- 1 -              Rev 472/16-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 472/16-2

 

 

 

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. T. iz O., OIB:…, koju zastupa punomoćnica R. T. I., odvjetnica u O., protiv tuženika E. o. d.d. Z., OIB:…, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. i p. u Z., Pisarnica O., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-4693/14-2 od 19. studenog 2015., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-307/12-59 od 27. veljače 2014., u sjednici vijeća održanoj 16. ožujka 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

              I. Prihvaća se revizija tuženika i ukidaju se presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-4693/14-2 od 19. studenog 2015. u dijelu izreke kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-307/12-59 od 27. veljače 2014. kojim je dosuđena naknada štete na ime izgubljene zarade i renta za izgubljenu zaradu, kao i u dijelu odluke o parničnim troškovima, kao i presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-307/12-59 od 27. veljače 2014. u dijelu pod točkom 1., 2. i 4. izreke, te se predmet vraća na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

 

II. O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku platiti tužiteljici na ime naknade štete izgubljene zarade za razdoblje od 12. ožujka 2009. do 31. siječnja 2012 iznos od 22.410,85 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja (toč. 1.), te je naloženo tuženiku plaćati tužiteljici na ime novčane rente s osnova izgubljene zarade mjesečni iznos od 640,39 kuna počevši od 1. veljače 2012. pa ubuduće, dok za to postoje zakonski uvjeti i to tako da dospjele neisplaćene iznose plati odjednom zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od svakog 15-og u mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate, u visini eskontne stope koju objavljuje HNB uvećane za pet postotnih poena, a dospijevajuće obroke novčane rente do svakog 15-og u mjesecu za prethodni mjesec (toč. 2.). U preostalom dijelu tužbeni je zahtjev tužiteljice odbijen preko dosuđenog iznosa naknade štete i mjesečne rente (toč. 3.). Ujedno je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 5.524,00 kuna (toč. 4.).

 

Presudom suda drugog stupnja žalba tužiteljice je prihvaćena kao djelomično osnovana, a žalba tuženika je odbijena kao neosnovana, te je presuda suda prvog stupnja potvrđena u žalbama pobijenom dijelu kojim se nalaže tuženiku naknaditi tužiteljici štetu zbog izgubljene zarade, u dijelu gdje je određeno plaćanje novčane rente zbog izgubljene zarade, te u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev preko iznosa dosuđen rente, dok je preinačena prvostupanjska odluka o troškovima postupka na način da svaka stranka snosi svoj trošak parničnog postupka. Ujedno je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška za sastav žalbe i odgovora na žalbu kao neosnovan te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška za sastav žalbe kao neosnovan.

 

Protiv presude suda drugog stupnja tuženik je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), jer smatra da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže prihvatiti reviziju i pobijanu presudu preinačiti.

 

U odgovoru na reviziju tužiteljica predlaže reviziju tuženika odbaciti kao nedopuštenu.

 

Revizija tuženika je osnovana.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je tužiteljica od 1997. liječena od karcinoma lijeve dojke,

 

- da je 18. svibnja 2006. doživjela kao suvozač prometnu nezgodu,

 

- da je tužiteljica u trenutku ozljeđivanja sve do odlaska u mirovinu bila zaposlena u tvrtki B. d.o.o. Z., gdje je ostvarivala prosječnu plaću od 4.516,53 kuna,

 

- da je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje donio rješenje 14. srpnja 2009., kojim je utvrdio da je kod tužiteljice nastala opća nesposobnost za rad počevši od 12. ožujka 2009. i to 70% zbog bolesti i 30% zbog ozljede izvan rada, te joj je određena najniža mirovina u iznosu od 2.330,10 kuna,

 

- da bi prema mišljenju vještaka medicinske struke I. R. tužiteljica, da nije bilo prometne nezgode, također otišla u mirovinu zbog posljedica bolesti, a da nije bilo bolesti ne bi otišla u mirovinu samo zbog posljedica prometne nezgode.

 

Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je zaključio da u konkretnom slučaju valja uzeti u obzir i bolest tužiteljice, ali i prometnu nezgodu i posljedice iste koje su utjecale na ukupno zdravstveno stanje tužiteljice, te da kada se zbroje posljedice bolesti i prometne nezgode da nastaje opća nesposobnost za rad. Nadalje prvostupanjski sud smatra da tužiteljici zbog posljedica prometne nezgode ne pripada razlika između mirovine koju prima i plaće koju je primala kod zadnjeg poslodavca u punom iznosu, već 30% koliko iznosi doprinos posljedica prometne nezgode u općoj nesposobnosti za rad.

 

Sud drugog stupnja je pak potvrđujući odluku suda prvog suda iznio stav da zaključak vještaka medicinske struke da ne postoji uzročno posljedična veza između štetnog događaja, odnosno povreda u prometnoj nezgodi i odlaska tužiteljice u mirovinu nije prihvatljiv, obzirom je u upravnom postupku pri prosuđivanju prava na invalidsku mirovinu utvrđeno da je tužiteljica potpuno radno nesposobna, a radna nesposobnost je nastala 70% zbog bolesti i 30% zbog ozljede izvan rada, što znači da se posljedice bolesti i ozljede nadopunjuju i međusobno isprepliću u navedenom omjeru.

 

              Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

 

              Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

              U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.

 

Tuženik u reviziji postavlja sljedeća pitanja:

 

              „Je li pravilno ocijeniti da ne postoji uzročno posljedična veza između štetnog događaja (povrede u prometnoj nezgodi) i štete u vidu manjih primanja nakon umirovljenja zbog odlaska tužiteljice u mirovinu u okolnostima kada je dokazni postupak (medicinsko vještačenje po specijalisti medicine rada) pokazao da takva uzročno-posljedična veza postoji?

 

Je li sud čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka kada izrekom presude tuženika obvezuje da tužiteljici naknadi štetu protivno provedenim dokazima iz kojih takav zaključak ne proizlazi?

 

              Je li stranka koja nije sudjelovala u upravnom postupku u kojem je utvrđeno neko pravo nekom osiguraniku ovlaštena dokazivati svoje tvrdnje u konkretnoj parnici o tome što je neposredan uzrok koji je doveo do tužiteljeve nesposobnosti za rad odnosno tvrdnje o nepostojanju uzročne veze između štetnog događaja i utužene štete u vidu manjih primanja nakon umirovljenja u odnosu na primanja koje je ostvarivao isplatom plaće dok je bio u radnom odnosu?“

 

Kao razlog važnosti za postavljena pitanja tuženik se poziva na odluke revizijskog suda broj Rev-1306/06-2 od 28. veljače 2007., Revx-733/10-2 od 9. studenog 2010., Rev-510/80 od 9. travnja 1980., te odluke Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-1521/11-3 od 13. ožujka 2014., Županijskog suda u Splitu broj Gž-239/15 od 21. svibnja 2015. i Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-2764/10-2 od 8. studenog 2011., tvrdeći da je pobijana odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u navedenim odlukama.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo, uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

Ispitujući dopuštenost revizije u skladu s navedenim odredbama ovaj sud je ocijenio da je prvo pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni i da je stoga revizija dopuštena.

 

Navedeno shvaćanje nižestupanjskih sudova nije pravilno.

 

              Prema pravnom shvaćanju ovog suda za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva po osnovi izgubljene zarade potrebno je tijekom postupka utvrditi postoji li ili ne uzročna veza između ozljeda koje je tužiteljica zadobila u predmetnom štetnom događaju i tužiteljičine nesposobnosti za rad i time nastale štete koju tužiteljica trpi u vidu izgubljene zarade.

 

              Sukladno odredbi čl. 1095. st.1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO) tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja. Nadalje sukladno st. 2. navedenog članka ako ozlijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili umanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati ozlijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za štetu.

 

              U predmetnom postupku je utvrđeno da je tužiteljici rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje priznato pravo na invalidsku mirovinu te da je kod tužiteljice nastala opća nesposobnost za rad počevši od 12. ožujka 2009. i to 70% zbog bolesti i 30% zbog ozljede izvan rada. Međutim ako ne postoji izravna uzročna veza između zadobivanja ozljeda u predmetnom događaju i umirovljenja tužiteljice, odnosno ako ozljede koje je tužiteljica zadobila u predmetnom štetnom događaju nisu adekvatan uzrok koji je prema redovnom tijeku stvari doveo do odlaska tužiteljice u invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad, tada ne postoji adekvatna uzročna veza između umirovljenja tužiteljice i štete koju trpi u vidu gubitka zarade.

 

Naime, u pravu je revident kada tvrdi da je nejasno zbog čega nižestupanjski sudovi izvode zaključak o postojanju uzročno posljedične veze između štetnog događaja i odlaska tužiteljice u mirovinu, obzirom na provedeno medicinsko vještačenja.

 

Prema mišljenju vještaka medicinske struke I. R. tužiteljica bi, da nije bilo prometne nezgode, također otišla u mirovinu zbog posljedica bolesti, a da nije bilo bolesti ne bi otišla u mirovinu, samo zbog posljedica prometne nezgode.

 

Iz navedenog proizlazi da posljedice prometne nezgode nisu uzrok koji bi prema redovnom tijeku stvari doveo do odlaska tužiteljice u invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad.

 

Također, drugostupanjski sud u obrazloženju pobijane drugostupanjske presude ne daje razloge zašto ocjenjuje da zaključak vještaka medicinske struke nije prihvatljiv, kao niti na temelju čega izvodi zaključak da se posljedice bolesti i ozljede nadopunjuju i isprepliću pozivajući se pri tome na rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinske osiguranje, obzirom isto ne proizlazi iz sadržaja navedenog rješenja.

 

Naime, iz obrazloženja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje proizlazi da je ovlašteni vještak utvrdio da je kod tužiteljice nastupila opća nesposobnost za rad zbog bolesti u omjeru od 70% i ozljede izvan rada u omjeru od 30%, ali ne i da su ozljede izvan rada uzrok nastanku opće nesposobnosti za rad.

 

Stoga je osnovana tvrdnja revidenta da su razlozi nižestupanjskih presuda o odlučnoj činjenici - pravno relevantnom uzroku štete u suprotnosti sa sadržajem nalaza i mišljenja vještaka, zbog čega presude imaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitivati, čime je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Slijedom iznesenog valjalo je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP ukinuti nižestupanjske presude u pobijanom dijelu i predmet u tom dijelu vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              U ponovnom postupku prvostupanjski sud otklonit će nedostatke kojim je ukazano ovim rješenjem, te će nakon što raspravi i utvrdi sve činjenice odlučne za ishod spornog odnosa među strankama ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužiteljice.

 

U tom smislu nižestupanjski sudovi su dužni dati jasne razloge i utvrditi koji je razlog tužiteljičinog gubitka radne sposobnosti odnosno umirovljenja, odnosno postoji li ili ne uzročna veza između ozljeda koje je tužiteljica zadobila u predmetnom štetnom događaju i njene nesposobnosti za rad.

 

Novom odlukom o glavnoj stvari, odlučiti će se o cjelokupnim troškovima postupka

(čl. 166. st. 3. ZPP).

 

Zagreb 16. ožujka 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.