- 1 -              Rev-x 692/2014-11

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 692/2014-11

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. D. B. iz K., OIB: ..., zastupanog po skrbniku B. E. iz K., 2. E. B. iz K., OIB.: ..., i 3. D. B. iz K., OIB: ..., svi zastupani po punomoćnicima O. A. D. i D. D., odvjetnicima iz P., protiv tuženika E. O. d.d. Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku H. P., odvjetniku iz Z., radi naknade štete, odlučujući o revizijama tužitelja i tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli – Pola poslovni broj Gž-3063/13-4 od 31. ožujka 2014., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-1559/08-271 od 22. srpnja 2013., na sjednici vijeća održanoj 16. ožujka 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

1. Odbija se revizija tuženika u odnosu na 1. tužitelja kao neosnovana.

 

2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka nastalih u povodu sastava odgovora na reviziju.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

              Odbacuju se revizija tuženika u odnosu na 2. i 3. tužitelja, i revizija tužitelja kao nedopuštene.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

»Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknadi štetu isplatom iznosa od 1.455.197,48 kn (jedan milion četristopedesetpet tisuća stodevedesetsedam kuna i četrdesetosam lipa) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 03.07.2013.g. do isplate po eskontnoj stopi Hrvatske Narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena i to:

 

- prvo tužitelju B. D. iznos od 1.207.117,48 kn

- drugo tužitelju B. E. iznos od  124.040,00 kn

- treće tužitelju B. D. iznos od   124.040,00 kn

 

te da im naknadi trošak parničnog postupka odmjeren u ukupnom iznosu od 638.960,00 kn, sve u roku od 15 dana.«

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

»I.  Djelomičnim odbijanjem žalbe tuženika   p o t v r đ u j e   s e   presuda Općinskog suda u Puli - Pola posl. broj: P-1559/08-271 od 22. srpnja 2013. godine u njezinom dosuđujućem dijelu glede odluke o glavnoj stvari (dosuđenoj naknadi štete).

 

              II.  Odbijanjem žalbe tužitelja i djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika preinačuje se   rješenje o troškovima parničnog postupka sadržano u izreci presude Općinskog suda u Puli - Pola posl. broj: P-1559/08-271 od 22. srpnja 2013. godine na način da je tuženik dužan tužitelju na ime troškova parničnog postupka isplatiti iznos od  503.785,00 kuna u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu parničnog troška odbijaju kao neosnovani.«

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli tuženik i tužitelji.

 

Tuženik je podnio reviziju protiv presude u odnosu na 1. tužitelja zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a u odnosu na sve tužitelje zbog odluke o troškovima parničnog postupka, s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju, ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje ili da preinači presude na način da odbije 1. tužitelja s naknadom štete  u iznosu od 1.047.958,08 kn, kao i da preinači odluku o parničnom trošku i da odbije tužitelje sa zahtjevima za naknadu parničnog troška.

 

Tužitelji pobijaju odluku o parničnom trošku i predlažu da se revizija prihvati i preinači odluka o parničnom trošku na način da se u cijelosti udovolji zahtjevu tužitelja i dosudi  trošak postupka u iznosu od 424.877,25 kn.

 

U odgovoru na reviziju tuženika tužitelji predlažu da se revizija odbije kao neosnovana, te da se obveže tuženika da tužiteljima naknadi trošak sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija tuženika u odnosu na 1. tužitelja je neosnovana, a u odnosu na 2. i 3. tužitelja je nedopuštena.

 

Revizija tužitelja u odnosu na odluku o parničnim troškovima je nedopuštena.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 43/13, 89/14 - dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijama, u odnosu na glavnu stvari i u odnosu na 1. tužitelja, i samo u granicama razloga određeno navedenih u revizijama.

 

U odnosu na reviziju tuženika kojom pobija presudu protiv 1. tužitelja D. B.

 

Ispitujući pobijanu odluku zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, sud je utvrdio da u istoj nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, nije nerazumljiva i nije proturječna, što tuženik navodi u reviziji. Za svoju odluku prvostupanjski i drugostupanjski sud dali su jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj revizijski sud.

 

Nadalje, neosnovan je i revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. i 12. ZPP.

 

Naime, prvostupanjski i drugostupanjski sud nisu prekoračili tužbeni zahtjev, što je vidljivo iz jasnih razloga presude, a posebice specificiranog tužbenog zahtjeva u tijeku postupka, glede čega se u svemu prihvaća ocjena nižestupanjskih sudova.

 

Revident smatra da su odluke suda prvog i drugog stupnja nezakonite i da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP jer da je odlučeno o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno. Suprotno navodima revidenta sudovi su odlučili o zahtjevu o kojem nije pravomoćno odlučeno, te o tome dali logične i pravno utemeljene razloge koje također prihvaća ovaj revizijski sud, zbog čega ta bitna povreda nije ostvarena.

 

Predmet spora je zahtjev 1. tužitelja D. B. da mu tuženik na ime naknade štete isplati iznos od 1.207.117,48 kn sa zateznom kamatom.

 

Neosnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

U tijeku postupka pred sudovima prvog i drugog stupnja utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

 

-          da se 7. rujna 2000. na županijskoj cesti broj 5077 na relaciji B. – K. kod petlje O. dogodila prometna nezgoda u kojoj su sudjelovali 1. tužitelj kao vozač osobnog vozila ... i osiguranik tuženika N. Z. kao vozač tegljača marke Fiat reg. oznake ... s poluprikolicom;

-          da je teretno vozilo u vrijeme nezgode bilo osigurano kod tuženika policom auto odgovornosti broj ..., a za priključno vozilo marke Kraljevo reg.oz. ... policom auto odgovornosti broj ...;

-          da je u navedenoj prometnoj nezgodi 1. tužitelj pretrpio teške tjelesne povrede;

-          da je do štetnog događaja došlo na način da se 1. tužitelj kretao iz pravca R. prema K. kolnikom širine 10 m prema raskrižju u obliku slova T kod petlje O. za priključak na Istarski ipsilon desnim kolničkim trakom brzinom 56 km/h, dok se osiguranik tuženika kretao lijevom prometnom trakom u suprotnom pravcu, te je isti započinjao vršiti rad kretanja ulijevo pod kutom od 25 stupnjeva pri brzini kretanja od 20 km/h;

-          da 1. tužitelj nije imao uključen desni pokazivač smjera, da je teretno vozilo kojim je upravljao osiguranik tuženika bilo u kontinuiranom kretanju bez zaustavljanja na zaustavnoj liniji, te da je došlo do sudara zbog pogrešne procjene osiguranika tuženika koji je skretao i time onemogućio 1. tužitelja u nastavku kretanja.

 

S obzirom na tako utvrđene činjenice, pravilno su sudovi zaključili da je za predmetnu prometnu nezgodu isključivo odgovoran osiguranik tuženika, koji je u konkretnom slučaju povrijedio pravilno prednosti prolaska iz čl. 32. st. 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj 105/04, 142/06, 60/08, 67/08, 48/10 - dalje: ZSPC), prema kojem vozač vozila koje skreće lijevo je dužan propustiti vozilo koje, dolazeći iz suprotnog smjera, zadržava smjer svojeg kretanja i skreće udesno, osim ako postavljenim prometnim znakom nije drugačije određeno.

 

U konkretnom slučaju sudovi su utvrdili da je osiguranik tuženika skretao ulijevo, a da nije propustio 1. tužitelja koji je dolazio iz suprotnog smjera i zadržavao pravac kretanja, iako je na licu mjesta postojala preglednost u dužini kolnika od 400 m, pa je tuženik kao osiguratelj njegove odgovornosti sukladno odredbama čl. 32. st. 2. u vezi čl. 178. st. 1. i čl. 154. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj  53/91, 73/91, 3/94, 7/96 – dalje: ZOO) dužan i odgovoran nadoknaditi pretrpljenu štetu.

 

Sudovi su pravilno odbili prigovor podijeljene odgovornosti. Tuženik je tijekom postupka i u reviziji isticao kako je osiguranik tuženika imao opravdano uvjerenje da će 1. tužitelj skrenuti udesno, jer je imao uključen pokazivač smjera. Sudovi su utvrdili da pokazivač smjera od strane 1. tužitelja nije bio uključen.

 

Također su utvrdili da je vozilo osiguranika tuženika u vrijeme nesreće bilo tehnički neispravno, s obzirom da je imalo neispravan tahografski uređaj; da je bilo preopterećeno budući je poluprikolica predviđena za opterećenje do 24000 kg tereta imalo na sebi težinu od 26600 kg tereta, što čini pretovara za 2600 kg. Ta okolnost je bitna jer pretovareno vozilo kod sudara ima smanjenu mogućnost za zaustavljanje prilikom kočenja, u kojem slučaju je trebao poduzeti osiguranik tuženika, a to nije učinio.

 

Sudovi su u tijeku postupka proveli dokaz medicinskim vještačenjem radi utvrđenja visine štete, te su na temelju vještačenja utvrdili da je 1. tužitelj u predmetnoj prometnoj nezgodi zadobio teške tjelesne ozljede u vidu natuknuća mozga, prsnuća slezene, sepse, posttraumatskog hidrocefalusa, prijeloma baze lubanje, 1. i 7. vratnog kralješka, dekubitalne rane, stanje nakon traheostomie, te da je zbog navedenih povreda tužitelj duži vremenski period imao bolne podražaje i prenošenje bolova do bazalnih struktura mozga, što ukazuje da je u prvoj godini nakon nezgode kod 1. tužitelja je postojao osjet boli ( porast pulsa i znojenja nakon bolnog podražaja), te da je ta bol bila registrirana kao tjelesna bol. Zbog stanja kome u kojoj je bio u tijeku godine dana 1. tužitelj nije trpio primarni i tercijarni strah o čemu postoji suglasna ocjena oba vještaka, nakon nezgode zaostalo je naruženje teškog stupnja, smanjenje životne i radne aktivnosti od 100% koje se očituje u teškom mentalnom i fizičkom oštećenju prema rezultatu liječenja tzv. Glasgow Outcome Scale GOS 3.

 

Također je utvrđeno da 1. tužitelj živi u obiteljskoj kući sa svojim roditeljima i to na prvom katu kuće, sa čije vanjske strane je ugrađen lift kako bi se tužitelj zbog stuba mogao lakše prelaziti u kat te kuće, da se u sobi nalazi krevet na etažu, aparat za masiranje nogu, lopta za vježbanje i drugi različiti aparati za stimulaciju tijela. Tužitelj ima bolnički krevet, ali ne postoji nikakav dodatni luksuz te soba liči na pravu bolesničku sobu. Također je utvrđeno da može samostalno jesti laganiju hranu, ali još uvijek otežano guta, dok ga pri glavnim obrocima hrani majka. Isti ne može kontrolirati stolicu i urin. U vrijeme trajanja očevida isti nije imao dekubituse.

 

              Zdravstveno stanje 1. tužitelja je vrlo teško, kod njega je prisutno teško fizičko i mentalno oštećenje kao posljedica prometne nesreće, isti nije sposoban za samostalan život i rad i pri obavljanju svih životnih potreba ovisi o drugoj osobi. Ocjenjujući njegovu opću funkcionalnost, utvrđeno je da je stupanj njegovog oštećenja Score 3, što odgovara teškom mentalnom i fizičkom oštećenju. Scorom 4 ocjenjuju se mentalna i fizička oštećenja kod osobe koja je radno sposobna. Tužiteljevom stanje, koje se nalazi unutar Score 3. Ipak na području mentalne funkcionalnosti pokazalo se vidno poboljšanje u odnosu na ranije čemu u prilog govore rezultati kontrolnog psihologijskog testiranja koje je sud proveo tijekom 2010. te njegovo funkcioniranje danas ne predstavlja više samo "stanje nešto minimalno više od vegetiranja".

 

              Na temelju tako utvrđenih činjenica sudovi su 1. tužitelju, posebno cijeneći njegovu dob (u vrijeme stradavanja 22 g. života, u vrijeme presuđenja 35 g.), spol, značaj povrijeđenog dobra, opseg i trajanje pretrpljenih fizičkih bolova, stupanj i manifestnim oblicima trajnog i teškog umanjena životne i radne aktivnosti s jedne strane i  naruženosti s druge strane, vodeći računa o cilju kojem naknada ima služiti, a posebno da se istom ne pogoduje težnjama koje su nespojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom, primjenom odredbe čl. 200 ZOO dosudio pravičnu novčanu naknadu - satisfakciju i to: za pretrpljene fizičke bolove, za duševne bolove zbog umanjenja životne i radne aktivnosti te za duševne bolove zbog naruženosti u sveukupnom iznosu od 1.195.000,00 kn. Naknada nematerijalne štete se u pravilu prema čl.200 ZOO dosuđuje za svaki pojedini pravno priznati oblik štete posebno, dok je u izuzetno teškim slučajevima (kakav je nesumnjivo i ovaj), kada se trpljenja međusobno uvjetuju i isprepliću tako da ih je gotovo nemoguće razlučiti može se dosuditi jedinstvena naknada za ukupnu nematerijalnu štetu.

 

              U odnosu na prigovore koje je tuženik isticao  vezano uz visinu pravične novčane naknade za umanjenje životne aktivnosti koja bi tužitelju trebala pripasti po osnovi nematerijalne štete i koju valja umanjiti za naknadu koju tužitelj prima po osnovi tjelesnog oštećenja te naknadu koju prima po osnovi invalidske mirovine, sudovi su utvrdili da taj prigovor nije osnovan.

 

              Iznimno u sveukupnim okolnostima konkretnog slučaja takvu ocjenu nižestupanjskih sudova prihvaća i ovaj revizijski sud.

 

              U odnosu na naknadu troškova liječenja 1. tužitelj je dostavio u spis preslike računa za troškove liječenja, te mu je na osnovi dokumentacije u spisu sud dosudio naknadu troškova liječenja u iznosu od 52.202,52 kn, i daljnji iznos od 90.000,00 bez obzira što taj iznos 1. tužitelj nije potkrijepio računima. Sudovi su ocijenili da je životno logično da 1. tužitelj nije sačuvao sve račune troškova liječenja, pa je sud primjenom odredbe čl. 223. ZPP cijeneći teško narušeno zdravlje i vremenski period koji je protekao od povređivanja do dana presuđenja utvrdili da je taj iznos opravdan i slijedom toga ga dosudili.

 

              Također su dosudili troškove putovanja i uništene odjeće, i to za troškove putovanja u iznosu od 15.000,00 kn (čl. 195. u vezi čl. 223. ZPP), dok je za naknadu uništene odjeće sud dosudio 2.000,00 kn.

 

              Utvrđeno je da je 1. tužitelju potrebno osobno vozilo, kao i lift za dizanje kolica u kuću, kako bi lakše podmirivao svoje potrebe, što su sudovi cijenili i na ime nabave novog vozila dosudili iznos od 136.600,00 kn, a na ime lifta 48.600,00 kn.

 

              Suprotno navodima tuženika, ne radi se o vozilu luksuzne kategorije (Citroen Xsara).

 

              Pravilno su sudovi odbili prigovor zastare u odnosu na ugradnju lifta. Naime, troškovi ugradnje lifta nastali su prema računima 16. prosinca 2005. i 10. studenog 2005., dok je osobni  automobil je kupio prema računu od 8. ožujka 2005. U kaznenom postupku presuda je donesena 17. ožujka 2005. i tuženik je u svojem prigovoru naveo kako je zastara troškova lifta nastupila 17. prosinca 2008., a troškovi za kupnju vozila 8. ožujka 2008., te je predložio da se prihvati prigovor zastare. Suprotno tome, sudovi prvog i drugog stupnja su utvrdili da se ovdje primjenjuje odredba čl. 377. ZOO, prema kojoj kada je šteta uzrokovana krivičnim dijelom, (a u ovom slučaju je) a za krivično gonjenje je predviđen dulji rok zastare,zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi teče kada istekne vrijeme za zastaru krivičnog gonjenja. Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.

 

U konkretnom slučaju sud je pravilno primijenio odredbu čl. 377. ZOO prema kojoj pri utvrđivanju zastarnog roka krivičnog gonjenja sud uzimao u obzir eventualni prekid i zastoj zastarijevanja za krivično gonjenje.

 

U konkretnom slučaju pravomoćna presuda donesena je u kaznenom postupku i osiguranik tuženika je osuđen za kazneno djelo izazivanja prometne nesreće iz čl. 272. st. 1. KZ. Zastara kaznenog progona nastupa nakon deset godina računajući od izvršenja djela za koje se prema zakonu može izreći kazna zatvora u trajanju preko pet godina, a u ovom slučaju riječ je o takvom kaznenom djelu. Prema tome, i zastarni rok zahtjeva za naknadu štete deset je godina. Pokretanje i vođenje kaznenog postupka prekida zastarijevanje kaznenog progona, a to za sobom povlači i prekid zastare zahtjeva za naknadu štete koja ponovno počinje teći od dana pravomoćne osuđujuće kaznene odluke. Budući da je osuđujuća presuda postala pravomoćna 17. ožujka 2005., relativna zastara u konkretnom slučaju bi nastupila 7. rujna 2005. a apsolutna zastara 7. rujna 2010. S obzirom na to tužba za predmetna potraživanja podnesena je u rokovima prije isteka zastare.

 

U odnosu na revalorizaciju svote osiguranja i i prigovoru limita, sudovi su utvrdili da nije sporno da limit osiguranja po ovom štetnom događaju iznosi 2.800.000,00 kn. Odredbom čl. 941 ZOO-a propisano je da u slučaju osiguranja od odgovornosti oštećena osoba može zahtijevati neposredno od osiguratelja naknadu štete koju je pretrpjela događajem za koji odgovara osiguranik ali najviše do iznosa osigurateljne obaveze. Kako je svota osiguranja po ovom štetnom događaju ukupno 2.800.000,00 kn, prema odluci Vlade Republike Hrvatske   to je iznos limita preko kojeg tuženik ne može odgovarati i u odnosu na koju je pravilno dosuđena naknada (čl. 85 st. 1. Zakona o osiguranju). Naime, primjenjujući tu odredbu sud je smanjio prava svih oštećenih osoba prema društvu za osiguranje jer ima više oštećenih osoba, a ukupna naknada premašuje limit tuženikove odgovornosti.

 

S obzirom da se nisu ostvarili revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tuženika u odnosu na 1. tužitelja odbiti kao neosnovan.

 

Revizija tuženika u odnosu na 2. i 3. tužitelja, i revizija tužitelja u odnosu na odluku o parničnom trošku su odbačene kao nedopuštene.

 

              S obzirom da je tuženik podnio reviziju u odnosu na tužitelje vezano uz odluku o parničnom trošku, kao i da su tužitelji podnijeli reviziju na odluku o parničnim troškovima, valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenje kojim prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), pa odluka o troškovima postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako i u odluci broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.).

 

Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tuženika u odnosu na 2. i 3. tužitelja  odbaciti u odnosu na odluku o parničnom trošku, a pa tako odbaciti i reviziju tužitelja u odnosu na odluku o parničnom trošku koja je preinačena drugostupanjskom presudom.

 

              Odluka o parničnom trošku nastalom u povodu sastava odgovora na reviziju temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP.

 

              Slijedom navedenog, valjalo je presuditi i riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 16. ožujka 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.