- 1 -              Rev-x 1205/2017-6

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 1205/2017-6

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica G. V., odvjetnica u Z., protiv I-tuženika Republike Hrvatske, OIB: …, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Z., Građansko upravni odjel, i II-tuženice E. L. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnica V. A., odvjetnica u Z., radi utvrđenja ništetnosti ugovora te brisanja upisa u zemljišnim knjigama, odlučujući o reviziji I-tuženika Republike Hrvatske i II-tuženika E. L. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5152/13-4 od 6. lipnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-521/09 od 2. travnja 2013., u sjednici održanoj 16. ožujka 2021.

 

 

r i j e š i o j e:

 

I.              Ukida se u odnosu na I-tuženika Republiku Hrvatsku presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5152/13-4 od 6. lipnja 2017. u toč. II. izreke i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-521/09 od 2. travnja 2013. u toč. I. i III. izreke, te se u odnosu na I-tuženika tužba odbacuje.

 

II.              Prihvaća se revizija II-tuženice E. L. te se u odnosu na tu tuženicu ukida presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5152/13-4 od 6. lipnja 2017. u toč. II. izreke i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-521/09 od 2. travnja 2013. u toč. I. i III. izreke te se u odnosu na II-tuženicu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

III.              Odbacuje se revizija II-tuženice radi pravnih pitanja:

 

„1. Je li tužitelj bio dužan obratiti se državnom odvjetništvu radi pokušaja mirnog rješenja spora i u slučaju kad je Republika Hrvatska tužena kao jedan od jedinstvenih suparničara u sporu radi utvrđenja ništetnim ugovora?

 

2. Može li ugovor o kupoprodaji sklopljen sukladno Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (Narodne novine broj 27/91, 43/92, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 29/94, 44/94, 58/95, 11/05, 68/98, 69/99) biti utvrđen ništetnim zbog navodnog nepostojanja stanarskog prava, ako nitko nikad nije osporio akte o stjecanju stanarskog prava (štoviše ako se tužitelj suglasio s tim aktima)?“

 

IV.              Nalaže se tužitelju H. Z. naknaditi I-tuženici Republici Hrvatskoj troškove revizije u iznosu od 1.500,00 kuna (tisućupetsto) kuna u roku od osam dana.

 

V.              Odluku o troškovima ovog revizijskog postupka u sporu tužitelja protiv II-tuženice donijet će sud u konačnoj odluci o troškovima postupka.

 

 

Obrazloženje

 

Općinski građanski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Ps-521/09 od 2. travnja 2013. sudio je:

 

"I. Utvrđuje se da je Ugovor br. 03/00 o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo sklopljen 6. prosinca 2000. g. između Republike Hrvatske kao prodavatelja i I. L. i E. L., oboje iz Z., kao kupaca, za stan br. 4 u prizemlju, ulaz 1 zgrade u Z., sagrađene na k.č. br. 4070 k.o. C., koja k.č. odgovara zk.č. br. 8181/76 k.o. G. Z., a koji stan se sastoji od dvije sobe, kuhinje, kupaonice, predsoblja i terase, ukupne površine 61,45 m2, ispravljen Nadopunom ugovora br. 03/00 o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, sklopljenom 2. travnja 2001. g. na način da je predmet kupoprodaje 38,067/100 dijela zk.č. br. 8181/76 sa 223,8 čhv i 805 m2, kuća i dvorište u …, povezano s vlasništvom ateljea A. sa NKP 71,88 m2, ništav.

 

II. Odbija se prvotno postavljeni tužbeni  zahtjev u dijelu koji glasi:

 

ˮU podulošku 4 zk.ul. br. 24792 k.o. Grad Zagreb, nalaže se brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog na temelju navedenog Ugovora o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo od 6. prosinca 2000. g. i njegove Nadopune od 2. travnja 2001. g., tako da se na nekretnini upisanoj pod red. br. 4, etaža: 38,067/100, atelje A. sa NKP 71,88 m2, briše pravo vlasništva E. L. iz Z., OIB: …, odnosno E. L. rođ. L. iz Z., OIB: …, kao nasljednice iza pok. I. L. iz Z., uz istodoban upis prava vlasništva H. iz Z., sve u roku od 15 dana.ˮ

 

III. Usvaja se eventualno postavljeni tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

 

ˮU podulošku 4, zk.ul. br. 24792 k.o. G. Z. nalaže se brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog na temelju navedenog Ugovora o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo od 6. prosinca 2000. g. i njegove Nadopune od 2. travnja 2001. g. i uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe tih Ugovora, tako da se na nekretnini upisanoj pod red. br. 4 etaža: 38,067/100 atelje A. sa NKP 71,88 m2 briše pravo vlasništva E. L. iz Z., OIB: …, odnosno E. L. rođ. L. iz Z., OIB: …, kao nasljednice iza pok. I. L. iz Z., uz ponovni upis Republike Hrvatske kao prvobitnog nositelja prava vlasništva na istoj, sve u roku od 15 dana.ˮ

 

IV. Nalaže se tuženicima Republici Hrvatskoj i E. L. solidarno naknaditi tužitelju H. troškove parničnog postupka u iznosu od 16.500,40 kn sa zateznom kamatom tekućom od 2. travnja 2013. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a u roku od 15 dana.

 

V. Nalaže se tužitelju H. naknaditi tuženicima troškove parničnog postupka, i to I. tuženiku Republici Hrvatskoj u iznosu od 2.100,00 kn, a II. tuženici E. L. u iznosu od 2.875,00 kn, sve u roku od 15 dana."

 

Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Gž-5152/13-4 od 6. lipnja 2017. odbio je žalbe tužitelja i oba tuženika te je sudio:

 

„I. Odbija se žalba tužitelja H., Z., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 2. travnja 2013., poslovni broj Ps-521/09 u pobijanom dijelu izreke pod II., IV. i V.

 

II. Odbija se žalba I. tuženika Republike Hrvatske kao neosnovana i potvrđuje ista presuda u pobijanom dijelu izreke pod I., III. i IV.

 

III. Odbija se žalba II. tuženice E. L. kao neosnovana i potvrđuje ista presuda u pobijanom dijelu izreke pod I., III. i IV.“

 

Tako je suđeno u sporu radi utvrđenja ništetnim „Ugovora o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo“ od 6. prosinca 2000.  kojeg je kao prodavatelj sklopila Republika Hrvatska s kupcem sada pok. I. L., a kao razlog ništetnosti je navedena okolnost što je „stan“ bio upisan u zemljišnim knjigama kao „atelje“, a kupac je prije sklapanja ugovora o prodaji u tom prostoru stanovao i ujedno ga koristio za umjetnički rad na temelju više uzastopnih ugovora o najmu sklopljenih s upisanim korisnikom nekretnine, prednikom ovdje tužitelja.

 

Protiv drugostupanjske presude su oba tuženika podnijela reviziju.

 

Prvotuženica Republika Hrvatska je podnijela reviziju protiv drugostupanjske presude u toč. II. izreke, kojom je u odnosu na nju potvrđena prvostupanjska presuda u toč. I., III. i IV. izreke, pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH,  84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/19). U reviziji je navela da odluka u sporu ovisi o rješenju postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložila je da revizijski sud prihvati reviziju te ukine nižestupanjske presude i odbaci tužbu kao nedopuštenu.

 

Drugotuženica E. L. je podnijela reviziju protiv drugostupanjske presude u toč. III. izreke, kojom je u odnosu na nju potvrđena prvostupanjska presuda u toč. I., III. i IV. izreke, pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP. U reviziji je navela da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih i postupovnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložila je da revizijski sud prihvati reviziju te ukine nižestupanjske presude i odbaci tužbu, a podredno da preinači nižestupanjske presude i odbije tužbeni zahtjev.

 

Tužitelj je odgovorio na reviziju I-tuženice te je predložio da revizijski sud odbije reviziju jer tužitelj nije imao obvezu obratiti se državnom odvjetništvu radi mirnog rješenja spora u situaciji kad se na strani tuženika nalaze Republika Hrvatska i treća osoba kao nužni jedinstveni suparničari.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju II-tuženice.

 

Revizija I-tuženice je dopuštena i osnovana, a revizija II-tuženice je djelomično dopuštena i osnovana.

 

Kako je uvodno navedeno, presuda je donesena u sporu radi utvrđenja ništetnim „Ugovora o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo“ od 6. prosinca 2000.,  kojeg je sklopila Republika Hrvatska s kupcem sada pokojnim I. L..

 

Među strankama je bilo sporno je li se tužitelj bio dužan prije podnošenja tužbe obratiti državnom odvjetništvu radi mirnog rješenja spora, što je tužitelj u ovom slučaju propustio učiniti.

 

Također je bilo sporno pravo na otkup predmetne nekretnine po odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (Narodne novine broj 27/91, 43/92, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 29/94, 44/94, 58/95, 11/05, 68/98, 69/99, dalje: ZPS), s obzirom na oznaku u zemljišnim knjigama da se radi o ateljeu, a ne o stanu.

 

U postupku koji je prethodio revizijskom je utvrđeno kako među stranka nije sporno:

 

- da je dana 6. prosinca 2000. između I-tuženice Republike Hrvatske kao prodavatelja te II-tuženice E. L. i njezinog supruga, sada pok. I. L., kao kupca, sklopljen ugovor broj 03/00 o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo na adresi …I. ulaz, prizemlje, broj stana 4, za cijenu od 74.410,00 kn,

 

- da su dana 2. travnja 2001. ugovorne strane sklopile nadopunu kojom su izmijenile točku I. ugovora tako da je kao predmet prodaje sada navedeno 38,067/100 dijela zk.č. 8181/76 sa 223,8 čhv i 805 m2, kuća i dvorište u … u Z., povezano s vlasništvom ateljea A. sa NKP, površine 71,88 m2,

 

- da je kupovnina plaćena u cijelosti te su II. tuženica E. L. i sada pokojni, suprug uknjižili pravo vlasništva na svoje ime u zemljišnim knjigama, a nakon smrti supruga njegov suvlasnički dio naslijedila je II. tuženica,

 

- da je u vrijeme sklapanja ugovora o prodaji, sukladno odredbi čl. 38. st. 1. tada važećeg Zakona o udrugama ("Narodne novine", broj 70/97, 106/97 i 20/00 – dalje: ZU), kao vlasnik predmetnog prostora bila uknjižena Republika Hrvatska,

 

- da je sklapanju ugovora o kupoprodaji prethodila odluka Povjerenstva Vlade za upravljanje imovinom Republike Hrvatske od 19. rujna 2000. kojom je I. L. (pok. suprugu II. tuženice) priznat pravni položaj zaštićenog najmoprimca na predmetnom stanu, a kao član njegovog obiteljskog domaćinstva navedena je II. tuženica E. L., a iz dostavljenog ugovora o najmu od 28. studenog 2000. proizlazi da su Vlada RH, Povjerenstvo Vlade za upravljanje imovinom RH, i I. L. sklopili i ugovor o najmu za navedeni stan,

 

U odnosu na sporno pitanje jesu li sada pok. I. L. i II. tuženica, sukladno tadašnjim propisima, mogli steći stanarsko pravo na predmetnom stanu, te jesu li taj prostor bili ovlašteni otkupiti, utvrđeno je:

 

- da je predmetnom ugovoru prethodio ugovor o zamjeni stanova od 22. ožujka 1966. kojeg su sklopili I. L. i V. G., a u tom ugovoru je navedeno da je I. L. nositelj stanarskog prava na stanu-atelje na adresi … "A", broj 450/1, a V. G. nositelj stanarskog prava na stanu – ateljeu na adresi …, te da su za zamjenu dane potrebne suglasnosti nadležnih upravnih tijela, 

 

- da su između I. L. i prednika tužitelja (tada po nazivu H. Z.), u odnosu na predmetni stan-atelje u … bila sklopljena dva ugovora o zakupu  poslovnih prostorija od 15. svibnja 1984. i 23. srpnja 1987., a potom dva ugovora o zakupu ateljea od 27. studenog 1989. i 16. travnja 1991. kojima je tužitelj davao u zakup I. L. poslovne prostorije – atelje, a u to vrijeme je tužitelj i druge ateljee u … davao u zakup za obavljanje umjetničke djelatnosti,

 

- da aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz činjenice što je prednik tužitelja do stupanja na snagu Zakona o udrugama bio uknjižen kao nositelj prava korištenja predmetne nekretnine, te bi u slučaju uspjeha, sukladno odredbi čl. 43. st. 1. citiranog Zakona, stekao pravo vlasništva na spornom ateljeu.

 

Imajući na umu navedena utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili da iz rezultata postupka te cjelokupne dokumentacije proizlazi da I. L. i II. tuženica nisu stekli stanarsko pravo na predmetnom ateljeu, jer se ne radi o stanu nego o poslovnom prostoru – ateljeu, pa nisu bili ovlašteni kupiti navedeni prostor prema odredbi čl. 6. st. 1. i 2. ZPS.

 

Stoga se prema pravnom shvaćanju nižestupanjskih sudova radi o ništavom pravnom poslu u smislu odredbe čl. 103. st. 1. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 129/00., 88/01. – dalje u tekstu: ZOO), koji se u ovom slučaju primjenjuje, a s obzirom na vrijeme nastanka obveznog odnosa, na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 35/05).

 

Temeljem takvog utvrđenja, primjenjujući odredbu čl. 104. st. 1. ZOO, prihvaćen je i eventualno postavljeni tužbeni zahtjev za brisanje prava vlasništva II. tuženice E. L., uz uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja kakvo je postojalo prije tog upisa, dakle, ponovni upis prava vlasništva Republike Hrvatske.

 

Prigovori tuženika, ponovljeni u žalbama, da u ovom slučaju nisu bile ispunjene procesne pretpostavke za tužbu u smislu odredbe čl. 186.a st. 1. ZPP, i da je tužbu trebalo odbaciti (stavak 6. istog članka ZPP), ocijenjeni su neosnovanim. Prethodnim obraćanjem nadležnom državnom odvjetništvu, kao procesnoj pretpostavci dopustivosti tužbe protiv Republike Hrvatske, se na određen način ograničava pristup stranke sudu, a ograničenja pristupu sudu ne bi smjela dovesti u pitanje učinkovitost pravne zaštite subjektivnih prava. Svrha postupanja u smislu odredbe čl. 186.a ZPP jest u tome da se bez podnošenja tužbe vođenjem sudskog postupka razriješi pravni odnos koji građani imaju s Republikom Hrvatskom. Prema shvaćanju drugostupanjskog suda svrha ne bi mogla biti ostvarena zbog prirode jedinstvenog suparničarstva tuženika u sporu radi utvrđenja ništetnim ugovora kojeg je Republika Hrvatska sklopila s trećim osobama. Stoga nije postojala obveza tužitelja u ovakvom slučaju obratiti se I. tuženiku Republici Hrvatskoj prije podnošenja tužbe radi mirnog rješenja spora, pa da je tužba i bez tog obraćanja dopuštena.

 

Tuženici su revizijom osporili pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje drugostupanjske presude.

 

U odnosu na reviziju I-tuženice Republike Hrvatske:

 

Prvotuženica je revizijom ukazala na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 186.a. ZPP, te je naznačila pravno pitanje koje glasi:

 

„Postoji li obveza podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora, sukladno odredbi čl. 186.a. Zakona o parničnom postupku, nadležnom državnom odvjetništvu u slučaju kad je na pasivnoj strani Republika Hrvatska jedinstveni suparničar s nekom pravnom i/ili fizičkom osobom u sporu radi utvrđenja ništetnim ugovora?“

 

U reviziji je navedeno da je pitanje važno za rješenje spora, a da je revizijski sud već zauzeo shvaćanje u više odluka (primjerice u odluci broj Rev-1124/2006 od 14. ožujka 2007., Rev-418/11 od 3. travnja 2013), koje je kao takvo potvrdio i Europski sud za ljudska prava u odluci Momčilović protiv Republike Hrvatske (zahtjev broj 11239/11), ali da je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

 

Revizija je dopuštena, pa je presuda po reviziji I-tuženice ispitana po čl. 392.a. st. 2. ZPP samo u dijelu u kojem se pobija tom revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

Tužba je u ovom predmetu podnesena sudu dana 21. listopada 2004.

 

Naznačeno pitanje se odnosi na odredbu čl. 186.a. st. 1. ZPP, koja je dodana u ZPP odredbom čl. 99, Zakona o izmjenama i dopunama parničnog postupka ("Narodne novine" broj 117/03), i bila je na snazi u trenutku podnošenja tužbe sudu. Navedena odredba glasi: „Osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna se prije podnošenja tužbe obratiti nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora (st. 1.). Sud će odbaciti tužbu protiv Republike Hrvatske podnesenu prije donošenja odluke o zahtjevu za mirno rješenje spora, odnosno prije isteka roka iz stavka 2. ovoga članka (st. 6.)“.

 

Odredbom čl.  19. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine" broj 84/08) izmijenjena je navedena odredba tako da se u čl. 186.a stavci 1., 2. i 3. mijenjaju i glase:

»Osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna se je prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, osim u slučajevima u kojima je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe. Zahtjev za mirno rješenje spora mora sadržavati sve ono što mora sadržavati tužba.“

 

Obraćanje državnom odvjetništvu radi mirnog rješenja spora je, dakle, procesna pretpostavka za podnošenje tužbe (tako Vrhovni sud RH u nizu odluka , npr. Rev-1124/06).

 

Ne može se smatrati, kako pogrešno tvrdi tužitelj, da bi obveza tužitelja da se obrate prije podnošenja tužbe državnom odvjetništvu, ako se radi o potraživanju prema Republici Hrvatskoj, predstavljalo nerazumnu procesnu prepreku koja bi priječila stranke u njihovom pravu da o njihovu zahtjevu meritorno odluči nadležni sud sukladno pravu iz čl. 6. st. 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava („Narodne novine“ -Međunarodni ugovori 18/97, 6/99 - pročiš. tekst 8/99-ispr. 14/02 i 1/06 - dalje: Konvencija). Tužiteljima primjenom odredbe čl. 186.a. ZPP-a nije uskraćeno pravo na tužbu niti pravo na rješavanje spora pred sudom, jer se njihova prava ničim ne ograničavaju ili smanjuju (tako Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-418/11, te Europski sud za ljudska prava u predmetu Momčilović protiv Republike Hrvatske, zahtjev broj 11239/11).

 

U odredbi koja je mjerodavna za ovo pitanje nije propisan izuzetak od obveze obraćanja državnom odvjetništvu radi mirnog rješenja spora prije podnošenja tužbe sudu za slučaj kad se na strani tuženika nalazi više osoba u svojstvu jedinstvenih suparničara, a jedan od tuženika je Republika Hrvatska.

 

U odnosu na naznačeno pitanje, a u vezi s tvrdnjom tužitelja da je presuda donesena u sporu protiv dva tuženika koji su nužni suparničari valja naglasiti da ovdje nije riječ o nužnim suparničarima na pasivnoj strani, nego tek o jedinstvenim suparničarima.

 

Naime, jedinstveni suparničari su materijalnopravni suparničari definirani odredbom čl. 201. ZPP prema kojoj, ako se prema zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima, smatraju se oni kao jedna parnična stranka, tako da se u slučaju ako pojedini suparničari propuste koju parničnu radnju učinak parničnih radnji što su ih poduzeli drugi suparničari proteže i na one koji te radnje nisu poduzeli.

 

Jedinstveno suparničarstvo je u pravilu fakultativno, osim kad je riječ o procesnopravnom nužnom suparničarstvu.

 

Kod nužnog suparničarstva tužba je dopuštena samo ako su na pasivnoj strani obuhvaćeni svi subjekti koji su sudionici određenog građanskog pravnog odnosa (npr. tužba treće osobe radi poništaja braka, tužba suvlasnika radi diobe suvlasništva, tužba radi pobijanja pravnih radnji dužnika …). U protivnom nisu ispunjene procesne pretpostavke za meritorno rješavanje spora.

 

Tužba treće osobe radi utvrđenja ništetnim ugovora ne mora nužno obuhvatiti obje ugovorne strane. Ako je tužba podnesena protiv obje ugovorne strane, tuženici su tek fakultativni jedinstveni suparničari,

 

Stoga, postupajući  u okviru naznačenog pitanja, ovaj se sud nije bavio procesnom situacijom koja bi nastala da su na strani tuženika nužni suparničari, jer to nije odlučno za rješenje ovog spora.

 

Odgovor na naznačeno pitanje glasi:

 

„Postoji obveza podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora, sukladno odredbi čl. 186.a. Zakon o parničnom postupku, nadležnom državnom odvjetništvu u slučaju kad je na pasivnoj strani Republika Hrvatska jedinstveni suparničar s nekom pravnom i/ili fizičkom osobom u sporu po tužbi radi utvrđenja ništetnim ugovora“.

 

Postupajući po tužbi protiv Republike Hrvatske, iako se tužitelj prije podnošenja tužbe nije obratio  nadležnom državnom odvjetništvu radi mirnog rješenja spora, prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 186.a. ZPP, koju drugostupanjski sud nije otklonio po žalbi oba tuženika.

 

Stoga je valjalo u odnosu na I-tuženicu Republiku Hrvatsku ukinuti drugostupanjsku presudu u toč. II. izreke  i prvostupanjsku presudu u toč. I. i III. izreke, te u odnosu na I-tuženika tužbu odbaciti.

 

Prvotuženica je revizijom osporila i odluku o parničnim troškovima, ali u tom dijelu nije iznijela nikakve razloge pobijanja, pa ovaj sud nije razmatrao reviziju u odnosu na parnične troškove.

 

S obzirom na to da je I-tuženica uspjela s revizijom, tužitelj joj je dužan naknaditi troškove revizije po čl. 154. st. 1. ZPP, koji se sastoje od troška sastava revizije u iznosu od 1.500,00 kuna.

 

U odnosu na reviziju II-tuženice E. L.:

 

Drugotuženica je revizijom ukazala na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 186.a. ZPP i pogrešnu primjenu materijalnog prava, te je naznačila pravna pitanja koja glase:

 

1.              Je li tužitelj bio dužan obratiti se državnom odvjetništvu radi pokušaja mirnog rješenja spora i u slučaju kad je Republika Hrvatska tužena kao jedan od jedinstvenih suparničara u sporu radi utvrđenja ništetnim ugovora?

 

2.              Može li ugovor o kupoprodaji sklopljen sukladno Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (Narodne novine broj 27/91, 43/92, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 29/94, 44/94, 58/95, 11/05, 68/98, 69/99) biti utvrđen ništavim zbog navodnog nepostojanja stanarskog prava, ako nitko nikad nije osporio akte o stjecanju stanarskog prava (štoviše ako se tužitelj suglasio s tim aktima)?

 

3.              Može li sud samostalno odlučiti o prethodnom pitanju o kojemu već postoji odluka nadležnog tijela javne vlasti?“

 

Prvo naznačeno pitanje po ocjeni ovog suda nije važno za rješenje spora između tužitelja i II-tuženice. Tužitelj je mogao tužiti II-tuženicu zasebnom tužbom, jer tuženici nisu nužni suparničari. Slijedom toga postupovnopravna pozicija II-tuženice ne ovisi o tome je li se tužitelj obratio državnom odvjetništvu radi pokušaja mirnog rješenja spora prije podnošenja predmetne tužbe protiv Republike Hrvatske u sporu radi utvrđenja ništetnim ugovora.

 

Drugo naznačeno pitanje nije važno za rješenje ovog spora i procesnu poziciju II-tuženice, jer polazi od pogrešne tvrdnje da tužitelj nije osporavao status nositelja stanarskog prava sada pokojnom I. L., jer je tužitelj svoju tužbu temeljio upravo na tvrdnji da je pokojni L. koristio predmetnu nekretninu-atelje na temelju ugovora o zakupu sklopljenog s prednikom tužitelja, odnosno na tvrdnji da kupac nije bio stanar nego zakupoprimac poslovnog prostora-ateljea.

 

Stoga je valjalo reviziju II-tuženice odbaciti u odnosu na prvo i drugo pitanje po čl. 392.b. st. 3. ZPP.

 

Revizija je osnovana u odnosu na treće pitanje.

 

Tužiteljica je navela da je pitanje važno za rješenje spora, da se odnosi na odredbu čl. 12. st. 1. ZPP, a da je riječ o pitanju o kojemu je revizijski sud već zauzeo shvaćanje u svojim odlukama (Gzz-161/2001, Gzz-129/2001, Revt-412/15, Rev1193/2015, Rev-2116/2001), ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

 

Odredba čl. 12. st. 1. ZPP, na koju se odnosi pitanje, glasi: „Kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno.“

 

Drugim riječima, ako je o prethodnom pitanju već donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud ne može sam rješavati to pitanje.

 

Naznačeno pitanje je važno za rješenje ovog spora, a Vrhovni sud RH je o tom pitanju već zauzeo pravo shvaćanje u nizu svojih odluka, primjerice u odluci Rev-2116/2011, koje glasi:

 

„Odredbom čl. 12. st. 1. i 2. ZPP-a propisano je da kad odluka suda ovisi o rješenju pitanja, postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim zakonom nije drukčije određeno, a odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.

 

Međutim, u konkretnom je slučaju parnični sud vezan odlukom nadležnog upravnog tijela, čiju zakonitost u ovom postupku ne može ispitivati. Naime, navedene odluke nadležnog upravnog tijela treba uzeti u obzir i ocijeniti prilikom odlučivanja o postojanju profesionalne bolesti kod pok. prednika tužitelja. Dakle, o tom pitanju parnični sud ne bi mogao odlučivati ako je o njemu odlučilo nadležno tijelo u upravnom postupku i upravnom sporu.“

 

              Prvostupanjski sud je u ovom slučaju, suprotno odredbi čl. 12. ZPP, sam riješio prethodno pitanje statusa stanara i nositelja stanarskog prava I. L. u stanu na adresi …, I. ulaz, prizemlje, broj stana 4, i našao da sada pokojni I. L. nije bio nositelj stanarskog prava niti da je riječ o stanu i ateljeu nego samo o ateljeu. 

 

              Time je u postupku pred prvostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 12 ZPP, koju drugostupanjski sud nije sankcionirao po žalbi II-tuženice.

 

S obzirom na to da je o naznačenom pitanju revizijski sud već zauzeo pravno shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, valjalo je po čl. 394. st. 1. ZPP ukinuti nižestupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev protiv II-tuženice i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Plazeći od toga da su povodom revizije II-tuženice ukinute nižestupanjske presude i predmet vraćen na ponovno suđenje, ostavljeno je da se o troškovima postupka u povodu revizije II-tuženice odluči u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

Zagreb, 16. ožujka 2021.