1                              Poslovni broj: 35 Gž Zk-51/2021-2

 

Poslovni broj: 35 Gž Zk-51/2021-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

i

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dubravke Bosilj kao predsjednice vijeća, Tanje Novak-Premec kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Nade Krnjak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. G., pok. I., OIB: ..., iz J., kojeg zastupa punomoćnik V. V., odvjetnik u R., protiv tuženice D. G.1, pok. I., OIB: ..., iz J., koju zastupa punomoćnik A. D., odvjetnik u J., povodom tužbe za brisanje i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, povodom žalbe tužitelja podnesene protiv presude Općinskog suda u Splitu-Stalne službe u Starom Gradu poslovni broj: P-3955/2015 od 24. lipnja 2019., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj: P-3955/2015 od 10. srpnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 17. ožujka 2021.             

 

p r e s u d i o   j e

 

Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje toč. 1. izreke presude Općinskog suda u Splitu-Stalne službe u Starom Gradu poslovni broj: P-3955/2015 od 24. lipnja 2019., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj: P-3955/2015 od 10. srpnja 2019.

 

r i j e š i o   j e

 

              Djelomično se prihvaća žalba tužitelja i preinačuje toč. 2. izreke presude Općinskog suda u Splitu-Stalne službe u Starom Gradu poslovni broj: P-3955/2015 od 24. lipnja 2019., ispravljene rješenjem poslovni broj: P-3955/2015 od 10. srpnja 2019., tako da se rješava:

                           

                            Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od               34.000,00 kn (tridesetčetiritisućekuna) u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu               odbija zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka.                           

 

Odbijaju se zahtjevi tuženice i tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi :

"Nalaže se brisanje zemljišno knjižnog stanje nastalog temeljem Očitovanja od 17. kolovoza 1994.g., tj. isprave navedene u rješenju Općinskog suda u Starom Gradu, po ovlaštenom zemljišnoknjižnom referentu Općinskog suda u Puli-Pola D. M., posl. br.: Z-670/2010 od 28.10.2011.g.  i određuje se  uspostava zemljišno-knjižnog stanja u Z.U. 2245, K.O. J. na nekretnini označenoj kao kč. br. 257/7 , kuća i dvorište sa 301 m2, brisanjem uknjižbe prava vlasništva na ¼ dijela na ime tužene D. G.1 pok. I. iz J. OIB ... na toj nekretnini, te se istovremeno određuje uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižnog stana u tom Z.U. i za navedenu katastarsku česticu, uknjižbom prava vlasništva na ime A. G. iz J., P., OIB ..., a tuženoj se nalaže da tužitelju naknadi parnične troškove, te da mu na dosuđeni parnični trošak plati zatezne kamate po stopi od 14 % godišnje od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku 15 dana."

2. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 50.000,00 sve u roku 15 dana i  pod prijetnjom ovrhe. “

 

              Rješenjem istog suda poslovni broj: P-3955/2015 od 10. srpnja 2019. navedena presuda ispravljena je na način da u uvodu presude redak 4. umjesto " D. G.1 pok. I.…." ispravno stoji: " D. G.2 pok. I. …..". 

 

              Pravodobno podnesenom žalbom navedenu presudu u cijelosti pobija tužitelj "iz svih dopuštenih žalbenih razloga", uz prijedlog drugostupanjskom sudu da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

             

              Na žalbu tužitelja odgovorila je tuženica navodeći da su žalbeni navodi neosnovani u cijelosti, da je prvostupanjski sud postupio pravilno kada je odbio tužbeni zahtjev, te predlažući da drugostupanjski sud odbije žalbu.

 

              Žalba je djelomično osnovana.

                                         

              Predmet ovog parničnog postupka je zahtjev tužitelja za brisanje zemljišnoknjižnog stanja, nastalog na temelju Očitovanja od 17. kolovoza 1994. odnosno upisom određenim pod poslovnim brojem Z-670/2010 od 28. listopada 2011. i uspostavu zemljišnoknjižnog stanja u zk.ul. 2245 k.o. J. na nekretnini označenoj kao kčbr. 257/7, kuća i dvorište sa 301 m2, tako da se briše uknjižba prava vlasništva na ¼ dijela te nekretnine s imena tuženice i istovremeno određuje uknjižba prava vlasništva na ime tužitelja.

 

              Prvostupanjski sud je nakon provedenog postupka odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, na temelju utvrđenja:

 

-          da je u spisu prvostupanjskog suda broj: P-4800/2017, u pravnoj stvari tužiteljice D. G.1 protiv tuženika A. G., 22. siječnja 2018. donesena presuda kojom je utvrđeno da je tužiteljica suvlasnica za ¼ dijela nekretnine upisane kao čest. zem. 257/7, kao i da je tužiteljica izvanknjižna vlasnica stana položenog na zapadnom dijelu kata zgrade izgrađena na čest. zem. 257/7 k.o. J. s pripadajućim tavanom iznad tog stana i pripadajuće zapadne garaže, a ujedno je tuženiku naloženo da tužiteljici u roku od 15 dana preda u posjed slobodan od osoba i svojih stvari navedeni stan; navedena presuda potvrđena je presudom Županijskog suda u Karlovcu broj: Gž-320/2018 od 8. kolovoza 2018.,

 

-          da je Općinsko državno odvjetništvo u Splitu rješenjem broj: K-DO-907/2015 od 21. ožujka 2016. odbacilo kaznenu prijavu protiv ovdje tuženice zbog počinjenja kaznenog djela krivotvorenja isprava, na temelju utvrđenja, prema grafološkom vještačenju, da je sporni potpis na izvorniku Očitovanja od 17. kolovoza 1994. (nastavno: Očitovanje) ispisao ovdje tužitelj,

 

-          da se u Očitovanju i prijedlogu za upis tuženice u zemljišnu knjigu, suprotno navodima tužitelja, navodi i traži upis za ¼ dijela na čitavoj čest. zem. 257/7 k.o. J., te da sadržaj Očitovanja nedvosmisleno ukazuje na volju potpisnika da izvrše diobu zgrada i zemljišta koje su izgradile na nekretninama koje su im dodijeljene, a u svrhu uknjižbe potpisnici su izričito naveli koliki su suvlasnički dijelovi tuženice i tužitelja na čest. zem. 257/7, dok toč. 3. Očitovanja sadrži dopuštenje za prijenos prava vlasništva sukladno sadržaju navedenog pismena; da se ostali potpisnici Očitovanja odnosno njihovi sljednici pridržavaju svih njegovih odredbi, što je vidljivo iz dosadašnjeg vlasničkog stanja na čest. zem. 257/8 koja je također bila predmetom diobe, a što da proizlazi iz Ugovora o ustupu i priznanju prava vlasništva J. rujan 2012.",

 

-          da prijedlogom za upis u predmetu broj: Z-670/10 tuženica nije zatražila upis vlasništva na posebnom dijelu zgrade, već na suvlasničkom dijelu koji joj je prema Očitovanju i pripao, jer da tuženica nije trebala nikakav sporazum o etažiranju da bi se mogla upisati kao suvlasnica za ¼ dijela nekretnina,

 

-          da je tužitelj tijekom ovog postupka predložio provođenje grafološkog vještačenja koje je najprije određeno, ali je naposljetku rješenje o određivanju vještačenja stavljeno izvan snage nakon što je Centar I. V. u Z. obavijestio sud da vještačenjem fotokopija nije moguće sa sigurnošću utvrditi sve relevantne rukopisne karakteristike, time da sud dodaje da je punomoćnik tuženice ustrajao u tvrdnji da je upravo izvornik spornog Očitovanja priložen spisu K-DO-907/2015 gdje su potpisi na istom kao i ovjere pisane crnom tintom, a da je, uostalom, vještačenje potpisa predložio tužitelj,

 

-          da nije sporno da je tuženica stekla pravo vlasništva predmeta spora dosjelošću i građenjem, što je utvrđeno u postupku pod brojem P-4800/2017,

 

              te na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja zaključuje da je neosnovan tužbeni zahtjev za brisanje prava vlasništva i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, dodajući da tužitelj niti nema pravo na brisovnu tužbu, u smislu čl. 129. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama, jer je u postupku broj: P-4800/2017 pravomoćno presuđeno da je ovdje tužena (a tamo tužiteljica) suvlasnica čest. zem. 257/7 za ¼ dijela.

 

Protivno navodima žalbe, bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 – nastavno: ZPP) nije počinjena u dijelu u kojem je odlučeno o glavnoj stvari jer su razlozi u tom dijelu dovoljno jasni i neproturječni, tako da presuda nema nedostataka takve naravi da je ne bi bilo moguće ispitati.

 

Osim toga, tužbeni zahtjev odbijen je pravilnom primjenom materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje.

 

              Tužitelj je u ovom predmetu podnio tužbu radi brisanja zemljišnoknjižnog upisa, a u presudi se prvostupanjski sud poziva na odredbu čl. 129. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama (Narodne novine, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10 – nastavno: ZZK). Tom odredbom propisano je da je nositelj knjižnoga prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe ovlašten radi zaštite toga svoga prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjega zemljišnoknjižnog stanja (brisovna tužba) sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati, ako zakonom nije drukčije određeno.

 

Sud prvog stupnja zaključio je da tužitelj, slijedom činjenice da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-4800/2017 od 22. siječnja 2018. ovdje tuženica utvrđena suvlasnicom za ¼ dijela nekretnine označene kao čest. zem. 257/7, upisane u zk.ul. 2245 k.o. J., nema pravo na brisovnu tužbu u smislu citirane odredbe ZZK.

 

Ovaj sud takvo stajalište smatra ispravnim jer je pravomoćnošću navedene sudske odluke, donesene u povodu tužbe za utvrđenje prava vlasništva (i dr.), tuženica D. G.1 2018. (presuda je postala pravomoćna donošenjem drugostupanjske presude 8. kolovoza 2018.) stekla pravo upisa u zemljišnoj knjizi na ¼ dijela predmetne nekretnine. Drugim riječima, ona bi, da njezino pravo (su)vlasništva nije ranije upisano na temelju osporavanog rješenja broj: Z-670/2010, isto mogla upisati u zemljišnu knjigu na temelju navedene pravomoćne sudske presude, a to znači da bi knjižno pravo tužitelja i onako prestalo. U tom kontekstu žalbeni navodi tužitelja kojima obrazlaže da se radi tek o deklaratornoj presudi i da je tuženica suvlasništvo stekla još 1980.-ih nisu odlučni, s obzirom da je tuženica tom presudom – jer je njome sud prihvatio deklaratorni tužbeni zahtjev radi utvrđenja prava (su)vlasništva – stekla mogućnost uknjižbe u zemljišnu knjigu. Kako bi se, prema tome, ona mogla upisati u zemljišnu knjigu kao suvlasnica na ovdje spornih ¼ dijela nekretnine koja je predmet postupka, proizlazi da bi time prestalo pravo vlasništva tužitelja na tom suvlasničkom dijelu nekretnine. Primjena materijalnog prava od strane prvostupanjskog suda stoga je pravilna, dok je, s druge strane, žalbeno pozivanje na obrazloženje presude broj: P-4800/2017 u pogledu pravnih temelja stjecanja vlasništva pravno neodlučno. Pravne učinke proizvodi, naime, izreka (pravomoćne) sudske presude, a ne obrazloženje.

 

Zbog navedenog je osnovano odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, a prezentirani razlozi istodobno dovode do zaključka da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, koju tužitelj ističe smatrajući da je onemogućen u raspravljanju jer zbog neprovođenja grafološkog vještačenja u ovom postupku nije imao mogućnost ispitivanja vještaka i isticanja primjedbi na njegov nalaz i mišljenje. Kako, naime, zbog prethodno navedenih razloga činjenica potpisa Očitovanja od strane tužitelja nije odlučna, to se ne može smatrati ostvarenom navedena bitna povreda.

 

Svemu navedenom treba dodati da tužitelj u žalbi posebno i argumentirano ne pobija zaključak prvostupanjskog suda o pravilnosti izvršene uknjižbe, u korist tuženice, prava vlasništva na suvlasničkom dijelu cijele nekretnine, kojeg i ovaj sud smatra pravilnim jer iz sadržaja cjelokupnog Očitovanja iz 1994., kada se pojedine njegove dijelove ne izvlači iz konteksta, jasno proizlazi da je tuženica ovlaštena na uknjižbu prava suvlasništva u ¼ (idealnog) dijela cijele nekretnine čest.zem. 257/7, a ne na nekom realnom dijelu niti samo na tako određenom suvlasničkom dijelu sagrađene zgrade. Osim toga, Očitovanje je potpisano od strane svih osoba na njemu naznačenih, a s obzirom da na temelju istog nije ograničeno, opterećeno, ukinuto ili na drugu osobu preneseno pravo tuženice na čest.zem. 257/7, već upravo suprotno, ovjera njezina potpisa na toj ispravi nije bila nužna za zemljišnoknjižni upis (čl. 52. st. 3. ZZK).

 

Za razliku od odluke o glavnoj stvari, odlučujući o troškovima parničnog postupka prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer nije iznio jasne, već paušalne i neodređene razloge, zbog čega se u tom dijelu odluka ne može ispitati.

 

Ovaj sud, stoga, postupa sukladno čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP i u ovoj odluci iznosi razloge u pogledu troškova postupka. Prije svega valja reći da je rješenje o troškovima pravilno zasnovano na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP jer je tuženica u cijelosti uspjela u postupku, a primjenom čl. 155. st. 1. ZPP valjalo joj je kao potrebne priznati troškove zastupanja na ročištima (za koja tuženica troškovnikom traži naknadu), i to: ročištima održanima 15. studenog 2016., 6. lipnja 2017., 20. srpnja 2017., 18. listopada 2017. i 17. travnja 2019. u iznosima od po 5.000,00 kn, sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – nastavno: Tarifa), jer se na tim ročištima raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi, a za ročište održano 3. veljače 2017., na kojem se raspravljalo samo o izuzeću sutkinje, u iznosu od 2.500,00 kn, sukladno Tbr. 9. toč. 2. Tarife.

 

Prvostupanjski sud tuženici je priznao troškove sastava 3 podneska primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife, ne obrazlažući o kojim se podnescima radi i zbog čega smatra da upravo na toj odredbi treba utemeljiti dosuđivanje naknade troškova za sastav tih podnesaka. Analizirajući troškovnik tuženice (list 369 spisa) vidljivo je da je ona zatražila naknadu troškova sastava podnesaka od 12. siječnja, 20. rujna i 25. listopada 2018., a uvidom u navedene podneske vidljivo je da isti nemaju sadržaj prema kojem bi ih se moglo kvalificirati kao podneske iz Tbr. 8. toč. 1. Tarife, već kao ostale podneske iz Tbr. 8. toč. 3. Tarife, pa joj za sastav istih treba priznati nagradu u iznosima od po 500,00 kn.

 

Kada se navedenim troškovima pribroji trošak nagrade za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 5.000,00 kn, dobiva se ukupan iznos troškova od 34.000,00 kn, time da se uzgred napominje da tuženica nije zatražila uvećanje odvjetničkih troškova za PDV niti se žalila na prvostupanjsko rješenje o troškovima iz kojeg se, kada ga se dovede u vezu s troškovnikom, razabire da joj određeni troškovi nisu dosuđeni (ponovno bez obrazloženja).

 

Slijedom svega navedenog ovaj sud je primjenom čl. 380. toč. 3. u vezi sa čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP preinačio toč. 2. izreke presude, koja se smatra rješenjem, na način da se tuženici na teret tužitelja dosuđuje naknada troškova u ukupnom iznosu od 34.000,00 kn, dok je toč. 1. izreke potvrdio primjenom čl. 368. st. 1. ZPP.

 

Iako je, u smislu čl. 166. st. 2. ZPP, kad preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek, sud dužan odlučiti o troškovima cijelog postupka, u ovom slučaju tužitelju, unatoč tome što je njegova žalba djelomično osnovana glede odluke o troškovima postupka, nije valjalo dosuditi i zatražene troškove sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu, jer je, pobijajući prvostupanjsku presudu i u odluci o glavnoj stvari, sa žalbom uspio samo glede odluke o troškovima postupka (i to djelomično), zbog čega nisu nastali posebni troškovi, a parnični trošak kao sporedna tražbina, ako ne čini glavni zahtjev, ne predstavlja kvalifikatorni element utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, prema čl. 35. st. 2. ZPP.

 

Tuženici, pak, sukladno čl. 155. st. 1. ZPP, nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban za odluku o žalbi tužitelja.

 

U Varaždinu 17. ožujka 2021.