Baza je ažurirana 09.07.2025. 

zaključno sa NN 77/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

              - 1 -              I 519/2020-8

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

 

 

 

 

 

Broj: I 519/2020-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala, Žarka Dundovića, Ratka Šćekića i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog L. B. zbog kaznenih djela iz članka 111. točke 1. i članka 306. stavka 2. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak i 101/17. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 6. srpnja 2020. broj K-10/2019-99, u sjednici održanoj 17. ožujka 2021. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog L. B. i zamjenika branitelja optuženika, odvjetnika V. G.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se prihvaća žalba optuženog L. B., preinačuje se pobijana presuda u odnosu na kazneno djelo iz članka 306. stavka 2. KZ/11. iz točke 2. izreke na način da se, na temelju članka 453. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. –Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.),

 

optuženi L. B. (s osobnim podacima kao u prvostupanjskoj presudi)

 

OSLOBAĐA OPTUŽBE

 

da bi:

 

2. dana 22. kolovoza 2018. u jutarnjim satima, nakon počinjenja kaznenog djela opisanog pod točkom 1., došao u mjesto S. s nakanom da zapali vozilo marke „B.“, registarskih oznaka , vlasništvo A. P., kako bi se uništili tragovi, odnosno dokazi počinjenja kaznenog djela na štetu A. P. opisanog pod točkom 1. i time onemogućio dokazivanje u postupku pred sudom, uzeo kanistar benzina te polio navedeno vozilo, uslijed čega je isto izgorjelo,

 

- dakle, da bi s ciljem da spriječi ili znatno oteža dokazivanje u postupku pred sudom, uništio predmet koji služi dokazivanju,

 

- pa da bi time počinio kazneno djelo protiv pravosuđa - sprječavanje dokazivanja iz članka 306. stavka 2. KZ/11.

 

Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženika kao i nagrada i nužni izdaci njegovog branitelja u odnosu na to djelo padaju na teret proračunskih sredstava.

 

II. Uslijed odluke pod točkom I., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se optuženi L. B. za kazneno djelo iz članka 110. KZ/11. zbog kojeg je prvostupanjskom presudom pod točkom 1. izreke proglašen krivim, na temelju iste zakonske odredbe, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina, u koju kaznu mu se, na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 23. kolovoza 2018. pa dalje.

 

III. Odbijaju se kao neosnovane žalba državnog odvjetnika i u ostalom dijelu žalba optuženog L. B. te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom optuženi L. B. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela ubojstva iz članka 110. KZ/11. za koje mu je, na temelju tog propisa, utvrđena kazna zatvora u trajanju od 15 godina te zbog počinjenja kaznenog djela sprječavanja dokazivanja iz članka 306. stavka 2. KZ/11. za koje mu je, na temelju tog propisa, utvrđena kazna zatvora u trajanju dvije godine pa je optuženik, uz primjenu odredaba članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 16 godina, u koju kaznu mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme uhićenja i istražnog zatvora od 23. kolovoza 2019. pa dalje.

 

Na temelju članka 69. stavak 1. KZ/11. optuženom L. B. izrečena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu i drogama koja može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje tri godine.

 

Na temelju članka 148. stavak 1. u svezi sa člankom 145. stavak 1. i 2. točka 1. i 6. ZKP/08. optuženom L. B. naloženo je platiti troškove kaznenog postupka u iznosu od 85.787,07 kn, a o troškovima vještačenja bit će naknadno odlučeno.

 

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi L. B..

 

Državni odvjetnik žali se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, a predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Optuženi L. B. žali se po branitelju, odvjetniku mr. sc. Ž. G., zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni, odluke o sigurnosnoj mjeri i odluke o troškovima postupka, a predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske „preinačiti pobijanu prvostupanjsku presudu na način da se okrivljenika osudi za kazneno djelo usmrćenja i izrekne kazna sukladno brojnim olakotnim okolnostima, te da se oslobodi optužbe u odnosu na kazneno djelo sprječavanja dokazivanja, te da se u bitnom smanje troškovi postupka. Podredno predlaže uvažati žalbu, ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.“

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje ga je u roku vratilo.

 

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti zamjenika branitelja optuženika, odvjetnika V. G., te optuženog L. B. koji se nalazi u Kaznionici u L., čija prisutnost na sjednici vijeća je, u skladu s odredbom članka 475. stavka 8. ZKP/08., bila osigurana uz pomoć zatvorenog tehničkog uređaja za vezu na daljinu, a, u skladu s odredbom članka 475. stavka 4. ZKP/08., u odsutnosti glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske koji je o sjednici uredno izviješten.

 

Žalba optuženog L. B. djelomično je osnovana, a žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

 

U odnosu na žalbu optuženog L. B. zbog povrede kaznenog zakona

 

U pravu je optuženi L. B. kad u žalbi zbog povrede kaznenog zakona tvrdi da se kazneno djelo sprječavanja dokazivanja iz članka 306. stavka 2. KZ/11. može počiniti samo u tijeku postupka pred sudom, a ne i prije pokretanja takvog postupka. Pritom ističe da je nesporno da se u vrijeme kad je optuženik počinio radnju opisanu u točki 2. izreke prvostupanjske presude protiv njega još nije vodio postupak pred sudom zbog počinjenja kaznenog djela opisanog pod točkom 1. izreke.

 

Prema opisu kaznenog djela iz članka 306. stavka 2. KZ/11., to djelo čini onaj tko s ciljem da spriječi ili znatno oteža dokazivanje u postupku pred sudom, međunarodnim sudom čiju sudbenost Republika Hrvatska prihvaća, arbitražom, u prekršajnom postupku, upravnom postupku, postupku pred javnim bilježnikom ili stegovnom postupku sakrije, ošteti ili uništi predmet ili ispravu koje služe dokazivanju, krivotvori dokaz, ili tko podnese takav dokaz znajući da je riječ o krivotvorini.

 

Zaključak da je za ostvarenje obilježja ovog kaznenog djela uvjet da je postupak pred sudom ili drugim tijelom pokrenut ne proizlazi samo iz dijela te odredbe koji govori o „postupku pred sudom …“, nego i iz dijela koji se odnosi na „predmet ili ispravu koji služe dokazivanju …“. Naime, jasno je da, kako bi predmet ili isprava uopće mogli poslužiti dokazivanju, mora biti u tijeku postupak u kojemu je neku činjenicu važnu za taj postupak potrebno dokazivati tim predmetom ili ispravom. Da se htjelo inkriminirati i skrivanje, oštećivanje ili uništenje predmeta ili isprava koje bi kasnije eventualno mogle postati dokaz u nekom budućem potencijalnom postupku za koji je neizvjesno hoće li uopće biti pokrenut, zakonodavac bi zasigurno, umjesto riječi „koji služe dokazivanju“, za takav predmet ili ispravu uporabio izraz „koji bi mogli poslužiti dokazivanju“. Konačno, i preostali oblici počinjenja ovog kaznenog djela (krivotvorenje dokaza ili podnošenje krivotvorenog dokaza) jasno upućuju na potrebu vođenja takvog postupka, a ne tek mogućnosti njegovog vođenja u budućnosti, jer predmet ili isprava postaju dokaz tek kad sud ili drugo tijelo koje vodi postupak odluči izvesti dokaz pregledavanjem predmeta (očevidom) odnosno čitanjem i pregledavanjem isprave.

 

Osim toga, ponašanja drugih osoba (različitih od počinitelja prethodnog kaznenog djela) koja predstavljaju prikrivanje sredstava kojima je to (prethodno) kazneno djelo počinjeno, tragova kaznenog djela ili predmeta nastalih ili pribavljenih kaznenim djelom ili pomaganje na drugi način da njegov počinitelj ne bude otkriven obuhvaćena su inkriminacijom iz članka 303. KZ/11. odnosno kaznenim djelom pomoći počinitelju nakon kaznenog djela. Za ostvarenje tog kaznenog djela (iz članka 303. KZ/11.) nije uvjet da je kazneni postupak protiv počinitelja prethodnog kaznenog djela pokrenut, kao što je to, kako je ranije obrazloženo, propisano za odgovarajući oblik kaznenog djela iz članka 306. stavka 2. KZ/11. koje je, stoga, u pojedinim svojim oblicima, u odnosu specijalnosti prema kaznenom djelu iz članka 303. KZ/11.

 

Pritom treba naglasiti da kazneno djelo iz članka 303. KZ/11. ne može počiniti osoba koja je sama počinitelj prethodnog kaznenog djela, dok bi počinitelj kaznenog djela iz članka 306. KZ/11. mogla biti i ona osoba koja je počinila prethodno kazneno djelo, ali, kako je to već navedeno, samo ako je kazneni postupak protiv nje već pokrenut.

 

Slijedom iznesenog, radnje zbog kojih je optuženi L. B. proglašen krivim pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude ne sadrže sva obilježja kaznenog djela iz članka 306. stavka 2. KZ/11. jer u trenutku kada je on zapalio automobil marke „B.“, registarskih oznaka , vlasništvo A. P., protiv njega još nije bio pokrenut kazneni postupak zbog počinjenja kaznenog djela ubojstva opisanog pod točkom 1. izreke te presude.

 

Napominje se i da, s obzirom na vezanost suda optužbom koja proizlazi iz odredaba članka 449. KZ/11., nije bilo moguće razmatrati stječu li se u ponašanju optuženog L. B. opisanom pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude obilježja nekog drugog kaznenog djela odnosno nekog kaznenog djela iz neke druge glave KZ/11.

 

S obzirom na sve navedeno, trebalo je, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08., preinačiti prvostupanjsku presudu i, na temelju članka 453. stavka 1. ZKP/08. optuženog L. B. osloboditi optužbe da bi počinio kazneno djelo iz članka 306. stavka 2. KZ/11. kako mu je ono stavljeno na teret.

 

U skladu s tom odlukom, valjalo je, na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. odlučiti i da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženika kao i nagrada i nužni izdaci njegovog branitelja u odnosu na to djelo padaju na teret proračunskih sredstava.

 

U odnosu na žalbe državnog odvjetnika i optuženog L. B. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja

 

Državni odvjetnik, obrazlažući žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, ustraje u tvrdnji da je optuženi L. B. ubio žrtvu A. P. na okrutan i na podmukao način pa da je počinio kazneno djelo teškog ubojstva iz članka 111. točke 1. KZ/11. kako mu je ono optužnicom i bilo stavljeno na teret.

 

Zaključak o okrutnom načinu počinjenja ubojstva ovaj žalitelj obrazlaže uporabljenim sredstvom, automatskom puškom iz koje je optuženik u žrtvu ispalio najmanje 14 metaka i zadao A. P. brojne teške tjelesne ozljede, kao i tvrdnjom da je „žrtva vidjela što okrivljenik radi, odnosno uzimanje puške i ispaljivanje metaka u pravcu njegovog tijela i sigurno je, kao i svaki čovjek, postala svjesna činjenice da joj prijeti smrt“, a sve to „pogotovo, jer je pokojni A. P. bio zaposlen u vojsci, odnosno znao je rukovati oružjima, znao je i kakve su posljedice“. Ukazuje i na nalaz i mišljenje vještakinje medicinske struke, navodeći da je ona, „bez obzira što (…) tvrdi da se sve vjerojatno dogodilo u kratkom vremenu, (…) ipak navela da je intenzivne bolove i fizičku patnju žrtva trpjela od trenutka zadobivanja strijelnih rana sve dok je bila pri svijesti (…) i da je zasigurno imala i psihičku patnju od trenutka kad je postala svjesna događaja da joj je tjelesni integritet i život ugrožen.“

 

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama državnog odvjetnika, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se u dokazanom ponašanju L. B. ne stječu obilježja okrutnosti kao kvalifikatornog obilježja kaznenog djela teškog ubojstva. Naime, svako ubojstvo sadrži u sebi stanovitu dozu okrutnosti pa je potpuno jasno da ona, da bi predstavljala kvalifikatornu okolnost u smislu točke 1. članka 111. KZ/11., mora značajnije nadilaziti prosječni intenzitet okrutnosti koji redovito postoji pri lišenju života druge osobe. Pritom nije dovoljno da bolovi i patnje žrtve, fizički ili psihički, budu intenzivni, nego moraju i trajati određeno vrijeme, a upravo ta sastavnica okrutnosti ovdje nije ostvarena.

 

Naime, iz nalaza i mišljenje vještakinje sudskomedicinske struke prof. dr. M. D. G. nedvojbeno proizlazi da je žrtva A. P. svijest izgubio ili istovremeno sa zadobivanjem prvih ozljeda (ako su ga prvi hitci pogodili u glavu) ili vrlo brzo nakon toga (ako je prvo zadobio stijelne rane trupa i udova). Kad se ima na umu da je vještakinja balističke struke S. K. navela da se ovdje radilo o vjerojatno jednom rafalnom ispaljenju 14 projektila koji su svi pogodili žrtvu (a predmetno oružje rafalno ispaljuje 10 metaka u sekundi), izvjesno je da su i gubitak svijesti i smrt žrtve nastupili u razdoblju od svega par sekundi nakon početka optuženikovog pucanja.

 

Na žalbene tvrdnje o svijesti žrtve A. P. da mu prijeti smrt treba odgovoriti da bi se moglo raditi o višem stupnju okrutnosti kada bi počinitelj ubojstva bespomoćnoj žrtvi nanosio psihičke patnje prijetnjom lišenjem života, ali i takvo stanje trebalo bi, suprotno tvrdnjama državnog odvjetnika, trajati dulje od vremena potrebnog za uzimanje oružja i ispaljivanje metaka u smjeru žrtve. Takvo što, međutim, optuženom L. B. optužnicom nije niti stavljeno na teret niti to proizlazi iz nekog od provedenih dokaza.

 

Državni odvjetnik žalbenu tvrdnju da je optuženi B. ubojstvo počinio na podmukao način obrazlaže navodeći "da su se okrivljenik i žrtva zajedno dovezli na mjesto događaja u noćnim satima, na napuštenom mjestu koje nije vidljivo s glavne ili sporedne ceste, već do kojega se ipak mora voziti izvjesno vrijeme", a budući da "nije sporno (…) da su se okrivljenik i žrtva otprije poznavali, to smatra da je okrivljenik iskoristio poznanstvo i povjerenje žrtve i (…) da time postupa na podmukao način". Ističe da "žrtva, s obzirom na poznanstvo s okrivljenikom te pogotovo činjenicu da se voze u njegovim vozilu, ne sumnja u namjeru i ponašanje okrivljenika, ne očekuje nikakvo zlo, već mu vjeruje".

 

Međutim, pravilno prvostupanjski sud ističe da i podmukao način postupanja pri lišenju života ima subjektivnu sastavnicu – koja se uglavnom odnosi na iskorištavanje odnosa povjerenja žrtve prema počinitelju, himbeno ponašanje počinitelja ili iskorištavanje žrtvine bezazlenosti – kao i onu objektivnu – koja se sastoji od prikrivenog, potajnog ili sličnog postupanja počinitelja, a ubojstvo se obavlja tajno i podmuklo. S obzirom na činjenicu da je upravo žrtva A. P. kritične prigode upravljao svojim vozilom te da je upravo on odlučivao kamo i kuda će se voziti i gdje će se zaustaviti, uistinu nema niti jednog dokaza koji bi upućivao na zaključak da je optuženi L. B. bio taj koji je odabrao vrijeme susreta (noć) kao i mjesto zaustavljanja vozila (napušteno i mračno, bez cesta i ljudi u blizini) na kojem je došlo do predmetnog događaja. Zbog toga je pravilno prvostupanjski sud otklonio i podmuklost kao kvalifikatorno obilježje kaznenog djela teškog ubojstva.

 

Pritom ocjene optuženikove obrane i ličnosti optuženika koje državni odvjetnik iznosi u žalbi nisu ni od kakvog utjecaja na opisane zaključke prvostupanjskog suda koje, iz iznesenih razloga, prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženi L. B. tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da optuženik radnje stavljene mu na teret nije počinio u stanju prepasti, odnosno na mah, doveden postupanjem okrivljenika u stanje jake razdraženosti. Ovaj žalitelj ukazuje na „višegodišnji odnos maltretiranja okrivljenika“ od strane žrtve, a da je njen „zahtjev okrivljeniku za počinjenje ubojstva, šamaranje, usmjeravanje puške prema okrivljeniku i traženje da okrivljenik klekne, zapravo imalo `efekt okidača´ odnosno kapi koja je prelila čašu višegodišnjeg maltretiranja i ponižavanja“, da je optuženik „postupao naglo, spontano i bez daljnjeg razmišljanja“, da je „tempore criminis bio smanjeno ubrojiv i da je konzumirao kokain kojega mu je davao oštećenik“, a taj kokain da je, „suprotno stavu prvostupanjskog suda, upravo doprinio efektu okidača“ te da i „ispaljivanje većeg broja hitaca upravo ukazuje kako je okrivljenik postupao u afektu i jakoj razdraženosti“.

 

Opisanim tvrdnjama optuženi L. B. pokušava osporiti zaključke prvostupanjskog suda koji se odnose na njegovu ubrojivost, odnosno otklanjanje optuženikove obrane prema kojoj bi on počinio kazneno djelo usmrćenja iz članka 112. stavka 1. KZ/11.

 

Međutim, utvrđenje da je optuženi L. B. bio ubrojiv, doduše smanjeno, ali ne bitno, prvostupanjski je sud pravilno utemeljio na nalazu i mišljenju vještaka psihijatra dr. Ž. K. koji je određeno iskazao da kod optuženika tempore criminis nije postojalo stanje prepasti niti je on postupao u afektu, odnosno u stanju nekakvog velikog straha. Pritom je vještak utjecaj droga kokain i amfetamin koje je optuženik prethodno konzumirao, i to zajedno s utjecajem alkohola, opisao na način da je naveo da te droge i alkohol pridonose upravo smanjenju, a ne povećanju straha, zbog čega je i isključio stanje prepasti na kojem optuženik neosnovano ustraje i u žalbi.

 

Slijedom iznesenog, žalbama državnog odvjetnika i optuženog L. B. nije dovedena u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja na kojima je prvostupanjski sud utemeljio pobijanu presudu u ovome dijelu pa te žalbe, podnesene iz osnove navedene u članku 470. stavku 2. ZKP/08., nisu osnovane.

 

U odnosu na žalbe državnog odvjetnika i optuženog L. B. zbog odluka o kazni te na žalbu optuženika zbog odluka o sigurnosnoj mjeri i o troškovima postupka

 

Pobijajući odluku o kazni državni odvjetnik u žalbi ukazuje na okolnosti koje je, po njegovom shvaćanju, prvostupanjski sud propustio cijeniti, i to činjenicu da se ubojstvo dogodilo na napuštenom mjestu u kasnim noćnim satima, da je žrtva preminula uslijed višestrukih tjelesnih ozljeda od najmanje četrnaest hitaca ispaljenih iz automatske puške, da su svi organi žrtve bili oštećeni ili uništeni, da je njegovo tijelo ostavljeno na mjestu počinjenja, da je optuženik nakon toga sam upravljao osobnim vozilom žrtve, da je kasnije otišao kupiti kanistar benzina kako bi zapalio to vozilo, a nakon toga da je otišao na piće te u casino, da je zadržao predmete pokojne žrtve te da se kasnije vratio na mjesto događaja, a posebno da nije iskazao nikakvo pravo kajanje te da se ni u sudnici nije obratio obitelji žrtve.

 

Optuženi L. B. u žalbi zbog odluke o kazni ponavlja olakotne okolnosti koje je naveo prvostupanjski sud, ali smatra da je, upravo s obzirom na sve te okolnosti, kazna prestroga.

 

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama državnog odvjetnika i optuženika, pravilno je prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja kazne optuženom L. B. olakotnim cijenio dosadašnju neosuđivanost, žaljenje i kajanje koje je izrazio, smanjenu ubrojivost, mlađu životnu dob i obiteljske prilike – očinstvo maloljetnog djeteta, a i okolnosti na koje državni odvjetnik ukazuje u žalbi u dovoljnoj su mjeri našle odraza u kazni koju je prvostupanjski sud optuženom B. utvrdio za kazneno djelo ubojstva iz članka 110. KZ/11.

 

Stoga se, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda, kazna zatvora u trajanju 15 godina ukazuje primjerenom kako počinjenom djelu iz članka 110. KZ/11., tako i ličnosti počinitelja te stupnju njegove krivnje, pogodna da ostvari i svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. – izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

 

Odluka o sigurnosnoj mjeri, ispitana prema odredbi članka 478. ZKP/08., utemeljena je na odredbama članka 69. KZ/11.

 

Pobijajući odluku o troškovima kaznenog postupka, optuženi L. B. samo tvrdi da su oni "previsoki i dvojbene utemeljenosti, te su potpuno u suprotnosti sa imovinskim prilikama okrivljenika".

 

Suprotno ovome, odluka o troškovima kaznenog postupka (koji se svi odnose na kazneno djelo iz članka 110. KZ/11. zbog kojeg je optuženi L. B. proglašen krivim) utemeljena je na odredbi članka 148. stavka 1. ZKP/08. Pritom se napominje da imovinske prilike optuženika, kako to proizlazi iz odredbe članka 145. stavka 3. ZKP/08., nisu od utjecaja na odmjeravanje visine paušalne svote troška kaznenog postupka, a njihovo pogoršanje moglo bi biti osnova za naknadno oslobođenje optuženika od obveze naknade troškova kaznenog postupka u smislu druge rečenice stavka 6. članka 148. ZKP/08.

 

S obzirom na odluku pod točkom I. izreke, trebalo je na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08. presuditi kao pod točkom II. izreke.

 

Budući da ne postoje ostali razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu, a niti razlozi zbog kojih tu presudu pobija državni odvjetnik, te kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08. na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08. žalba državnog odvjetnika u cijelosti i žalba optuženog L. B. u ostalom dijelu (koji se ne odnosi na odluku pod točkom I. izreke) odbijene su kao neosnovane te je potvrđena prvostupanjska presuda, kako je i odlučeno pod točkom III. izreke ove presude.

 

Zagreb, 17. ožujka 2021.

 

              Predsjednica vijeća:

              Vesna Vrbetić, v.r.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu