1             

Gž-619/2019-2       

 

             

     Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

              Karlovac 

                                                                                                                                                    Gž-619/2019-2                                                               

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Karlovcu u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Vesne Britvec   kao predsjednice vijeća, Michala Danečeka kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vinke Vrančić kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja D. K., OIB …, iz Z., kojeg zastupa punomoćnica J. K., odvjetnica u Z., protiv tuženika Republika Hrvatska koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Novom Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-16/2016-22 od 3. svibnja 2019., u sjednici održanoj 17. ožujka 2021.

 

p r e s u d i o  j e 

 

 

              1. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-16/2016-22 od 3. svibnja 2019. potvrđuje.

 

              2. Odbija se zahtjev tužitelja radi naknade troška žalbenog postupka.

 

 

                                                                          Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

 

              "I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

 

              "Utvrđuje se da je tužitelj D. K. (OIB: …), Z., temeljem zakona građenjem stekao pravo vlasništva na stanu u Z., ulaz 1, prvi kat, veličine 24,40 m2, što je tuženik dužan priznati te mu izdati tabularnu ispravu ili će tu ispravu zamijeniti ova presuda."

 

              II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 7.000,00 kn.

 

              III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.000,00 kn.".

 

              Tužitelj je protiv te presude podnio žalbu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva naknadu troška žalbenog postupka u ukupnom iznosu 2.562,50 kn.

 

              Tuženik nije odgovorio na žalbu.

 

              Žalba je pravovremena.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Ispitavši pobijanu presudu u smislu odredaba članka 365. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje ZPP), ovaj je sud utvrdio da sud prvog stupnja tom presudom, kao i u postupku koji je prethodio donošenju presude, nije ostvario koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka te da je pravilno primijenio materijalno pravo.

 

              Suprotno žalbenim navodima iz kojih proizlazi da bi sud prvog stupnja pobijanom presudom ostvario bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a u smislu da se presuda ne može ispitati utvrđuje se da pobijana presuda sadrži razloge o svim činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji su razlozi jasni i međusobno ne proturječe tako da je presuda jasna i može se ispitati.

 

              Nije osnovan ni žalbeni prigovor koji se tiče pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja.

 

              Sud prvog stupnja je, u bitnom, utvrdio da je 27. svibnja 1991. Komanda garnizona Z. pod brojem … dala suglasnost da se izvrši preimenovanje nenamjenski korištenih zajedničkih prostorija zgrade … radi dodjele tužitelju kao stambeni prostor za nužni smještaj jer se isti može kao takav koristiti bez adaptacije, da je Vojna pošta Z. broj … 15. srpnja 1991. donijela rješenje kojim se zajednička prostorija stambene zgrade iz stambenog fonda JNA u … (prostorija kućnog savjeta) površine 24,40 m2 preimenuje u stambeni prostor strukture – garsonjera, a stambeni organ Komande garnizona Z. u skladu s Pravilnikom o stanovima JNA ima ustupiti stambenu jedinicu koja s dobije preimenovanjem tužitelju uz obvezu otkupa, da je 3. listopada 1991. zaključen ugovor o korištenju predmetnog stana između tužitelja kao nositelja stanarskog prava i Vojne ustanove za upravljanje stambenim fondom JNA iz kojeg ugovora proizlazi da je tužitelju predan na korištenje stan u mjestu N. Z., … ulaz I, prizemlje površine 24,10 m2, da je u vrijeme dodjele stana na korištenje zgrada u kojoj se nalazi stan bila u društvenom vlasništvu, da je prenamjena zajedničkih prostorija izvedena prije stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14 – dalje ZV) i da za prenamjenu ne postoji odobrenje nadležnog upravnog tijela.

 

              Sud prvog stupnja se, odlučujući o zahtjevu tužitelja, pravilno pozvao na odredbu članka 372. stavak 1. i 2. ZV-a.

 

              Člankom 372. stavak 1. ZV-a određeno je da tko je do stupanja na snagu ZV-a, a na temelju odobrenja koje je nadležna vlast dala u granicama svoje ovlasti na takvo imovinsko pravno raspolaganje, o svom trošku proveo prenamjenu zajedničkih prostorija u zgradi u društvenom vlasništvu u stan ili drugu samostalnu prostoriju, stekao je time na temelju i u okviru tog odobrenja pravo vlasništva prenamijenjenih prostorija kao posebnog dijela nekretnine, zajedno s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine, u smislu odredaba članka 370. ZV, dok stavak 2. istog članka određuje da se odredba stavka 1. tog čanka primjenjuje na odgovarajući način i na nadogradnje, dogradnje i prigradnje nekretnine izvršene do stupanja na snagu tog zakona na temelju valjanog odobrenja nadležne vlasti i o svome trošku.

 

              Prema suglasnosti Komande garnizona Z. od 25. svibnja 1991. proizlazi da se stambeni prostor koji se do tada vodio kao nenamjenski korištena zajednička prostorija može koristiti kao stambeni prostor za nužni smještaj jer se kao takav može koristiti bez adaptacije, da je rješenjem Vojne pošte Z. broj … od 15. srpnja 1991. navedeni prostor preimenovan u stambeni prostor strukture garsonjera i da će se ta stambene jedinica ustupiti uz obvezu otkupa tužitelju te da je Vojna ustanova za upravljanje stambenim fondom JNA Z. s tužiteljem kao nositeljem stanarskog prava zaključila ugovor o korištenju spornog stana (3. listopada 1991.).

 

              Prema tome, tužitelj je stekao ugovorom pravo korištenja stana, što proizlazi i iz naprijed navedenih ispava od 27. svibnja 1991. i 5. srpnja 1991., a nije dobio na korištenje zajedničku prostoriju u zgradi u društvenom vlasništvu kako bi je prenamijenio u stan.

 

              Pri tome valja uzeti u obzir odredbu članka 7. Ugovora o korištenju stana od 3. listopada 1991. prema kojoj odredbi nositelj stanarskog prava ne može bez pisane suglasnosti Vojne ustanove i nadležnog organa uprave u stanu vršiti bilo kakve preinake – rekonstrukcije, a u vezi naprijed navedene ugovorne odredbe tužitelj nije dokazao da bi imao suglasnost odnosno odobrenje nadležne vlasti za bilo kakvu preinaku odnosno rekonstrukciju stana koji mu je dodijeljen na korištenje.

 

              Dalje, prema odredbi članka 1. stavak 1. Uredbe o preuzimanju sredstava JNA i SSNO na teritoriju u vlasništvu Republike Hrvatske (NN br. 52/91 – dalje Uredba) koja je stupila na snagu 3. listopada 1991. – na dan sklapanja ugovora o korištenju stana – društvena sredstva na teritoriju Republike Hrvatske kojima, kao sredstvima federacije, upravljaju i raspolažu Jugoslavenska narodna armija i Savezni sekretarijat za narodnu obranu postaju vlasništvo Republike Hrvatske. Stavak 2. istog članka određuje da se pod društvenim sredstvima iz stavka 1. tog članka smatraju nekretnine, pokretnine, imovinska prava i novčana sredstva zatečena na računu kod službe Društvenog knjigovodstva Hrvatske.

 

              Člankom 1. Odluke o davanju ovlaštenja ministarstva Republike Hrvatske (NN br. 56/92 – dalje Odluka) određeno je da se ministarstvu Republike Hrvatske povjerava upravljanje stanovima, garažama i poslovnim prostorom koji je u vlasništvu Republike Hrvatske temeljem Uredbe o preuzimanju sredstava JNA i SSNO na teritoriju Republike Hrvatske u vlasništvu Republike Hrvatske (NN br. 52/91). Pod upravljanjem iz stavka 1. te točke smatra se:

              - davanje stanova i garaža na korištenje,

              - davanje u zakup poslovnog prostora,

              - određivanje visine stanarine i zakupnine,

              - davanje suglasnosti za prijenos stanarskog prava,

              - davanje suglasnosti za ugovore o zamjeni stanova,

              - poduzimanje drugih radnji u vezi s upravljanjem i korištenjem stanova, garaža i poslovnog prostora, osim njihove prodaje.

 

              Prama tome, suprotno žalbenim navodima, kako tužitelj nije dokazao da je prenamijenio zajedničku prostoriju uz suglasnost nadležnog tijela niti je dokazao da uopće ima takvu suglasnost, sud prvog stupnja je valjano odbio zahtjev tužitelja po ovoj osnovi stjecanja.

 

              Zauzevši stav da tužitelj vlasništvo spornog stana nije stekao temeljem naprijed navedene osnove sud prvog stupnja nije povrijedio odredbe parničnog postupka (tužitelj svoj zahtjev temelji na odredbi članka 21. i 22. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima – Službeni list SFRJ broj 6/80 i 36/90 i Narodne novine broj 53/91 i 91/96 – dalje ZOVO) jer je svoju odluku temeljio na činjeničnom supstratu predočenom od strane tužitelja, a sukladno odredbi članka 186. stavak 3. ZPP-a.

 

              No, sud prvog stupnja se u obrazloženju svoje odluke osvrnuo i na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva istaknutu od strane tužitelja te je zaključio da zahtjev tužitelja nije osnovan ni po toj pravnoj snovi, koji zaključak prihvaća i ovaj sud.

 

              Naime, prema odredbi članka 20. stavak 1. ZOVO pravo vlasništva stječe se po samom zakonu na temelju pravnog posla i nasljeđivanju, a članak 21. određuje da se po samom zakonu pravo vlasništva stječe stvaranjem nove stvari, spajanjem, miješanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, dosjelošću, stjecanjem vlasništva od nevlasnika, okupacijom i drugim slučajevima određenim zakonom.

 

              Članak 24. stavak 1. ZOVO određuje da osoba koja može biti nosilac prava vlasništva, a koja izgradi zgradu ili drugu građevinu (građevinski objekt) na zemljištu na koje drugi ima pravo vlasništva (graditelj) stječe pravo vlasništva i na zemljište na kojem je izgrađen građevinski objekt, a i na zemljište koje je neophodno za redovnu upotrebu tog građevinskog objekta, ako nije znala niti je mogla znati da grdi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio.

 

              Odredbama ZOVO koje reguliraju stjecanje prava vlasništva građenjem jasno je određeno da se kod ove osnove stjecanja vlasništva mora raditi o izgradnji zgrade ili druge građevine i da se odredbe o stjecanju prava vlasništva građenjem primjenjuju tek kada je građevina izgrađena.

 

              Iz sadržaja tužbe i dokaza koje je tužitelj predočio tijekom postupka ne proizlazi da bi tužitelj izgradio zgradu odnosno trajni građevinski objekt tako da je već na prvi pogled vidljivo da nije ispunjen bitan element za stjecanje prava vlasništva građenjem u smislu naprijed navedenih odredaba ZOVO.

 

              Nakon stupanja na snagu ZV – 1. siječnja 1997. – građenje na tuđem zemljištu cijeni se sukladno odredbi članka 152. ZV.  Stavak 1. tog članka određuje da zgrada koju netko bez znanja i volje vlasnika zemljišta izgradi na tuđem zemljištu pripada vlasniku tog zemljišta.

 

              Dakle, i ZV propisuje kao bitni element za stjecanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu izgradnju zgrade (ili čvrstog trajnog građevinskog objekta – sukladno sudskoj praksi).

 

              Prema odredbi članka 156. stavak 1. ZV, dogradnjom, nadogradnjom ili preuređenjem (adaptacijom) zgrada, odnosno prostorija u suvlasničkim, zajedničkim ili tuđim zgradama, kao ni njihovom prigradnjom, ugradnjom ili ulaganjem u njih, ne može se steći vlasništvo, ako nije što drugo odredio vlasnik dograđene, nadograđene, odnosno prigrađene zgrade.

 

              Prema tome, ni u slučaju kada bi se zahtjev tužitelja mogao podvesti pod naprijed navedenu normu tužitelj ne bi stekao vlasništvo adaptiranog stana jer za to nije imao suglasnost odnosno odobrenje vlasnika.

 

              Iz tih je razloga utvrđeno da pobijanom presudom nisu ostvareni žalbeni razlozi na koje se poziva tužitelj, zbog čega je valjalo temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a presuditi kao pod 1. izreke.

 

              Točka 2. izreke ove presude temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. ZPP-a, u vezi odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, obzirom na to da tužitelj žalbom nije uspio dovesti u pitanje zakonitost pobijane presude.

 

U Karlovcu  17. ožujka 2021.

 

                                                       

                                                                                                                           Predsjednica vijeća                                                                                                                                                       Vesna Britvec, v.r.