- 1 -              Revt 292/15-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 292/15-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. d.d. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik A. Š., odvjetnik u V. G., protiv tuženika H. A. A. L. G., A., K. a. W. (ranije H. L. K. G. iz A., K.), kojeg zastupa V. P., odvjetnik u OD P., P. i K. d.o.o iz Z.,  radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-8089/13-3 od 17. ožujka 2015. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-4490/11 od 23. srpnja 2013. u sjednici vijeća održanoj 16. ožujka 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom odlukom suđeno je:

 

„I  Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

 

«1.  Utvrđuje se da je raskinut Ugovor o najmu (leasingu) pokretnina broj 52.431 od 20.01.2000. tuženika kao davatelja leasinga i tužitelja kao uzimatelja leasinga, sklopljen između tužitelja G. d.d. iz Z., kao uzimatelja leasinga i tuženika H. A. A. l. G. (prije H.-L. K. G., K., A.), kao davatelja leasinga od 20.1.2000.

2.  Utvrđuje se da ne postoji pravo tuženika H. A. A. l. G. (prije H.-L. K. G., K., A.), kao davatelja leasinga na naknadu za korištenje leasing opreme po ugovoru br. 52.431 od 20.1.2000. prema tužitelju G. d.d. iz Z., kao uzimatelju leasinga.

3. Nalaže se tuženiku H. A. A. l. G. (prije H.-L. K. G., K., A.), da isplati tužitelju G. d.d. Z., iznos od 1.089.316,04 EUR, u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja uz pripadajuće kamate što ih banke priznaju na štedne uloge po viđenju počev od 25.6.2003. do 31.12.2007., a od 1.1.2008. do isplate uz zakonske zatezne kamate prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 8 postotnih poena, a sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe».

 

II  Nalaže se tužitelju G. d.d. iz Z., da tuženiku H. A. A. L. G., A., K. a. W. (ranije H. L. K. G. iz A., K.), nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.110.562,50  kn, u roku od 8 dana.“

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud uvaži reviziju, te preinači pobijanu odluku odnosno ukine istu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

U odgovoru na reviziju tuženik osporava navode iz revizije, te predlaže reviziju kao neosnovanu odbiti.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz st. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Ispitujući pobijanu odluku zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka revizijski sud je utvrdio da u istoj nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja, izreka odluke je potpuno razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a odluka sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koji međusobno nisu u proturječju, a niti postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi u sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Okolnost da tužitelju nije prihvatljiva odluka i obrazloženje drugostupanjskog suda presudu ne čini nerazumljivom, kao što i tužiteljeva interpretacija provedenih dokaza drugačija od one kako su ju utvrdili sudovi ne znači da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama ili da ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati.

 

Potrebno je, također, naglasiti kako je pravo na izbor (čl. 220. st. 2. ZPP), kao i na ocjenu dokaza (u pravilu) pridržano za prvostupanjski sud koji prema svojem uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP).

 

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje raskida Ugovora o najmu pokretnina broj 52.431 od 20. siječnja 2000., nadalje traži utvrđenje da ne postoji pravo tuženika na naknadu za korištenje leasing opreme po Ugovoru broj 52.431 od 20. siječnja 2000. te kondemnatorni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 1.089.316,04 eura s kamatama.

 

              U postupku do revizijskog utvrđeno je:

 

- da je Ugovor broj 52.431 od 20. siječnja 2000. sklopljen između tuženika kao davatelja leasinga i tužitelja kao primatelja leasinga, a predmet ugovora je najam geofizičke opreme,

- da je navedenim ugovorom ugovoreno: da predmetnu geofizičku opremu isporučuje francusko trgovačko društvo S. S. A. da je predmet leasinga i isporučitelja odabrao sam primatelj leasinga (tužitelj), da su primatelju leasinga (tužitelju) poznati uvjeti prodaje i poslovanje francuskog isporučitelja, da davatelj leasinga (tuženik) ne jamči za obveze isporučitelja, ne jamči za podobnost predmeta leasinga, a eventualne zahtjeve primatelj leasinga (tužitelj) treba uputiti izravno francuskom isporučitelju, da davatelj leasinga (tuženik) odstupa primatelju leasinga (tužitelju) sva prava i obveze u pogledu ispitivanja manjkavosti, ispunjenja ugovora, jamstva i posljedica uslijed kašnjenja isporuke u odnosu na isporučitelja, da primatelj leasinga prihvaća ovo odstupanje te se odriče mogućnosti da takve zahtjeve uputi davatelju leasinga (tuženiku),

- da je Ugovor broj SN388/SUB/VIB 0006 od 9. lipnja 2000. sklopljen između francuskog društva S. S. A. kao prodavatelja/isporučitelja i tuženika kao kupca, a sukladno kojem će prodavatelj isporučiti, a kupac kupiti geofizičku opremu koja će biti dostavljena tužitelju na temelju Ugovora broj 52.431. od 20. siječnja 2000.

- da su Ugovorom od 9. lipnja 2000. ugovoreni cijena, ukupna vrijednost ugovora, uvjeti plaćanja, pravo vlasništva (prodavatelj u potpunosti zadržava pravo vlasništva dostavljene opreme sve dok cijena ne bude u potpuno isplaćena), garancija, pakiranje, arbitraža, osiguranje, kvaliteta, tehnička dokumentacija, obuka i puštanje u pogon itd.

- da je Sporazumom broj SN388/SUB/VIB 0006 od 9. lipnja 2000. (a koji se odnosi na Ugovor broj SN388/SUB/VIB 0006 od 9. lipnja 2000.) ugovoreno da isporučitelj garantira u pogledu isporuke robe da oprema mora biti u skladu sa specifikacijama za takvu opremu, te u slučaju da proizvod ne odgovara navedenim specifikacijama ili ima skrivene nedostatke isporučitelj mora u razumnom roku na svoj trošak popraviti ili zamijeniti oštećeni proizvod, da se pritom korisnik mora strogo pridržavati uputa isporučitelja, te reklamaciju mora iznijeti u roku od 15 dana nakon što korisnik iznese činjenice koje su bile uzrok reklamacije,

- da je predmetna geofizička oprema isporučena u bescarinsku luku S. 28. siječnja 2001., da je puštena u pogon u rujnu 2001. od strane samog tužitelja obzirom je unatoč mnogobrojnim pozivima tužitelja, isporučitelj odbio to učiniti,

- da je tužitelj obavijestio isporučitelja S. o nedostacima u veljači 2002.,

- da je tužitelj posljednju uplatu po predmetnom Ugovoru izvršio 19. rujna 2001.,

- da je tuženik raskinuo Ugovor broj 52.431 od 20. siječnja 2000. izjavom od 25. lipnja 2003.,

- da je Ministarstvo financija Republike Hrvatske izdalo jamstva tuženiku u slučaju neplaćanja tužitelja koja je tuženik aktivirao.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi su odbili tužbeni zahtjev jer su zaključili da tužitelj nema pravni interes zahtijevati od suda utvrđenje raskida Ugovora od 20. siječnja 2000. obzirom ga je on sam raskinuo izjavom od 25. lipnja 2003., a tužitelj nije dokazao tijekom postupka koja bi to druga prava utvrđenjem sudskog raskida ugovora tužitelj ostvario od onih koja već ostvaruje podizanjem kondemnatorne tužbe. Sudovi su nadalje odbili i deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje da ne postoji pravo tuženika kao davatelja leasinga na naknadu za korištenje leasing opreme po ugovoru od 20. siječnja 2000. sa obrazloženjem da tužitelj neosnovano tijekom postupka tvrdi da nije bilo pravne osnove da leasing naknada bude plaćena obzirom na preuzete obveze koje proizlaze iz predmetnog ugovora. Sudovi su odbili i kondemnatorni tužbeni zahtjev smatrajući osnovanim tuženikov prigovor zastare, kao i iz razloga što tužitelj nije činjenično obrazložio i dokazao zahtjev za isplatu 1.089.316,04 eura.

 

Tužitelj u reviziji u odnosu na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka opširno obrazlaže i navodi da je drugostupanjski sud počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer da drugostupanjska presuda uopće ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama niti je drugostupanjski sud ocijenio žalbene navode tužitelja.

 

Suprotno navodima revidenta drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 375. st. 1. ZPP. Naime, revident ukazuje na to da drugostupanjska odluka ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama te da drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbene navode tužitelja u žalbi. Takvi navodi tužitelja u reviziji nisu osnovani iz razloga što se drugostupanjski sud pozvao na odredbu čl. 375. st. 5. ZPP-a prema kojoj u slučaju kada odbija žalbu kao neosnovanu se u obrazloženju presude može pozvati na obrazloženje prvostupanjskog suda, odnosno neće posebno obrazlagati presudu kada prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom. Stoga nije osnovan niti ovaj revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Valja također istaknuti da premda tužitelj revizijom pobija presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, u obrazloženju tih revizijskih razloga u bitnome i vrlo opširno osporava činjenična utvrđenja suda prvog stupnja. Slijedi da tužitelj pobija drugostupanjsku presudu i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. ZPP, pa zbog tog razloga revizijski sud nije ispitivao pobijanu odluku.

 

Revizijski sud nadalje prihvaća kao pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da tuženik nema pravni interes za tužbu na utvrđenje da je raskinut Ugovor o najmu pokretnina od 20. siječnja 2000. kao i tužbeni zahtjev za utvrđenje da ne postoji pravo tuženika na naknadu za korištenje predmetne geofizičke opreme po Ugovoru o najmu od 20. siječnja 2000. prema tužitelju. Naime, utvrđeno je u postupku, a što tužitelj niti ne spori tokom postupka da je tužitelj sam izjavom od 25. lipnja 2003. raskinuo predmetni Ugovor o najmu od 20. siječnja 2000. Prilikom odlučivanja nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili odredbu čl. 187. st. 2. ZPP i shvaćanje da bi na takav tužbeni zahtjev imao pravo samo kada bi imao neki pravi interes za njegovo podizanje.

 

Odredbom iz čl. 187. ZPP propisano je:

 

„Tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave.

 

Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

 

Ako odluka o sporu ovisi o tome postoji li ili ne postoji kakav pravni odnos koji je prije ili tijekom parnice postao sporan, tužitelj može, istaknuti i tužbeni zahtjev da sud utvrdi da takav odnos postoji odnosno da ne postoji, ako je sud pred kojim parnica teče nadležan za takav zahtjev.“

 

Kako tužitelj može postići svoja prava izvan postavljenog deklaratornog zahtjeva, to se postavljeni zahtjev na utvrđenje da je predmetni Ugovor raskinut ne može prihvatiti niti kao nužni deklaratorni preambul postavljenom kondemnatornom zahtjevu za isplatu (u smislu odredbe čl. 187. st. 3. ZPP).

 

Člankom 5. Ugovora o najmu od 20. siječnja 2000. ugovoreno je da je korisnik leasinga, ovdje tužitelj, primio na znanje da se Ugovor ne može izložiti bilo ograničenoj ili nemogućoj upotrebljivosti predmeta leasinga, bilo uslijed oštećenja, pravne tehničke ili gospodarske neupotrebljivosti, a pri tom nije odlučno da li je do toga došlo slučajnošću ili višom silom jer obveza plaćanja naknade za leasing i u takvom slučaju ostaje na snazi. S tim u vezi trebalo je odbiti tužitelja s dijelom tužbenog zahtjeva na utvrđenje da ne postoji pravo tuženika, kao davatelja leasinga, na naknadu za korištenje leasing opreme po ranije navedenom ugovoru.

 

Tužitelj neosnovano tijekom postupka tvrdi da nije bilo pravne osnove da leasing naknada bude plaćena. Pravna osnova za naplatu naknade proizlazi upravo iz Ugovora o najmu od 20. siječnja 2000. iz kojeg proizlazi i to čl. 4. a. Ugovora da je predmet leasinga i isporučitelja odabrao sam tužitelj, da su tužitelju poznati uvjeti prodaje i poslovanje francuskog isporučitelja, da davatelj leasinga (tuženik) ne jamči za obveze isporučitelja, ne jamči za podobnost predmeta leasinga, a eventualne zahtjeve tužitelj treba uputiti izravno francuskom isporučitelju.

 

Suprotno revizijskim tvrdnjama tužitelja odredbe Ugovora o najmu nisu ništave. Naime, predmetni Ugovor o najmu niti je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, niti prisilnim propisima niti moralu društva da bi ga se utvrdilo ništavim sukladno odredbi čl. 103. st.1. ZOO. Neosnovano se tužitelj poziva i na odredbu čl. 109. st. 1. ZOO koja propisuje da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Navedena odredba međutim ne daje ovlaštenje sudu da suprotno odredbi čl. 2. st.1 ZPP odlučuje o onome što nije u granicama zahtjeva koje je tužitelj stavio u postupku. A tužitelj tijekom postupka nije niti tvrdio da bi predmetni Ugovor bio ništav, niti je tužbenim zahtjevom tražio od suda utvrđenje ništavosti predmetnog Ugovora.

 

Stoga proizlazi da sukladno odredbama Ugovora o najmu od 20. siječnja 2000. nije osnovan tužiteljev deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje da ne postoji pravo tuženika kao davatelja leasinga na naknadu za korištenje predmetne leasing opreme.

 

U odnosu na kondemnatorni zahtjev tužitelja na isplatu iznosa 1.089.316,04 eura nižestupanjski sudovi su pravilno utvrdili da je navedeno potraživanje tužitelja u zastari. Naime, odredba čl. 374. st. 1. ZOO propisuje da međusobna potraživanja društvenih pravnih osoba iz ugovora o prometu robe i usluga te potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine.

 

Tužitelj tijekom postupka navodi da iznos od 1.089.316,04 eura potražuje po osnovi isplaćenih naknada za leasing predmetne geofizičke opreme sukladno Ugovoru o najmu od 20. siječnja 2000. U postupku je utvrđeno da je tužitelj posljednju uplatu izvršio 19. rujna 2001. Obzirom je tužitelj tužbu podnio 22. srpnja 2005. to je sukladno navedenoj odredbi iz čl. 374. st.1. ZOO potraživanje tužitelja u zastari.

 

Također valja navesti da su nižestupanjski sudovi u pravu i kada navode da tužitelj nije činjenično obrazložio zahtjev za isplatu iznosa od 1.089.316,04 eura, niti dostavio dokaze o visini svog tužbenog zahtjeva.

 

Sukladno izloženom, po ocjeni ovoga suda, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev, zbog čega je na temelju čl. 393. ZPP revizija kao neosnovana odbijena.

 

Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju, jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP u vezi čl. 166. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 16. ožujka 2021.

 

              Predsjednica vijeća:

              Katarina Buljan, v. r.