- 1 -              Rev 593/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 593/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. Đ. iz K., ..., OIB: ..., koju zastupa punomoćnica L. K., odvjetnica iz I.-G., protiv I. tuženice Republike Hrvatske, (kao pravnog slijednika SUBNOR-a Hrvatske), OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Ivanić-Gradu i II. tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje iz Z., ..., (kao pravnog slijednika SIZ-a Mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske) kojeg zastupa punomoćnik M. F., dipl. iur., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji II. tuženika protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-675/14-2 od 19. listopada 2016., kojom je dijelom potvrđena, a dijelom preinačena presuda Općinskog suda u Ivanić-Gradu poslovni broj P-327/12-5 od 19. veljače 2014., u sjednici održanoj 16. ožujka 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

1. Revizija II. tuženika podnesena protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-675/14-2 od 19. listopada 2016., odbija se.

 

2. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke u odnosu na I. tuženicu Republiku Hrvatsku prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice, te je utvrđeno da je tužiteljica suvlasnica u ½ dijela nekretnine upisane u zk ul. br. 1345 k. o. I.-G., pobliže opisane u toj točki izreke, te da je I. tuženica Republika Hrvatska kao pravni sljednik SUBNOR I.-G. dužna trpiti brisanje u zemljišnim knjigama društvenog vlasništva te prava korištenja u korist SUBNOR I.-G. na tim nekretninama, uz istovremeni upis prava suvlasništva tužiteljice od ½ dijela.

 

U točki II. izreke, u odnosu na II. tuženika Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Z., odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice u kojem je tražila da se utvrdi da je ona suvlasnica u ½ dijela nekretnina upisanih u zk ul. br. 1345 k. o. I.-G., pobliže opisane u toj točki izreke, te da je II tuženik Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (Područna služba u Z.) kao pravni sljednik iza SIZ Mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske (Područna služba u Z.) dužan trpiti brisanje u zemljišnim knjigama društvenog vlasništva te prava korištenja u korist SIZ Mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske (Područna služba u Z.) na tim nekretninama, uz istovremeni upis prava vlasništva tužiteljice.

 

U točki III. izreke naloženo je I. tuženici Republici Hrvatskoj da u roku od 15 dana tužiteljici naknadi trošak postupka u iznosu od 40.850,00 kn.

 

U točki IV. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka, a za iznos od 47.100,00 kn.

 

U točki V. izreke naloženo je tužiteljici da u roku od 15 dana II. tuženiku naknadi trošak postupka u iznosu od 375,00 kn.

 

Presudom suda drugog stupnja u točki I. izreke potvrđena je presuda Općinskog suda u Ivanić-Gradu posl. broj P-327/12-5 od 19. veljače 2014. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

 

U točki II. izreke preinačena je navedena prvostupanjska presuda pod točkama II., III., IV. i V. izreke na način da je:

 

1. prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice te je utvrđeno da je tužiteljica suvlasnica u ½ dijela nekretnina upisanih u zk ul. br. 1345 k. o. I.-G., pobliže opisane u toj točki izreke, te je II. tuženik dužan trpiti brisanje u zemljišnim knjigama društvenog vlasništva te prava korištenja u korist SIZ Mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske (Područna služba u Z.) na tim nekretninama, uz istovremeni upis prava vlasništva tužiteljice,

 

2. nalaženo tuženicima da tužiteljici naknade trošak parničnog postupka u iznosu od 50.312,50 kn u roku 15 dana, i

 

3. odbijen zahtjev II. tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 375,00 kn.

 

U točki III. izreke odbijen je zahtjev I. tuženice za naknadu troškova sastava žalbenog postupka u iznosu od 6.250,00 kn

 

Protiv drugostupanjske presude II. tuženik je u dijelu u kojem je preinačena prvostupanjska presuda izjavio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) zbog razloga naznačenih u čl. 385. st. 1. i 2. ZPP-a, ne ističući nikakav konkretni prijedlog.

 

U odgovoru na reviziju tužiteljica osporava postojanje pretpostavki za podnošenje redovne revizije, te predlaže istu odbaciti i dosuditi joj troškove sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija je neosnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji prema odredbi čl. 386. ZPP-a stranka treba određeno obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

Suprotno revizijskim navodima u pobijanom dijelu u drugostupanjskoj presudi nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, ni ona iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. ZPP-a, na koje se poziva II. tuženica, jer su razlozi o odlučnim činjenicama u suglasnosti s prikupljenom procesnom građom, a suprotno tvrdnji revidenta pobijana presuda sadrži neproturječne razloge o svim činjenicama odlučnim za rješenje spora, pa je presudu moguće ispitati, a navodi kojima dovodi u pitanje utvrđenja na temelju kojih je drugostupanjski sud zaključio da je grad I. G. bio legitimiran zaključiti ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko prava sa K. S. u odnosu na cijeli stan, s obzirom da je, kako tvrdi, trebalo zaključiti suprotno, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, koja je različita od ocjene na kojoj je pobijana odluka zasnovana, te sugerira prihvatiti činjenično stanje koje on nalazi pravilnim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (čl. 385. ZPP-a) te navode ne može razmatrati ni ovaj sud. Osim toga pri ocjeni provedenih dokaza postupljeno je upravo onako kako to i nalaže odredba čl. 8. ZPP-a, a za takvu ocjenu dati su razlozi koji su prihvatljivi i ovome sudu.

 

Slijedom iznesenoga nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u svezi čl. 8. ZPP-a, a što će u nastavku detaljnije biti obrazloženo.

 

U revizijskoj fazi postupka ostalo je sporno je li grad I. G. bio ovlašten prodati K. S. cijelu nekretninu ili samo ½ dijela.

 

U postupku koji je prethodio reviziji prvostupanjski sud je utvrdio:

 

- da kčbr. 1003 iz zk. ul. 1345 k.o. I.-G., i to zemljište bez kuće sa 543 m2 na kojem je sagrađena stambena zgrada, upisano kao zk tijelo AI, i zgrada kao zk tijelo AII, načelom jedinstva nekretnine, i da imaju istu pravnu sudbinu kao i sporni stan koji u naravi predstavlja stambenu zgradu,

 

- da je predmetna nekretnina upisana kao društveno vlasništvo sa pravom korištenja SUBNOR-a I.-G. čiji je pravni slijednik I. tužena Republika Hrvatska i SIZ Mirovinskog invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područna služba u Z., čiji je pravni slijednik II. tuženik Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje,

 

- da je zgradu od T. Đ., kao prodavatelja, kupila Samoupravna interesna zajednica za stambeno komunalne djelatnosti I.-G. kupoprodajnim ugovorom od 11. ožujka 1980. godine, dok je zemljište već bilo u društvenom vlasništvu, a stranke iz tog ugovora su ugovorile da se na nekretnini ishodi uknjižba prava vlasništva na općenarodnu imovinu, a pravo korištenja na SUBNOR I.-G. i SIZ mirovinskog invalidskog osiguranja radnika Republike Hrvatske, Područna služba u Z., svakog u jednoj polovici dijela,

 

- da je odlukom Općinskog odbora SUBNOR I.-G. od 29. travnja 1991. S. K. na kupljenoj nekretnini preneseno stanarsko pravo, a S. K. je 23. svibnja 1995. kao kupac, sa gradom I.-G., kao prodavateljem, zaključio ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, a predmet kupoprodaje je bio upravo stan koji je kupljen od T. Đ. i na kojem je potom S. K. stekao stanarsko pravo,

 

- da je predmetna nekretnina bila predmetom ovrhe u ovršnom predmetu koji je u Općinskom sudu u Ivanić-Gradu vođen pod brojem Ovr-705/02 protiv A. V. kao ovršenice, koja ja predmetnu nekretninu naslijedila iza pokojnog S. K. rješenjem o nasljeđivanju broj O-334/96-3 od 27. veljače 1997., a nekretninu je u ovršnom postupku kupio prednik tužiteljice, koji je tijekom postupka umro, pa je nekretnina zaključkom poslovni broj Ovr-705/02-74 od 24. rujna 2008. predana tužiteljici (nakon što je rješenje o dosudi postalo pravomoćno).

 

Neosnovano u reviziji ističe II. tuženik da Grad I.-G. nije bio ovlašten prodati cijeli predmetni stan (na kojem je postojalo stanarsko pravo), jer prema čl. 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine” broj 27/91, 33/92, 43/92, 69/92, 87/92, 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 44/94 i 47/94 - dalje: ZPSP) važećem u vrijeme sklapanja ugovora o kupoprodaji stana od 23. svibnja 1995., svaki nositelj stanarskog prava (stanar) može istaći zahtjev za kupnju stana u pisanom obliku nositelju prava raspolaganja stanom odnosno vlasniku koji je to vlasništvo stekao pretvorbom vlasništva izvršenom prema posebnim propisima (u daljnjem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati. Prema čl. 5. toga Zakona općina odnosno grad prodaje svoje stanove kao i stanove koji su predani na gospodarenje fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu. Zahtjev za kupnju stana na kojem postoji stanarsko pravo K. S. podnio je Fondu stambenog i komunalnog gospodarstva I.-G., koji je stanom gospodario, pa je prema odredbi čl. 5. ZPSP-a, Grad I.-G. bio ovlašten stan prodati K. S. kao kupcu. Ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo od 23. svibnja 1995. sadrži potvrdu da je dostavljen na mišljenje nadležnom javnom pravobraniteljstvu u I.-G. (čl. 18. Zakona), te ovjeru potpisa ugovornih stranaka (čl. 19. Zakona), a prodavatelj je ovlastio kupca da temeljem ugovora izvrši upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama, polaganjem ugovora u knjigu položenih ugovora (čl. 6. ugovora).

 

S obzirom da je K. S. odlukom Općinskog odbora SUBNOR I.-G. od 29. travnja 1991. na predmetnoj nekretnini preneseno stanarsko pravo, on je to pravo (stanarsko) pravo imao na cijelom stanu, pa je bio i ovlašten otkupiti stan kao cjelinu, a Grad I.-G. je bio ovlašteni prodavatelj cijele te nekretnine (a ne samo ½ dijela), neovisno o tome što II. tuženik osobno nije tužiteljici niti njezinim prednicima dodijelio stanarsko pravo, tim više što mu navedeno stanarsko pravo (na cijelom stanu) nije ukinuto bilo kakvom odlukom mjerodavnog tijela, niti u sudskom postupku. Stoga je K. S. stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na cijelom stanu.

 

U smislu odredbe čl. 126. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine” broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 148/08 i 38/09 - dalje: ZV) odlukom suda stječe se vlasništvo u slučajevima određenim zakonom, na način i pod pretpostavkom određenih zakonom, a pravo vlasništva stječe se u trenutku pravomoćnosti odluke. Prema čl. 127. st. 1. ZV-a tko stekne pravo vlasništva nekretnine odlukom suda ovlašten je ishoditi upis stečenoga prava vlasništva u zemljišnoj knjizi.

 

Stoga je, a imajući u vidu i odredbe čl. 366. i čl. 367. ZV-a, tužiteljica u ovršnom postupku stekla pravo vlasništva predmetne nekretnine (stana) odlukom suda, neovisno i o postojanju stanarskog prava K. S., pa je i ovlaštena ishoditi upis svog prava vlasništva u zemljišnim knjigama te brisanje u zemljišnim knjigama društvenog vlasništva te prava korištenja I. i II. tuženika.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je reviziju tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Tužiteljici nije dosuđen trošak sastava odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

 

Zagreb, 16. ožujka 2021.