Republika Hrvatska
Trgovački sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 7 P-176/2020-14

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Varaždinu, po sucu Mariji Levanić-Škerbić., u pravnoj stvari
prvotužitelja T.-K. d.o.o., D. …, S., OIB: …. i
drugotužitelja A. K., P. M. …, S., OIB: ……, oba
zastupana po punomoćniku J. P., odvjetniku u Č., protiv tuženika R.
H., OIB:……., zastupanog po Ž. d. o. u
V., radi naknade štete, nakon zaključenja glavne rasprave 23. veljače 2021., u
prisutnosti punomoćnika tužitelja J. P. i zastupnika tuženika T. B.,
zamjenika Ž. d. o. u V., na ročištu za objavu i uručenje presude

16. ožujka 2021.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev prvotužitelja T.-K. d.o.o., D. …..,
S., OIB: ……i drugotužitelja A. K., P.M.   …., S., OIB: …., kao neosnovan, koji glasi:

„I. Nalaže se tuženiku R. H., OIB: …….., isplatiti I tužitelju
T.-K. d.o.o. S., D. …., OIB: ……, iznos od

60.700,00 kuna, zajedno s zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

1. 10.000,00 kn od dana 17.03.2018. do isplate, 2. 15.000,00 kn od dana 14.04.2018. do isplate 3. 15.000,00 kn od dana 12.06.2018. do isplate 4. 20.000,00 kn od dana 11.06.2018. do isplate

5. 700,00 kn od dana 21.03.2018. do isplate,

po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od
godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno
razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju
utvrđuju Hrvatska narodna banka od 15.02.2018.g. do isplate, u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku R. H. OIB: ….., isplatiti II
tužitelju A. K., S., P. M. …., OIB: ……,
iznos od 20.700,00 kuna, zajedno s zakonskom zateznom kamatom koja teče po
prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine

2

Poslovni broj: 7 P-176/2020-14

dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuju
Hrvatska narodna banka od 15.02.2018.g. do isplate, u roku od petnaest dana.“

II. Nalaže se prvotužitelju T.-K. d.o.o., D. …, S.,
OIB: …..i drugotužitelju A. K., P. M. ,
S., OIB: ….,naknaditi tuženiku R. H., OIB:
.. troškove parničnog postupka u iznosu od 3.000,00 kn, u roku od 15
dana.

Obrazloženje

Prvotužitelj T.-K. d.o.o. i drugotužitelj A. K. podnijeli su
tužbu radi naknade štete protiv R. H. zbog nepravilnog ili nezakonitog rada tijela
državne uprave, u konkretnom slučaju M. z. o. i p., odnosno A.
za z. o., uslijed kojega je prvotužitelju nastala šteta u iznosu od 60.700,00 kn, a
drugotužitelju u iznosu od 20.700.00 kn.

Tužitelji su se prije podnošenja tužbe obratili nadležnom državnom odvjetništvu
zahtjevom za mirno rješenje spora temeljem čl. 186.a st. 1 Zakona o parničnom postupku
(„Narodne novine“ 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08,
123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje u tekstu: ZPP), ali isti nije prihvaćen (list 27-
31 spisa), stoga su tužitelji ovlašteni podnijeti tužbu.

Tužitelji su tužbu podnijeli Općinskom sudu u Č. koji se rješenjem posl. br. Pn-
168/19-5 od 27. veljače 2020. (list 42 spisa) oglasio stvarno nenadležnim te je ustupio spis
nadležnom Trgovačkom sudu u V.

Tužitelji u tužbi navode da su presudom Prekršajnog suda u Z., Stalna služba u
Z., posl. br. Pp G-217/17-12 od 24. srpnja 2017. proglašeni krivima za počinjenje
prekršaja iz čl. 110. st. 1. Zakona o održivom gospodarenju otpadom jer su 31. ožujka 2015.
obavljali prijevoz neopasnog otpada (otpadni bakar) iako nisu bili upisani u očevidnik
prijevoznika otpada, pa je prvotužitelj kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 60.000,00 kn, a
drugotužitelj kao odgovorna osoba novčanom kaznom u iznosu od 20.000,00 kn te je svaki od
tužitelja obvezan na plaćanje troškova postupka u iznosu od 700,00 kn. Predmetna presuda je
potvrđena presudom Visokog prekršajnog suda posl.br. Gž-2437/2017 od 8. studenog 2017.
Tužitelji navode da je u prekršajnom postupku nesporno utvrđeno da je prvotužitelj bio upisan
u važeći očevidnik na dan 9. prosinca 2008., no stupanjem na snagu Zakona o održivom
gospodarenju otpadom prvotužitelj nije podnio novi zahtjev za upis budući da je stari upis tri
mjeseca nakon stupanja na snagu Pravilnika o gospodarenju otpadom prestao važiti. Međutim,
ističu da je u prekršajnom postupku zanemareno da je prvotužitelj mjesec i pol dana prije
obavljanja predmetnog prijevoza, odnosno 17. veljače 2015., podnio zahtjev za upis u
Očevidnik Ministarstva te je provjerom na web stranicama Agencije za zaštitu okoliša uvidom
u Očevidnik za obavljanje djelatnosti gospodarenja otpadom utvrdio da se nalazi na popisu
društva upisanih u Očevidnik. No nakon obavljenog prijevoza iz nadležnog Ministarstva su
obavijestili prvotužitelja da su izgubili prijavu od 17. veljače 2015. te zatražili da podnese novi
prijedlog što je isti i učinio dana 10.6.2015., te mu je Potvrda izdana dana 26.6.2015. Nadalje,
u tužbi se ističe da budući da je nakon podnošenja prijave za upis u Očevidnik, na službenim

3

Poslovni broj: 7 P-176/2020-14

web stranicama Agencije za zaštitu okoliša prvotužitelj bio upisan u Očevidnik, pa tužitelji nisu
imali razloga sumnjati da im zahtjev nije odobren niti pak očekivati da će njihov pravodobni
zahtjev upućen nadležnom ministarstvu biti izgubljen. Dakle do nastanka štete za tužitelje ne
bi došlo da zahtjev prvotužitelja za upis u Očevidnik od 17. veljače 2015. nije izgubljen (jer bi
isti bio riješen do 31. ožujka 2015.) i da su web stranice Agencije bile ažurirane, jer tužitelji ne
bi niti poduzimali radnju prijevoza niti bi bili u zabludi da im je upis odobren, pa ne bi niti bili
prekršajno kažnjeni, kao i da na strani tužitelja nije bilo opravdane sumnje u nezakonito
postupanje u situaciji kada je zahtjev predan, a javni Očevidnik objavljen s njihovim podacima.
S obzirom na navedeno tužitelji smatraju da je tuženik odgovoran za štetu koju su pretrpjeli
plaćanjem novčanih kazni radi postupanja koja je izravna posljedica štetne radnje Ministarstva
za zaštitu okoliša i prirode, slijedom čega tužitelji upiru tužbeni zahtjev prema tuženiku
pozivom na čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave i predlažu da sud donese presudu kojom
će naložiti tuženiku naknaditi tužiteljima štetu u visini plaćene novčane kazne i troškova
postupka.

Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, osporava postojanje
uzročno posljedične veze između radnje Ministarstva i nastale štete te ističe da je novčana kazna
tužiteljima određena nakon zakonito provedenog prekršajnog postupka, a ne nezakonitim i
nepravilnim radom tijela Ministarstva. Prvotužitelj dana 31. ožujka 2015. nije bio upisan u
Očevidnik prijevoznika opasnog otpada. Isti je bio upisan u Očevidnik na dan 9. prosinca 2008.
temeljem Zakona o otpadu, ali taj upis na dan 31. ožujka 2015. više nije bio važeći s obzirom
na izmjene relevantnih propisa. Naime, 23. srpnja 2013. stupio je na snagu Zakon o održivom
gospodarenju otpadom ("Narodne novine" broj 94/13), a temeljem njega je donijet Pravilnik o
gospodarenju otpadom ("Narodne novine" broj 23/14) koji je stupio na snagu 21. veljače 2014.
Odredbom čl. 175. st. 6. Zakona o održivom gospodarenju otpadom propisano je da su pravne
i fizičke osobe koje imaju potvrde izdane sukladno čl. 28. Zakona o otpadu (za prijevoznika)
dužne u roku od 3 mjeseca od stupanja na snagu Pravilnika iz čl. 86. st. 4. toga zakona uskladiti
s odredbama tog Zakona. Budući da je navedeni Pravilnik stupio na snagu 21. veljače 2014.
tužitelji su se bili dužni uskladiti s odredbama navedenog zakona do 21. svibnja 2014., jer su
od tog datuma bili u prekršaju, što su oni učinili tek 26. lipnja 2015. kada im je izdana potvrda
da su upisani u Očevidnik prijevoznika otpada, pa su prema tome zakasnili s usklađenjem prema
Zakonu o održivom gospodarenju otpadom i time su počinili prekršaj i kažnjeni su novčanom
kaznom. Glede tvrdnje tužitelja da je nadležno Ministarstvo zagubilo njihov zahtjev za upis u
Očevidnik od 17. veljače 2015. tuženik ističe da nije zagubljen već da nema dokaza u službenoj
evidenciji Ministarstva zaštite okoliša i energetike da je isti zaprimljen. Slijedom iznijetoga
tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev i naloži tužiteljima da tuženiku naknade troškove
ovog parničnog postupka.

Predmet spora je zahtjev prvotužitelja i drugotužitelja s osnove naknade štete koja im je
nastala uslijed nepravilnog i nezakonitog rada tijela državne uprave – Agencije za zaštitu
okoliša, koja je bila ustrojena kod Ministarstva zaštite okoliša i prirode (sada: Ministarstvo
zaštite okoliša i energetike) u daljnjem tekstu – Ministarstvo.

Tužitelji temelje svoj zahtjev za naknadu štete na činjeničnim tvrdnjama da je
Ministarstvo počinilo dvije štetne radnje: 1. izgubilo zahtjev prvotužitelja od 17. veljače 2015.
za upis u Očevidnik prijevoznika neopasnog otpada te 2. propustilo ažurirati internetske stranice
Ministarstva (Agencije za zaštitu okoliša) na kojima je bilo navedeno da je prvotužitelj upisan
u Očevidnik prijevoznika. Te dvije štetne radnje, prema tvrdnjama tužitelja, dovele su do štete
u vidu novčane kazne uvećane za troškove prekršajnog postupka, koju su prvotužitelj i

4

Poslovni broj: 7 P-176/2020-14

drugotužitelj platili nakon što je utvrđena njihova prekršajna odgovornost pravomoćnom presudom nadležnog prekršajnog suda.

Tuženik s druge strane osporava postojanje uzročno posljedične veze između radnje
Ministarstva i nastale štete te ističe da je novčana kazna tužiteljima određena nakon zakonito
provedenog prekršajnog postupka, a ne nezakonitim i nepravilnim radom tijela Ministarstva.

Prema tome, u ovoj pravnoj stvari sporna je pravilna primjena odredbe članka 14.
Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine" br. 150/2011, 12/2013, dalje u tekstu
skraćeno: ZSDU, jer tužitelj tvrdi da je oštećen zbog nepravilnog postupanja nadležnog
ministarstva, koje nije postupilo po njegovom zahtjevu za upis u Očevidnik prijevoznika otpada
od 17. veljače 2015. (već ga je zagubilo), te je uz to propustilo ažurirati internetske stranice
Agencije za zaštitu okoliša na kojima je bilo navedeno da je prvotužitelj upisan u Očevidnik
prijevoznika, uslijed čega su tužitelji dovedeni u zabludu i smatrali su da im je upis odobren.

Člankom 14. ZSDU-a propisano je da štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj
stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne
samouprave i uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u prenijetim im
poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.

Za postojanje odgovornosti države za štetu u smislu članka 14. ZSDU-a moraju biti
kumulativno ispunjene slijedeće pretpostavke: a) nezakoniti ili nepravilan rad tijela državne
uprave, b) postojanje štete koja je nastala zbog toga i c) uzročna veza između nezakonitog ili
nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete. Pritom se uzročnost u ovom slučaju
shvaća tako da šteta mora biti neposredna posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada tijela
državne uprave, što znači da ona ne bi nastala da takvog rada njega nije bilo (tipična posljedica).
Dakle, navedenim odredbama je ustanovljen sustav objektivne odgovornosti Republike
Hrvatske za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne i javne uprave, odnosno
pravnih osoba koje imaju ovlasti u prenijetim poslovima državne uprave, koji se temelji na
načelu uzročnosti (causa).

Tužitelji su tužbeni zahtjev potkrijepili sljedećom dokumentacijom (koju je sud tijekom
postupka pročitao): presuda Prekršajnog suda u Z., Stalna služba u Z., posl. br.: Pp
G-217/17-2 od 24. srpnja 2017. (list 5-10 spisa), presuda Visokog prekršajnog suda posl.br. Gž-
2437/17 od 8. studenog 2017. (list 11- 14 spisa), zahtjev prvotužitelja za upis u Očevidnik za
obavljanje djelatnosti gospodarenja otpadom od 17. veljače 2015. (list 15 spisa), potvrda
Hrvatske pošte o primitku preporučene pošiljke od 17. veljače 2015. (list 16 spisa), zahtjev
prvotužitelja za upis u Očevidnik za obavljanje djelatnosti gospodarenja otpadom od 10. lipnja

2015. (list 17 spisa), potvrda H. pošte o primitku preporučene pošiljke od 10. lipnja 2015.
(list 18 spisa), potvrda o upisu prvotužitelja u očevidnik prijevoznika otpada od 26. lipnja 2015.
(list 19 spisa), obavijest Ministarstva zaštite okoliša i energetike punomoćniku tužitelja od 26.
lipnja 2019. (list 20 i 24 spisa), zahtjev punomoćnika tužitelja za očitovanjem Ministarstva
zaštite okoliša i energetike od 15. travnja 2019. (list 21 spisa), obavijest Ministarstva zaštite
okoliša i energetike punomoćniku tužitelja od 26. travnja 2019. (list 22 spisa), zahtjev
punomoćnika tužitelja za očitovanjem Ministarstva zaštite okoliša i energetike od 17. svibnja

2019. (list 23 spisa), saldo-konto karticu prvotužitelja od 1.1.2017.-11.6.2018. (list 25 spisa),
izvod PBZ d.d. (list 26 spisa), izvršen je uvid cjelokupni spis Prekršajnog suda u Z., Stalna
služba u Z. posl. br. Pp G-217/17.

Uz uvid u dokumentaciju sud je saslušao drugotužitelja A. K. na ročištu 23.
veljače 2021. (list 83 spisa).

5

Poslovni broj: 7 P-176/2020-14

Osim provedenih dokaza, tužitelji su predložili još i da sud pribavi podatke od
Ministarstva zaštite okoliša i energetike o popisu objavljenom na web stranicama tadašnje
Agencije za zaštitu okoliša, no sud ove podatke nije pribavljao jer je tijekom postupka tuženik
učinio nespornim ovu činjenicu da je na web stranicama tadašnje Agencije za zaštitu okoliša
bilo objavljeno da je prvotužitelj pravna osoba kojoj je dozvoljen prijevoz otpada (prema
izričitom navodu zastupnika tuženika na ročištu 12. siječnja 2021).

Iz presude Prekršajnog suda u Z., Stalna služba u Z. poslovni broj Pp G-
217/17-12 od 24. srpnja 2017. (list 5-10 spisa), koja je potvrđena presudom Visokog
prekršajnog suda R. H. posl.br. Gž-2437/17 od 8. studenog 2017. (list 11-14
spisa), proizlazi da su T.-K. d.o.o. ovdje prvotužitelj i A. K. ovdje
drugotužitelj proglašeni krivima jer je propustom A. K. kao odgovorne osobe u
društvu T.-K. d.o.o., društvo T.-K. d.o.o. 31. ožujka 2015. kao
prijevoznik prevozio otpadni bakar iako nije bio upisan u Očevidnik prijevoznika otpada pa da
su time počinili prekršaj kažnjiv po čl. 170. st. 1. t. 16. i po čl. 170. st. 2. Zakona o održivom
gospodarenju otpadom (Narodne novine br. 94/13). Društvu T.-K.d.o.o. ovdje
prvotužitelju izrečena je novčana kazna u iznosu od 60.000,00 kn, a A. K., ovdje
drugotužitelju, izrečena je novčana kazna u iznosu od 20.000,00 kn te im je naloženo plaćanje
troškova prvostupanjskog postupka u paušalnom iznosu od 400,00 kn svaki.

Nesporno je između stranaka:

- da prvotužitelj nije bio upisan u Očevidnik prijevoznika otpada dana 31. ožujka 2015.
kada je kao prijevoznik prevozio otpadni bakar te je posljedično tome prekršajno kažnjen
(zajedno sa drugotužiteljem kao odgovornom osobom),

- da su prvotužitelj i drugotužitelj platili novčane kazne u cjelokupnom iznosu zajedno
s troškovima prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka (kako to proizlazi i iz saldo-konti
kartica prvotužitelja - list 25 spisa te iz potvrde PBZ d.d. - list 26 spisa),

- da je prvotužitelj naknadno upisan u Očevidnik prijevoznika otpada na temelju Potvrde Ministarstva zaštite okoliša i prirode od 26. lipnja 2015. (list 19 spisa).

Sporno je u ovome postupku jesu li ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu
tuženika, sukladno čl. 14. ZSDU, u svezi čl. 1054. ZOO-a, odnosno postoji li štetna radnja te
postojanje uzročno posljedične veze između štete i štetne radnje.

Kao što je navedeno, tužitelji upiru na dvije štetne radnje, odnosno propuste u
postupanju nadležnog Ministarstva odnosno Agencije za zaštitu okoliša – gubitak zahtjeva
prvotužitelja od 17. veljače 2015. za upis u Očevidnik prijevoznika otpada te neažuriranje web
stranica na kojima je bilo navedeno da je prvotužitelj upisan u Očevidnik prijevoznika otpada.

Prvu štetnu radnju tužitelji nisu dokazali, odnosno ovaj sud na temelju priložene
dokumentacije nije mogao utvrditi da je nadležno Ministarstvo primilo, pa prema tome niti
izgubilo, zahtjev prvotužitelja od 17. veljače 2015. za upis u Očevidnik prijevoznika neopasnog
otpada.

Naime, iz obavijesti Ministarstva zaštite okoliša i energetike upućene punomoćniku
prvotužitelja od 26. lipnja 2019. (list 20 spisa) proizlazi da zahtjev prvotužitelja od 17. veljače

2015. nije nađen u službenoj evidenciji predmetnog Ministarstva. Dakle, Ministarstvo nije,
kako to tužitelji tvrde tijekom postupka, potvrdilo da je navedeni zahtjev izgubilo, već je
potvrdilo da takav zahtjev nije evidentiran. Tužitelji s druge strane nisu dokazali da je navedeni

6

Poslovni broj: 7 P-176/2020-14

zahtjev od 17. veljače 2015. uručen nadležnom Ministarstvu, budući da iz potvrde H.
pošte od 17. veljače 2015. (list 16 spisa) samo proizlazi da je H. pošta zaprimila
preporučenu pošiljku ovdje prvotužitelja - kao pošiljatelja za Ministarstvo zaštite okoliša i
prirode - kao primatelja. Dakle predmetna potvrda dokazuje da je prvotužitelj pošiljku poslao,
ali ne predstavlja valjani dokaz da je primatelj zaista i primio predmetnu pošiljku. Dokaz o
uručenju pošiljke primatelju bila bi povratnica potpisana od strane primatelja, ali tužitelji takvu
povratnicu nisu dostavili u spis.

U tom kontekstu ne stoji tvrdnja tužitelja iz podneska od 18. veljače 2020. da navedena
potvrda pošte od 17. veljače 2015. predstavlja javnu ispravu pa da bi, ukoliko tuženik sumnja
u njezinu vjerodostojnost, teret dokaza bio na njemu, već je teret dokaza odlučne činjenice koja
se tiče uručenja predmetnog zahtjeva od 17. veljače 2015. od strane prvotužitelja nadležnom
Ministarstvu na strani tužitelja, no tužitelji to nisu dokazali.

Što se tiče druge štetne radnje, odnosno propusta u postupanju, osnovano tužitelji
ukazuju na nepravilan rad tijela državne uprave koja se sastoji u tome što nije ažuriralo web
stranicu tadašnje Agencije za zaštitu okoliša na kojoj je bilo objavljeno da je prvotužitelj upisan
u Očevidnik prijevoznika otpada kao pravna osoba kojoj je dozvoljen prijevoz otpada, iako se
nije uskladio s novim Zakonom o održivom gospodarenju otpadom ("Narodne novine" broj
94/13) pa njegov upis u Očevidnik više nije bio važeći.

Naime, prvotužitelj je bio upisan u Očevidnik prijevoznika otpada na dan 9. prosinca

2008. prema tada važećem Zakonu o otpadu. Stupanjem na snagu novog Zakona o održivom
gospodarenju otpadom prvotužitelj je trebao podnijeti novi zahtjev za upis u Očevidnik
prijevoznika otpada (temeljem čl. 175. st. 6. navedenog Zakona koji propisuje da su pravne i
fizičke osobe koje imaju potvrde izdane sukladno čl. 28. Zakona o otpadu bile dužne u roku od
3 mjeseca od stupanja na snagu Pravilnika iz čl. 86. st. 4. toga Zakona uskladiti s odredbama
tog Zakona). Pravilnik o gospodarenju otpadom ("Narodne novine" broj 23/14) stupio je na
snagu 21. veljače 2014., slijedom čega je prvotužitelj bio dužan uskladiti se s odredbama
navedenog Zakona o održivom gospodarenju otpadom do 21. svibnja 2014., no to je učinio tek

26. lipnja 2015. (kada im je izdana potvrda da je upisan u Očevidnik prijevoznika otpada).

Prema tome, u razdoblju od 21. svibnja 2014. do 26. lipnja 2015. (pa time i na dan
obavljenog spornog prijevoza 31. ožujka 2015.) prvotužitelj uslijed izmjene propisa nije bio
valjano upisan u Očevidnik prijevoznika otpada, no Agencija za zaštitu okoliša (koja u smislu
čl. 137. st. 5. Zakona o održivom gospodarenju otpadom vodi informacijski sustav mrežne
aplikacije u koju se unose podaci iz Očevidnika prijevoznika otpada) na web stranicama nije
ažurirala navedeno, već je bilo objavljeno da je prvotužitelj upisan u Očevidnik prijevoznika
otpada kao pravna osoba kojoj je dozvoljen prijevoz otpada.

Međutim, pogrešno tužitelji drže da je uslijed takvog propusta imao legitimna, na
zakonu zasnovana očekivanja glede svojeg statusa pravne osobe kojoj je dozvoljen prijevoz
otpada, koja se nisu ostvarila zbog opisanog nepravilnog rada tijela državne uprave, odnosno
da postoji uzročna veza između nepravilnog rada i plaćene novčane kazne u okviru prekršajnog
postupka.

Naime, prvotužitelj kao pravna osoba koja se bavi, između ostalog, djelatnošću
prijevoza otpada (te kao takva mora pratiti relevantne propise koji reguliraju ovu materiju) te
drugotužitelj kao odgovorna osoba za zastupanje prvotužitelja, morali su znati da su dužni,
uslijed izmjene propisa, podnijeti novi zahtjev za upis u Očevidnik prijevoznika otpada

7

Poslovni broj: 7 P-176/2020-14

(temeljem čl. 175. st. 6. novog Zakona o održivom gospodarenju otpadom) i to u roku od 3
mjeseca od stupanja na snagu Pravilnika iz čl. 86. st. 4. navedenoga Zakona, odnosno do 21.
svibnja 2014. Navedeni Pravilnik o gospodarenju otpadom propisuje i upute za podnošenje
zahtjeva te kako će izgledati potvrda o upisu u navedeni očevidnik, iz čega je jasno da su svi
prijevoznici registraciju morali ponovo obaviti te se uskladiti s odredbama navedenog Zakona.
No tužitelji to nisu učinili, odnosno nisu se uskladili s novim Zakonom jer nisu dobili novu
potvrdu o upisu u navedeni očevidnik, a unatoč tome obavili su sporni prijevoz dana 31. ožujka

2015. posljedično čemu su prekršajno odgovorni i novčano su kažnjeni pravomoćnom
presudom prekršajnog suda.

Nadalje, iako iz iskaza drugotužitelja A. K. (list 83 spisa) proizlazi da
prvotužitelj ne bi niti obavio sporni prijevoz da na web stranicama Ministarstva nije bilo
istaknuto da je upisan u Očevidnik, iz njegovog iskaza također proizlazi da je prvotužitelj bio
upisan u Očevidnik za prijevoz otpada još od 2008. te da je on itekako bio upoznat s time da se
treba uskladiti s novim propisima i podnijeti zahtjev nadležnom Ministarstvu za izdavanje nove
potvrde.

Isto tako, iako drugotužitelj u svom iskazu navodi da se, s obzirom da je na web
stranicama bilo objavljeno da je prvotužitelj upisan u Očevidnik, pouzdao u to da je stanje
usklađeno i da može obavljati prijevoz, nesporna je činjenica da je prvotužitelj u Očevidnik
prijevoznika otpada upisan 26. lipnja 2015. (kako proizlazi iz potvrde Ministarstva zaštite
okoliša i prirode od 26. lipnja 2015. - list 19 spisa), odnosno da na dan 31. ožujka 2015., kada
je obavljen sporni prijevoz zbog kojeg su tužitelji prekršajno odgovarali, prvotužitelj nije bio
upisan u Očevidnik, te je upravo to i dovelo do prekršajne odgovornosti.

Imajući na umu navedena utvrđenja ovaj sud je ocijenio da tužitelj nije dokazao uzročnu
vezu između postupanja tuženika i nastale štete u imovini tužitelja, odnosno po stavu ovoga
suda tužitelj nije dokazao pravo na naknadu štete po osnovi čl. 14. ZSDU u vezi s čl. 1045.
Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 , 125/11 i 78/15, dalje u
tekstu: ZOO), zbog toga što tužitelj nije dokazao uzročnu vezu između nepravilnog rada tijela
državne uprave koji se očituje u neažurnom vođenju web stranice na kojoj su objavljivani
podaci o stanju upisa u Očevidniku prijevoznika otpada i štete koju su tužitelji pretrpjeli
plaćanjem novčane kazne osnovom prekršajne odgovornosti utvrđene pravomoćnom presudom
prekršajnog suda.

Naime, kao što je navedeno, pretpostavke odgovornosti države za štetu su nezakonit i
nepravilan rad, postojanje štete koja je zbog toga nastala, ali i uzročna veza između nezakonitog
i nepravilnog rada i nastale štete. Te pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene, a u
konkretnom slučaju nisu ispunjene.

Temeljem svega navedenoga, ocjenjujući pitanje odgovornosti tuženika za štetu, ovaj
sud je zaključio da tuženik ne odgovara za štetu, jer tužitelji nisu dokazali uzročnu vezu između
nepravilnog rada tijela državne uprave i štete koju su pretrpjeli, slijedom čega je tužbeni zahtjev
odbijen kao neosnovan (točka I. izreke).

O troškovima postupka riješeno je u točki II. izreke ove presude, temeljem čl. 154. st.

1. ZPP-a (prema kojemu su tužitelji dužni u cijelosti naknaditi troškove tuženiku), kao i
temeljem čl. 161. st. 1. ZPP-a (prema kojemu suparničari podmiruju troškove na jednake
dijelove), kao i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne
novine“ broj 142/2012, 103/2014, 107/2015, dalje u tekstu: Tarife).

8

Poslovni broj: 7 P-176/2020-14

Tuženik ima pravo na naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu od 3.000,00 kn, koji
se odnosi na trošak sastava odgovora na tužbu od 23. prosinca 2019. u iznosu od 1.000,00 kn
(Tbr. 7. toč. 1. Tarife) te trošak zastupanja tuženika na ročištima 2. siječnja 2021. i 23. veljače

2021. u ukupnom iznosu od 2.000,00 kn (Tbr. 7. toč. 1. Tarife).

U Varaždinu 16. ožujka 2021.

Sudac:

         Marija Levanić-Škerbić, v.r.

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana kada je
održano ročište na kojemu je presuda objavljena, u 3 primjerka, putem ovog suda, s time da o
žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu.

DNA: 1. za tužitelje - odvjetnik J. P.

2. za tuženika – Ž. d. o. u V.