- 1 -              Rev 3454/2019-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3454/2019-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. A. iz R., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku V. V., odvjetniku iz R., protiv tuženice F. M. iz R., (OIB: …), zastupane po punomoćnicima V. K., E. B., B. P., S. P. S. i N. K., odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu iz R., radi predaje u posjed nekretnine, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-2063/2017-2 od 4. ožujka 2019. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-3013/2016-21 od 19. srpnja 2017., u sjednici od 16. ožujka 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tužitelja i preinačena prvostupanjska presuda tako da je prihvaćen tužbeni zahtjev koji glasi:

 

“Nalaže se tuženici da preda u posjed tužitelju nekretninu: 8. suvlasnički dio s neodređenim omjerom-etažno vlasništvo (E-8), tj. jedan stan na IV katu s desne strane u jugo-zapadnom dijelu zgrade koji se sastoji od 3 sobe, kuhinje, hodnika, kupaone, nužnika, te ostalih nusprostorija, a koji stan se nalazi u kući br. …, tri zgrade i dvorište u … ulici na S., sagrađenoj na kat. čest. br. 2181, upisanoj u zk. ul. br. 1573, k. o. T.-S., te da mu naknadi parnične troškove u iznosu od 46.032,50 kuna, sve u roku od 15 dana.”,

 

dok je odbijen zahtjev tuženice za naknadu parničnih troškova od 43.032,50 kn, kao i njezin zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na taj trošak od presuđenja do isplate, a tuženica je obvezana naknaditi tužitelju troškove žalbenog postupka od 6.626,25 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženica je izjavila reviziju zbog (kako navodi) počinjene bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se osporena presuda preinači tako da se odbije žalba tužitelja i potvrdi prvostupanjska presuda, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje drugostupanjskom sudu.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija tuženice nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnjama revidentice, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se revidentica poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega: na kojim se dokazima temelji) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju (izrazima, uz ostalo: da je “suvišan navod drugostupanjskog suda“, da je „stajalište vrlo nejasno, a u djelovima i kontradiktorno...“) revidentica opisno ukazuje.

 

Navodi kojima revidentica osporava ili problematizira utvrđenja drugostupanjskog suda o razlozima donesene odluke, o njezinom odnosu ili sadržaju odnosa sa tužiteljem u svezi prijepornog stana, o tome - je su li sklopili „usmeni ugovor“ na kojeg se poziva (je li takav postoji i obvezuje li tužitelja), o ponašanju tužitelja iz kojeg se može zaključiti o onome što je ovdje sporno, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima ona iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, onu koju sugerira prihvatiti jedinom pravilnom - a koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), revizijski sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Valja kod toga imati na umu:

 

- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revidentica ocjenom dokaza nije zadovoljna i smatra da je već i iz provedenih dokaza i onih koje je predložila - istinitim valjalo prihvatiti samo ono što ona tvrdi i njezino tumačenje istinitog (da je sklopljen ugovor o osnivanju prava služnosti stanovanja, da takav postoji i obvezuje tužitelja - da se izvršavao), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidentice,

 

- da dokazom u parničnom postupku može biti sve iz čega se može crpiti saznanje o činjenicama relevantnim za odluku o predmetu spora, dakle (da) dokazi mogu biti i oni koji su u postupku provedeni - pa revidentica pogrešno smatra da se odluka o predmetu spora trebala temeljiti na njezinoj ocjeni dokaza i njezinoj ocjeni relevantnosti svih na koje se drugostupanjski sud pozvao.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženice predati mu u posjed „stan na IV katu s desne strane u jugozapadnom dijelu zgrade koji se sastoji od 3 sobe, kuhinje, hodnika, kupaone, nužnika, te ostalih nusprostorija, a koji stan se nalazi u kući br. …, zgrade i dvorište u … ulici na S., sagrađenoj na kat. čest. br. 2181, upisanoj u zk. ul. br. 1573 k.o. T.-S.“. Tužitelj zahtjev temelji:

 

a) na tvrdnji da je „zbog postojanja emocionalne veze između njega i tuženice dao istoj predmetnu nekretninu na korištenje do opoziva, a da je to ovlaštenje opozvao 2009., nakon čega je protiv tuženice podnio predmetnu tužbu“,

 

b) na Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZV-a), i to:

 

- odredbi čl. 161. st. 1., prema kojoj: „Vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari.“,

 

- odredbi čl. 162. st. 1., prema kojoj: „Da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.“

 

Sporno je ima li tuženica pravnu osnovu za i daljnje posjedovanje prijepornog stana, a sve obzirom i na činjenicu da posjed stana vrši dugi niz godina.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da je prijeporna nekretnina u zemljišnim knjigama upisana kao vlasništvo tužitelja,

 

- da tu nekretninu tuženica drži u posjedu kontinuirano od 1987. (ili kako ona tvrdi: od 1984.), prvo sa tužiteljem (dok je sa njime bila u emocionalnoj vezi) - a potom, obzirom da je „pred rat tužitelj otišao u P.“, sama (sa kćerkom): ona stanuje u prijepornom stanu i odbija ga predati tužitelju, a tvrdi da na stanu ima pravo osobne služnosti plodouživanja, odnosno stanovanja - koje njoj daje osnovu da posjed toga stana nastavi (onu osnovu: koja sprečava zahtjev tužitelja),

 

- da je tuženica sudsku zaštitu glede istog stana zahtijevala i u drugoj parnici, u kojoj je kao tužiteljica svoju poziciju temeljila na (drugoj) tvrdnji - da je stekla pravo (su)vlasništva toga stana, i to kao imovinu stečenu temeljem izvanbračne zajednice s ovdje tužiteljem, odnosno darovanjem od tužitelja i dosjelošću,

 

- da je u toj parnici u tome smislu postavljen zahtjev tuženice (tamo u ulozi tužiteljice) ocijenjen neosnovanim i odbijen: sada već pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci posl. br. Pob-160/09 od 11. veljače 2014. odbijeni su „osnovni i eventualno kumulirani tužbeni zahtjevi tuženice kao tužiteljice u tom predmetu, istaknuti protiv ovdje tužitelja kao tuženika, radi utvrđenja prava (su)vlasništva tuženice na predmetnoj nekretnini - stanu, kao i zahtjev radi upisa prava vlasništva na toj nekretnini u zemljišne knjige, odnosno izdavanja tabularne isprave,..(...)..pri čemu iz obrazloženja te odluke proizlazi da se ti tužbeni zahtjevi temelje na tvrdnjama ovdje tuženice da je pravo (su)vlasništva predmetne nekretnine stekla temeljem izvanbračne zajednice s ovdje tužiteljem, te darovanjem i dosjelošću“,

 

- da tuženica u ovome postupku nije dokazala istinitost onog što ovdje tvrdi: da je sa tužiteljem postigla „usmeni ugovor“ o osobnoj služnosti plodouživanja odnosno stanovanja u prijepornom stanu, k tome - doživotno ili dok to ona želi, pa da stan posjeduje prema ovlasti iz te služnosti.

 

Drugostupanjski sud je na temelju izloženih utvrđenja, pravilnost i potpunost kojih u ovome stupnju postupka ne može biti predmetom preispitivanja (čl. 385. ZPP-a), tužbeni zahtjev ocijenio (primjenom odredaba čl. 373.a ZPP-a) osnovanim i prihvatio - i time je pravilno primijenio materijalno pravo.

 

Naime, navedenim odredbama čl. 161. st. 1. i čl. 162. st. 1. ZV-a nedvosmisleno je propisano pravo vlasnika u okvirima vlasničkopravnog ovlaštenja zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu nekretninu da mu ona preda svoj posjed te nekretnine - a propisani su i uvjeti pod kojima posjed može ostvariti: mora dokazati da je nekretnina njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.

 

To valja sagledati:

 

- u svijetlu odredaba čl. 161. st. 3. i čl. 163. ZV-a kojima su uređeni prigovori kojima se tuženik može suprotstaviti zahtjevu vlasnika na predaju nekretnine, a koji prigovori negiraju ili ukidaju, odnosno zaustavljaju takav zahtjev: tuženik mora dokazati da ima pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje nekretnine (pravo na posjed),

 

- imajući na umu da je u ovome slučaju pravo vlasništva tužitelja na nekretnini upisano u zemljišnim knjigama, pa vrijedi predmnjeva istinitosti upisa: prema takvoj se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno održava činjenično i pravno stanje nekretnine, a zemljišne knjige s izvacima uživaju javnu vjeru i imaju dokaznu snagu javnih isprava - prema odredbama čl. 8. st. 1. i 2. Zakona o zemljišnim knjigama, "Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07 i 152/08 - dalje: ZZK-a), s time da je dopušteno dokazivati da ono što sadrže nije istinito.

 

Prema prethodno navedenom, svaki vlasnik bi u parnici ovakve naravi, obzirom na tvrdnju da mu kao vlasniku pripada pravo posjedovati nekretninu - a da mu je to pravo uskraćeno, trebao dokazati ono na čemu temelji tužbeni zahtjev - da na nekretnini ima pravo vlasništva koje ga ovlašćuje na zahtijevani posjed: međutim, u specifičnim okolnostima ovoga slučaja - a budući da je tužiteljevo pravo vlasništva na nekretnini upisano u zemljišnim knjigama i vrijedi navedena predmnjeva istinitosti toga upisa - prema navedenom sadržaju te predmnjeve, tuženica je - kao posjednik nekretnine, a da bi uspjela u sporu, trebala dokazati suprotno toj predmnjevi ili da ima pravo koje nju (i pored tužiteljeva vlasništva) ovlašćuje na posjed.

 

Sa time u svezi, a uvažavajući:

 

- ono što se u ovome stupnju postupka mora prihvatiti utvrđenim zbog djelovanja posljedica pravomoćnosti sudske odluke: da tuženica nije dokazala da je vlasnica ili suvlasnica stana iz zahtjeva tužitelja (sve obzirom da je pravomoćnom presudom odbijen zahtjev tuženice na utvrđenje da je vlasnica toga stana, a tom je odlukom revizijski sud sada vezan u odlučivanju),

 

- da je drugostupanjski sud ocjenom dokaza, a sve sukladno odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika - te u smislu odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“), utvrdio i da tuženica (prema pravilu o teretu dokazivanja) nije dokazala niti drugo, ono što tvrdi u ovome postupku, da je sa tužiteljem ugovorila osobnu služnost plodouživanja stana, pravo stanovanja u njemu - dakle pravo koje bi je ovlastilo na i daljnji posjed,

 

u okolnostima konkretnog slučaja (pogotovo kraj navedene predmnjeve i utvrđene valjanosti i zakonitosti upisa tužitelja vlasnikom u zemljišnim knjigama) i revizijski sud nalazi pravilnim pravno shvaćanje iz osporene presude da je tuženica obvezna učiniti ono što tužitelj (kao vlasnik stana) u okviru svojeg vlasničkopravnog ovlaštenja traži: predati tužitelju utuženi posjed.

 

Pritom, neovisno od toga:

 

- što je tuženica, u htijenju da zadrži posjed stana, svoju poziciju temeljila na cijelom nizu instituta - onih koji se međusobno i načelno isključuju (obzirom da jedna osnova stjecanja prava na posjed, ako već postoji, isključuje drugu, primjerice: ako ili da je posjed stekla darovanjem stana, istog nije mogla steći i kroz služnost ili dosjelost - ili kao imovinu stečenu radom u izvanbračnoj zajednici), a što i samo po sebi dovodi u pitanje - kojem iskazu tuženice vjerovati kada je riječ o sadržaju dogovora sa tužiteljem o pravu na i daljnji posjed stana (ili uopće o postojanju ugovora),

 

- što tuženica nije dokazala da je stan koristila po osnovi na kojoj sada (nakon što je iscrpila druge institute) ustraje, kao sadržaj osobne služnosti, izvršavajući osobnu služnost (pri čemu sama činjenica da je stan koristila zaista respektabilno dugo razdoblje nema značaj dokaza za suprotno),

 

- što (sa prethodnim u svezi) ovdje valja prihvatiti i ono osnovno: da je izvršavanje sadržaja nekog prava osnovna pretpostavka za dosjedanje toga prava, pa (time) i prava ijedne služnosti - u izostanku kojeg izvršavanja, sa spoznajom da se pravo koristi kao služnost, nema dosjedanja te služnosti,

 

tuženica povoljniju poziciju u postupku ne može ostvariti niti pozivanjem na institut dosjelosti kao osnovu stjecanja osobne služnosti stanovanja: to stoga jer se, uostalom, dosjedanjem takva (osobna) služnost nije mogla niti ne može stjecati. Po prirodi takve služnosti (kao vezane samo uz određenu osobu - i namijenjene samo zadovoljavanju te osobe, vremenski ograničene - sa trajanjem najduže do smrti ovlaštenika, nenasljedive), ona se može stjecati samo pravnim poslom, ugovorom sklopljenim u pisanom obliku ili usmeno, kako je to sada propisano odredbom čl. 218. st. 2. ZV-a, pa takvu niti tuženica nije mogla steći održajem.

 

Tu povoljniju poziciju tuženica ne može ostvariti niti pozivanjem na ustavno pravo na dom:

 

- zajamčeno člankom 34. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97 - 8/98 pročišćeni tekst, 113/00 - 124/00 pročišćeni tekst, 28/01 - 41/01 pročišćeni tekst, 55/01 i 76/10 - 85/10 pročišćeni tekst - dalje: Ustava), prema kojem: „Dom je nepovrediv.“,

 

- a kojeg treba sagledati u smislu odredbe članka 16. stavka 2. Ustava, prema kojoj: „Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.", te

 

- konvencijskog prava iz članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02 i 1/06 - dalje: Konvencija), kako glasi: u poglavlju „PRAVO NA POŠTOVANJE PRIVATNOG I OBITELJSKOG ŽIVOTA“

 

1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga..(...)..doma..(...)..

2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.“,

 

a sve obzirom da zaštita prava na dom nije vezana (ograničena) uz zakoniti ili nezakoniti posjed nekog prostora: „dom“ je samostalan pojam koji definira određeni prostor neovisno kako je definiran zakonom.

 

Konkretno, navedeno konvencijsko i ustavno pravo na „dom“ uživa zaštitu ovisno o činjeničnim okolnostima svakog konkretnog slučaja. U svakome od ovih valja provesti test opravdanosti zadiranja u „dom“ i ocijeniti razmjernost i razumnost predložene mjere kojom se zadire (miješa) u pravo na dom osobe o kojoj je riječ: je li miješanje javne vlasti ili bilo koje druge osobe (dakle i vlasnika „doma“, fizičke osobe) u pravo na dom bilo utemeljeno na zakonu, je li imalo legitiman cilj - te je li, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja - a neovisno od postupka i stupnja postupka u kojemu se osoba pozvala na to pravo, bilo nužno u demokratskom društvu.

 

Prijeporni stan valja za tuženicu tretirati domom u smislu navedenog članka 34. stavka 1. Ustava i članka 8. Konvencije, sve budući da ga niz godina koristi kao jedini i za nju podoban prostor za stanovanje, pogotovo što ne raspolaže drugim takvim prostorom - a u ovome je slučaju, to revizijski sud ne dovodi u pitanje, riječ i o miješanju tužitelja u ostvarivanje prava tuženice na poštivanje tog njezinog (sada) doma: tužitelj ne samo da traži da ona iz tog doma (stana) iseli i da ga preda njemu u posjed - on je sa tim traženjem već i uspio ishođenjem pravomoćne i sada osporene presude.

 

Sa prethodno istaknutim u svezi, obzirom da je tužitelj nositelj prava vlasništva prijepornog stana, onog prava koje mu u svome sadržaju daje i osnovu da stan u okviru vlasničkopravnog ovlaštenja i posjeduje, a budući:

 

- da njegovo pravo na zahtijevani posjed proizlazi iz zakona, iz navedenih odredaba čl. 161. st. 1. i čl. 162. st. 1. ZV-a, pa to njegovo miješanje u pravo tuženice na dom ima značaj miješanja „u skladu sa zakonom" i sa legitimnim ciljem da u konačnom ostvari samo ono što mu po vlasničkopravnom ovlaštenju i zakonu i pripada,

 

- da se (a jer je odredbom čl. 3. Ustava i „nepovredivosti vlasništva“ dan značaj jedne od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava) smisao ili cilj svake pravne države ostvaruje i kroz zaštitu prava pojedinaca u ostvarenju vlasničkopravnih ovlasti te kroz poštivanje zakonitosti i učinaka pravomoćnih i ovršnih sudskih odluka - što je nužnost u svakome uređenome, demokratskom, pa dakle i našemu društvu,

 

ovdje (u konačnom) odlučnim valja uzeti (u smislu navedene odredbe članka 16. stavka 2. Ustava) još i: je li prijeporno miješanje tužitelja (putem suda) razmjerno cilju koji se miješanjem želi postići, odnosno je li u konkretnom slučaju to miješanje razmjerno naravi potrebe za ograničenjem njegovih vlasničkopravnih ovlasti i prava tuženice na dom.

 

U okolnostima konkretnog slučaja, obzirom da tuženica stan koristi bez valjane pravne osnove, i to kroz primjetno dugo razdoblje - pa i kroz više godina trajanja ovoga („dugotrajnog“) postupka, a kroz koje je razdoblje tužitelj bio spriječen koristiti svoje ovlasti vlasnika stana - i u kojemu je (takvom: dugom razdoblju) tuženici svakako (to je razumnim za zaključiti: budući da je znala ili mogla znati da je stan u vlasništvu tužitelja i da nema valjanu pravnu osnovu da ga posjeduje) pruženo dovoljno vremena ili mogućnosti da („iz“ prijepornog stana, iz njegove sigurnosti i mira) svoje pravo na dom uredi na drugi način, nevezano za stan tužitelja, opravdanim je zaključiti jedino:

 

da je prijeporno miješanje razumno i (time) opravdano, odnosno da u sukobu interesa (logičnih) između stranaka, tuženice da nastavi prijeporni posjed (i dalje) bez osnove u nekom pravnom poslu ili zakonu - iako ga je na isti način vršila (čak) više godina, sa interesom tužitelja da u konačnom i stvarno ostvari pravo kojeg ima na stanu, ono u ispunjavanju kojeg je sve te godine bio spriječen, pravo tužitelja preteže nad pravom tuženice - te da je osporenom odlukom postignuta pravična ravnoteža navedenih sukobljenih interesa.

 

Stoga, a budući da iz izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena, to je valjalo reviziju tuženice odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Zagreb, 16. ožujka 2021.