- 1 -              Rev 553/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 553/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice D. D. iz Z., koju zastupa punomoćnica S. G., odvjetnica u Z., protiv tuženika M. O. iz O., OIB:  …, kojeg zastupa punomoćnik S. B., odvjetnik u O., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-1696/2015-2 od 16. studenog 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj P-564/11-21 od 18. lipnja 2015., u sjednici vijeća održanoj 16. ožujka 2021.

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-1696/2015-2 od 16. studenog 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj P-564/11-21 od 18. lipnja 2015. pod točkom I.1. u odnosu na glavni tužbeni zahtjev radi isplate odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tužiteljice presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-1696/2015-2 od 16. studenog 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj P-564/11-21 od 18. lipnja 2015. u odnosu na eventualno kumulirani zahtjev na utvrđenje prava suvlasništva tužiteljice i izdavanje tabularne isprave pod točkom I.1. i 2. te toč. II. odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Karlovcu presudom poslovni broj P-564/11-21 od 18. lipnja 2015. pod točkom I. odbio je tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"1. Nalaže se tuženom da sa osnova vrijednosti učešća u zajedničkoj bračnoj imovini sa pok. S. D. tužiteljici isplati iznos od 80.000,00 EUR-a sa kamatama koje teku na štedne uloge po viđenju u mjestu banke gdje nekretnine leže, od dana podnošenja ove tužbe do isplate, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, kao i da tužiteljici naknadi troškove ove tužbe u roku od 15 dana“,

 

Nadalje, sud je odbio i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„1. Utvrđuje se da je tužiteljica, D. D. iz Z., suvlasnica u 1/3 dijela svih nekretnina upisanih u z.k.ul. 755 k.o. Č., Općinskog suda u Gospiću, zemljišnoknjižni ured u Otočcu i to k.č.br. 904 sa 370 m2, 1703/2 sa 1038 m2, 1726/2 sa 470 m2, 1854/2 sa 434 m2, 2402 sa 541 m2, 2415 sa 444 m2, 2432/1 sa 748 m2, 2493/2 u naravi kuća, dvorište i oranica sa 918 m2. O. sa 695 m2, dvorište sa 139 m2, kuća i tri zgrade sa 84 m2, 2496/2 sa 278 m2, i 2508/2 sa 129 m2 sve danas upisano na ime tuženika O. M..

 

2. Nalaže se tuženom O. M. iz O., da tužiteljici izda tabularnu ispravu podobnu za upis njenog suvlasničkog dijela na nekretninama iz 1. ove presude, a koju će ispravu u protivnom zamijeniti ova presuda te mu se nalaže da tužiteljici naknadi parnični trošak, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe“.

 

Pod točkom II. izreke naložio je tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 39.760,00 kuna u roku od 15 dana.

 

Županijski sud u Karlovcu presudom poslovni broj: Gž-1696/2015-2 od 16. studenog 2016. odbio je žalbu tužiteljice i potvrdio je prvostupanjsku presudu.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je reviziju prihvatiti i preinačiti pobijanu presudu, a podredno ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tuženik je osporio navode iz revizije te je predložio odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Revizija tužiteljice djelomično nije dopuštena, a djelomično nije osnovana.

 

Odredbom čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/2019) propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna (točka 1.), ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (točka 2.) i ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b ZPP-a (točka 3.).

 

U konkretnom predmetu tužiteljica je postavila glavni tužbeni zahtjev koji glasi na isplatu iznosa od 80.000,00 EUR te eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje prava suvlasništva na nekretnini u 1/3 dijela te izdavanje tabularne isprave.

 

Kod eventualne kumulacije tužbenih zahtjeva za dopuštenost revizije mjerodavna je vrijednost svakog pojedinog zahtjeva. Vrijednost predmeta spora tih zahtjeva ne zbrajaju se, jer tužitelj ne traži da se prihvate svi postavljeni zahtjevi (tako i u Rev 2044/10 od 7. srpnja 2015., Rev-x 10/18 od 24. rujna 2019., Revx-1066/14 od 18. prosinca 2014. i dr.).

 

Glavni tužbeni zahtjev je novčani zahtjev na isplatu iznosa od 80.000,00 EUR te kako kunska protuvrijednost tog zahtjeva prelazi iznos od 200.000,00 kuna, to je u odnosu na taj zahtjev dopuštena revizija prema čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP.

 

Eventualno kumulirani zahtjev sastoji se od dva nenovčana zahtjeva koji glase na utvrđenje prava suvlasništva na nekretnini u 1/3 dijela te na izdavanje tabularne isprave u odnosu na koje tužiteljica nije posebno naznačila vrijednost predmeta spora, niti je vrijednost predmeta spora utvrdio sud prvog stupnja u smislu odredbe čl. 40. st. 4. ZPP najkasnije do zaključenja glavne rasprave. U navedenim okolnostima, shodno odredbi čl. 40. st. 5. ZPP, smatra se da je vrijednost predmeta spora tog zahtjeva 50.000,00 kuna, čime revizija u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP nije dopuštena. Nadalje, kako nije riječ o sporu iz čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP niti je drugostupanjska presuda donesena primjenom čl. 373.a ili 373.b ZPP nego primjenom čl. 368. ZPP, to nije dozvoljena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP.

 

Odredbom čl. 382. st. 2. ZPP, propisano je da u slučajevima u kojima se ne može podnijeti tzv. redovna revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a, stranke mogu podnijeti tzv. izvanrednu reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako je to primjerice naveden u točkama 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Stranka u reviziji podnesenoj na temelju čl. 382. st. 2. ZPP-a, u skladu s odredbom čl. 382. st. 3. ZPP-a, treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Budući da tužiteljica nije u reviziji navela niti jedno pitanje u smislu čl. 382. st. 2. i 3. ZPP već je revizija sastavljena kao tzv. redovna revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, valjalo je reviziju u odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje prava suvlasništva te izdavanje tabularne isprave odbaciti primjenom odredbe čl. 392. st. 1. i čl. 392.b. st. 2. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 392.a ZPP, revizijski sud je, u dijelu koji se odnosi na tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 80.000,00 EUR, ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora glavnog tužbenog zahtjeva je isplata iznosa od 80.000,00 EUR koji se odnosi na ulaganja tužiteljice koja je izvršila zajedno s pokojnim suprugom S. D. u nekretnine njegovih roditelja.

 

Tužiteljica u reviziji navodi da su sudovi odbivši njezine daljnje dokazne prijedloge (provođenje očevida s građevinskim vještačenjem, pribavljanje materijalnih dokaza o primanjima tužiteljice i njenog supruga te o primanjima A. D. i njenog supruga te mogućnost predlaganja daljnjih svjedoka) počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čega se zaključuje da tužiteljica upire na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, dok je odredbom čl. 219. st. 1. ZPP propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

 

Slijedom navedenog, u situaciji kada tužiteljica nije sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP decidirano navela koje su točno radove tužiteljica i njezin pokojni suprug izveli na nekretnini njegovih roditelja niti je tužiteljica radove za koje je tvrdila da su ih ona i njezin suprug izveli na spornoj nekretnini potkrijepila ikakvim dokazima s obzirom da niti jedan svjedok kojem je sud opravdano poklonio vjeru nije potvrdio njezine navode, sud nije počinio bitnu povredu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP kada je odbio dokazni prijedlog za provođenje građevinskog vještačenja s obzirom da tužiteljica nije dokazala vrijednost kojih radova bi vještak uopće trebao procjenjivati. Jednako tako, pravilno je sud primjenom odredbe čl. 220. st. 2. ZPP odbio provođenje dokaza pribavljanjem podataka o primanjima tužiteljice i njenog supruga te primanjima A. D. i njenog supruga kao nepotrebne čime također nije počinjena bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP.

 

Stoga, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje upire tužiteljica.

 

U dijelu revizijskih navoda kojima tužiteljica osporava utvrđeno činjenično stanje te se upušta u preocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja kada navodi da je tužiteljica naznačila radove koje su ona i suprug radili na nekretnini, valja reći da to prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP nije dopušteno jer reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovaj sud ovakve revizijske navode tužiteljice nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njezine činjenične navode iznesene u reviziji.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je spornu nekretninu izgradio u cijelosti otac pokojnog supruga tužiteljice J. D. koji je kao zidar obavljao zidarske radove i to u razdoblju od 1972. do 1976., dok mu je sin i suprug tužiteljice S. D. pomagao,

 

- da tužiteljica koja je bila u braku sa S. D. od 1976. nije dokazala koja ulaganja su u predmetnu nekretninu vršili ona i njezin suprug odnosno u čemu su se ta ulaganja točno sastojala,

 

- da je A. D. (kojoj je suprug J. za života darovao spornu nekretninu) s ovdje tuženikom i zetom tužiteljice sklopila ugovor o dosmrtnom uzdržavanju na temelju kojeg je tuženik postao vlasnik predmetne nekretnine.

 

Odlučujući o osnovanosti glavnog tužbenog zahtjeva sudovi su odbili tužbeni zahtjev jer tužiteljica nije dokazala da joj primjenom odredbe čl. 156. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 143/13, 152/14 - dalje: ZVDSP) pripada pravo na naknadu za ulaganja u nekretninu sada u vlasništvu tuženika, a ranije u vlasništvu roditelja pokojnog supruga tužiteljice.

 

Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. Pogrešnu primjenu materijalnog prava tužiteljica vidi u tome što smatra da je riječ o značajnijoj dogradnji i adaptaciji stambenog prostora pa da novčano potraživanje proizlazi iz stjecanja bez osnove.

 

Odredbom čl. 210. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91,113/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) je propisano da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.

 

Osnovna pretpostavka za vraćanje ostvarene koristi kod stjecanja bez osnove je da tužitelj dokaže da je tuženik stekao određenu vrijednost odnosno imovinu bez pravne osnove. U ovom konkretnom slučaju kada tužiteljica nije dokazala koja ulaganja je izvršila u nekretninu sada u vlasništvu tuženika već je samo paušalno iskazivala u čemu se sastoje ulaganja, a ulaganja o kojima je iskazivala nisu potvrdili ostali saslušani svjedoci, dakle, nije dokazala za koju imovinu se tuženik neosnovano obogatio, neosnovano se tužiteljica poziva na odredbe čl. 210. st. 1. ZOO.

 

Stoga u situaciji kada tužiteljica nije dokazala u čemu su se sastojala ulaganja tužiteljice i njenog sada pokojnog supruga u nekretninu njegovih roditelja, sada vlasništvo tuženika, pravilno su sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev.

 

Za napomenuti je da revizijski navodi koji se odnose na tvrdnje da je ugovor o dosmrtnom uzdržavanju koji je tuženik sklopio s A. D. ništetan nisu od utjecaja na odluku o zahtjevu za isplatu na ime ulaganja u nekretninu, jer je on odlučan za odluku o zahtjevu za stjecanje prava vlasništva nekretnine, a u odnosu na taj zahtjev, kako je već ranije rečeno, nije dozvoljena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, nego revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP koji je zbog nedostatka pretpostavki za njezino preispitivanje valjalo odbaciti ovim rješenjem.

 

Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu u odnosu na glavni tužbeni zahtjev za isplatu.

 

Vezano za dio presude kojom je odlučeno o parničnim troškovima valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju takvog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), pa da odluka o troškovima postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz čl. 400. st. 1. ZPP (tako i u odluci Rev-1353/12 od 15. prosinca 2015.).

 

Stoga revizija tužiteljice protiv presude u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka nije dopuštena, pa je valjalo pozivom na odredbu čl. 392. st. 1. ZPP odbaciti reviziju tužiteljice i u tom dijelu.

 

Zagreb, 16. ožujka 2021.