- 1 -              Revr 770/2018-4

 

 

 

 

 

Broj: Revr 770/2018-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. I. iz K., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik Z. R., odvjetnik u Z., protiv tuženika HŽ I. d.o.o., Z., OIB: ..., radi isplate razlike plaće, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž R-221/17-2 od 22. ožujka 2018. kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2564/14-19 od 30. ožujka 2017., na sjednici vijeća održanoj 17. ožujka 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Prihvaća se revizija tuženika, preinačava se presuda Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-221/17-2 od 22. ožujka 2018. u cijelosti i sudi:

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2564/14-19 od 30. ožujka 2017. u cijelosti.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku isplatiti mu, s osnove razlike plaće u razdoblju od siječnja 2013. do svibnja 2014., bruto iznos do 143.439,38 kn, kao i da mu naknadi troškove postupka.

 

Drugostupanjskom je presudom suđeno:

 

„Preinačava se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-2564/14-19 od 30. ožujka 2017. godine i sudi:

 

„1. Tuženik HŽ infrastruktura d.o.o. Z. dužan je tužitelju M. I. iz K. isplatiti  razliku plaće u bruto iznosu od 143.439,38 kn zajedno sa zateznom kamatom po stopi od 12% godišnje do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine, po stopi koja se  određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku

 

- na iznos od 8.305,40 kuna počev od 15. veljače 2013. godine, pa do isplate,

- na iznos od 9.811,24 kuna počev od 15. ožujka 2013. godine, pa do isplate,

- na iznos od 5.934,25 kuna počev od 15. travnja 2013. godine, pa do isplate,

- na iznos od 7.466,13 kuna počev od 15. svibnja 2013. godine, pa do isplate,

- na iznos od 8.579,14 kuna počev od 15. lipnja 2013. godine, pa do isplate,

- na iznos od 11.398,60  kuna počev od 15. srpnja 2013. godine, pa do isplate,

- na iznos od 8.574,14 kuna počev od 15. kolovoza 2013. godine, pa do isplate,

- na iznos od 10.647,91 kuna počev od 15. rujna 2013. godine, pa do isplate,

- na iznos od 9.957,53 kuna počev od 15. listopada 2013. godine, pa do isplate,

- na iznos od 8.325,30 kuna počev od 15. studenoga 2013. godine, pa do isplate,

- na iznos od 11.148,94 kuna počev od 16. prosinca 2013. godine, pa do isplate,

- na iznos od 8.743,48  kuna počev od 15. siječnja 2014. godine, pa do isplate,

- na iznos od 10.361,59 kuna počev od 15. veljače 2014. godine, pa do isplate,

- na iznos od 10.890,46 kuna počev od 15. ožujka 2014. godine, pa do isplate,

- na iznos od 6.866,94 kuna počev od 15. travnja 2014. godine, pa do isplate,

- na iznos od 6.418,35kuna počev od 15. svibnja 2014. godine, pa do isplate, a sve u roku od 8 dana.

 

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati na ime troškova parničnog postupka iznos od 22.031,25 kn zajedno sa zateznom kamatom, po stopi  koja se  određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja teče na iznos od 18.125,00 kn počev od 30. ožujka 2017, pa do isplate, a na iznos od 3.906,25 kn počev od 22. ožujka 2018., pa do isplate, a sve u roku od 8 dana.“

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), radi pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju na način da se drugostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranke mogu protiv drugostupanjske presude podnijeti (izvanrednu) reviziju ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U reviziji koju podnosi na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela te određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, kao i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

              Tuženik postavlja slijedeće revizijsko pitanje:

 

- Da li rješenje o plaći kojim je odlučeno o pravu na plaću i njenu visinu koje je donio poslodavac ispunjavajući svoju obvezu iz Ugovora o radu, obvezuje stranke radnog odnosa, budući da radnik nije isto osporavao tj. podnio zahtjev za zaštitu prava, iako je u rješenju o plaći sadržana uputa o pravnom lijeku?

 

Što se tiče razloga važnosti tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-456/12-3 od 4. prosinca 2013., kao i na odluku Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-1520/13-3 od 23. rujna 2014.

 

Odlučujući o dopuštenosti postavljenog materijalnopravnog pitanja, kojim se suštinski preispituje pravo tužitelja na razliku plaće u situaciji kada je njegova plaća smanjena na temelju rješenja donesenih po osnovi više odluka uprave tuženika, a koje odluke su donesene u skladu s ovlaštenjima iz tužiteljevog ugovora o radu, ovaj sud je ocijenio da je to pravno pitanje važno u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP.

 

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće za razdoblje od siječnja 20013. do travnja 2014. u ukupnom bruto iznosu od 143.439,38 kn, koja je prema navodima tužitelja neosnovano smanjena jednostranom odlukom tuženika.

 

Pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je tužitelj u radnom odnosu kod tuženika prema posljednjem sklopljenom Ugovoru o radu od 14. siječnja 2011. na radnom mjestu glavnog referenta za radnopravne poslove,

 

- da je tuženik u odnosu na tužitelja donio dva rješenja o plaći i to rješenje od 8. veljače 2011. i 20. studenog 2012. (s tim da se rješenje od 8. veljače 2011. primjenjuje od 1. siječnja 2011., a rješenje od 20. studenoga 2012. se primjenjuje od 1. studenoga 2012.), a prema kojima je utvrđena plaća tužitelja po osnovici od 5.394,18 kn, odnosno kojima je tuženik tužitelju umanjio osnovicu iz Ugovora o radu od 7. veljače 2008.,

 

- da su tužitelju navedene rješenja uredno dostavljena, a  nije protiv niti jednog od njih izjavio prigovor, odnosno zahtjev za zaštitu prava.

 

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, obrazlažući da, zbog toga što tužitelj nije podnio zahtjev za zaštitu prava protiv rješenja tuženika kojima mu je umanjena plaća u rokovima propisanim čl. 129. Zakona o radu („Narodne novine“, br: 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - dalje ZR/09), ista rješenja o plaći postala su konačna pa se tužitelj ne može s uspjehom pozivati na primjenu povoljnijeg prava u smislu čl. 7. st. 7. ZR/09.

 

Preinačujući prvostupanjsku presudu, drugostupanjski sud navodi kako pogrešno prvostupanjski sud smatra da je nastupila prekluzija tužiteljevih prava s obzirom na propust u podnošenju zahtjeva za zaštitu prava, budući da se ovdje radi o novčanom potraživanju koje je određeno konačnim odlukama tuženika koje nisu pobijane. Kako nije sporno da tuženik nije isplaćivao u utuženom periodu tužitelju plaću prema naprijed citiranom ugovoru o radu kojeg su zaključili 14. siječnja 2011., a također nije sporno da taj ugovor nije mijenjan, drugostupanjski sud smatra da su tuženikove odluke, kojima je jednostrano umanjivao plaću tužitelja, nezakonite, jer iz spisa ne proizlazi, a niti to tuženik tvrdi, da bi te jednostrane odluke bile donesene na temelju Pravilnika o radu i savjetovanja sa radničkim vijećem. Stoga, a kako je tuženik sam dostavio u spis obračun plaće koja bi tužitelju pripadala prema sklopljenom ugovoru o radu od 14. siječnja 2011., drugostupanjski je sud tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim u cijelosti.

 

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda nije pravilno, dok je odluka prvostupanjskog suda pravilna, a iz razloga koji se navode u nastavku.

 

Prema Ugovoru o radu sklopljenom između tužitelja i tuženika 7. veljače 2008. za poslove radnog mjesta glavnog referenta za radnopravne poslove, plaća tužitelja je odrediva te je ista vezana za Odluke Uprave Hrvatskih željeznica. Naime, u Ugovoru je navedeno da za poslove tužitelja cijena sata rada iznosi 49.25 kn, a da radniku s osnova stečenog prava na solidarnost pripada plaća određena Odlukom Uprave HŽ br. U-19-27/04 od 25. studenoga 2004. i Odlukom Uprave HŽ infrastrukture d.o.o. br. UI-2-9/08 od 24. siječnja 2008. (točka IV) s koeficijentom 3.5 prosječno bruto plaće isplaćene u HŽ infrastrukturi d.o.o. u prethodnom mjesecu za tekući mjesec, umanjenu za iznos prosječnog radnog staža i dodanog navršenog radnog staža radnika od 0,5% po godini staža. Posljednji Ugovor o radu za isto radno mjesto tužitelj je s tuženikom sklopio 14. siječnja 2011.

 

Tuženik kao poslodavac je tužitelju pojedinačnim rješenjima određivao plaću u pojedinim razdobljima, koja plaća je bila smanjena, sve u cilju racionalizacije troškova poslovanja u svim društvima HŽ h. d.o.o., a na temelju Odluke Uprave HŽ Hrvatskih željeznica holdinga d.o.o. broj UH-132-7/10 od 7. prosinca 2010. i br. U I-103/15/10 od 16. prosinca 2010. te Odluke broj U I-29-5/12 od 26. srpnja 2012.

 

Navedenim Odlukama Uprave mijenjana je osnovica plaće, dok tužitelj nema pravo kao pojedinac utjecati na iste, a tužitelj niti u tužbi niti na pripremnom ročištu, nije tvrdio niti dokazivao da je tužitelj propustio savjetovati se s radničkim vijećem oko predmetnih odluka, odnosno da se je radničko vijeće, eventualno, usprotivilo navedenim odlukama. Čak niti u žalbi ne iznosi takve prigovore. Tu valja spomenuti da je u slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno, dok je u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu na poslodavcu, ako je ugovor o radu otkazao poslodavac. To znači da bi u ovom konkretnom slučaju, a imajući u vidu da se tužbeni zahtjev odnosi na novčano potraživanje, teret dokazivanja da tuženik prilikom odlučivanja o smanjenju plaće tužitelja nije ispoštovao zakonsku obvezu savjetovanja s radničkim vijećem bio na tužitelju.

 

Prema tome, svako pojedino rješenje o smanjivanju plaće tužitelju doneseno je na temelju prethodno navedenih Odluka Uprave u različitim vremenskim razdobljima, stoga nije riječ o nezakonitim rješenjima te je pravilno tužbeni zahtjev tužitelja trebalo odbiti, jer je visina plaće određena konačnim odlukama te samim time tužitelj nema pravo na razliku plaće u utuženom iznosu (tako i u odluci ovoga suda broj Revr 56/15-4 od 14. veljače 2018.).

 

Zbog tih je razloga valjalo, na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP, reviziju tuženika prihvatiti i drugostupanjsku presudu preinačiti, žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu, potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci.

 

Tuženik prvostupanjsku odluku o troškovima postupka (zatraženi iznos na ime sudske pristojbe) nije pobijao žalbom, a nije tražio niti troškove na ime sudske pristojbe za reviziju, stoga ovaj sud nije imao osnove preispitivati iznos dosuđen prvostupanjskom odlukom o troškovima postupka, a niti dosuditi tuženiku bilo kakve troškove nastale u revizijskom postupku.

 

Zagreb, 17. ožujka 2021.