- 1 -              Revd 2887/2020-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Revd 2887/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. A. K. iz S., (OIB: …), sada sa prebivalištem u SR Njemačkoj, S., zastupanog po punomoćniku N. B., odvjetniku iz S., protiv tuženice R. K. iz S., (OIB: …), zastupane po punomoćniku L. A., odvjetniku iz S., radi utvrđenja da je tužitelj naspram tuženice vlasnik posebnog dijela nekretnine, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-541/2020-4 od 3. lipnja 2020. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P-4560/2018 od 25. listopada 2019., u sjednici održanoj 16. ožujka 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

 

Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev:

 

- na utvrđenje da je tužitelj „naspram tužene..(...)..vlasnik za cijelo posebnog dijela nekretnine označene kao č.zgr. 2316, Z.U. 3341, K.O. S., etažno vlasništvo s neodređenim omjerima i to upravo na 5. Suvlasničkom dijelu s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-5), što se odnosi na 1. stan na I (prvom) katu, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, hodnika, i WC-a, površine 43,65 m2, te terase u površini od 19,59 m2, netto, anagrafske oznake … u S., te je postojeća uknjižba prava vlasništva pogrešna i bez pravne važnosti“,

 

- da se tužitelj ovlasti da temeljem presude, „a bez daljnjeg pitanja i sudjelovanja tužene, u roku od 15 dana, zatraži i ishodi uknjižbu prava vlasništva iznad navedene nekretnine na svoje ime za cijelo, bez ikakvih tereta, uz istovremeno brisanje tog prava sa imena tužene za cijelo, što (da) je tužena dužna trpjeti“,

 

- na obvezivanje tuženice isplatiti tužitelju troškove parničnog postupka sa zateznom kamatom,

 

dok je tužitelj obvezan naknaditi tuženici parnični trošak od 87.675,00 kn.

 

Tužitelj je podnio prijedlog da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

Tuženica nije odgovorila na prijedlog tužitelja.

 

Prijedlog tužitelja da mu se revizija dopusti nije dopušten.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 3. lipnja 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a st. 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

U konkretnom slučaju tužitelj je predložio da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija - ali nije ispunio sve pretpostavke za dopuštenost svoga prijedloga: predlagatelj u prijedlogu za dopuštenje revizije nije naznačio niti jedno pitanje koje bi bilo važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i (ujedno, kumulativno potrebno) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a nije naznačio niti određene razloge zašto bi trebalo odgovoriti na pitanja iz njegovog prijedloga:

 

„A) Je li žalbeni sud u obvezi obrazložiti svaki od žalbenih argumenata tužitelja kao žalitelja ukoliko tužitelj tim argumentima ukazuje na bitnu povredu odredbi postupka (nedostatke zbog kojih se prvostupanjska presuda ne može ispitati)?“,

 

„B) Ima li drugostupanjski sud obvezu, u slučaju kada odbije tužiteljevu žalbu i potvrdi prvostupanjsku presudu kojom je odbijen tužbeni zahtjev, prilikom odlučivanja o dijelu žalbe koji se tiče troškova postupka, cijeniti tužiteljev uspjeh u ranijim izjavljenim žalbama koje su tužitelju usvojene i treba li za te iznose umanjiti mu obvezu plaćanja troška?“,

 

kada:

 

- odgovor na prvo pitanje daje već i sama odredba čl. 375. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: „U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti.“ - a koja odredba, po tome njezinom sadržaju, ne obvezuje sud (kako to predlagatelj prvim u prijedlogu postavljenim pitanjem sugerira prihvatiti) „obrazložiti svaki od žalbenih argumenata tužitelja kao žalitelja ukoliko tužitelj tim argumentima ukazuje... “,

 

- drugo pitanje, onako kako je formulirano - sa razlozima kojima je obrazloženo, nije ono iz članka 385.a stavka 1. ZPP-a (iz smisla odredbe čl. 400. st. 2. ZPP-a),

 

- su ta pitanja u suštini usmjerena samo na okolnosti ovoga konkretnog slučaja, i to kako ih sam predlagatelj (a ne i sud) vidi (ili preocijenjuje) - i na traženje odgovora na pitanje je li ovdje, samo u tim okolnostima, pravilno odlučeno o tužbenom zahtjevu i parničnom trošku,

 

- ta pitanja, tako gledano, nisu niti dovoljno određena, toliko da bi se na njih mogao dati jasan odgovor - koji bi bio važan ne samo za odluku o konkretnom pravnom odnosu već (ovdje odlučno za dopuštenost prijedloga) i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: njima se ne može dati značaj pitanja iz smisla odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatan sadržaj prijedloga da se revizija dopusti, onih - odgovor na koja ne bi uvijek ovisio od činjeničnih okolnosti svakog pojedinog slučaja,

 

- prijedlog u svezi postavljenih pitanja, tako shvaćenih, ne sadrži (budući da je osporena presuda temeljena na činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja) navedene (određene) razloge za zaključiti: da o tim pitanjima zaista i postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima može očekivati takva (neujednačena ili nesigurna) praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (za ujednačavanje sudske prakse),

 

- prethodno navedene razloge ne mogu nadomjestiti samo uopćeni navodi predlagatelja o važnosti pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu,

 

- sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (kada) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što ocjenom dokaza predlagatelj nije zadovoljan i smatra da je trebalo istinitim prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog, drugostupanjski sud ne čini neku postupovnu povredu,

 

- se odluke na koje se predlagatelj poziva - nalazeći da su donesene za sličan slučaj ali sa drugačijim shvaćanjem ili pristupom, sa osporenom presudom ne mogu uspoređivati: one su temeljene na ipak bitno drugačijem utvrđenju i procesnom pristupu, moguće onom kojeg predlagatelj sugerira ovdje prihvatiti i želi - ali koje ovdje nije utvrđeno niti aktualno,

 

- podneseni prijedlog revizijski sud može razmatrati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih predlagatelj obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a: što ne predstavlja strogi formalizam, kojeg revizijski sud ne može dopustiti), pa (kada) sukladno tome ne može u svezi u prijedlogu postavljenih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

 

- revizijski sud i inače nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki).

 

Sukladno izloženom, ovdje je za prihvatiti:

 

- da pitanja iz prijedloga tužitelja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

 

- da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

Stoga je prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. - ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

 

Zagreb, 16. ožujka 2021.