56 kn od 11.X.2000. do isplate

-   55.450,12 kn od 3.III.2001. do isplate

-   51.164,40 kn od 12.4.2001. do isplate

-   46.722,01 kn od 11.VII.2001. do isplate

-   42.427,51 kn od 12.X.2001. do isplate

-   38.975,59 kn od 12.I.2002. do isplate

-   34.060,73 kn od 12.IV.2002. do isplate

-   30.258,31 kn od 12.VII.2002. do isplate

-   13.601,40 kn  od 12.X.2002. do isplate

-   11.631,75 kn od 15.I.2003. do isplate

-   1.099,16 kn od 3.III.2001. do isplate

-   1.011, 51 kn od 10.III.2001. do isplate

-         36,51 kn od 12.IV.2001. do isplate

-       102,48 kn od 12.IV.2001. do isplate

-         10,12 kn od 15.VII.2001. do isplate

-         10,12 kn od 11.VIII.2001. do isplate

- 850.666,57 kn od 13.I.2005. do isplate

po stopi koja se određuje   za razdoblje od dospijeća pojedinog iznosa  do 30. lipnja  2002. godine  po stopi od  18% godišnje, od 1. srpnja  2002. do  31. prosinca 2007. g. po stopi od  15% godišnje, od  1.siječnja 2008. do 30.lipnja 2011.g. po stopi od  14% godišnje, od 1. srpnja 2011. g. nadalje po stopi od  12% godišnje, a u slučaju promjene  stope zateznih kamata prema  eskontnoj  stopi Hrvatske narodne banke  koja je  vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve to u roku od  8 dana.

 

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika I. V. d.o.o., B. da mu tuženik-protutužitelj O. B. d.d., Z. isplati iznos od  470.894,69 kn sa zakonskim zateznim  kamatama na pojedine iznose glavnog duga kako slijedi:

 

- 249.640,00 kn od 10.II.1999. do isplate

-   24.658,36 kn od  8.VII.1999. do isplate

-   64.903,52 kn od 3.VII.1999. do isplate

-   65.623,99 kn od 11.X.1999. do isplate

-   66.068,82 kn od  28.I.1999. do isplate

 

kao neosnovan.

 

III. Odbija se tužbeni zahtjev  u dijelu u kojem  tužitelj - protutuženik zahtijeva da se utvrdi ništavim Ugovor o prodaji dionica   od  25. studenoga  1998. godine i aneks tom ugovoru od  22. siječnja  1999. godine sklopljen između tužitelja -protutuženika  kao kupca i tuženikovog - protutužiteljevog prednika I. b. d.d., kao  prodavatelja.

 

IV. Odbija se  protutužbeni zahtjev tuženika - protutužitelja koji glasi:

 

"Nalaže se tužitelju-protutuženiku I. V. d.o.o., B., ..., da  tuženiku-protutužitelju O. B. H. d.d., Z., isplati iznos od 2.250,710,00 kn sa zakonskim zateznim  kamatama od 26.veljače 1999. godine do isplate."

 

V. Tuženiku-protutužitelju se nalaže da  tužitelju-protutuženiku u roku od  8 dana naknadi parnični trošak u iznosu  od 511.795,68 kn."

 

Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

 

"I. Utvrđuje se da je tužitelj-protutuženik povukao tužbu za isplatu iznosa od  101,09 kna sa zakonskim zateznim  kamatama na  pojedine iznose kako slijedi:

 

- 90,95 od 10. ožujka 2001. do isplate

- 10,15 kn od  12. rujna 2001. do isplate.

 

II. Ne dopušta se  preinaka tužbe iz  tužiteljevog podneska od  30.rujna 2011. godine  i  31.siječnja  2013. godine."

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

"I. Odbija se tuženikova-protutužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-3239/11-36 od 21. veljače 2013., u točkama I., IV. i u dijelu točke V. njene izreke u kojoj je naloženo tuženiku-protutužitelju naknaditi tužitelju-protutuženiku parnični trošak u iznosu od 492.773,19 kn.

 

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-3239/11-36 od 21. veljače 2013., u dijelu točke V. izreke u kojoj je naloženo tuženiku-protutužitelju naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 19.022,49 kn i sudi:

 

Odbija se tužiteljev-protutuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 19.022,49 kn (devetnaesttitućadvadesetdvije kune i četrdesetdevet lipa) kao neosnovan.

 

III. Odbija se tužiteljev-protutuženikov zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 65.975,00 kn (šezdesetpettisućadevetstosedamdesetpet kuna), kao neosnovan.

 

IV. Odbija  se kao neosnovan tuženikov-protutužiteljev zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 52.765,63 kn (pedesetdvijetisućesedamstošezdestpet kuna i šezdesettri lipe)."

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu s kojim nije uspio u postupku reviziju je podnio tuženik-protutužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju, preinačiti drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu te odbiti tužbeni zahtjev, a usvojiti protutužbeni zahtjev te naložiti tužitelju-protutuženiku plaćanje parničnih troškova, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti sudu drugog stupnja na ponovni postupak pred izmijenjenim vijećem, odnosno ukinuti nižestupanjske presude u pobijanom dijelu te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak pred drugim sucem pojedincem.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj-protutuženik je predložio odbiti reviziju tuženika-protutužitelja kao neosnovanu time da je zatražio trošak odgovora na reviziju.

 

Revizija je djelomično osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima revizije u postupku pred drugostupanjskim sudom nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 343. st. 3. ZPP, a koja bi bila od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je pravni prednik tuženika I. b. d.d., P. bila imatelj vlastitih dionica te je s tužiteljem-protutuženikom sklopila Ugovor o prodaji dionica 26. studenoga 1998. (list 9 spisa) i Aneks tog Ugovora 22. siječnja 1999. (list 10 spisa) kojim je ugovorom I. b. d.d. prodala vlastite dionice tužitelju-protutuženiku,

 

- da je pravni prednik tuženika-protutužitelja 25. veljače 1999. sklopio s tužiteljem-protutuženikom Ugovor o kreditu broj ... (list 11 i 12 spisa) i Aneks Ugovora o kreditu broj ... od 22. srpnja 2002. (list 13 spisa) na temelju kojeg je prednik tuženika-protutužitelja doznačio tužitelju-protutuženiku iznos od 2.250.710,00 kn,

 

- da je tužitelj-protutuženik na ime otplate kredita taj iznos i "vratio" i to uvećan za kamate određene ugovorom o kreditu i to dijelom dobrovoljno iznos od 1.538.596,91 kn, a dijelom tako da je tuženik-protutužitelj (12. siječnja 2005.) putem izdane mjenice od strane tužitelja-protutuženika naplatio 850.666,57 kn, time da se 712.113,09 kn odnosi na naplatu glavnice po kreditu, na ime ugovornih kamata 27.595,79 kn, na ime zateznih kamata 110.957,69 kn,

 

- da je presudom suda prvog stupnja poslovni broj P-457/2005 od 8. prosinca 2006. koja je postala pravomoćna 31. svibnja 2011. utvrđen ništavim Ugovor o kreditu broj ... od 25. veljače 1999. i Aneks tom Ugovoru od 22. srpnja 2002. koji su sklopljeni između tužitelja-protutuženika kao korisnika kredita i tuženikova-protutužiteljeva pravnog prednika I. b. d.d. kao davatelja kredita.

 

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj-protutuženik zahtijeva da se naloži tuženiku-protutužitelju isplatiti iznos od 2.905.893,93 kn s pripadajućim zateznim kamatama pozivom na odredbu čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO), dok je u preostalom dijelu za iznos od 470.894,69 kn s pripadajućim zateznim kamatama tužbeni zahtjev je odbijen zbog osnovanosti prigovora zastare. Ujedno je odbijen i tužbeni zahtjev na utvrđenje ništavosti Ugovora o prodaji dionica od 25. studenoga 1998. i Aneksa tom Ugovoru od 22. siječnja 1999. (toč. III. izreke) time da je odbijen i protutužbeni zahtjev uz obrazloženje da tuženik-protutužitelj ne može zahtijevati vraćanje na temelju već ispunjenog Ugovora, odnosno ne može zahtijevati povrat vraćenog kredita, te da je u svakom slučaju osnovan prigovor zastare (toč. IV. izreke).

 

Drugostupanjski sud je odlučujući o žalbi tuženika-protutužitelja prvostupanjsku presudu potvrdio u toč. I., IV. i u dijelu toč. V. izreke u kojoj je naloženo tuženiku-protutužitelju naknaditi tužitelju-protutuženiku parnični trošak u iznosu od 492.773,19 kn (st. I. izreke), dok je u st. II. izreke preinačio presudu prvostupanjskog suda za iznos parničnog troška od 19.022,49 kn i za taj iznos je zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan. Nadalje, odbijen je zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadu sastava odgovora na žalbu (st. III. izreke) dok je u st. IV. odbijen kao neosnovan tuženikov-protutužiteljev zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 52.765,63 kn.

 

Odluku suda drugog stupnja samo u dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev (u dijelu st. I. izreke) prihvaća i ovaj sud, iako je u tom dijelu pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je protutužbeni zahtjev odbijen i zbog osnovanosti prigovora zastare, međutim takova (pogrešna) primjena materijalnog prava nije na štetu tuženika-protutužitelja.

 

Naime, prema shvaćanju ovoga suda neovisno o činjenici što su Ugovor o kreditu broj ... od 25. veljače 1999. i Aneks tom Ugovoru o kreditu broj 471 od 22. srpnja 2002. utvrđeni ništavim, treba imati na umu da su se stranke ponašale kao ugovorne strane iz ugovora o kreditu, a u smislu odredbe čl. 1065. ZOO. U obrazloženju pobijane presude navodi se da je banka – pravni prednik sadašnjeg tuženika-protutužitelja uplatila tužitelju-protutuženiku iznos kredita od 2.250.710,00 kn. Prema odredbi čl. 210. st. 1. ZOO, kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu (a u ovom slučaju nema jer su Ugovor o kreditu i Aneks tom Ugovoru utvrđeni ništavim), stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Kod ugovora o kreditu po naravi tog posla (ako se pitanja kamata za sada ostavi po strani), stjecatelj je korisnik kredita. U ovom slučaju tužitelj-protutuženik je primio iznos od 2.250.710,00 kn, a ne tuženik-protutužitelj banka, pa na strani tužitelja-protutuženika postoji obveza vraćanja (u tom smislu i ovaj sud u Revt 264/2015-2 od 17. listopada 2018.).

 

Međutim, u izreci prvostupanjske presude u toč. I. naloženo je tuženiku-protutužitelju platiti tužitelju-protutuženiku iznos od 2.905.893,93 kn (s pripadajućom zateznom kamatom), a što je potvrđeno pobijanom drugostupanjskom presudom, pa proizlazi da je tuženik-protutužitelj (banka) dužna "vratiti" tužitelju-protutuženiku navedeni iznos kao da je tuženik-protutužitelj primio taj iznos novca na temelju ništavog pravnog posla – Ugovora o kreditu i Aneksa tom Ugovoru o kreditu.

 

Prema shvaćanju ovog suda, a jer je pravni prednik tuženika-protutužitelja isplatio tužitelju-protutuženiku 2.250.710,00 kn, to ne postoji pravna osnova po kojoj bi, još jednom, tuženik-protutužitelj tužitelju-protutuženiku trebao platiti navedeni iznos.

 

Pritom se ističe da time što je tužitelj-protutuženik platio (vratio) tuženiku-protutužitelju naprijed navedeni iznos (riječ je o glavnici kredita) učinio je nešto što je po zakonu bio dužan učiniti. U smislu odredbe čl. 104. st. 1. ZOO, u slučaju ništavosti svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila. Prema tome, imovina tužitelja-protutuženika za iznos glavnice nije prešla u imovinu tuženika-protutužitelja bez pravne osnove jer je pravna osnova odredba čl. 104. st. 1. ZOO.

 

Neosnovano je stoga potraživanje tuženika-protutužitelja u iznosu od 2.250.710,00 kn jer je utvrđeno da je tužitelj-protutuženik već vratio tuženiku-protutužitelju taj iznos koji je od njega primio po osnovi ništetnog Ugovora o kreditu i time je njegova obveza prestala u smislu odredbe čl. 295. st. 1. ZOO. Stoga potraživanje u tom iznosu tuženik-protutužitelj ne može ostvariti u predmetnom sporu nakon što mu je to već plaćeno (vraćeno).

 

U takvoj situaciji, time što je protutužbeni zahtjev odbijen i zbog osnovanosti prigovora zastare u smislu odredbe čl. 371. u vezi čl. 376. ZOO, a koje shvaćanje drugostupanjskog suda je u okolnostima konkretnog slučaja suprotno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna od drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, materijalno pravo nije primijenjeno na štetu tužitelja-protutuženika, jer je obzirom na sve izloženo, protutužbeni zahtjev neosnovan, a kako su to uostalom ocijenili i nižestupanjski sudovi.

 

Stoga je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, odlučeno je kao u izreci presude.

 

Odluku suda drugog stupnja u dijelu kojim je potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i naloženo tuženiku-protutužitelju isplatiti tužitelju-protutuženiku 2.905.893,93 kn s pripadajućom zateznom kamatom, nije moguće prihvatiti. U odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva sporna pitanja po drugostupanjskom sudu u smislu naprijed navedenog nisu raspravljena, pa nema uvjeta za preinaku pobijane presude u tom dijelu.

 

Prema odredbi čl. 214. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja tužbe.

 

Iz obrazloženja pobijane odluke u tom dijelu proizlazi da je tužitelj-protutuženik bio savjestan, a tuženik-protutužitelj nesavjestan iako je Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja-protutuženika i prednika tuženika-protutužitelja (pravomoćno) utvrđen ništavim. Takovo pravno shvaćanje ovaj sud ne može prihvatiti obzirom je odredba čl. 234. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 111/93, 34/99, 52/00, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 111/12, 68/13 i 110/15 - dalje: ZTD) kojom je propisana ništavost kao sankcija za ugovor o kreditu kojim se kreditira kupnja vlastitih dionica, opće obvezujući propis, slijedom čega je morala biti poznata i tužitelju-protutuženiku, na što osnovano upućuje revident.

 

Nadalje, u okolnostima konkretnog slučaja, stjecatelj čija je pravna pozicija uređena odredbom čl. 214. ZOO u ovom slučaju jest tužitelj-protutuženik jer je on stekao po osnovi ništavog ugovora o kreditu iznos od 2.250.710,00 kn, pa je osim tog iznosa dužan vratiti i zatezne kamate. Međutim, prema shvaćanju ovog suda, u predmetnoj situaciji bi tužitelj-protutuženik imao pravo tražiti eventualno preplaćeni iznos u vidu razlike između zateznih i ugovornih kamata, ako takva razlika postoji.

 

Kako drugostupanjski sud izloženo nije imao na umu (očito zbog pogrešnog pravnog pristupa) iz obrazloženja pobijane presude u tom dijelu nije moguće ocijeniti postoji li ili ne takova razlika. Stoga, nema uvjeta za preinaku drugostupanjske presude (u tom dijelu).

 

Zbog navedenog, valjalo je u tom dijelu ukinuti drugostupanjsku presudu i na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP odlučiti kao u st. I. izreke rješenja.

 

U ponovnom postupku drugostupanjski sud će imati na umu i odredbu čl. 211. ZOO.

 

Kako zbog djelomičnog ukidanja odluke o glavnoj stvari konačni ishod spora nije poznat pa posljedično tomu niti uspjeh stranaka u parnici, valjalo je ukinuti odluku o naknadi parničnih troškova, koja o tom uspjehu ovisi.

 

Odluka o parničnim troškovima nastalima u povodu revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 4. ZPP (st. II. izreke rješenja).

 

Zagreb, 17. ožujka 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.