1              Poslovni broj: Gž R-745/2020-2

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-745/2020-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sucu ovog suda Verici Franić, u pravnoj stvari tužitelja: 1. B. S. iz Z., OIB: …, 2. S. F. iz P. OIB: … i 3. M. B. iz P., OIB: …, zastupani po punomoćniku Z. K., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko-upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: 21 Pr-166/2019-90 od 3. lipnja 2020., 17. ožujka 2021.,

 

 

 

p r e s u d i o j e

 

Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: 21 Pr-166/2019-90 od 3. lipnja 2020., u pobijanom dosuđujućem dijelu.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom pod točkom 1. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju 1. B. S., iznos od 30.954,95 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi i tekućoj na pojedine iznose, kako je to navedeno u izreci te presude.

 

Pod točkom 2. izreke naloženo je tuženici da isplati tužitelju 2. S. F., iznos od 8.150,24 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi i tekućoj kako je to navedeno u izreci te presude.

 

Pod točkom 3., izreke nalaže se tuženici da isplati tužitelju 3. M. B., iznos od 23.497,23 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi i tekućom na pojedine iznose kako je to određeno u izreci te presude.

 

Pod točkom 4. izreke obvezana je tužena naknaditi trošak tužiteljima i to svakom po 4.000,00 kuna dok se preko dosuđenog zahtjev tužitelja za naknadu troška odbija kao neosnovan.

 

Žali se tužena pobijajući navedenu presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja B. S., tužiteljice S. F., i tužitelja M. B., iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH; dalje u tekstu: ZPP), s prijedlogom da se ista u tom dijelu preinači podredno, ukine.

 

Tužitelji su odgovorili na žalbu tužene protiveći se svim njenim navodima i s prijedlogom da se odbije kao neosnovana.

 

Žalba tužene nije osnovana.

 

Predmet spora u ovoj fazi postupka predstavlja zahtjev tužitelja B. S., S. F., M. B. da im tuženik kao poslodavac isplati razliku između isplaćene naknade troškova prijevoza i one naknade koja im je trebala biti isplaćena temeljem članka 59. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 93/08; dalje u tekstu: KU), za razdoblje od siječnja 2010. pa do kolovoza 2012.

 

Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a. Suprotno žalbenim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno neproturječje baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku I samih tih isprava i zapisnika, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju ukazuje žaliteljica.

 

U odnosu na žalbene navode kojima žaliteljica suštinski ističe da prvostupanjska presuda nije donesena u skladu sa člankom 8. ZPP-a, valja reći da je prema članku 8. ZPP-a, pravo određivanja i ocjene dokaza pridržano za prvostupanjski sud, a ocjena dokaza prvostupanjskog suda nije dovedena u sumnju, jer nema proturječja između obrazloženja prvostupanjske presude i izvedenih dokaza.

 

Nadalje, nije ostvaren ni žalbeni razlog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud raspravivši sve tvrdnje na kojima tužitelji temelje svoj tužbeni zahtjev kao i tvrdnje kojima ih tuženik pobija na osnovu provedenih dokaza i njihovom pravilnom ocjenom učinjenoj u smislu članka 8. ZPP-a potpuno i pravilno utvrdio odlučne činjenice za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovoj pravnoj stvari, te je za odlučna činjenična utvrđenja naveo potpune i jasne razloge, a kako ta utvrđenja nisu ni žalbenim navodima dovedena u sumnju prihvaća ih i ovaj sud.

 

Iz spisa predmeta proizlazi slijedeće:

-kako su u predmetnom slučaju ispunjene pretpostavke iz odredbe članka 186.a ZPP-a, tj. da su se tužitelji prije podnošenja tužbe obratili nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora;

-kako u konkretnom slučaju nije sporno da su tužitelji 1. i 3. radili u mjestu Donji Srb, za koje mjesto nema organiziran međumjesni prijevoz od mjesta stanovanja tužitelja, dok je tužitelj 2. radio u Gračacu, na kojoj relaciji također nije organiziran međumjesni prijevoz, kako to proizlazi iz sadržaja provedenih dokaza (sadržaja priloženih rješenja, iskaza tužitelja i svjedokinje);

- kako nije sporno ni da je tužiteljima isplaćen dio naknade troškova prijevoza i to prema podacima koje je u spis predmeta dostavila tuženica, kao što nije sporna niti evidencija rada tužitelja;

- kako nije sporno da je tužiteljima isplaćena naknada troškova prijevoza za utuženo razdoblje prema cijenama Autotransport, Šibenik, za koji iz dostavljene potvrde proizlazi da ne prometuje na ovom području:

- kako prema odredbi članka 59. stavka 1. KU radnik ima pravo na naknadu troška mjesnog javnog prijevoza, a koji se odnosi na javni prijevoz organiziran u mjestu rada službenika i namještenika;

- kako je odredbom članka 59. stavka 2. KU propisano da radnik ima pravo na naknadu troška međumjesnog javnog prijevoza, a koji se odnosi na javni prijevoz organiziran od mjesta stanovanja, koji je različit od mjesta rada, do mjesta rada službenika i namještenika. Pod pojmom međumjesnog javnog prijevoza podrazumijeva se javni prijevoz organiziran od mjesta stanovanja, koji je različit od mjesta rada, do mjesta rada službenika i namještenika (stavak 3.). Prema stavku 11. istog članka propisano je da ako međumjesni javni prijevoz nije organiziran, službenik i namještenik ima pravo na mjesečnu naknadu troškova prijevoza koja se utvrđuje u visini cijene mjesečne karte međumjesnog javnog prijevoza za istu udaljenost na tom području;

- kako iz potvrde Autotrans d.o.o. Rijeka i Autotransport d.d. u stečaju Šibenik, proizlazi da isti ne prometuju na relacijama Zadar-Donji Srb ni P.-G.;

- kako Autobusni promet d.d. Varaždin u stečaju u dopisu od 21. lipnja 2013. također navodi da ne prometuje na relaciji Zadar-Donji Srb;

- kako tuženica tijekom postupka tvrdi da tužitelji imaju pravo na naknadu troškova prijevoza koja se utvrđuje u visini cijene mjesečne karte međumjesnog javnog prijevoza za „istu udaljenost na tom području“ koja pokriva liniju međumjesnog i mjesnog neorganiziranog prijevoza, te da se dakle, radi o cestovnom pravcu od mjesta stanovanja do mjesta rada koji prema podacima HAK-a za udaljenost Zadar-Donji Srb (za tužitelje 1. i 3. jeste 102 km, te je poslodavac, sukladno članku 59. stavka 15. KU, izabrao najpovoljnijeg ponuđača Autotransport, Šibenik čiji autobusi prometuju kroz Liku, a za tužiteljicu 2. na relaciji Podgradina-Gračac koja ima ukupno 47 km, te je izabrao najpovoljnijeg ponuđača AP, Varaždin.

- kako međutim, tužitelji ističu da nije sporno da međumjesni javni prijevoz na relacijama od mjesta prebivališta do mjesta rada pojedinog tužitelja nije organiziran niti je sporno da im se taj trošak isplaćuje u visini koja je određena prema cijeni mjesečne karte Autotransport, Šibenik koji na ličkom području niti ne prometuje utoliko da je trošak prijevoza utvrđen suprotno odredbi članka 59. stavka 11. KU, tvrdeći da postoji niz prijevoznika koji prometuju na ovom području, u tom pravcu dostavljaju podatke Autobusnog kolodvora Gračac, koje tuženica nije osporavala, te ističu da je visina mjesečne karte trebala biti utvrđena na osnovi cijena njihovih karata;

- kako naknadno tužitelji dostavljaju potvrdu Autobusnog prometa d.d. Varaždin u stečaju, iz koje je razvidno kako isti prometuje na relaciji Zadar-Udbinaa koja iznosi 100 km, dok relacija Zadar-Donji Srb iznosi 102 km, a iz koje potvrde proizlazi da isti na ovoj relaciji prometuje počevši od 2009.;

- kako svjedokinja A. M. je u svojem iskazu, u bitnom, navela da radi na radnom mjestu stručnog savjetnika za imovinskopravne poslove, te da je poslodavac za tužitelje sukladno odredbama KU odabrao najpovoljnijeg prijevoznika, međutim, ona nije bila uključena u postupak izbora najpovoljnijeg ponuđača, pritom polazeći da za sve tužitelje nije organiziran međumjesni prijevoz, te se za tu relaciju uzeo kao najpovoljniji Autotransport, Šibenik, time da, ne zna između kojih prijevoznika je isti odabran, niti koliko iznosi cijena karta na relaciji Zadar-Donji Srb;

- kako tužitelji pak u svojim iskazima, u bitnom, navode da na posao putuju od mjesta stanovanja, te da na navedenim relacijama nema organiziranog javnog međumjesnog prijevoza, ali da kroz to područje prometuje Autotrans, Rijeka;

- kako je po prijedlogu tužitelja s ročišta od 6. rujna 2016. i prema podacima u spisu u ovoj pravnoj stvari izveden dokaz financijskim vještačenjem, a sve radi utvrđenja koliko iznosi razlika naknade putnih troškova svakog pojedinog tužitelja iskazano po mjesecima;

- kako je visina razlike ove naknade u konkretnom slučaju utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka T. d.o.o., stalnog sudskog vještaka za financijsku struku od 10. siječanj 2017., ;

- kako je vještak u svom nalazu i mišljenju te dopunama i očitovanjima dao jasne I odlučna razjašnjenja vezano uz izbor prijevoznika i visinu cijene karata,

- kako je iz nalaza i mišljenja vještaka razvidno da razlika između troška međumjesnog prijevoza tužitelja obračunata prema odredbama članka 59. KU i isplaćenog troška za razdoblje od 1. siječnja 2010. do 31. srpnja 2012. iznosi za tužitelja 1. 30.954,95 kuna, tužiteljicu 2. 8.150,24 kuna, i tužitelja 3. 23.497,23 kuna;

- kako je rješenjem tuženice, Ministarstva unutarnjih poslova od 30. prosinca 2009., tužitelju 1. priznato pravo na naknadu troškova međumjesnog javnog prijevoza na relaciji Zadar-Donji Srb i obratno u visini cijene mjesečne karte međumjesnog javnog prijevoza za istu udaljenost na tom području, razmjerno broju dana koje je radio tijekom mjeseca u visini cijene pojedinačne (dnevne) karte za svaki dolazak i odlazak s posla ako je visina ovih izdataka manja od iznosa cijene mjesečne karte, koje rješenje se primjenjuje od 1. siječnja 2010., iz obrazloženja rješenja, u bitnom, proizlazi da tužitelj 1. stanuje u Zadru, te da je raspoređen u ustrojstvenu jedinicu s mjestom rada u Donjem Srbu, te da na toj relaciji Zadar-Donji Srb i obratno međumjesni javni prijevoz nije organiziran;

- kako je tužiteljici 2. rješenjem priznato pravo na naknadu troškova međumjesnog javnog prijevoza na relaciji Podgradina-Gračac i obratno, a iz obrazloženja istog slijedi da ova tužiteljica stanuje u P., da joj je mjesto rada u Gračacu te da na toj relaciji međumjesni javni prijevoz nije organiziran, rješenjem od 12. prosinca 2011., donesenim povodom žalbe, ovoj tužiteljici je priznata i naknada troškova mjesnog prijevoza u mjestu Gračac koje rješenje se primjenjuje od 1. siječanja 2010.;

- kako je tužitelju 3. rješenjem od 30. prosinca 2009. priznato pravo na naknadu troškova međumjesnog javnog prijevoza na relaciji Poljica-Donji Srb i obratno kao i tužitelju 1. , uz obrazloženje da isti stanuje u P., da je raspoređen u ustrojstveno jedinicu s mjestom rada u Donjem Srbu, te da putuje na posao i s posla na relaciji od mjesta stanovanja do mjesta rada i obratno, a da na toj relaciji međumjesni javni prijevoz nije organiziran. Rješenjem od 10. siječnja 2013. odbijena je žalba ovog tužitelja protiv citiranog rješenja kojom je tražio naknadu troškova prema cijenama mjesečne karte Autotrans Rijeka d.d., uz obrazloženje da se ne može smatrati da je međumjesni javni prijevoz organiziran obzirom na dostupne podatke na relacijama navedenog prijevoznika na tom području;

 

Sud prvog stupnja kod navedenog, prije svega polazi od toga da su predmetna rješenja o pravu na naknadu putnih troškova upravni akti, o kojima je dakle nadležno tijelo donijelo odluku, pa stoga prvostupanjski sud da ne može prejudicijelno riješiti pravno pitanje o kojem je već sud ili drugo nadležno tijelo donijelo pravomoćnu odluku, pa suprotna izlaganja u žalbi nisu od značaja.

 

Kod izloženog, te činjenice da u odnosu na tužitelje 1. i 2. tuženica tijekom postupka nije dokazala da bi njihova rješenja bila preinačena ili pak ukinuta, dok je za tužitelja 3. rješenje postalo pravomoćno donošenjem odluke od 10. siječnja 2013., te imajući u vidu i sadržaj izreke tih rješenja u kojima nije određeno prema visini karte kojeg konkretnog prijevoznika se ima utvrditi visina naknade, što nije navedeno niti u obrazloženju istih, sud prvog stupnja ocijenio je tužbeni zahtjev ovih tužitelja osnovanim, pozivom na odredbu članka 59. stavka 2., 11. i 13 KU.

 

U odnosu na žalbene navode kazati je kako tuženica sadržajem žalbe ustraje u onim prigovorima koje je isticala i tijekom postupka raspravljanja pred sudom prvog stupnja. U tom smislu pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neutemeljenu tvrdnju tužene da o izboru najpovoljnijeg javnog prijevoznika odlučuje poslodavac uvažavajući racionalnost troškova prijevoza, a u žalbenom postupku da je utvrđeno da je to Autotransport, Šibenik, obrazlažući da sud u parničnom postupku nije ovlašten ispitivati pravilnost pravomoćne odluke donesene u upravnom postupku, niti drugačije odlučivati, jer je vezan odlukom drugog nadležnog tijela. Tako da je međutim, navedenim upravnim aktima, tj. rješenjima o pravu na naknadu putnih troškova za tužitelje 1. do 3. utvrđeno (samo) pravo na naknadu tih troškova bez da je utvrđeno prema visini karte kojeg konkretnog prijevoznika se ima utvrditi ta naknada, a tuženica, kako je to već navedeno, u odnosu na tužitelje nije dokazala da bi njihova rješenja bila preinačena ili pak ukinuta.

 

Nastavno navedenom sud prvog stupnja cijenio je i to da je na temelju izvedenih dokaza utvrđeno da javni prijevoznik Autotransport, Šibenik, prema čijoj visini mjesečne karte je tužiteljima isplaćen (dio) putni trošak, ne prometuje na ovom području.

 

Nadalje, ovdje sud prvog stupnja posebno cijeni i to da tuženica, na kojoj je bio teret dokazivanja te činjenice, tijekom postupka nije dokazala da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke iz odredbe članka 59. stavka 15. KU, tj. da je postojalo više mogućnosti prijevoza, a s druge pak strane da upravo suprotno slijedi iz citiranih upravnih rješenja donesenih u odnosu na tužitelje 1. do 3. u kojima se izrijekom navodi da u predmetnim slučajevima međumjesni javni prijevoz nije organiziran, stoga da niti nema mjesta primjeni ove odredbe, već da se ima primijeniti odredba stavka 11. istog članka u skladu s kojom je vještak i izradio svoj nalaz i mišljenje kojem je sud prvog stupnja poklonio vjeru kao stručnom i valjano obrazloženom.

 

Utoliko, pravilno sud prvog stupnja smatra da je pravomoćnim odlukama donesenim u upravnom postupku odlučeno da ovim tužiteljima pripada pravo na naknadu troškova međumjesnog javnog prijevoza na relaciji Zadar-Donji Srb i obratno, odnosno na relaciji Podgradina-Gračac i obratno, pa budući da je tijekom postupka nesporna činjenica da im je putni trošak isplaćen u visini koja je određena prema cijeni mjesečne karte Autotransport, Šibenik, koji ne prometuje na ovim relacijama, za razliku od AP Varaždin prema čijim cijenama je, u skladu s odredbama KU, vještak dao svoj nalaz i mišljenje, a tužitelji postavili tužbeni zahtjev, to je zahtjev tužitelja valjalo prihvatiti u cijelosti.

 

Žalbeni navodi tuženice kojima ista sadržajno ponavlja one prigovor koje je isticala I tijekom raspravljanja pred sudom prvog stupnja tvrdeći da sud u parničnom postupku nije ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost pravomoćnog rješenja donesenog u upravnog postupka, odgovoriti je kako je iste sud prvog stupnja valjano otklonio i ocijenio a o svemu naveo jasne razloge koje žalitelj ne dovodi u sumnju pa ih prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

U odnosu na ostale žalbene navode odgovoriti je kako sud prvog stupnja nije imao razloga ne cijeniti vještvo financijskog vještaka izrađeno po pravilima struke i utemeljeno na priloženoj dokumentaciji koje je usmeno i obrazloženo kojom prilikom se vještak očitovao na sve prigovore tuženika.

 

Inače, ni ostali žalbeni navodi nisu od značaja i ne dovode u pitanje zakonitost i pravilnost pobijane presude.

 

Odluka o parničnom trošku zakonita je i pravilna i utemeljena na valjanoj primjeni odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a te članka 155. ZPP-a.

 

U iznesenom, kako dakle, nisu osnovani razlozi zbog kojih se presuda pobija kao ni oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je valjalo na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

 

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

U Splitu 17. ožujka 2021.