- 1 -              Revr 544/2017-3

 

 

 

 

 

Broj: Revr 544/2017-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek, članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. L. iz S., OIB: ... , kojeg zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik iz Odvjetničkog društva Ž. i P. d.o.o., Z., protiv tuženika R. ... d.d. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik iz Odvjetničkog društva P. & Š. d.o.o., V., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1665/14-3 od 28. veljače 2017., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4250/04-84 od 30. svibnja 2014., u sjednici vijeća održanoj 16. ožujka 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvoga stupnja, i to toč. I. njene izreke, odbijeni su tužbeni zahtjevi:

 

- da se utvrdi da su nezakonite i nedopuštene tuženikove odluke i to Odluka od 18. prosinca 2003. o izvanrednom otkazu ugovora o radu sklopljenog 1. prosinca 2001. između tuženika kao poslodavca i tužitelja kao radnika i Odluka od 16. veljače 2004. o odbijanju zahtjeva tužitelja za zaštitu prava,

- da se utvrdi da radni odnos tužitelja nije prestao te da se naloži tuženiku da tužitelja vrati na rad na poslove predsjednika Uprave ili na drugo odgovarajuće radno mjesto sa stručnom spremom, plaćom i ostalim uvjetima rada koji ne smiju biti nepovoljniji od onih određenih Ugovorom o radu sklopljenim između tužitelja i tuženika dana 21. prosinca 2001.,

- da se naloži tuženiku da tužitelju na ime naknade plaće za razdoblje od 29. siječnja 2004. do 30. studenog 2012. plati 5.710.496,87 kn sa zateznim kamatama, a za razdoblje od 1. prosinca 2012. do zaključenja glavne rasprave 52.170,71 kn na mjesec sa zateznim kamatama i

- da se naloži tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove,

dok je toč. II. izreke naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi parnične troškove u iznosu od 276.700,00 kn sa zateznim kamatama.

 

Drugostupanjskom presudom je odlučeno:

 

„I. Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-4250/04 od 30. svibnja 2014. godine u točki I. izreke.

 

              II. Preinačuje se navedena presuda u točki II. izreke i odlučuje:

 

Tužitelj je dužan tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 230.768,75 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 30. svibnja 2014. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 8 dana.

 

              III. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje navedena presuda u dijelu točke II. izreke kojim nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

 

              IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbe.

 

              V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.

 

              VI. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.“

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnoga prava te je predložio ovom revizijskom sudu da preinači obje nižestupanjske presude ili da ih ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje drugostupanjskom ili prvostupanjskom sudu.

 

U odgovoru na reviziju tuženik je predložio da se revizija odbije kao neosnovana.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući po odredbi čl. 392.a ZPP ovaj je sud pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da su nedopuštene Odluka tuženika od 18. prosinca 2003. o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju i Odluka tuženika od 16. veljače 2004. o odbijanju zahtjeva za zaštitu prava tužitelja, utvrđenje da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, vraćanje tužitelja na rad kod tuženika te isplata naknade plaće.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na temelju Ugovora o radu od 1. prosinca 2001. te da je obnašao dužnost predsjednika uprave tuženika,

- da u skladu sa statutom tuženika društvo zastupaju predsjednik i član uprave skupno ili jedan član uprave zajedno s prokuristom,

- da su na sjednici nadzornog odbora tuženika od 26. studenog 2003. bili prisutni članovi nadzornog odbora tuženika, tužitelj i još jedan član uprave te da je donesena odluka kojom je opozvana prokura V. P., a dodijeljena D. G.,

- da je postojala suglasnost i volja uprave i nadzornog odbora za donošenjem gore navedenih odluka,

- da je 11. prosinca 2003. sudskom registru Trgovačkog suda u Zagrebu podnesena prijava za upis nove i opoziv stare prokure, sve u skladu s odlukama koje su donesene na sjednici nadzornog odbora tuženika od 26. studenog 2003. te su predmetnu prijavu za upis potpisali tužitelj kao predsjednik uprave uz još jednog člane uprave i predsjednik nadzornog odbora tuženika,

- da je tuženik opozvao tužitelja s dužnosti predsjednika uprave tuženika na temelju odluka o opozivu od 11. i 17. prosinca 2003., a da tužitelj navedene odluku tuženika nije pobijao,

- da je tužitelj 16. prosinca 2003. pojedinačno, a ne skupno, povukao prijavu za upis u sudski registar davanja prokure novom prokuristi D. G. te ja kao razlog naveo to da prema statutu društva prokuru može dati samo uprava, a ne nadzorni odbor tuženika,

- da je Trgovački sud u Zagrebu rješenjem od 17. prosinca 2003. obustavio postupak upisa prokure u sudski registar,

- da je tuženik 18. prosinca 2003. donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelja,

- da tuženik nije omogućio iznošenje obrane tužitelju prije izvanrednog otkazivanja ugovora o radu,

- da je kao razlog predmetne odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelja navedeno da je tužitelj nakon opoziva s mjesta predsjednika uprave samoinicijativno povukao prijavu za upis novog prokuriste tuženika u sudski registar te da navedeno postupanje tužitelja nije bilo izvršeno u dobroj namjeri za tuženika, već s namjerom da tuženika onemogući u poslovanju, a sve s obzirom na činjenicu da je za zastupanje tuženika i donošenje važnih odluka bio potreban skupni potpis predsjednika i člana uprave ili skupni potpis jednog člana uprave zajedno s prokuristom.

 

Na temelju tih činjenica nižestupanjski su sudovi ocijenili da se radi o postupanju tužitelja koje predstavlja osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa te da je tuženik kao poslodavac izgubio povjerenje u tužitelja kao svog radnika, ujedno predsjednika uprave tuženika, zbog čega uz uvažavanja interesa kako radnika tako i poslodavca, nastavak radnog odnosa nije moguć, i da je stoga tuženik imao opravdan razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03 i 123/03, dalje: ZR).

 

Neosnovano se tužitelj poziva na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Suprotno navedenom, ovaj revizijski sud ne nalazi da se nižestupanjske presude iz bilo kojeg razloga, pa i nekog od primjerice navedenih u toj zakonskoj odredbi, ne mogu ispitati. U odnosu na navod iz revizije kako „prvostupanjski sud niti jednom riječju nije naveo temeljem kojih propisa tužitelj nije bio ovlašten povući prijavu za nezakoniti upis u sudski registar“, valja reći da je u obrazloženju prvostupanjske presude jasno navedeno da je tužitelj samoinicijativnim i jednostranim povlačenjem prijave za upis prokure u sudski registar namjeravao tuženika onemogućiti u poslovanju jer bi na taj način tuženik ostao bez mogućnosti zastupanja i odlučivanja, a što je bila odlučna okolnost zbog koje je tuženik opravdano izgubio povjerenje u tužitelja kao svog radnika na mjestu predsjednika uprave tuženika te samim time odlučivanje o zakonitosti navedenog čina ne bi ni utjecalo na odluku u ovoj pravnoj stvari.

 

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnoga prava tužitelj obrazlaže time da prilikom donošenja pobijane odluke nisu postojali opravdani razlozi za otkazivanje predmetnog ugovora o radu izvanrednim otkazom, da nisu poštivani propisi o pozivanju radnika na iznošenje obrane te da predmetnu odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu nisu donijele osobe ovlaštene za tuženikovo zastupanje u skladu s odredbama Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" br. 111/93, 34/99, 121/99, 52/00 i 118/03, dalje: ZTD).

 

Ovaj sud smatra da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 107. st. 1. ZR ocijenivši da predmetno postupanje tužitelja predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje je poslodavac imao opravdan razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu. Naime, tužitelj kao predsjednik uprave tuženika po samom statutu tuženika nije bio ovlašten sam podnijeti podnesak kojim pojedinačno (bez drugog člana uprave ili prokuriste) povlači već podnesenu prijavu za upis prokure u sudski registar. Navedena činjenica morala je tužitelju biti poznata s obzirom na važnost i značaj funkcije koju je obavljao kod tuženika. Također, uzevši u obzir okolnosti cijelog slučaja, tj. da je takvim postupanjem mogla nastati nepopravljiva šteta za tuženika koja se ogleda u tome da bi isti, s obzirom na odredbe svog statuta koje propisuju skupno zastupanje, faktički bio onemogućen u donošenju bilo kakvih odluka, ovaj sud smatra da je tuženik imao opravdani razlog izvanredno otkazati ugovor o radu tužitelja. Pritom se ističe i da je tuženikova ocjena kako je navedenim postupanjem radio „in favorem tuženika“ sasvim subjektivne naravi. 

 

Neosnovano tužitelj smatra i to da je nepravilno primijenjena odredba čl. 110. st. 2. ZR kojom je propisano da je prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanoga ponašanjem ili radom radnika, poslodavac dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Postupci tužitelja koji su doveli do izvanrednog otkazivanja ugovora o radu su očiti te za iste postoji pisani dokaz u vidu povučene prijave za upis u sudski registar pa uzimajući u obzir i važnost funkcije koju je tužitelj obnašao kod tuženika, nije bilo opravdano očekivati od tuženika da tužitelju omogući iznošenje obrane.

 

U odnosu na revizijski razlog kako je predmetnu odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu donijela neovlaštena osoba, ovaj revizijski sud smatra da je i navedeni prigovor tužitelja neosnovan. Naime, već samim odbijanjem tužiteljevog zahtjeva za zaštitu prava tuženik je izrazio svoju volju kojom odobrava odluku kao svoju, što je potvrđeno i podnošenjem odgovora na tužbu u ovome predmetu kojim se tužbeni zahtjev osporava.

 

Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo odbivši tužbene zahtjeve kao neosnovane.

 

S obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.             

 

Zagreb, 16. ožujka 2021.

 

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.