1

Poslovni broj: 15 Gž-1035/2020-2

 

                                    

      REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

                STALNA SLUŽBA U POŽEGI

        Sv. Florijana 2, Požega

 

 

Poslovni broj: 15 Gž-1035/2020-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, po sucu toga suda Berislavu Devčiću, kao sucu pojedincu, u  pravnoj stvari tužiteljice M. P. iz K., OIB: …, zastupane po punomoćniku Ž. Š., odvjetniku iz K., protiv tuženika I. P. iz S. N., ranije iz K.,  OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. G., odvjetniku iz K., radi isplate, rješavajući žalbu tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Karlovcu broj P-1018/2015-33 od 2. travnja 2020., dana  17. ožujka 2021.,

 

p r e s u d i o  j e

 

Žalba tužiteljice odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu broj P-1018/2015-33 od 2. travnja 2020., u cijelosti.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

1.  Odbija se tužiteljica M. P. iz K., s tužbenim zahtjevom koji glasi: "Nalaže se tuženiku I. P. iz S. N., ranije iz K.,  isplatiti tužiteljici M. P. iz K., iznos od 23.295,51 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje kamate teku kako je pobliže označeno u izreci presude, kao i nadoknaditi tužiteljici trošak ovog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućim od dana donošenja presude suda prvog stupnja pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe." 

2.  Nalaže se tužiteljici M. P. iz K.,  nadoknaditi tuženiku I. P. iz S. N., prouzročeni parnični trošak u iznosu od 5.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. travnja 2020. pa do isplate, po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje odnosno u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi izračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

Tužiteljica žalbom pobija presudu suda prvog stupnja zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se ista preinači i usvoji tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troškova tužiteljici, podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Ne stoji žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku (NN 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, dalje u tekstu: ZPP) na koji se žalbom ukazuje, budući je pobijana presuda jasna i razumljiva, može se ispitati i sud za svoje stajalište daje valjane i detaljne razloge, a osim toga u sadržaju žalbe se ni ne iznosi detaljnije u čemu bi se očitovala navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka, već se žalbom osporavaju činjenični zaključci prvostupanjskog suda i na istima utemeljena primjena materijalnog prava.

 

Prvostupanjski sud je od bitnih činjenica utvrdio da su stranke bile u braku koji je razveden 18. travnja 2012. presudom donesenom po tužbi tužiteljice iz 2009. godine, stan u kojem su stranke živjele je utvrđen bračnom stečevinom stranaka, svake u jednoj polovini suvlasničkog dijela i to presudom na temelju priznanja dana 18. siječnja 2012., u izvanparničnom postupku kod istog suda koji je vođen pod brojem R1-65/13 donesena je odluka o civilnoj diobi predmetnog stana prodajom istog jer je tužiteljica kao predlagateljica u tom postupku i inzistirala na tome da se stan proda, a osim toga fizička dioba istog nije bila niti moguća, te su nesporno stranke prodale predmetni stan 7. lipnja 2016., a do kada je tuženik sa starijim sinom živio u istom.

 

Nadalje je utvrđeno da je dana 5. lipnja 2010. između stranaka došlo do obiteljskog nasilja, uslijed čega je u kaznenom postupku koji je vođen protiv tuženika, isti proglašen krivim i osuđen za nanošenje lake tjelesne ozljede tužiteljici presudom broj K-559/10-18 od 26.rujna 2011., te je kao nesporno utvrđeno i da je tužiteljica dana 1. kolovoza 2011. napustila zajednički stan stranaka i otišla živjeti u podstanarski stan s mlađim sinom stranaka.

 

Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud primjenjuje kao materijalno prav odredbe obveznog prava koje citira u razlozima presude kao i odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 i 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, dalje: ZV), te na istima utemeljenom pravnom stajalištu Vrhovnog suda RH od 26. listopada 2009. koje je implementirano u brojne odluke sudova u RH, a po kojemu je temeljem članka 164. stavka 1. i članka 165. stavak 1. ZV samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Za situaciju kao što je utvrđena u ovom parničnom postupku kada su stranke suvlasnici u jednakim dijelovima na nepodijeljenoj stvari i u kojoj jedan od suvlasnika koristi za svoje potrebe i suvlasnički dio druge stranke, za ocjenu da li je on pošten ili nepošteni posjednik stvari je bitno da li je druga strana zatražila predaju u posjed dijela stvari koja je u njenom vlasništvu. U prvostupanjskom postupku je utvrđeno da tužiteljica nije od tuženika zatražila predaju u posjed svog suvlasničkog dijela stana koji posjed je napustila kada je otišla živjeti u unajmljeni drugi stan.

 

Tijekom postupka, pa i u žalbi, tužiteljica problematizira tvrdnju tuženika koju je prihvatio prvostupanjski sud da on nije onemogućio tužiteljici suposjed odnosno korištenje njenog dijela stana, jer povezujući njeno napuštanje stana sa obiteljskim nasiljem koje se dogodilo ona smatra da je zbog istoga bila prisiljena napustiti posjed stana i da je zbog toga od tog trenutka tuženik postao nepošteni posjednik njenog suvlasničkog dijela stana.

 

Drugostupanjski sud, međutim, prihvaća zaključak suda prvog stupnja da se odlazak tužiteljice iz stana ne može povezati s činom fizičkog nasilja prema njoj iz razloga što je nakon što se to nasilje dogodilo tužiteljica nastavila živjeti u istom stanu s tuženikom  za razdoblje dulje od godine dana prije nego što je napustila posjed stana. Pri tome iz iskaza stranaka je utvrđeno da su stranke postigle sporazum o zajedničkom korištenju stana na način da je tužiteljica za život koristila dječju sobu, a tuženik drugu sobu u stanu, te također nije utvrđeno da je u tom periodu dolazilo do bilo kakvog fizičkog ili psihičkog nasilja od strane tuženika prema tužiteljici, s tim što za njene tvrdnje o istome u spisu nema dokaza da li se verbalno nasilje, koje ona spominje,  događalo prije ili poslije pokretanja brakorazvodne parnice i u kaznenom postupku utvrđenog fizičkog nasilja. Naprotiv, iz iskaza stranaka je utvrđeno i da su u tom periodu zajedničkog prebivanja u stanu u odvojenim sobama stranke izbjegavale međusobne kontakte jer je tuženik naveo da je on odlazio iz stana kada su djeca otišla u školu, te je osporavao da je bilo kakvim nasiljem ili prijetnjama prouzrokovao napuštanje stana od strane tužiteljice. Nadalje je kao bitno utvrđeno iz iskaza tuženika, koji tužiteljica u tom dijelu nije osporavala, da je prije prodaje zajedničkog stana tuženik od tužiteljice potraživao naknadu za iznose koje je on plaćao za otkup stana nakon što je tužiteljica napustila stan, a također je potraživao od tužiteljice i naknadu za polovicu otplate kredita koji je on u cijelosti nastavio otplaćivati, a koji je bio podignut za potrebe  njihovog domaćinstva, nakon čega je tuženik ustvrdio da su se stranke dogovorile da on neće od tužiteljice potraživati te novčane iznose, a da ona neće od njega potraživati naknadu za korištenje njenog suvlasničkog dijela stana o kojoj naknadi se odlučuje u ovoj parnici. Uz sve navedeno potrebno je dodati i da je prvostupanjski sud pravilno prihvatio kao osnovanu tvrdnju tuženika da je upravo zbog činjenice što je tužiteljica u vrijeme razvoda braka živjela u podstanarskom stanu, prilikom određivanja visine iznosa uzdržavanja za mlt. sina L. P. za kojeg je određeno da će živjeti s majkom, ta visina mjesečnog iznosa uzdržavanja tuženiku, upravo zbog toga, određena u povećanom iznosu.

 

Kada se uzme sve naprijed navedeno u obzir, sud drugog stupnja je zaključio da je prvostupanjski sud ipak pravilno primijenio materijalno pravo  kada je odlučio da je zahtjev tužiteljice za novčanom naknadom na ime koristi od upotrebe tuđe stvari neosnovan u cijelosti, a iz istih razloga se i podnesena žalba tužiteljice ukazuje  u cijelosti neosnovanom.

 

Primjena materijalnog prava prilikom donošenja odluke o naknadi parničnog troška se žalbom nije osporavala, pa je ovaj sud temeljem članka 368. stavak 1. ZPP odlučio kao u izreci ove presude.

 

 

 

U Požegi,  17. ožujka 2021.

 

 

                                                                                                                                              Sudac

             

                                                                                                                                            Berislav Devčić