- 1 -              Rev 384/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: Rev 384/2020-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. F. d.o.o. u likvidaciji, Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica M. S. Š., odvjetnica u Odvjetničkom društvu M. P. R. R. d.o.o. Z., protiv tuženika L. – K. (nova tvrtka: C. C.) d.o.o, Đ., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica T. F. G., odvjetnica u B., radi isplate iznosa od 1.025.448,62 kn, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5173/2017-2 od 2. srpnja 2019., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-783/14-35 od 14. lipnja 2017., u sjednici održanoj 16. ožujka 2021.

 

 

r i j e š i o j e:

 

I.              Prihvaća se revizija tuženika te se ukidaju presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5173/2017-2 od 2. srpnja 2019. i Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povr-783/14-35 od 14. lipnja 2017. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II.              Odluku o troškovima ovog revizijskog postupka donijet će sud u konačnoj odluci o troškovima postupka.

 

 

Obrazloženje

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-5173/2017-2 od 2. srpnja 2019. odbio je žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povr-783/14-35 od 14. lipnja 2017. kojom je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika A. Š., Đ., poslovni broj Ovrv-267/13 od 30. kolovoza 2013., u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 974.360,98 kn, te da mu isplati i zatezne kamate koje teku na iznose od:

 

- 500.000,00 kn od 26. prosinca 2014. do 10. listopada 2016.,

- 476.486,61 kn od 11. listopada 2016. do 17. studenog 2016.,

- 474.360,98 kn od 18. studenog 2016. do isplate,

- 500.000,00 kn od 23. kolovoza 2013. do isplate,

 

po stopama navedenim u presudi, te kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 6.250,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od 30. kolovoza 2013., po stopama navedenim u presudi i troškove parničnog postupka u iznosu od 84.859,37 kuna.

 

Tako je suđeno u sporu iz tri ugovora naslovljenih kao Ugovori o eskontu mjenica FE-HR-48/13,  FE-HR-78/13 i FE-HR-155/13, (dalje. Ugovor), sklopljenih između kupca P. F. d.o.o. i prodavatelja L. – K. d.o.o., na temelju kojih je na kupca izvršen prijenos trasiranih mjenica indosamentom na mjenici. Mjenice je izdalo društvo M. P. d.o.o., a plative su po naredbi L. – K. d.o.o.

 

Tijekom parničnog postupka tužitelj je povukao tužbu radi isplate iznosa od 5.954,44 kn po osnovi Ugovora o eskontu broj FE-HR-48/13 i odgovarajuće mjenice koja je eskontirana tim ugovorom.

 

Protiv drugostupanjske presude je tuženik podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku kojom pobija presudu zbog revizijskih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava. Predložio je da revizijski sud prihvati reviziju te ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženici nisu odgovorili na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Presuda je ispitana po čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14- dalje ZPP), koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj  70/19), samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredbe čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 338. st. 3. ZPP, za koju tuženik drži da je počinjena time što je u uvodu prvostupanjske i drugostupanjske presude tužitelj označen kao P. F. d.o.o. Z., OIB …, bez oznake „u likvidaciji“.

 

Odredba čl. 338. st. 3. ZPP glasi: Izreka presude sadrži odluku suda o prihvaćanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja te odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja (članak 333).

 

Tuženik očito ukazuje na povredu odredbe čl. 338. st. 2. ZPP prema kojoj „Uvod presude sadrži: naznaku da se presuda izriče u ime Republike Hrvatske, naziv suda, ime i prezime suca pojedinca, odnosno predsjednika vijeća, suca izvjestitelja i članova vijeća, ime i prezime ili naziv te prebivalište ili boravište, odnosno sjedište stranaka (…)“, a s tim u vezi na bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP.

 

Doista je u ovom slučaju u izreci presude navedena tvrtka tužitelja bez dodatka „u likvidaciji“, ali time nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka koja je bila, ili koja bi mogla biti, od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude, jer je identitet stranke dovoljno određen naznakom imena (tvrtke), organizacijskog oblika, sjedišta i osobnog identifikacijskog broja. Time što se na temelju odluke društva provodi likvidacija ne nastupa nikakva statusna promjena društva, društvo zadržava identitet, a tvrtka (ime) društva se koristi uz dodatak „u likvidaciji“.

 

Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer su nižestupanjski sudovi, polazeći od pravnog shvaća kojeg su zauzeli u rješenju spora, u obrazloženu presuda iznijeli navode o odlučnim činjenicama, ocjenu dokaza o spornim činjenicama i odredbe materijalnog prava koje je primijenjeno (po čl. 338. st. 4. ZPP). Pri tome je drugostupanjski sud i odgovorio na žalbene navode u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP.

 

Time što su nižestupanjski sudovi pogrešno okvalificirali prigovore tuženika koji je tvrdio da su ugovori o eskontu prividni (simulirani) ugovori koji skrivaju drugi (disimilirani) ugovor, pa su taj prigovor cijenili kao prigovor nejasnih odredaba ugovora koje treba tumačiti, ne znači samo po sebi da je u donošenju pobijane presude počinjena bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer je presudu unatoč pogrešnom pravnom pristupu moguće ispitati.

 

Osnovan je, međutim, revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, koji prema odredbi čl. 356. ZPP postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

 

Sporno je i u revizijskom stupnju postupka jesu li nižestupanjski sudovi pravilno protumačili pravnu prirodu prigovora tuženika iznesenog pravovremeno tijekom prethodnog postupka i ponovljenog u žalbi. Tuženik je naime prigovorio da je s tužiteljem sklopio simulirani ugovor o eskontu mjenica, a da se disimulirani ugovor, kojeg stranke stvarno htjele, odnosi na prijenos ugovora i prikriveno kreditiranje. Taj prigovor je pogrešno ocijenjen kao prigovor nejasnih ugovornih odredaba, pa je sud izvršio tumačenje ugovora.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da su između tužitelja kao kupca i tuženika kao prodavatelja sklopljena tri ugovora o eskontu mjernica i to FE-HR-48/13,  FE-HR-78/13 i FE-HR-155/13. nominalnih iznosa od po 500.000,00 kuna (list 13-15 i 21 do 23 spisa),

 

- da se radi o mjenicama trasanta M. P. d.o.o., a plative su po naredbi L. – K. d.o.o., na kojima je upisan indosament kojim indosant L. – K. d.o.o. indosira mjenice indosataru P. F. d.o.o.,

 

- da je odredbom čl. 6. st. 1. navedenih ugovora određeno da, ako mjenična obveza ne bude isplaćena po dospijeću, kupac će pozvati prodavatelja da plati mjeničnu svotu uvećanu za zatezne kamate,

 

- da je odredbom čl. 6. st. 7, određeno da, bez obzira na odredbe ugovora, kupac  može raskinuti ugovor i učiniti dospjelim cjelokupno potraživanje ako, (između ostalog) naplata po njegovoj procjeni postane neizvjesna ili ako račun prodavatelja ili društva M. P. d.o.o. budu blokirani, ili obustave plaćanja,

 

- da je nad društvom M. P. nakon sklapanja ugovora otvoren postupak predstečajne nagodbe čime su obustavljena plaćanja, a pokušaj naplate mjenica temeljem Ugovora o eskontu mjernica FE-HR-78/13 i FE-HR-155/13 putem njegove banke je ostao bezuspješan,

 

- da je potom kupac izjavio da raskida ugovor i čini dospjelim cjelokupno potraživanje, te pozvao prodavatelja na plaćanje mjenične svote i ugovorenih kamata.

 

Imajući na umu navedeno utvrđenje prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev ocijenivši da pravo tužitelja proizlazi iz odredbe čl. 6. st. 7. Ugovora o eskontu mjenice FE-HR-76/13 i FE-HR-155/13 i odgovara pravu imatelja mjenica iz odredbe čl. 42. Zakona o mjenici („Narodne novine“ broj 74/94 i 92/10; dalje: ZM).

 

Prigovore tuženika da su ugovori o eskontu simulirani ugovori koji prikrivaju ugovor o prijenosu ugovora i prikriveno kreditiranje sud je odbio s obrazloženjem da su odredbe predmetnih ugovora o eskontu mjenica jasne i ne ostavljaju prostora tumačenju, slijedom čega nije bilo potrebno saslušavati svjedoke, potpisnike navedenih ugovora kako bi se primjenom pravila iz čl. 319. ZOO  utvrdila navodna prava namjera ugovornih strana.

 

Ovo pravno shvaćanje prihvatio je i drugostupanjski sud koji je naveo da su u rješenju spora pravilno primijenjene odredbe čl. 14. st. 1., 42. i 46. Zakona o mjenici ("Narodne novine" broj74/94, 92/10, dalje: ZM).Tužitelj je, i prije podnošenja tužbe, poduzeo zakonom propisane i ugovorene radnje za ostvarenje naplate svojeg potraživanja, te je nakon neuspjele naplate nakon dospijeća plaćanja prve mjenice, primjenom čl. 6. st. 7. Ugovora i čl. 42. ZM-a, raskinuo oba ugovora, obavijestio tuženika o neuspjelom plaćanju i pozvao ga na podmirenje mjeničnih iznosa.

 

Osnovano tuženik navodi da je o njegovom prigovoru, kojim je tvrdio da su ugovori o eskontu prividni (simulirani) ugovori koji prikrivaju drugi stvarni (disimulirani) ugovor, odlučeno pogrešnim pravnim pristupom i primjenom odredbe čl. 319. ZOO kojom su propisana pravila tumačenja nejasnih ugovornih odredaba.

 

Odredbom čl. 319. propisana su pravila za primjenu odredaba i tumačenje spornih odredaba ugovora na način da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase (st. 1.). Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim odredbama ZOO (st. 2. ).

 

U ovom slučaju tuženik nije tvrdio da su odredbe ugovora o eskontu nejasne. Njegove tvrdnje iznesene na pripremnom ročištu, a ponovljene tijekom prvostupanjskog postupka i u žalbi, svode se na to da su ugovori o eskontu mjenica simulirani ugovori, da su između stranaka sklopljeni ugovori o prijenosu ugovora i svih prava iz ugovora sklopljenih prethodno između M. P. d.o.o. i L. – K. d.o.o., te da se zapravo radilo o prikrivenom kreditiranju, što je tuženik osporio.

 

S obzirom na navedeni sadržaj tuženikovih prigovora sud je trebao ocijeniti jesu li predmetni ugovori simulirani, a ako jesu,  koji bi bio disimulirani ugovor i kakav je njegov sadržaj s obzirom na regresna prava tužitelja po predmetnim mjenicama. Ako se u ovom slučaju doista radilo o prividnim ugovorima o eskontu mjenica, tada treba imati na umu odredbu čl. 285. ZOO prema kojoj prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama (st. 1.). Ali ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost (st. 2.).

 

Zbog pogrešne primjene materijalnog prava sud je propustio izvesti predložene dokaze, pa je činjenično stanje je ostalo nepotpuno utvrđeno, pa uslijed toga nema uvjeta za preinaku pobijane presude. Stoga je valjalo po čl. 395. st. 2. ZPP rješenjem prihvatiti reviziju, ukinuti presudu prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

S obzirom na to da su povodom revizije ukinute nižestupanjske presude i predmet vraćen na ponovno suđenje, ostavljeno je da se o troškovima postupka u povodu revizije odluči u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

Zagreb, 16. ožujka 2021.