- 1 -              Rev 973/2017-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 973/2017-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. V. iz L., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. S., odvjetnik u N., protiv prvotuženika I. K. iz N. B., sada u R. S., J., OIB: …, drugotuženice S. U. iz B. N., OIB: …, trećetuženika M. U., OIB: … i četvrtotuženika L. U., OIB: …, oboje iz M. N., koje zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u N., radi poništenja ugovora, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1929/2016-2 od 10. studenog 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Našicama poslovni broj P-824/15-20 od 12. rujna 2016., u sjednici vijeća održanoj 16. ožujka 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1929/2016-2 od 10. studenog 2016. odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Našicama presudom poslovni broj P-824/15-20 od 12. rujna 2016. pod točkom I. izreke prihvatio je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio poništenje ugovora od 5. svibnja 2014. koji su zaključeni između prvotuženika I. K. i M. U. kao i ugovor zaključen između M. U. i L. U. o kupoprodaji i darovanju nekretnina upisanih u z.k. ul. br. 1118 i 1781 k.o. N. B. (točka 1. izreke), da je prvotuženik I. K. dužan prodati nekretnine tužitelju po cijeni od 56.000,00 kuna pod uvjetima iz predugovora od 7. rujna 2013. tako da se tužitelju u kupovninu uračuna kapara u iznosu od 15.000,00 kuna, a da tužitelj isplati prvotuženiku razliku kupovnine u iznosu od 41.000,00 kuna u roku od 15 dana kao i da se naloži prvotuženiku izdavanje tabularne isprave za zemljišnoknjižni prijenos nekretnina na ime tužitelja koju ispravu će u protivnom zamijeniti ova presuda (točka 2. izreke), kojim je tražio nalaganje zemljišnoknjižnom odjelu suda da na osnovu ove presude uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje u z.k. ul. br. 1118 i 1781 k.o. N. B. kakvo je bilo prije uknjižbe kupoprodajnog i darovnog ugovora tako da se briše uknjižba prava vlasništva tuženog M. U. i L. U. uz istodobni upis tih nekretnina na ime tužitelja (točka 3. izreke). Pod točkom II. izreke naložio je tuženicima solidarno naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.643,75 kuna u roku od 15 dana.

 

Županijski sud u Osijeku presudom poslovni broj: Gž-1929/2016-2 od 10. studenog 2016. pod točkom I. izreke uvažio je žalbu i preinačio prvostupanjsku presudu tako da je odbio tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„1. Poništavaju se ugovori od 5. svibnja 2014. godine zaključeni između prvotuženika K. I. iz J. i U. M. iz N. B. kao i ugovor zaključen između U. M. iz N. B. i U. L. iz M. N., o kupoprodaji i darovanju nekretnina upisanih u z.k. ul. br. 1118 i 1781 k.o. N. B..

 

2. Prvotuženik K. I. dužan je radi ostvarenja tužiteljevog prava kupnje prodati nekretnine po cijeni od 56.000,00 kn pod uvjetima iz predugovora od 7. rujna 2013. godine na način da se tužitelju u kupovninu uračuna kapara u iznosu od 15.000,00 kn, a da tužitelj isplati prvotuženiku razliku kupovnine od 41.000,00 kn u roku od 15 dana kao i da prvotuženik izda tabularnu ispravu za zemljišnoknjižni prijenos nekretnina na ime tužitelja koju ispravu će u protivnom zamijeniti ova presuda u roku od 15 dana.

 

3. Nalaže se z.k. odjelu suda da na osnovu ove presude uspostavi ranije zemljišno knjižno stanje u z.k. ul. br. 1118 i 1781 k.o. N. B. kakvo je bilo prije uknjižbe kupoprodajnog i darovnog ugovora tako da se briše uknjižba prava vlasništva tuženog U. M. i U. L. uz istodobni upis tih nekretnina na ime tužitelja.“

 

Pod točkom II. izreke preinačio je odluku o parničnom trošku tako da je naložio tužitelju isplatiti tuženicima iznos od 9.687,50 kuna u roku od 15 dana.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači drugostupanjsku presudu tako da odbije žalbu tuženika i potvrdi prvostupanjsku presudu, a podredno da ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Tuženici nisu odgovorili na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Budući da je drugostupanjska presuda donesena primjenom odredbe čl. 373.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/2019), revizija je razmatrana kao redovna revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a.

 

Prema odredbi čl. 392.a ZPP-a, revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Revident ukazuje na povredu odredbe čl. 109. ZPP-a iz čega bi sadržajno proizlazilo da ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 109. ZPP-a.

 

Prema odredbi čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP-a reviziju je dopušteno podnijeti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a samo ako je takva povreda počinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom.

 

Budući da je odredbom čl. 109. st. 1. ZPP-a propisana obveza suda da naloži podnositelju ispravak odnosno dopunu podneska koji je nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, takvu povredu drugostupanjski sud nije mogao počiniti pa niti tužitelj podnijeti reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 109. ZPP-a.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za poništenje kupoprodajnog i darovnog ugovora, nalaganje prvotuženiku prodati nekretnine tužitelju uz izdavanje tabularne isprave te uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužitelj kao kupac 7. rujna 2013. zaključio predugovor o kupoprodaji zemljišta s prvotuženikom I. K.,

 

- da je tužitelj platio prvotuženiku kaparu u iznosu od 15.000,00 kuna, a preostali iznos od 41.000,00 kuna obvezao se platiti do kraja travnja 2014.,

 

- da tužitelj nije platio ostatak cijene do kraja travnja 2014.,

 

- da je prvotuženik 5. svibnja 2014. zemlju prodao sada pokojom M. U. (pravnom predniku tuženika), a on je istog dana zemlju darovao svom sinu L., ovdje četvrtotuženiku.

 

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na odredbe čl. 303. i 304. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO) jer je tužitelj dao kaparu i tražio ispunjenje ugovora.

 

Drugostupanjski sud je odlučujući o žalbi tuženika primjenom odredbe čl. 373.a ZPP-a preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev navodeći da iako iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da se zahtjev odnosi na razloge zbog kojih je moguće tražiti ništetnost ugovora, tužitelj nije postavio tužbeni zahtjev u tom smislu nego je tražio poništenje ugovora u odnosu na koje tužitelj nije predložio dokaze iz kojih bi proizlazila njihova osnovanost niti tužitelj spada u krug osoba koje su ovlaštene tražiti poništenje ugovora. Nadalje, drugostupanjski sud navodi i da iako sud pazi po službenoj dužnosti na ništetnost, sud je vezan tužbenim zahtjevom prema odredbi čl. 2. st. 2. ZPP-a (ispravno: stavak 1.) zbog čega nije ovlašten odlučivati o ništetnosti kao o prethodnom pitanju. Osim toga, tužitelj nije prema čl. 304. ZOO-a tražio čin ispunjenja ugovora, nego čin sklapanja ugovora pa takav tužbeni zahtjev nije moguće prihvatiti.

 

Revident je reviziju podnio i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i to čl. 268. ZOO-a, čl. 303. ZOO-a, čl. 322. ZOO-a i čl. 121. st. 6. Zakona o zemljišnim knjigama prvenstveno smatrajući da tužitelj nije tražio poništenje ugovora zbog mana volje nego po čl. 322. ZOO-a kao i da je sud trebao održati na snazi predugovor.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za poništenje ugovora o kupoprodaji kojeg je prvotuženik kao prodavatelj sklopio s M. U. kao kupcem kao i ugovora o darovanju kojeg je M. U. sklopio s četvrtotuženikom, a što proizlazi iz tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj. Iako iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da tužitelj smatra da su navedeni ugovori ništetni, tužitelj je ustao s konstitutivnom tužbom tražeći da sud svojom odlukom ugovor o kupoprodaji i darovanju poništi, a ne deklaratornom tužbom da sud utvrdi (deklarira) da su ugovori ništetni.

 

Sud nije vezan pravnom osnovom tužbe (arg. iz čl. 186. st. 3. ZPP-a), ali jest  vezan tužbenim zahtjevom, jer u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku prema čl. 2. st. 1. ZPP-a. Nižestupanjski sudovi su, dakle, mogli odlučiti samo o osnovanosti tužbenog zahtjeva kojeg je postavio tužitelj, tj. da sud poništi ugovor o kupoprodaji i darovanju, a ne i o nekom drugom zahtjevu. Stoga sudovi nisu bili ovlašteni deklaratornom presudom utvrditi da su ugovori ništetni, sve i kada bi rezultati postupka ukazivali na to da tužitelju pripada pravo tražiti da sud utvrdi da su ugovori ništetni, jer tužitelj to tužbom nije tražio.

 

Zbog toga nisu odlučni daljnji revizijski navodi tužitelja koji ističe da je sud trebao zauzeti shvaćanje o zahtjevu na poništenje ugovora temeljem čl. 322. ZOO-a.

 

Prema odredbi čl. 304. st. 2. ZOO-a ako je za neispunjenje ugovora odgovorna strana koja je primila kaparu, druga strana može, po svojem izboru zahtijevati ispunjenje ugovora, ako je to još moguće, ili tražiti naknadu štete i vraćanje kapare, ili tražiti vraćanje dvostruke kapare.

 

Budući da kupoprodajni ugovor kojeg je prvotuženik sklopio s M. U. i darovni ugovor kojeg je M. U. sklopio s četvrtotuženikom nije utvrđen ništetnim niti je poništen, navedeni ugovori su valjani i na snazi. S obzirom da je nekretnina prodana M. U. i potom darovana četvrtotuženiku, više nije moguće ispunjenje ugovora prema odredbi čl. 304. st. 2.  ZOO pa je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je odbio tužbeni zahtjev za izdavanje tabularne isprave tužitelju. Pravilno je  drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo i kad je odbio tužbeni zahtjev za nalaganje prvotuženiku da proda nekretninu tužitelju s obzirom da prodaja nekretnine znači akt sklapanja kupoprodajnog ugovora, a ne ispunjenje ugovora.

 

Nadalje, s obzirom da sporni kupoprodajni i darovni ugovor nisu utvrđeni ništetnim (s obzirom da tužitelj takav zahtjev nije niti postavio), pravilno je primijenjeno materijalno pravo kad je odbijen i zahtjev za uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja koji bi bio osnovan da su ugovori utvrđeni nišetetnim.

 

Slijedom navedenog, nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Zbog navedenog, ne postoji revizijski razlog zbog kojeg je revizija izjavljena pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 16. ožujka 2021.