- 1 -              Rev 2366/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2366/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. M. iz G. Š., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik mr. sc. I. F., odvjetnik u Z., protiv tuženika G. Z. d.o.o., Z., OIB: …, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, vraćanja na rad i isplate, odlučujući o reviziji  tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-83/17-4 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-4349/14-55 od 27. prosinca 2016., u sjednici održanoj 16. ožujka 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I.              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

II.              Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

"Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"1. Utvrđuje se da nije dopuštena Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme zbog osobite teške povrede obveze iz radnog odnosa od 13. 06.2014. koju je tuženik G. P. Z. d.o.o. dao tužitelju B. M. pa stoga radni odnos tužitelju nije prestao.

 

2. Naređuje se tuženiku da tužitelja vrati na posao na radno mjesto skladištara.

 

3. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati u razdoblju od nezakonitog prestanka radnog odnosa, tj. od 12.06.2014.do dana vraćanja na posao, naknadu plaće u mjesečnom iznosu od 7.977,50 kuna bruto, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16-tog dana tekućeg mjeseca za prethodni mjesec pa do isplate po stopi određeno za svako polugodište uvećanjem eskontne Hrvatske  narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, i to sve u roku od 8 dana.

 

4. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u roku od 8 dana."“

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), a zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se nižestupanjske presude preinače, podredno ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tuženik osporava istaknute navode tužitelja, s prijedlogom da se revizija odbije kao neosnovana.

 

Revizija je neosnovana.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima tužitelja, drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se pobijana presuda ne bi mogla ispitati, razlozi presude su jasni i razumljivi te ne postoji kontradiktornost između razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude i samih navoda. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP-a, na koju se u reviziji tek opisno ukazuje neosnovanim i proizvoljnim navodima.

 

Kako revident dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava osporava i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako se navodi revidenta kojima se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja nisu mogli uzeti u razmatranje.

 

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenom odluke tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju, a slijedom toga i zahtjev tužitelja za vraćanje na rad i na prijašnje radno mjesto te isplatu plaće za vrijeme nezaposlenosti.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika od 8. veljače 1989.,

 

- da je Ugovorom o radu od 1. travnja 2004. i Anexom Ugovora od 18. lipnja 2013. bio raspoređen na radno mjesto skladištara,

 

- da je 13. lipnja 2014. tuženik tužitelju izvanredno otkazao Ugovor o radu zbog „potvrđene nevjerodostojnosti svjedodžbe“, a čime je tužitelj počinio tešku povredu radne obveze,

 

- da je tužitelj pravovremeno podnio zahtjev poslodavcu za zaštitu prava te u daljnjem zakonskom roku zatražio sudsku zaštitu.

 

Sudovi su u odnosu na spornu svjedodžbu utvrdili:

 

- da je iz sadržaja dopisa E. od 27. svibnja 2015. razvidno da je navedena škola nakon provjere vjerodostojnosti više svjedodžbi o završnom ispitu za zaposlenike tuženika, utvrdila da svjedodžba B. M. pod matičnim brojem … nije vjerodostojna,

 

- da postoje očite razlike između onoga što je upisano u svjedodžbu i onoga što je upisano u matičnu knjigu srednje škole iako tih razlika ne bi smjelo biti,

 

- da su upisi o tužiteljevom navodnom školovanju upisani u matičnu knjigu srednje škole koja je pod nazivom C. Z. prestala djelovati 1. rujna 1991. pa je matična knjiga u koju je izvršen upis tužitelja trebala biti zaključena s datumom, kada je ta škola promijenila  naziv, odnosno dobila novi naziv,

 

- da matična knjiga u koju je upisan tužitelj, iako je trebala biti zaključena, nije zaključena, već je u istu upisan i tužitelj iako on nije završio C. Z., odnosno nije pohađao tu srednju školu prije nego što je ona promijenila naziv 1. rujna 1991.,

 

- da su vođene "dvostruke matične knjige", odnosno da su jedne matične knjige bile u službenim prostorijama škole, a da su se druge matične knjige, a među kojima je bila i matična knjiga u koju je izvršen upis tužitelja nalazile kod  bivšeg ravnatelja te srednje škole u njegovoj kući,

 

- da matične knjige koje su se naknadno pojavile, nisu bile predmet primopredaje između sadašnjeg i bivšeg ravnatelja B., već su se naknadno pojavile u arhivi škole, a sadašnji ravnatelj škole je od tajnice saznao da je bivši ravnatelj B. te duple matične knjige naknadno donio od svoje kuće u školu,

 

- da se datum upisa tužitelja u srednju školu iz matične knjige razlikuje od datuma, odnosno školskih godina koje su navedene u svjedodžbama za 3. i 4. razred te škole, a koje svjedodžbe je u sudski spis dostavio tužitelj,

 

- da se podaci o završnom ispitu vezano za nazive predmeta koji su polagani na završnom ispitu i ostvarenog rezultata razlikuju od naziva predmeta koji su upisani u matičnoj knjizi pod rednim brojem …,

 

- da obrazac svjedodžbe koju je dobio B. M. nije usklađen s matičnom knjigom u koju su podaci upisani, a trebao bi biti,

 

- da se arhivska građa škole nije uništavala niti je došlo do otuđenja iste.

 

U prethodno navedenom utvrđenom činjeničnom stanju nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužitelja. Naime, prema odredbi čl. 108. st. 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje: ZR), poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

Dakle, u smislu ove odredbe, izvanredni otkaz je dopušten samo ako strana koja ga daje ima opravdani razlog za otkaz. U konkretnom slučaju tužitelj je prilikom zapošljavanja kod tuženika, a da bi dokazao kako udovoljava uvjetima radnog mjesta, priložio nevjerodostojnu svjedodžbu o završenoj E., čime je počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa. Ova povreda, a kako to pravilno cijene nižestupanjski sudovi, za posljedicu je imala i gubitak povjerenja poslodavca u radnika i zbog koje uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana nastavak radnog odnosa nije moguć pa tako predstavlja opravdani razlog za otkaz u smislu odredbe čl. 108. st. 1. ZR-a.

 

Tužitelj revizijskim navodima, u bitnom, navodi da je predmetna svjedodžba vjerodostojna, da nevjerodostojnost svjedodžbe nije utvrđena relevantnim ispravama,  odnosno rješenjem u upravnom postupku i kaznenim odlukama, kao i da obavijest škole ne može biti materijalni dokaz o nevjerodostojnosti svjedodžbe. Tužitelj time sadržajno ukazuje da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 230. ZPP-a.

 

Prema čl. 230. st. 3. ZPP-a dopušteno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena. Na temelju ovlaštenja iz čl. 230. st. 4. ZPP-a, prema kojem, ako sud posumnja u autentičnost isprave, može zatražiti da se o tome izjasni tijelo od kojeg bi ona trebalo da potječe, prvostupanjski sud je zatražio očitovanje E. o vjerodostojnosti isprave za koju se tvrdi da je izdana od strane te škole, pri čemu se škola očitovala da istu smatra nevjerodostojnom. Stoga predmetna isprava više ne može uživati predmnjevu istinitosti iz čl. 230. st. 1. ZPP-a.

 

U pravnoj situaciji kada se E. u Z. kao tijelo od koje bi svjedodžba trebala potjecati izjasnilo da svjedodžba nije vjerodostojna (odnosno ravnatelj te srednje škole, kao osoba koja predstavlja i zastupa tu ustanovu i poduzima sve pravne radnje u ime i za račun ustanove, u smislu odredbe čl. 37. Zakon o ustanovama („Narodne novine“, broj: 76/93, 29/97, 47/99 i 35/08 – dalje: ZU) koja se primjenjuje na temelju čl. 125. st. 3. Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi („Narodne novine“, broj: 87/08, 86/09, 92/10, 105/10, 90/11, 16/12, 86/12 i 94/13), a koji je ovlašten izdati takve potvrde), tužitelj je trebao dokazati suprotno, odnosno da je pohađao i završio tu školu i stekao zvanje navedeno u svjedodžbi, što tužitelj međutim, niti prema ocjeni ovog suda, nije učinio.

 

Neosnovano tužitelj ističe kako je u upravnom postupku trebalo poništiti svjedodžbu koja je javna isprava kako bi ista bila nevjerodostojna jer upravo tijelo koje istu sastavlja i izdaje (E. Z.) ima puni legitimitet očitovati se o njezinoj (ne) vjerodostojnosti. Pritom za rješenje ovog spora nije od značaja ima li u radnjama tužitelja obilježja kaznenih djela već je li tužitelj takvu nevjerodostojnu ispravu iskoristio prilikom zaključenja ugovora o radu, a što su sudovi utvrdili u ovom postupku.

 

Nadalje, revizijski navodi tužitelja da je vjerodostojnost svjedodžbe potvrđena nalazom i mišljenjem vještaka grafološke struke ne mogu se prihvatiti jer sud u ovom postupku nije utvrđivao formalnu vjerodostojnost svjedodžbe (je li svjedodžba vjerodostojna obzirom na potpis ravnatelja, otisak pečata i originalnost obrasca), već činjenicu je li tužitelj završio školovanje odnosno stekao svjedodžbu o srednjoj stručnoj spremi. Ujedno valja napomenuti kako se privatno pribavljen nalaz vještaka ne smatra vještačkim nalazom u sudskom postupku i ne obvezuje sud, poglavito kraj činjenice da se tuženik protivio da se predmetni  nalaz i mišljenje koristi kao dokaz u ovom predmetu.

 

Glede potvrde od 31. kolovoza 2009. (u reviziji tužitelja označena kao potvrda od 31. kolovoza 2010.), valja istaknuti da se radi o novom dokazu (činjenicama) koji nije cijenjen (nisu cijenjene) u smislu odredbe čl. 352. st. 1. ZPP-a odnosno čl. 387. ZPP-a.

 

Na osnovu svega izloženog, a s obzirom da u predmetnom slučaju nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a i odlučiti kao u izreci.

 

Tuženiku nisu priznati troškovi odgovora na reviziju jer isti nisu bili potrebni radi vođenja parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 16. ožujka 2021.