- 1 -              Rev 2975/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2975/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. l. h. d.d. iz D., M. p. 20, OIB …, zastupanog po punomoćniku V. P., odvjetniku u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u D., Građansko-upravni odjel, radi poništenja, utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-19/2019-2 od 16. siječnja 2019. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-567/2018 od 26. listopada 2018., u sjednici održanoj 16. ožujka 2021.,

 

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

              Revizija se odbija kao neosnovana.

 

 

 

Obrazloženje

 

 

              Prvostupanjskom presudom suđeno je:

              " I. Poništava se Ugovor o nagodbi pod oznakom Klase: 334-01/02-01/47, Ur. broj:513-05/03-6 sklopljen između tužitelja H. C. d.d. i tuženika Republika Hrvatska za Ministarstvo ... te potvrđen-solemniziran od javnog bilježnika A. I. iz Z. pod posl .brojem OU-480/04 dana 15. rujna 2004. godine.

 

              II. Utvrđuje se da ne postoji obveza tužitelja H. C. i d.d.  prema tuženici Republici Hrvatskoj za Ministarstvo … ne isplatu iznosa od 5.077.228,66 kuna po osnovi glavnice protestiranih državnih jamstava sa stanjem na dan 31.12.2000. godine.

 

              III. Utvrđuje se da Ugovor o nagodbi pod oznakom Klase: 334-01/02-01/47, Ur. broj: 513-05/03-56 sklopljen između tužitelja H. C. d.d. i tuženice Republike Hrvatske za Ministarstvo … te potvrđen – solemniziran od javnog bilježnika A. I. iz Z. pod poslovnim brojem OU.480/04 dana 15. rujna 2004. godine nema snagu ovršnog javnobilježničkog akta.

 

              IV. Nalaže se tuženiku Republika Hrvatska, OIB: …, da isplati tužitelju J. l. h. d.d., D., M. p. 20, OIB: …, u roku od 15 dana, iznos od 1.015.445,73 kuna sa zateznim kamatama od 23. prosinca 2009. do 31. srpnja 2015. u visini kamatne stope određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a od 1.8.2015. pa sve do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena.

 

              V. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu 640.470,00 kuna sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do naplate, po stopi koja se obračunava uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za 3 postotna poena HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena.".

 

              Drugostupanjskom presudom suđeno je:

              " I. Žalba tuženice se uvažuje kao osnovana, te se presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj 2 P-567/2018 od 26. listopada 2018. preinačuje:

 

              - i to u točki I., II., III. i IV. izreke na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan,

 

              - u točki V. izreke na način da sada glasi:

 

              Nalaže se tužitelju da naknadi tuženici parnični trošak u iznosu od 282.220,00 kn u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

              II. Odbija se zahtjev tužitelja da mu tuženica naknadi trošak odgovora na žalbu kao neosnovan.".

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) podnio tužitelj iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Tužena nije podnijela odgovor na reviziju tužitelja.

 

              Revizija tužitelja nije osnovana.

 

              Prema odredbi čl. 386. ZPP u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

              Postupajući pak sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Predmet spora su četiri tužbena zahtjeva tužitelja navedena u izreci prvostupanjske presude.

 

              Nižestupanjski sudovi su između ostalog utvrdili slijedeće činjenice:

              - da su stranke sklopile Ugovor o nagodbi kojim je utvrđen dug tužitelja na temelju protestiranih državnih jamstava, kojim se otpisuje redovna i zatezna kamata i kojim se određuje način podmirenja preostalog duga (sve u smislu čl. 10. Zakona o naplati dospjelih, a nenaplaćenih poreza, carina, doprinosa i državnih jamstava - „Narodne novine“, broj 117/01 i 19/03),

              - da je taj Ugovor o nagodbi solemniniziran 15. rujna 2004. po javnom bilježniku A. I.,

              - da je taj Ugovor o nagodbi javni bilježnik pri solemnizaciji pročitao strankama te,

              - da javni bilježnik pri solemnizaciji nije upozoravao stranke na nejasnoće uz davanje odgovarajućih pouka.

 

              Na utvrđeno činjenično stanje drugostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo kada je odbio predmetne tužbene zahtjeve tužitelja.

 

              Nije u pravu tužitelj kada smatra da je predmetni Ugovor o nagodbi pobojan, jer da je sklopljen od strane tužitelja pod prijetnjom tužene.

 

              Prema čl. 60. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) ako je ugovorna strana ili netko treći nedopuštenom prijetnjom izazvao opravdan strah od druge strane tako da je ona zbog toga sklopila ugovor, druga strana može tražiti da se ugovor poništi.

 

              Da bi prijetnja u smislu navedene zakonske odredbe bila nedopuštena ona mora biti ostvarena protupravnim sredstvom ili mora imati  protupravan cilj (svrhu). U konkretnom slučaju ponuda tužene učinjena prema tužitelju da sklopi predmetni Ugovor o nagodbi ne predstavlja protupravno sredstvo (tužitelj u reviziji niti ne ukazuje u čemu bi se u tom pravcu  sastojala protupravnost). K tome, kada je svrha (cilj) toga Ugovora o nagodbi utvrđenje duga, otpis dijela duga te određivanje načina podmirenja preostalog duga, onda niti u tom pravcu ne postoji protupravnost.

 

              Kako dakle predmetni Ugovor o nagodbi nije sklopljen uslijed nedopuštene prijetnje, to je pravilan zaključak drugostupanjskog suda, da isti iz tog razloga nije pobojan (čl. 111. ZOO), pa i bez obzira na tvrdnje tužitelja da je tim pravnim poslom ugrožen opstanak tužitelja (kao trgovačkog društva) te da je ugroženo zaposlenje 300 radnika.

 

              Nije u pravu tužitelj niti kada smatra da predmetni solemnizirani Ugovor o nagodbi ne bi imao snagu javnobilježničkog akta jer da bi pri solemnizaciji javni bilježnik isti nije pročitao strankama (čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu - „Narodne novine“, broj 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16 - dalje: ZJB). Drugostupanjski sud je utvrdio da je taj Ugovor o nagodbi javni bilježnik pri solemnizaciji pročitao strankama. Kako tužitelj pokušava osporiti to činjenično utvrđenje, ovdje je za ukazati na slijedeće. Riječ je o pokušaju pobijanja drugostupanjske presude i iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. No, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP, revizijom se ne može pobijati drugostupanjska presuda iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga takvi revizijski navodi tužitelja nisu uzeti u razmatranje.

 

              Nije u pravu tužitelj niti kada smatra da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 58., 59. i 69. st. 1. toč. 5. ZJB jer da javni bilježnik pri solemnizaciji predmetnog Ugovora o nagodbi nije upozorio stranke na nejasnoće i nije im pri tome dao određene pouke. Pri tome je za ukazati da se tužitelj poziva na izjavu njegovog zastupnika pri solemniziranju, da je prisiljen potpisati predmetni Ugovor o nagodbi zbog posljedica za tužitelja te da zadržava pravo naknadno koristiti pravna sredstva za zaštitu interesa tužitelja.

 

              Prema čl. 58. ZJB ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima ili koje ne bi bile pravno valjane ili bi se mogle pobijati ili ne bi imale namjeravani učinak ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni ipak ostanu kod tih izjava, unijet će ih u javnobilježnički akt, ali će u tom aktu posebno napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava.

 

              Nejasne, nerazgovjetne te dvosmislene izjave u smislu odredbe čl. 58. ZJB su samo one izjave koje su sadržane u javnobilježničkom aktu. Prije navedena izjava zastupnika tužitelja ne predstavlja sadržaj predmetnog Ugovora o nagodbi te stoga javni bilježnik nije niti imao dužnost pri solemnizaciji upozoriti stranke na tu izjavu te im dati odgovarajuće pouke. Ovdje je još za ukazati da tužitelj niti ne ukazuje da bi sam predmetni Ugovor o nagodbi sadržavao određene nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave.

 

              Revizijski razlozi i navodi tužitelja koji se odnose na vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o nagodbi i vezani za istek roka za pobijanje iz čl. 117. st. 1. i st. 2. ZOO (u čemu se revizija tužitelja znatnim dijelom sadržaja iscrpljuje) nisu uzeti u razmatranje. Ovo stoga što je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje predmetnog Ugovora o nagodbi valjalo odbiti već iz samog razloga (kako je prije obrazloženo) što isti nije sklopljen uz nedopuštenu prijetnju.

 

              Kako ne postoje razlozi radi kojih je izjavljena revizija tužitelja, to je tu reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu i to na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 16. ožujka 2021.