Poslovni broj: 6 Gž-185/2020-3.

             

                                                

 

 

 

 

          REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

      Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: 6 Gž-185/2020-3.

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

                            Županijski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji Draženki Ilak, u pravnoj stvari tužitelja HEP-O. d. s. d.o.o. iz Z. (OIB:…), zastupanog po punomoćniku D. M., odvjetniku iz Z., protiv tuženika V. S. iz Z. (OIB:…), zastupanog po punomoćniku S. B., odvjetniku iz Z., radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 25. listopada 2019., poslovni broj: 152 Povrv-4904/2017-16., 17. ožujka 2021.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

                            I. Odbija se žalba tužitelja HEP-O. d. s. d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 25. listopada 2019., poslovni broj: 152 Povrv-4904/2017-16. u pobijanom dijelu u točkama I. i II. izreke presude.

 

                            II. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadom troška žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

 

                            Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

                            "I. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika L. D. iz Z., poslovni broj: Ovrv-2269/2017., od 5. svibnja 2017. u cijelosti i odbija se tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

                            II. Nalaže se tužitelju HEP-O. d. s. d.o.o. nadoknaditi tuženiku V. S. troškove parničnog postupka u iznosu od 3.750,00 kn, u roku od 15 dana."

 

                            Protiv presude tužitelj je pravovremeno podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 1. – 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, dalje u tekstu: ZPP). Smatra da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer presuda sadrži takve nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, a posebice stoga što postoji proturječje između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih isprava i zapisnika, te stoga što u obrazloženju pobijane presude nema razloga, a postoje i očiti nedostatci zbog kojih se presuda ne može ispitati. Ističe kako utuženi iznos najamnine predstavlja povredu načela jednake vrijednosti činidaba propisanog člankom 7. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO). Do povišenja najamnine je, prema navodima žalbe, došlo sukladno zakonskim normama. Nužno je bilo, kako se ističe, saslušati svjedoka V. K., djelatnicu tužitelja koja bi razjasnila činjenicu da je najamnina utvrđena sukladno podacima o tržišnoj visini najma dostavljenim od strane Porezne uprave i sukladno uputi Porezne uprave o usklađenju cijena najma sukladno pozitivno-pravnim propisima. Predlaže stoga, pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda ili podredno istu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak. Traži trošak žalbe.

 

                            Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

                            Žalba nije osnovana.

 

                            Suprotno žalbenim navodima tužitelja prvostupanjska presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u suprotnosti sa provedenim dokazima, pa kako prvostupanjska presuda nema niti nekih drugih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, to nije počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi ukazuje, a nisu počinjene ni druge bitne povrede postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavku 2. ZPP-a.

 

                            Prvostupanjski sud smatra da je tužitelj jednostrano povećao iznos najamnine za stanove u vlasništvu tužitelja, pa tako i najamninu za stan kojega u najmu drži tuženik, a da prethodno nije postupio sukladno članku 10. stavku 1. Zakona o najmu stanova („Narodne novine“, broj 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18 i 105/20, dalje u tekstu: ZNS) prema kojemu je bio dužan predložiti tuženiku visinu iznosa najamnine, pa kako tužitelj tijekom postupka nije dokazao osnovu po kojoj bi imao pravo povećati iznos najamnine tuženiku, platni nalog je ukinut i tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.

 

                            Pravni stav suda prvog stupnja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

                            Iz Ugovora o najmu stana od 3. ožujka 1999. (strana 17-21 spisa) proizlazi da su stranke ugovorile najamninu u iznosu od 320,00 kuna, te da se ista ne može mijenjati prije isteka roka od jedne godine, a sve sukladno članku 10. stavku 1. ZNS.

 

                            Ugovorom o najmu nije određeno na koji način najmodavac može mijenjati ugovorenu najamninu. Nije niti ugovoreno da se najamnina može mijenjati i usklađivati s Odlukom, Pravilnikom ili drugim aktom tužitelja o visini ugovorene najamnine.

 

                            Po ocjeni ovoga suda, da bi tužitelj bio u mogućnosti povećati najamninu, prethodno je, prema članku 10. stavku 1. ZNS bio dužan predložiti visinu iznosa najamnine, a ne samo poslati obavijest o promjeni iznosa, kako je to učinio svojom obavijesti od 9. ožujka 2013. (strana 46. spisa), jer je tuženik, ukoliko se nije slagao sa predloženim iznosom povećane najamnine, imao pravo postupiti po članku 11. stavku 2. ZNS-a, odnosno imao je pravo visinu najamnine utvrđivati putem suda.

 

                            Kako dakle, tužitelj nije postupio sukladno članku 10. ZNS-a, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se u konkretnoj pravnoj stvari ne radi o izmjeni slobodno ugovorene najamnine predviđene u članku 11. ZNS-a, pa je osnovano tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan.

 

                            Pravilno je prvostupanjski sud odbio izvođenje daljnjih dokaza, osobito dokaza saslušanjem svjedoka V. K. na okolnosti da je novo utvrđena najamnina obračunata sukladno podacima o tržišnoj visini najma dostavljenim od strane Porezne uprave, jer izvođenje ovog dokaza nije bilo neophodno s obzirom da je tuženik propustio postupiti sukladno citiranim zakonskim odredbama Zakona o najmu stanova a vezano uz promjenu iznosa slobodno ugovorene najamnine.

                           

                            Osim toga, ovdje svakako valja istaknuti da se prema članku 4. stavku 2. ZNS-a ugovor o najmu stana sklapa u pisanom obliku.

 

                            Prema članku 286. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO) zahtjev zakona da ugovor bude sklopljen u određenom obliku važi i za sve kasnije izmjene i dopune ugovora, iz čega proizlazi da su stranke svaku daljnju izmjenu iznosa najamnine trebale ugovoriti, kako je to i propisano člankom 10. i 11. ZNS-a što nije učinjeno, pa kako izmjena ugovora nije učinjena u zakonom propisanom obliku, pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je tužbeni zahtjev tužitelja odbio.

 

                            Neosnovano se, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, tužitelj poziva na povredu načela jednake vrijednosti činidaba. Naime, prema članku 7. stavku 1. ZOO-a pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba. Pojam „uzajamnih činidaba“ reguliran je i člankom 375. stavkom 1. istog zakonskog propisa u kojemu se govori o očitom nerazmjeru uzajamnih činidaba, pa je tako propisano da ako je između činidaba ugovornih strana u dvostrano obveznom ugovoru postojao u vrijeme sklapanja ugovora očiti nerazmjer, oštećena strana može zahtijevati poništaj ugovora ako za pravu vrijednost tada nije znala niti je morala znati.

 

                            Dakle, iz sadržaja citiranih zakonskih članaka 7. i 375. stavka 1. ZOO-a u kojima se govori o jednakoj vrijednosti uzajamnih činidaba odnosno o očitom nerazmjeru uzajamnih činidaba ključan pojam je „u vrijeme sklapanja ugovora“, a kako u vrijeme sklapanja konkretnog ugovora o najmu (3. ožujka 1999.) nije postojao očiti nerazmjer, odnosno nije bilo povrijeđeno načelo jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, i ovaj prigovor tužitelja odbijen kao neosnovan. 

 

                            I odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška je pravilna. Ovo stoga što je pri donošenju te odluke prvostupanjski sud imao u vidu samo potreban parnični trošak tuženika sukladno članku 155. stavku 1. i 2. ZPP-a.

 

                            Slijedom navedenog, a kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, pa niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u točkama I. i II. izreke, sukladno članku 368. stavku 1. ZPP-a.

 

                            Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadom troška žalbe jer sa istom nije uspio.

 

                            Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

 

 

Slavonski Brod, 17. ožujka 2021.

 

 

     Sutkinja

 

Draženka Ilak