- 1 -              Rev 2361/17-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2361/17-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća te Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. H. iz K. Š., boravište G. V. S. Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik iz P., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo Pula-Pola, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-1441/15-2 od 20. lipnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj P-122/13-26 od 29. travnja 2015., u sjednici održanoj 17. ožujka 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja je suđeno:

 

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

Tuženik je dužan platiti tužitelju iznos od 208.606,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom propisanom u čl.29.st.2 Zakona o obveznim odnosima po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, koja teče od podnošenja tužbe do isplate sve u roku od 15 dana".

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 10.580,00 kuna.

 

III. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 15.625,00 kuna u roku od 15 dana.“

 

Presudom suda drugog stupnja je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troška žalbe.

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju iz članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) je izjavio tužitelj, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju i ukine presude suda nižeg stupnja i predmet vrati na ponovno suđenje. Potražuje troškove revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

Prema odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP u povodu revizije iz članka 382. stavak 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju tužitelj ukazuje revizijom, jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ti razlozi su jasni i nisu proturječni. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

Revizijski navodi tužitelja svode se u bitnome na drugačiju ocjenu provedenih dokaza u svezi odgovornosti tuženice. No, ocjena dokaza pridržana je za nižestupanjski sud, pa osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja koje je rezultat ocjene izvedenih dokaza po sudu, nije dopušteni revizijski razlog sukladno članku 385. ZPP.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica naknadi imovinsku i neimovinsku štetu u visini od 208.606,00 kuna, koja mu je kako tvrdi prouzročena nepravilnim radom policijskog službenika Postaje pomorske policije.

 

Tužitelj tužbeni zahtjev temelji na odredbi članka 13. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ broj 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 127/00, 59/01, 199/03, 79/07, 150/11 – dalje: ZSDU) prema kojoj Republika Hrvatska odgovara za štetu koju svojim nezakonitim i nepravilnim radom nanese građaninu ili pravnoj osobi, tijelo državne uprave.

 

Sud prvog stupnja je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja:

 

- da je protiv tužitelja vođen kazneni postupak zbog počinjenja kaznenog djela protuzakonitog ribolova iz članka 259. stavak 1. Kaznenog zakona, jer da je 12. siječnja 2011. u 10,10 sati zatečen od strane policijskih službenika na 0,815 nautičke milje od otoka G., akvatorij G. R. u obavljanju gospodarskog ribolova pridnenom povlačnom mrežom, kočom, na zabranjenom mjestu, odnosno u pojasu od 1 nautičke milje od obale kopna ili otoka,

 

- da je u kaznenom postupku (broj K-1/12) protiv tužitelja donesena presuda kojom se optužba odbija, jer je nakon provedenog vještačenja po vještaku Đ. Š., osnovom kojega je utvrđena pozicija broda na udaljenosti od 1,3 nautičke milje od otoka G., Općinsko državno odvjetništvo Pula odustalo od kaznenog progona protiv tužitelja,

 

- da iz iskaza vještaka Đ. Š., uz saslušanje svjedoka S. L., djelatnika Pomorske policije koji je i utvrdio položaj broda tužitelja, njihovim zajedničkim i međusobnim suočavanjem, proizlazi da se udaljenost broda tužitelja od kopna, odnosno otoka, jedino ispravno mjeri radarom, te da radar određuje točnu udaljenost u mjernim jedinicama na koje je podešen, konkretno u nautičkim miljama,

 

- da je policijski službenik osnovom radara utvrdio da je brod tužitelja bio udaljen od otoka G. za 0,815 nautičke milje,

 

- da je zadatak vještaka u kaznenom postupku, bio utvrditi na temelju pozicije broda odnosno geografske širine i dužine, označene kao ..., kolika je bila njegova udaljenost od otoka G., zbog čega se vještak nije bavio provjeravanjem koliko je radarom utvrđena udaljenost između otoka i broda tužitelja,

 

- da je u kaznenom postupku podatak o poziciji broda tužitelja utvrđen uz pomoć plotera i mape upisane po geografskoj dužini i širini,

 

- da je ploter navigacijsko pomagalo, a ne glavni sustav navigacije, dok radar sa velikom sigurnošću i točnošću određuje udaljenost između sebe i nekog markantnog objekta.

 

Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, sudovi su zaključili da je djelatnik Pomorske policije, radarom, ispravno utvrdio poziciju broda tužitelja, koji se nalazio unutar 1 nautičke milje od otoka G. (0,815 nautičke milje), u kojem području je zabranjen gospodarski ribolov (kočom), pa zaključuju da u postupanju djelatnika policije nije bilo nezakonitog ni nepravilnog rada (članak 13. ZSDU). Naime, sudovi prihvaćaju iskaz vještaka i svjedoka, policijskog djelatnika, da se udaljenost broda tužitelja od kopna odnosno otoka, jedino ispravno mjeri radarom, te da isti određuje točnu udaljenost u mjernim jedinicama na koje je podešen, konkretno nautičkim miljama. Iako je došlo do odustanka od kaznenog progona protiv tužitelja u kaznenom postupku, u ovom postupku je utvrđeno da je brod tužitelja obavljao gospodarski ribolov u zabranjenom području, unutar 1 nautičke milje od kopna/otoka, zbog čega je tužitelj obavljao nezakoniti ribolov.

 

Utvrdivši da nije bilo nezakonitosti ili nepravilnosti u radu djelatnika policije, sudovi su zaključili da u konkretnom slučaju nisu ostvarene pretpostavke iz članka 13. ZSDU i odbijaju zahtjev tužitelja za naknadu štete.

 

Pravno shvaćanje suda drugog stupnja je pravilno.

 

Prema odredbi članka 13. ZSDU štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.

 

Pritom se nezakonit rad očituje kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu, odnosno kao propuštanje da se primijeni zakon, drugi propis ili opći akt. Nepravilan rad očituje se i kao činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti.

 

Za postojanje odgovornosti države za štetu u smislu citirane odredbe moraju se ispuniti sve pretpostavke odštetne odgovornosti.

 

Naime, tužitelj je, da bi uspio u sporu, trebao dokazati (sukladno odredbama članka 7. stavak 1. i članka 219. stavak 1. ZPP, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) da je na strani tuženice postojao propust ili štetna radnja koja bi bila nezakonita ili nepravilna i u adekvatnoj uzročnoj vezi s utuženom štetom, sve obzirom da u izostanku toga propusta ili te radnje i uzročne veze ne postoji ni pretpostavka odgovornosti tuženice za štetu propisanu odredbom članka 13. ZSDU.

 

Obzirom da je postupanje djelatnika policije bilo u okviru propisanih normi, kada su pravilno utvrdili poziciju broda tužitelja unutar 1 nautičke milje, u okviru koje je zabranjen gospodarski ribolov (kočom), pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao da je u postupanju djelatnika policije bilo nepravilnosti ili nezakonitosti, kao pretpostavke odštetne odgovornosti tuženice, pa su pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev odbili.

 

Obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, na temelju članka 393. ZPP valjalo je odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Zagreb, 17. ožujka 2021.